Primorske južne grabljivice

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Primorske južne grabljivice, Falconiformes i Strigiformes (latin. Raptatores, njem. Raubvögel, Kvarner: "veletîći", na Krku: "pulÿne", grč. órnea, turs. Doganlar, perz. eyle): To su najveće ptice na stijenama i kamenjarama Dinarskog krasa i jadranskih otoka. Kako su ovo većinom snažne ptice velikog tijela, to im je zbog lakšeg polijetanja s tla i za duže lebdenje u visinama potreban i koristan uzgon vjetrova (Marek 1911, Lovrić 1971).

Povrh toga one kod nas na krasu uglavnom gnijezde na izloženim vrhuncima i olujnim klisurastim obalama tj. većinom su im gnjezdišta na udaru vjetra. Zato su općenito zbog polijetanja i gnjezdišta grabljivice razmjerno češće uz klisuraste odsjeke i na vjetrometinama negoli u zavjetrinama i na blažem reljefu. Važniji monografski izvori o europskim grabljivicama su Uttendörfer (1952), Kleinschmidt (1958), Mebs (1968) i dr., a posebno na Dinarskom krasu Rucner (1965), Marčetić (1971), Lovrić (1971d) i za Grčku Handrinos & Demetropoulos (1982).

Abstract

Predator birds at Adriatic (Falconiformes and Strigiformes): The rugged calcareous relief of Dinaric Karst in Croatia and Herzegovina, with its numerous and giant cliffs and ravines offers many nesting habitats for rapacious birds. Thus in Croatian coast and Adriatic islands dozen important prey birds are nesting: Falco (5 species), Gyps fulvus, Circaetus gallicus, Aquila chrysaetos, Hieraetus fasciatus, Bubo bubo, Tyto alba, and other rarer ones.

Falco, sokoli

Sokoli (rod Falco, engl. falcon, Kvarner: "sokôl", Srbija i Bosna: "soko, sokolovi", grč. gérakas, turs. Dogan, perz. šahin): To su većinom najbrojnije i najodpornije grabljivice na ljutom krasu i olujnim burištima, jer su građom najbolje prilagođene za brzi lijet kroz vjetrove. Na gnjezdištima našega primorskog krasa živi 5 glavnih vrsta sokola, od kojih su neki južne selice (F. naumanni i F. eleonorae) pa zimi odlaze na jug.

Falco eleonorae

Falco eleonorae Géné (na Visu: "hamanza", grč. thalassogérakos, tur. Denizli dogan), je značajna južna grabljivica sredozemnih otoka, a kod nas je na sjevernoj granici na srednjo- i južnojadranskim pučinskim otocima: Svetac, Vis, Lastovo, Mljet, itd. Tu gnijezdi na olujnim klisurastim obalama, većinom uz obalne kserohalofite Aurinio-Capparion, a najčešći je na egejskim otocima uz hazmofite Ptilostemetalia. To je ptica selica, pa preko zime odlijeće na jug.

Falco naumanni

Falco naumanii Fleisch. (Kvarner: "šilàc", grč. anemógamis) je uz istočni Jadran gnjezdarica u submediteranu na burnim i zasjenjenim stjenovitim odsjecima. Nalazi se od Istre i Kvarnera do grčkih planina i Taurusa, a većinom gnijezdi na olujnim klisurastim strminama uz hazmofite Moltkietalia (Jadran) i Onosmetalia frutescentis (Grčka i Turska). Također se gnijezdi i sjevernije (Austrija, Slovenija), a ovaj sokol je selica pa preko zime odlazi na jug.

Ini primorski sokoli

  • F. brookei Harc. (Kvarner: "kravùljac") također se nalazi na primorskim stijenama duž jugozapadnog Bakana uz hazmofite Moltkietalia i Onosmetalia. Kod nas je rijedak južnije u Dalmaciji.
  • F. biarmicus Temm. je najčešći sokol na submediteranskim stijenama istočnog Sredozemlja (Onosmetalia) i u Dalmaciji na sjever do kanjona Krke i Cetine, po brdskim stijenama uz hazmofite Moltkietalia. To je kod nas stalna stanarica i zimi nazočna na Jadranu.
  • Poznati kontinentalni F. tinnunculus L. (vjetruša kliktavica, Baška: "sokuôl", grč. petrogérakas), je sitna grabljivica koja većinom gnijezdi uz ljudska naselja, na tornjevima i starim zidinama uz hazmofite Kentrantho-Parietarion. Prehranom je uglavnom vezana uz ljudska naselja, a doseže i daleko na sjever u kopneno zaleđe i kod nas je stalna stanarica.

Gypidae, supovi

Na istočnom Jadranu se nalaze 3 vrste supova (orlova strvinara): najčešće Gyps fulvus i rjeđi Aegypius monachus i Neophrom percnopterus.

Gyps fulvus, bjeloglavi sup

Gyps fulvus (Habl.) (bjeloglavi sup, Kvarner: "sup", na Krku: "šupŷn", grč. gýpas): To je ptica najvećeg raspona krila na Balkanu i u cijeloj Euraziji, a uz južnoameričkog kondora i najveća leteća ptica na Zemlji (još veći nojevi ne lete). Među najveće poznate primjerke supa spadaju oni iz kvarnerskog Prvića s rasponom krila i do 280 cm. Najviše gnijezdi na stijenama oko Sredozemlja, a kod nas na kvarnerskim otocima (Orlec na Cresu, Divŷnska gora na Krku i otok Prvić), zatim na primorskim Dinaridima (južni Velebit, Biokovo, Hercegovina itd.), pa na mnogim grčkim planinama i egejskim otocima, duž Taurusa u Turskoj, južna Španjolska i u sjevernoj Africi. Obično gnijezdi u jatima i najveće su njegove kolonije na Cresu i Prviću, Kreti i jugozapadnom Taurusu. Većinom gnijezdi na policama visokih stijena (preko 100 m) uz kserotermne vrtiće visokih zeleni Prangetalia, a uz Jadran na policama olujnih klisurastih obala uz visoke zeleni Smyrnio-Dittrichion.

Zbog prehrane strvinom stoke i nestajanja ovčarstva kod nas je njegova prehrana ugrožena, pa se sve više hrani mesnim odpadom na smetištima, što mu uvjetuje trovanja i uginuća. Zato su od ranijih istraživanja (Lovrić 1971) do danas njegove kvarnerske populacije dvostruko smanjene, a neke su dosad već nestale npr. Obzòva gora (kod Stare Baške), Sv.Grgur, Rab (kod Lopara), ušće Zrmanje (Jasenica) i dr. Pregledom gnjezdišta 1993. zatečeno je ovo stanje: na Cresu gnijezdi 60 parova, Divỳnska gora na Krku 16 parova, pa Prvić s 26 parova i na Golom otoku 2 para (jedino novo gnjezdište nakon zatvaranja logora). Kvarnerska, egejska i taurska gnjezdišta supa su većinom u tvrdolisnom eumediteranu, a u Hercegovini i kopnenoj Grčkoj u submediteranu.

Aegypius monachus, crni strvinar

Aegypius monachus (L.) (crni strvinar, na Krku: "ćarnišùp", grč. lykórnios), je u više navrata pojedinačno uočen pri lijetu zajedno s bjeloglavim supovima oko otoka Prvića i Obzòve gore iznad Stare Baške, ali nigdje u okolici nije nađen na gnijezdu pa tu vjerojatno prolijeće tek povremeno u skitanju iz južnijih gnijezdišta (Italija, Grčka, Albanija i dr.). U istočnom Sredozemlju gnijezdi na stablima crnog bora, u Grčkoj u borovim šumama Chamaecytiso-Pinion, a u Turskoj u Cisto-Pinion pallasianae.

Neophron percnopterus

Neophron percnopterus (L.) (Vultur leucocephalos Gmel., bijela crkavica, grč. batsoutiéra): To je najčešći strvinar u istočnom Sredozemlju, a u Grčkoj i Turskoj gnijezdi na nižim primorskim stijenama uz hazmofite Onosmetalia frutescentis. Puno je rjeđi na južnom Jadranu oko Boke Kotorske s gnijezdima na brdskim stijenama uz hazmofite Moltkio-Potentilletum speciosae i tu gnijezdi samo na suhim i vrućim jugu izloženim stijenama. Par primjeraka je ranije gnjezdilo u Paklenici, ali su dosad nestali.

Circaëtus gallicus, zmijar

Circaëtus gallicus (Gmel.) (orao zmijar, Kvarner: "orâl", Zagorje: "orel", grč. aétos, turs. Kartal): To je kod nas najčešći orao na visinskim stijenama Dinarida uz hazmofite Micromerion croaticae, pa grčkih planina (uz Potentilletalia speciosae) i Taurusa (uz Silenetalia odontopetalae). To je orao-selac, a većinom se hrani zmijama i gušterima.

Ovaj orao sa zmijom u pandžama je najstariji životinjski simbol u prapovijesti i tako su ga na zaštitnim amuletima ucrtali već rani Hetiti i Huriti iz Zakavkazja i Antitaurusa još pred 5 tisućljeća, kao simbol borbe između sjevernih gorštaka (= orao) i južnih poljodjelaca iz Mezopotamije = zmija (usp. Bauer & al. 1994).

Aquila chrysaëtos, suri orao

Aquila chrysaëtos (L.), suri orao (grč. stauraétos, turs. Buyuk kartal): To je rjeđi i najveći orao na višim gorskim stijenama sjeverne Istre, dalmatinske Zagore, Hercegovine i Sanđaka (uz hazmofite Amphoricarpetalia), Grčke (uz Potentilletalia speciosae) i Male Azije (Silenetalia), ali kod nas već izumire. Od novijeg vremena je višeput viđen iz Baške u preletu oko kvarnerskog otoka Prvića i možda se tu negdje odnedavna opet gnijezdi ?.

Hieraëtus fasciatus, prugasti orao

Hieraëtus fasciatus (Vieil.), prugasti orao, (grč. asprogérakas) je termofilna istočnomediteranska grabljivica na Peloponezu, egejskim otocima, južnom Taurusu i Levantu. Tu gnijezdi na olujnim primorskim stijenama uz eumediteranske hazmofite Ptilostemetalia. Na Jadranu se rjeđe tek povremeno pojavljuje u skitnji i preletu, ali tu nije poznato gnježđenje.

Buteo rufinus, škanjac

Buteo rufinus (Cretz.), bjelorepi škanjac, (turs. Şahin), je istočnomediteranska grabljivica donedavno poznata i u Hercegovini (? izumro u novije doba), Macedoniji, Grčkoj, Turskoj, itd. Tamo većinom gnijezdi zajedno s vrstom Falco biarmicus, na izloženim submediteranskim stijenama uz hazmofite Onosmetalia.

Primorske sove, Strigiformes

Sove na primorskom krasu uz Jadran (Strigiformes, Hrv. Zagorje: "soha", Kvarner: "ivutŷna", na Krku "sofà", grč. glaux, turs. Baykuş): uz Jadran su važnije značajne sove Bubo bubo. Tyto alba i Athene noctua.

Bubo bubo, sovuljaga

Bubo bubo (L.) (sovuljaga, Baška: "kũuga", grč. goússis, turs. Buyuk baykuş): ovo je naša najveća sova. Gnjezdi mnajviše na submediteranskim stijenama uz hazmofite Edraianthion duž primorskih Dinarida i otočnih vrhova jugoistočnog Krka, Brača i dr., pa na vrhovima egejskih otoka i gorskim stijenama (Onosmetalia) u Grčkoj, Turskoj i širje oko Sredozemlja.

Ine primorske sove

Tyto alba (Scop.) (kukuvija, grč. barbaýannis) i Athene noctua meridionalis Risso (ćuk, Kvarner: "kuknjàvica", grč. koukoubágia, turs. Bumet), kod nas uz Jadran češće gnijezde na sredozemnim zidinama i ruševinama uz hazmofite Kentrantho-Parietarion.

Glavna literatura

  • Cubich, G. 1875: Notizie naturali sull' isola di Veglia I. (Fauna). Trieste.
  • Krpan, M. 1960: Prilog poznavanju ptica okoline Splita. Larus 12-13: 65-91, Zagreb.
  • Krpan, M. 1965: Birds of island Vis and adjacent minor islets. Larus ser. B 16-18: 106-150.
  • Krpan, M. 1970: Prilog poznavanju ornitofaune otoka Lastova. Larus 21-22: 65-83, Zagreb.
  • Lovrić, A.Ž. 1969: Ornithogenic biocenoses in Kvarner Gulf. Larus ser. B (Washington), 23: 39 - 68.
  • Lovrić, A.Ž. 1971: Ornitogene biocenoze u Kvarneru (magistarski rad). Larus 23: 39 - 72, Zagreb.
  • Lovrić, A.Ž., Volarić-Mršić, I. 1976: Flora i fauna jugoistočnog Krka i Prvića. Krčki zbornik, 8 (2): 34 - 40 + 4 karte.
  • Marek, M. 1901-1905: Ornithologisches aus Zengg, I - IV. Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva, 13-16, Zagreb.
  • Rucner, D. 1998: Ptice hrvatske obale Jadrana. Hrvatski prirodoslovni muzej, 311 str. Zagreb.
  • Sučić, M. 1937: U carstvu orlova lješinara na kamenitom otočiću Prviću. Jutarnji list 26, no. 9190, Zagreb.

Poveznice

Reference

Original condensed digest from above literature available by GNU-license: adapted from Croatian Wikinfo and Chakavian WikiSlavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Primorske_južne_grabljivice&oldid=35251"