Panonija

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

- PROVIZORNO U IZRADBI -

Panonska nizina (ili Karpatski bazen) je prostrana ravnica u srednjoj Europi. Obuhvaća cijelu Magjarsku, sjeveroistočnu Hrvatsku (Slavonija i Baranja), sjevernu Srbiju - Vojvodinu (Srijem, Banat, Bačka) i uži pojas rubnih dijelova istočne Austrije (Gradišće), južne Slovačke, zapadne Rumunjske i Bosanske Posavine u BiH. Najveći dio Panonske nizine leži ispod 200 m nadmorske visine, a jednoličnost ravnice ublažavaju brojne rijeke, izolirana 'otočna' brda, praporne zaravni i pješčare. Karpatski bazen je geološki sinonim Panonske nizine, koji se najviše rabi u Magjarskoj.

Abstract

Pannonian Plain is a large lowland in Central Europe that remained when the Neogene Pannonian Sea dried out. It is a geomorphological subsystem of the Alps-Himalaya ranges. This plain is roughly bounded by the Carpathian Mountains, eastern Alps, the Dinarides and the Balkan mountains. The river Danube divides the plain roughly in half. The plain consists mainly of the Great Hungarian Plain (in the south and east) and the Little Hungarian Plain (in the northwest).

Panonsko more

Panonsko more (geol. Mare Pannonicum) je naziv za bivši morski bazen koji je u terciaru prekrivao dio srednje Europe i većinu današnje Panonske nizine. Već ranije u mezozoiku je tu bio Panonski zaljev (Sinus Pannonicus) južne Europe na sjevernoj obali praoceana Tethys, uvučen izmedju rta Carnia (danas istočne Alpe) i poluotoka Moesia tj. istočni Balkan (danas Rodopi). Pred oko 66 milijuna godina je taj ocean Tethys pokrivao južnu Europu i Sredozemlje. Dramatične promjene se zbivaju između 24 i 20 milijuna godina kada se zbog jakih tektonskih pomaka i poremećaja izdižu lanci Alpinske orogeneze tj. Alpe, Dinaridi i Karpati. Dotadašnji jezerski sustavi koji su se nalazili u sadašnjem Panonskom bazenu bivaju prekriveni prostranim poluslanim morem Paratethys koje se pružalo od Panonije pa sve do srednje Azije, a kasnije se zbog izdizanja gorja Alpskom orogenezom u terciaru raspalo na Panonsko, Crno, Azovsko, Kaspijsko i Aralsko more.

Potvrde o ranijoj slatkoj vodi u Panoniji iz doba paleogena (rani terciar) su sedimenitni konglomerati, pješčenjaci, lapori i vapnenci u kojima su nađeni slatkovodni fosili školjaka Congeria, mali ostrakodi i listovi kopnenih biljaka. Kasnije je opet more u pješčenjaku ostavio ramenonošca Terebratula i glavonošca Aturia, dok su u laporima nađene morske foraminifere. U badenu kada tu postoji plitko i toplo more, rasli su u Panoniji koraljni grebeni i crvene alge Lithothamnium, a u pojasu jakih valova su živjeli školjkaši debelih ljuštura kao Pecten, Ostrea i Chlamys, pa veliki ježinci Clypeaster koji se nalaze u biogenom vapnencu litavcu, što se kao građevni materijal rabio od srednjeg vijeka. U dubljem moru Panonije su živjeli školjkaši tankih nježnih ljuštura kao Amussium denudatum i Solenomya doderleini.

Pred oko 13 milijuna godina nakon Alpinske orogeneze, u sarmatsko doba Paratethys gubi vezu sa Sredozemljem, pa nastaje nutarnje poluslano Panonsko more tj. belika brakična laguna, čija slanoća se postupno smanjuje i u tomu oslađenom moru žive pojedine školjke i puževi (npr. Valenciennidae) koji su se uspjeli prilagoditi na bočatu vodu, ali žive još uvijek ribe, kitovi i ini morski organizmi. U vapnenim laporima najdonjeg sarmata je nađen pužić Mohrensternia inflata, zatim ima listićavog lapora 'tripolo' nastalog taloženjem planktonskih kremenjašica (Diatomeae), pa lapora sa školjkom Ervilia dissita. Ima i pješčenjaka sa školjkašem Cardium gleichenbergense i Cardium politoanei.

U doba panona pred oko 11 - 8 milijuna godina Panonsko more i dalje postupno gubi sol i postaje plićim slatkovodnim jezerom, pa s oslađivanjem nestaju i sarmatske vrste, a pojavljuju su se nove slatkovodne vrste. Tako u najdonjem panonu dolaze u bijelim vapnenim laporima puževi Limnaea extensa, Gyraulus praeponticus i Radix croatica po kojemu su te naslage nazvane "Croatica naslage". Idući pont obuhvaća doba od prije 8 - 5 milijuna godina i tada se već plitko Panonsko more raspalo na manja slatkovodna jezera, u kojima je živjela endemična fauna školjkaša, puževa i ostrakoda. U tadašnjim laporima i pješčenjacima česti školjkaši Paradacna abichi i Par. lenzi. U najmlađem dijelu su nađeni slijedeći fosili: Velenciennius reussi, Pteradacna pterophora, Congeria digitifera itd.

Uz obale jezera su tada živili srodnci praslonova Dinoterium, hraneći se lišćem drveća. O tomu svjedoči kljova ovog praslona, koju je nakon uginuća životinje vodotok donio u jezerski mulj, a pripada vrsti Dinotherium giganteum. Nakon toga se smatra kako je Panonija konačno posve presušila u kopno, jer više nema dokaza jezerske sedimentacije niti značajnih vodenih fosila iz doba pliocena. Zadnje kvartarno doba traje 2 milijuna godina do danas. Tada su ovdje nataloženi samo kopneni šljunak, glina i pijesci kao potočni i riječni ili močvarni nanosi bez vodenih fosila.

Do danas ipak postoje ostatci Panonskog mora koji upućuju na njegovu prošlost. Neki od tih ostataka su Blatno jezero u Magjarskoj (Balaton) i Nežidersko jezero u Gradišću, pa Djerdapska Klisura na Dunavu kuda je to more oteklo Dunavom, naslage morske soli u Tuzli itd. Najveća slična usporedba poput Panonije je danas Crno More kao najveći ostatak terciarnog Paratetisa, gdje se danas ulijevaju zamalo sve velike rijeke Europe npr. Don, Dnjepar, Dnjestar, Bug i Dunav. Zbog tako velikog priljeva slatke vode je Crno more uz nutarnji Baltik najmanjeg saliniteta oko Europe.

Rana povijest Panonije

Nizina srednjeg Podunavlja nazivala se od antičkog doba Panonijom: prvo perzijski Pendanaya, pa grčko-rimski Pannonia. Po prirodi svog tla su taj nizinski kraj dijelom pokrivale livade i močvare, osobito uz Dunav i Savu. Još i danas su tu česte poplave, iako su obale većine panonskih rijeka sada uglavnom zaštićene umjetno podignutim nasipima. Raniji stanovnici Panonije su pripadali iliro-panonskoj etnoskupini, a naknadno i najviše u 4. stoljeću prije Krista su se naselila među njima još keltska plemena, većinom Boji, Taurisci i Skordisci. Antički pisci prikazuju Panonce kao vrlo ratoboran narod. Živjeli su u teškim uvjetima i bili su poznati po okrutnosti, a Rimljani su ih smatrali najgorim barbarima.

Prvi posredni dodiri prapovjesnih urbanih civilizacija s Panoncima počinju još u brončano doba negdje od sredine II. tisućljeća pr.Kr. Tako se približno od 15. st. pr.Kr. u posavskim arheonalazima već pojavljuju oskudni trgovački proizvodi hetitskog podrijetla, ali kod samih anatolskih Hetita još tada nisu poznati nikakvi zapisi o Panoniji ni susjednim zemljama, osim najbliže o Grčkoj i Bugarskoj. Stoga je ova anatolska roba u Panoniju tada jamačno stizala posredno preprodajom preko spomenutih zemalja. Najraniji izravni zapisi o Panoniji su staroperzijski iz doba Ahemenida od 5. st. pr.Kr., kada su nakon Darijeve vojne u jugoistočnu Europu odatle već poznati prvi pisani geonazivi: npr. Nirkush (Noricum-Austrija), Misaya (Moesia-Srbija), Dakaya (Dacia-Rumunjska), Pendanaya (Panonija), Savaka (rijeka Sava), Segestâni (doseljeno iransko pleme), itd. Vidi o tomu još pobliže: Antički južni Panonci i Staroperzijski geonazivi.

Rimska provincija

Tek nakon 3.st. pr.Kr. počinju i prvi grčko-rimski zapisi iz Panonije, gdje su se Rimljani već proširili do Kristova doba. Pannonia je bila jedna od najvećih rimskih provincija na sjevernom rubu carstva, vrlo značajna zbog plodnosti tla i svoga pograničnog položaja pa je imala veliku vojnu važnost, kako u borbi protiv barbara koji su napadali preko Dunava, tako i u nemirnim prilikama tijekom građanskih ratova u Rimskom Carstvu. Smatra se kako bi ime Panonije došlo po ilirskom jeziku iz praindoeuropskog korijena "pen" koji bi se nalazio u riječima "močvara", voda, mokro".

Rimljani nisu Panoniju osvojili i pacificirali odjednom, već je taj postupak trajao preko pola stoljeća. 35. do 34.godine pr.Kr. poveo je Oktavijan, kasniji car August, rimsku vojsku na Panoniju i to iz primorskog Senja cestom preko današnjeg Siska, predrimska Segestika pa rimska Siscia. Ali taj ratni pohod nije dovoljno uništio otpornu snagu Panonaca, pa su Rimljani morali obnoviti rat (12.-9. pr. Kr.) pod vodstvom Tiberija, pastorka cara Augusta i taj je bio uspješno završen. Poslije drugoga ilirskog ustanka (6. do 9. godine poslije Krista) Panonija je bila organizirana kao rimska provincija i dobila je time određene granice. Dunav je postao granicom na sjeveru i istoku, na jugu je pogranična crta bila južnije od Save, jer je Panoniji pripala i desna strana ravne Posavine u Bosni.

Zapadna granica rimske Panonije nije bila stalna, jer su mjesta Ptuj (Poetovio) i Celje (Celeia) nekad bili unutra i nekad izvan Panonije. Dakle je rimska Panonija na sjeveru graničila s Norikom i gornjom Italijom, a južno od Save s Dalmacijom i gornjom Mezijom. Rimska Panonija se pružala na ozemlju ovih današnjih država: istočna Austrija (uglavnom Gradišće), sjeverna Hrvatska, Magjarska, sjeverna Srbija (Vojvodina), istočna Slovenija i sjeverna Bosna. Između 102.- 107. god. je Trajan podijelio Panoniju na Gornju Panoniju (Pannonia Superior) i Donju Panoniju (P. Inferior). Po Ptolomeju se ta granica pružala izmedju današnjeg magjarskog grada Győra do Gradiške. Kasnije je sa širenjem rimske vlasti ova granica pomaknuta na istok.

Panonska ravnica

Panonska nizina je prostrana prirodna ravnica u srednjoj Europi. Danas Panonska nizina politički obuhvaća područja ili pokrajine slijedećih država: cijela Magjarska (u središtu Panonije), BiH (Bosanska Posavina), istočna Hrvatska (Slavonija i Baranja), zapadna Rumunjska, južna Slovačka, istočna Slovenija, sjeverna Srbija (Vojvodina), pa još neznatne rubne dijelove južne Češke i zapadne Ukrajine.

Panonska nizina je kontinentalno ravničarsko područje omedjeno nizovima planina. Njezina širina sjever-jug je oko 400-450 kilometara. Ona se pruža oko 600km dužine smjerom zapad-istok, od istočnog ruba Alpa u Austriji i Sloveniji, pa na istoku do Karpata u Rumunjskoj. Ravnica je s juga zatvorena sjevernim Dinaridima u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, dok je na sjeveru zatvorena Tatrama u Slovačkoj. Najmanja nadmorska visina Panonije je 60m oko ulaska Dunava u Đerdapsku klisuru, do oko 200-250 m na zapadnom rubu u Prekmurju i Gradišću. Unutar ravnice ima nekoliko osamljenih gorja (tzv. "otočnih planina"), koje se dijele na manje skupine. To su Fruška gora u Vojvodini, pa Bilogora, Psunj, Papuk, Krndija i Dilj u Slavoniji, te Meczek, Pilisz, Osmatra i Bakonjska gora u Magjarskoj.

Prirodne značajke

Panonska nizina se pretežno prostire u srednjoj Europi, a manjim južnim dijelom i u jugoistočnoj Evropi (Balkan). Granice ove nizine su jasne na severu, zapadu i istoku. Na jugu se nastavlja sklop dolina i brda, koje postupno prelaze u gorja Dinarida. Nejasnoće postoje i oko sjeverozapadne granice, gde se Bečka kotlina uz Dunav s gradovima Bečom i češkim Brnom ponekad ubraja ili izdvaja izvan okvira Panonske nizine.

Najveća prostranstva Panonije prekrivaju značajne aluvialne ravnice oko glavnih rijeka Dunava, Save, Drave, Tise, Tamiša, Begeja i inih manjih pritoka. To su najniži i najmlađi oblici reljefa Panonije i sastoje se od riječnih nanosa: gline, pijeska i prapora (lesa). Prirodno su obrasle močvarnim šumama i trskom. Zbog čestih poplava na aluvialnim zaravnima se provode procesi melioracije, što opet uzrokuje odumiranje i sušenje močvarnih šuma. Niža i izolirana gorja tzv. 'otočne planine' su ostatci spuštenog dijela stare hercinske mase. Pružaju se južnim rubom Panonije od zapada prama istoku i poprečno kroz Magjarsku od jugozapada na sjeveroistok. Većinom su izdignute Kimerijskom orogenezom u juri kada su postale otocima Panonskog zaljeva uz ocean Tethys i kasnije u terciaru kao otoci Panonskog mora. Izgrađene su od stijena različite starosti: paleozojskih škriljevaca, mezozojskog vapnenca itd.

Praporni ravnjaci (lesne zaravni) su eolski elementi reljefa na dnu Panonskog bazena, većinom naneseni glacialnim vjetrovima tijekom pleistocena prijenosnom snagom vjetra. Pješčare (pomični pijesci) su eolski elementi panonskog reljefa kao i praporni ravnjaci. Nastale su radom vjetrova u pleistocenu i na njima postoji ekološki manjak vode. Javljaju se pješčane dine, a pijesak je nekada bio pokretan - "živi pijesak", a sada je umiren šumskom i travnom vegetacijom.

U Panonskoj nizini vlada umjereno-kontinentalna klima, pa ta ravnica ima izražena 4 godišnja doba. Zime su osrednje hladne, dok su leta vruća. Proljeća i jeseni su doba obilnijih oborina. Panonska nizina obuhvaća srednje Podunavlje, pa Dunav dijeli tu ravnicu na sjeveroistočnu i jugozapadnu polovicu. Druge 2 važne rijeke u ravnici su rijeka Tisa najvažnija na istoku Panonije i rijeka Sava kao desni pritok Dunava i najvažnija na jugu Panonije. Osim tih glavnih panonskih rijeka su ine još važne Drava, Mura, Raba, Begej, Tamiš, Kereš, Samoš, Morava, Kolubara, itd. Pribalni pojasi tih rijeka su nekoć bile većinom močvare, ali se izgradnjom odvodnih i dovodnih kanala i nasipa močvarne površine dosta smanjene. Ipak se još do danas mogu naći veće cjeline prirodnih močvara, npr. Kopački rit, Pančevački rit, itd. Od jezera koja su preostala nakon Panonskog mora, najveća su Blatno jezero (ili Balaton) u Magjarskoj i Nežidersko jezero u Gradišću na granici Austrije i Magjarske.

Panonski gradovi

Po starogrčkim, perzijskim i inim ranim navodima, još stoljećima prije rimskih osvajanja su u jugozapadnoj Panoniji već postojali neki domorodački gradovi iz prapovjesti. Od ovih su najpoznatiji i najraniji bili Segestike (Sisak) i Syrmion (Srijemska Mitrovica) - koje nisu osnovali Rimljani (kako se ponekad krivo ponavlja), jer su ih naknadno samo romanizirali i preimenovali u Siscia i Sirmium. Ina stara naselja Panonije u rimsko doba su se sastojala od kantona (pagi) u kojima su se nalazila sela (vici). Većina većih gradova današnje Panonije su rimskog podrijetla.

Potom je u rimskoj provinciji Pannonia već postojao niz antičkih gradova: Alba Regia (Székesfehérvár) - Stolni Biograd, Aquama - Čakovec, Aquincum (Buda) - Budim, Arrabona (Győr), Cibalae (Vinkovci), Contraquincum (Pest) - Pešta, Gorsium-Herculia (Tác), Marsonia (Slavonski Brod), Mursa (Osijek), Scarbantia (Sopron), Solva (Esztergom) - Ostrogon, Sirmium - Srijemska Mitrovica, Siscia - Sisak, Sopianae (Pecs) - Pečuh, Taurunum (Zemun), etc. Danas je središnji i najveći milijunski grad u Panonskoj nizini Budimpešta, a ini važniji su još npr. Bratislava, Novi Sad, Subotica, Osijek, Koprivnica, Pečuh, Debrecin, itd.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license mostly from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Panonija&oldid=35422"