Partizanski konclogori
Partizanski konclogori: Prvi komunistički konclogor na ozemlju bivše Jugoslavije je otvoren od prosinca 1943. kod Otočca u Liki. Kako se približavao kraj 2. svjetskog rata, od jeseni 1944. i osobito od završetka rata, vladajući komunisti su otvarali nove koncentracijske logore, u koje su bili pozatvarani pripadnici poraženih vojnih postrojba, ali i veliki broj civila, na temelju maglovitih optužbi kako su to »neprijatelji naroda« - tj. nove komunističke vlasti.
Bili su zatvarani po političkom (građanska inteligencija i članovi bivših građanskih stranaka), društveno-gospodarskom ili klasnom načelu ili pak po etničkom kriteriju: deklarirani Hrvati, Magjari, Folksdojčeri i slične u jugokonunizmu nepodobne etnoskupine. U Hrvatskoj je bilo par desetaka tih komunističkih koncentracijskih logora, a tipom su bili prolazni, sabirni, radni, kazneni i logori smrti. Najveći su bili u okolici Zagreba, Karlovca, Čakovca, Bjelovara, Požege, Osijeka i osobito najveći u Lepoglavi i Jesenovac (Јасеновац).
Pouzdanije procjene broja mučenih i stradalih dosad postoje samo za koncentracijske logore za Folksdojčere, a najveći takvi su bili Valpovo i Krndija), koji su u Hrvatskoj postojali bar do ljeta 1946., a u njima je uglavnom od iscrpljenosti, gladi i tifusa stradalo oko 10.000 ljudi. Većina inih koncentracijskih logora za ostalo pučanstvo je bila zatvorena 1946, iako su neki za vojne zarobljenike djelovali sve do 1953.
Većina je ovih logorskih zatočenika nakon zatvaranja poratnih komunističkih konclogora bila zatim prebačena na prisilan rad na poljoprivredna dobra, prometnice, u rudnike, šumarije, ciglane, hidrocentrale i slično, gdje im se dalji život nije bitnije razlikovao od onoga u komunističkom konclogoru: odvojenost, ograničeno gibanje, loši životni uvjeti, itd.
Vanjske sveze
Poveznice
Reference
Djelomice preneseni i prerađen izvod po GNU-licenci iz Hrvatske Wikipedije (na temelju tiskanog članka u novoj Hrvatskoj enciklopediji Leks.zavoda).
