Petar Zoranić

Petar Zoranić (Veliki Ninjanin, Hrvatin) (Zadar, 1508. - izmedju 1543. i 1569.), hrvatski renesansni pisac.

Životopis

Petar Zoranić rodjen je 1508. godine. Bio je potomak stare plemićke obitelji Tetačić iz Nina koja se pred kraj 15. stoljeća zbog malarije u Ninu i turske opasnosti sklonila u Zadar. U to vrijeme njegova majka Elizabeta (iz plemićkog roda Medulla, iz kojeg potječe i poznati slikar Andrija Medulić) očekivala je dijete. Najraniji podatak o njegovu životu potječe tek iz 1531., kad se spominje kao plaćeni ninski notar, pravnik i sudski pisar, što znači da je najvjerojatnije završio studij pravnih znanosti, vjerojatno u Padovi. Ne zna se pouzdano točno kada je umro. Postoje odredjene indicije o njegovoj smrti, a zadnji podatak o njegovom životu je iz 1543. godine. Pretpostavlja se da je umro poslije 1543., ali svakako prije 1569., kad su tiskane Planine, jer da je bio živ, vjerojatno bi svoju posvetu iz 1536. Matiji Matijeviću, ninskom kanoniku, koji je u vrijeme kad se djelo tiskalo bio već mrtav, bio izmijenio.

Književni rad

Zoranić je poznat kao pisac prvog hrvatskog romana Planine iz 1536. godine (godinu dana prije pada Klisa: u vrijeme kad su Turci duboko zašli u naše krajeve. Pastoralni roman (putopisni elementi) Planine izašao je u Mletcima, 1569. i to je jedino njegovo sačuvano djelo (uz dva izgubljena za koje se zna: "Ljubveni lov" i "Vilenica"). Djelo nepoznatog autora, pastirska ekloga iz 16. stoljeća kupljena 70-ih godina 20. stoljeća u Londonu pripisuje se njegovim djelima. Njegov roman svjedoči o temeljitoj humanističkoj i teološkoj naobrazbi koju je najvjerojatnije stekao u Dominikanskom općem učilištu u Zadru (ponovno otvorenom krajem 1495., nakon što je dvadesetak godina prekinulo s radom zbog ratnih opasnosti-pad Bosne i prodor Turaka do Zadarskih zidima). To se djelo u književnoj historiografiji često smatra prvim hrvatskim romanom, premda je pisano prozom i stihom. Podijeljeno je u 24 poglavlja. Narativni okvir djela čini sedmodnevno putovanje pastira Zorana zadarskim zaleđem, Velebitom i Dinarom, na koje kreće tražeći lijek za neuzvraćenu ljubav. Roman Planine sadrži ljubavne pjesme. Po tim umetnutim pjesmama Zoranić je suvremeni petrarkist. Djelo je domoljubnog karaktera i oslikava Hrvatsku rastrgnutu između dvaju osvajača:"kad s jedne strane Turci, a s druge Mlečani napadaju narod da ga unište, a narod se ne da". Uz to što se u Planinama pripovijeda o konkretnim lokalitetima zadarskoga zaledja ter aludira na konkretne poviestne prilike, one su i alegorijski roman, jer je Zoranovo putovanje, na kojem mu pomažu i neka mitska bića, putovanje spoznaje i očišćenja duše uz posredovanje Božje milosti. Iz Zoranićeva djela lako se iščitava utjecaj domaće (M. Marulić) i strane lektire, npr. Biblije, Vergilija, Ovidija, sv. Jeronima, sv. Augustina, Dantea (osobito Božanstvene komedije), F. Petrarce (Zoranić je preveo njegov sonet Pace non trovo – Mira ne nahodim) i G. Boccaccia. Planine se smatraju i jednim od prvih odjeka Arkadije J. Sannazara, djela koje je uvelike utjecalo na popularnost pastorale u zapadnoeuropskim književnostima 16. i 17. st. Premda autor samo jednoga poznatog djela, Zoranić je najznačajniji književnik zadarskoga kruga i autor prvog i zadugo jedinoga svjetovnoga fikcionalnoga narativnoga djela pisanoga hrvatskom prozom, a približno 1600 stihova iz Planina, ponajviše dvanaesteraca, čini prvi sačuvani kanconijer na tom dijelu hrvatske obale. Zoranić je pripadao krugu književnika koji su doprinijeli tomu da Zadar, uz Hvar, Korčulu, Split i Dubrovnik, postane jednim od glavnih središta hrvatske renesansne književnosti (poput Brne Karnarutić ili Juraj Baraković).

Zadarska čakavica

Zoranićevo je djelo važno i na razini razvitka jezika hrvatske književnosti. Dalibor Brozović je rekao da "jezik Petra Zoranića ima izvanrednu važnost za hrvatsku i književnu povijest". Ova zadarska čakavica nudi cijeli arsenal riječi koje su se već u Zoranićevo doba govorile tek u narodu. Imena pastira u "Planinama": Bornik, Vlade, Sladmil, Zvonko, Plinko, Zoran, Jasnik, Sipko, Zelenko, Jerslav, Ljubmil, Slavko Pojmil, Grapko, Sladoj, Dragoljub, Darbolj ( Dubjak, Sidjak ) itd. Bez obzira što sve ovo nisu hrvatska narodna imena, već su često složena od dijelova i nastavaka pravih narodnih imena», Zoranić pomno odabire imena koja zapravo sublimiraju i čuvaju u sebi hrvatsko narodno biće.