Protokoli hrvatskih nacionalista
Protokoli hrvatskih nacionalista je politička programska brošura pravaškog usmjerenja iz 2009. godine. Nepotpisani autor brošure je Mladen Schwartz, a kao nakladnik je navedeno Hrvatsko borbeno krilo hrvatskih nacionalista.
Brošura sadrži teze i smjernice po kojima bi djelovali hrvatski nacionalisti u odnosu prema različitim čimbenicima problematičnih i štetnih za daljnji razvitak suvremene Hrvatske i opstojnost hrvatstva, te autorove prijedloge njihovog rješavanja i prijedloge o novom državnom poretku Hrvatske Države.
Nakon objave tiskanog izdanja, sadržaj brošure je također bio objavljen na mrežnoj stranici Novog Ultimatuma!, gdje je naknadno dopunjen novim odlomkom Vlast i oporba.
Sadržaj
Sadržaj
 Izvor: Mladen Schwartz: Protokoli hrvatskih nacionalista, Hrvatsko borbeno krilo, Zagreb 2009. | ||
PREAMBULADuboko svjesni svoje povijesne dužnosti, te odgovornosti pred prošlim, sadašnjim i budućim hrvatskim naraštajima, MI, HRVATSKI NACIONALISTI, KAO AVANGARDA HRVATSKE NACIJE, DONOSIMO OVE PROTOKOLE HRVATSKIH NACIONALISTA za orijentaciju i kao naputak hrvatskim borbenim elitama, te cjelokupnom Hrvatskom Narodu, u sadašnjoj borbi za opstanak i za obnovu potpuno suverene i samostalne, slobodne i nezavisne, velike, ponosne i vječne Države Hrvatske! GLOBALNE SVJETSKE PROMJENE I HRVATSKA VELEIZDAJNIČKA VLASTPočetkom i u prvoj polovici XX stoljeća bilo je u Europi četiri politička ustroja: konzervativni monarhistički imperijalizam, liberal-demokratski parlamentarizam, komunizam, fašizam. Autentične su monarhije u Europi poražene s Prvim svjetskim ratom, fašizam je slučajnog logikom ratne sreće izgubio Drugi svjetski rat, komunizam je, iznutra iscrpljen, kapitulirao koncem Osamdesetih, a danas Europom, pa sve više i ostatkom svijeta, dominira predstavnička demokracija, koja se lažno predstavlja kao vlast i poredak u ime naroda, od naroda, po narodu i za narod, a zapravo je u svojoj najdubljoj biti protunarodna teorija i praksa. Još nam je u živom sjećanju slom europskih komunizama 1989, koji su nestali u seriji europskih revolucija nalik onima iz 1848, s tom razlikom da su ove nedavne protekle bez prolijevanja krvi. Propast tiransko-plebejskoga, protunarodnog komunizma (zajedno s njegovim imperijalnim tvorbama, SSSR i SFRJ i ČSSR) mogla se samo pozdraviti. Ne i način kako je propao. Smjelo se, naime, očekivati da nakon nestanka komunističkih despocija europskim narodima zavladaju ili stare dinastije, ili nacionalističke vladavine narodnog zdravlja i spasa. Pritajeni židovsko-masonski gospodari svijeta, međutim, pobrinuli su se da, umjesto nacionalnih elita, a namjesto svrgnutih marksističko-internacionalističkih klika, u Europi dospiju na vlast kozmopolitsko-globalistički judeo-masonski demokrati. Izostalo je ostvarenje najpoželjnijega scenarija: mogli su, naime, komunistički režimi iščeznuti s pozornice i tako da je od njih uščuvano ono (uostalom netipično komunističko) što bi nas povelo dalje: jaka država, vojska, policija, autoritet i hijerarhija, stega i strogoća; a da se odbaci samo štetni balast poput zadrtog ateizma, protunacionalizma, ili pak isključivo državno-planskoga gospodarstva. Tako bi u europskim državama došli na čelo nepatvoreni nacionalisti, koji bi tijekom vremena zacijelo iznašli najbolji način za suživot i suradnju slobodnih, suverenih europskih nacija. Ovako kako su se stvari dogodile, danas u svijetu, umjesto staroga bipolariteta (dvovlađa) USA – SSSR, postoji samo jedna dominantna velesila, Sjeverna Amerika, koja se sve više uživljava u ulogu svjetskoga policajca, uključujući u svoju neslavnu imperijalnu rabotu i europske države i narode. U toj koaliciji i konstelaciji ključnu ulogu igra globalno židovlje. Na svjetsko jačanje Rusije, Kine, Japana, Indije, pa možda opet i nekih europskih velenacija... valjat će još pričekati. U takvu ozračju nastao je i pokušaj obnove hrvatske državnosti 1990. Ono što su tada novopečeni vlastodršci krivo i pogibeljno nazvali, a njihovi nasljednici još uvijek nazivaju, „demokratskim promjenama”, zapravo u prvom času jest bio nacionalni prevrat. Narod je isprva doživio taj prevrat nalik onomu Desetotravanjskom, tim više što su se i vrednote iz 1941 odjednom počele zazivati i štovati. Rat koji je uslijedio vođen je i pod negdašnjim ustaškim simbolima, a i titovci-partizani, privremeno primireni, priključili su se, jednim manjim dijelom, otporu, jer su taj rat doživjeli kao svoj, već četrdesetih godina XX stoljeća pružani otpor protiv četnika. Rat je trajao četiri godine, kao i onaj četrdesetih. Po četiri godine potrajale su i dvije hrvatske države XX stoljeća. Nakon Drugoga hrvatskog rata, nakon 1995, nema više hrvatske države; na djelu je u Hrvatskoj posvemašnja i nesmiljena jugo-restauracija. Čim je zamukla grmljavina topova, Hrvatska se osvijestila s neojugoslavenskom garniturom na vlasti. I tako to traje do danas. Obnovitelj Države Franjo Tuđman počeo je zarana prepuštati hrvatski suverenitet stranim guvernerima, te rehabilitirati jugo-diktatora Tita, ističući netočno njegove navodne zasluge za hrvatsku državnost. Tako je počela destrukcija Republike Hrvatske, koju su nakon Tuđmanove smrti preuzeli Račanovi postkomunisti, Mesić-Sanaderovi antifašisti i prateći im neuspješni anacionalni tehnokrati, izrodi i veleizdajnici, marionete i stečajni upravitelji, koji se natječu u podilaženju stranim mešetarima da bi ovi, za sitan novac, otkupili što je još preostalo od hrvatskoga nacionalnog bogatstva. Jedino rješenje, jedini put za nadvladavanje hrvatske krize jest preuzimanje vlasti po Hrvatskim Nacionalistima! HRVATSKI NACIONALIZAM„Čovječanstvo” ne postoji, ono je himna i tlapnja. Postoje pojedinci i njihove organske, biološko-povijesne zajednice; rase i nacije. Nacija je zbiljnost, nacionalizam je zbiljnost. Nitko ih nije izmislio, izmaštao, oni su čvrsto tu, neizbrisivi iz našega ljudskog svijeta. Nacionalizam nije puka ideologija, kako su to primjerice anarhizam ili komunizam, liberalizam ili demokracija. Nacionalizam je samosvijest jedne zbiljske nacije. Naciju čine krv (narodnost) i tlo (teritorij), povijest i uljudba. Naciju usto čini i svijest da joj pripadamo, osjećaj da je ta pripadnost dobra, te volja da se ta pripadnost učvrsti, uščuva i produbi. Stoga nacija ne zastaje na pukom sentimentalnom i nostalgičnom domoljublju, niti zazire od danas napadanih kategorija kao što su šovinizam i ksenofobija. Oni spadaju u prirodne nacionalne obrambene mehanizme. Nacija je organsko jedinstvo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jedne skupine ljudi koja joj pripada. Nacija je nastala u mističnom iskonu, i ona će, ako ju izrođeni pripadnici ne prepuste propasti, trajati dok ima ljudi koji je čine. Nacija je sveta, ona je u tom pogledu nešto nalik Bogu – ona nije i sama božanska, ali, kao i ono božansko, nacija nadilazi čovjeka pojedinca, nuka ga na bezuvjetnu odanost, i postavlja mu neizbježive dužnosti. Nacionalizam je odluka i volja da se pod svaku cijenu, svim sredstvima, junački, ustrajno, pobjedonosno štiti probitak vlastite nacije. Ako u toj borbi izbije sukob sa suparničkim nacionalizmom, onda se ne pita „koji je u pravu“, nego se borba vodi do pobjede jačega. Svakako, postoje uvijek i određeni argumenti koje nacionalna borba može koristiti, u mjeri u kojoj i sami argumenti borce čine jačima. Ali, to nije područje na kojemu bi netko nekoga uvjeravao. Hrvatski nacionalizam poziva se, kada je u pitanju središnja Hrvatska, Bosna i Hercegovina, i na povijesni i na etnički argument, na geopolitički, pa čak i na estetski (ružne, ogavne granice današnje „Republike Hrvatske”). Ali, svi ti argumenti nemaju vrijednosti ako im ne pridođe „ultima ratio regis” (posljednji kraljev argument, kako je pisalo na topovima Friedricha Velikoga), dakle – sila oružja! Nacionalizam nije, kako njegovi protivnici tvrde, takozvana „povijesna (dakle prolazna) kategorija”, nije nastao s Francuskom revolucijom; nacionalizam je star koliko i nacija. Stari Grci, stari Židovi, bili su žestoki nacionalisti, sve do šovinizma. Šovinizam (mržnja spram drugih naroda), kao i ksenofobija (strah od stranaca), koje današnja protunarodna ljevica prikazuje kao kakav zločin, zapravo su najzdravije sastavnice nacionalističke samoobrane, koje do pred par desetljeća nitko normalan nije dovodio u pitanje. Danas ih sustavno kriminalizira judeo-masonska propaganda, koja je ovladala medijima, kako bi Božje narode našega svijeta ponizila, idiotizirala te obuzela posvemašnjom dekadencijom i napokon ih pretvorila u robove gospodara svijeta. Hrvatska je Nacija od Boga, ona je sveta i nedodirljiva. Ona ima pravo učvršćivati svoj nacionalni bitak, braniti se svim sredstvima od snaga ugrozbe, širiti svoje tvarne i duhovne granice, držeći se pritom samo svojih vlastitih ciljeva i načela, ne podilazeći tuđim, nenarodnim i protunarodnim pritiscima, interesima i ideologijama. Hrvatska Nacija, kako bi zaokružila svoj bitak, treba Hrvatsku Državu, samostalnu i slobodnu, suverenu i nezavisnu. Danas ju nemamo, i zadaća je nacionalnih elita ponovnu ju stvoriti. S druge strane, jednom stvorena Država stvara i Naciju, uzdižući ju na višu razinu bitka, pretvarajući zavedeni i zaluđeni, onemoćali i dezorijentirani puk po sebi u samosvjesnu i odlučnu, ponosnu i dostojanstvenu Naciju za sebe. Nacija i Država međusobno se odnose i kao cilj i kao sredstvo, stvaraju se, dopunjavaju i podupiru. Hrvatski nacionalizam ne cjepidlači s mogućim slabostima, očitovanima tijekom velike i tisućljetne hrvatske povijesti. U nju pripada sve ono što ju je gradilo, od iranskoga praiskona do današnje borbe za slobodu i državnost. Sadašnji naraštaj Hrvata nosi u sebi sve sastavnice slavne nam prošlosti, nijedne se ne smije odricati. Nacija je, rekosmo, organska i harmonična zajednica prošlih, sadašnjih i budućih. Junačko ustaško pokoljenje s nama je, i nadalje nas nadahnjuje svojim borbenim žarom i voljom za pobjedu. I kada bi u njemu bilo mana, Hrvatska Nacija mora uza nj stajati kao što stoji majka uz dijete, dijete uz roditelje. Stoga nas nimalo ne će pokolebati jugo-ljevičarski huškači, koji izmišljenim grijesima onoga naraštaja po tko zna koji put nastoje osramotiti samu ideju, a potom i praksu hrvatske nacionalne i državne slobode. Naprotiv, ponosni smo na Ustaški Pokret, na Nezavisnu Državu Hrvatsku i na Poglavnika Antu Pavelića kao temelj, kao poticaj, kao uzor za borbu što ju, u novim, promijenjenim uvjetima, sada nastavljamo! U nacionalističkom poretku, ne određuje cilj Države neprijatelj, nego ga određuju pripadnici Nacije, predvođeni svojim nepatvorenim elitama. Prvi među nacionalnim ciljevima jest sam nacionalni opstanak. Zadaća je hrvatskih nacionalista stoga pod svaku cijenu izvojštiti nacionalnu samosvojnost (suverenitet, egzistenciju), te uščuvati nacionalnu samobitnost (identitet, esenciju). Hrvatski Nacionalisti ne biraju načine za postizanje svojih ciljeva. Oni nastupaju oštro, nepokolebljivo, nepotkupljivo, i ne priznaju nikakve kompromise. Oni ne prikrivaju svoje nazore i nakane. Oni otvoreno priznaju da su ostvarenju njihove svrhe primjerena sva sredstva. Oni su spremni na nacionalnu samoobranu, ali u svako doba i na napad. Pred Hrvatskim Nacionalistima trebaju drhtati samo neprijatelji izvana i iznutra, domaći izrodi i veleizdajnici. DOMOVINA HRVATSKAZa Hrvatske Nacionaliste. Domovina Hrvatska je organska, povijesno izrasla zajednica koja okuplja pripadnike Hrvatske Nacije, i koja predstavlja jedino mjesto na svijetu gdje Hrvatski Narod može ostvarivati svoje nacionalne ciljeve, svoje tvoriteljstvo u redu i miru. Domovina Hrvatska za nas je tlo i krv, sveto tlo natopljeno krvlju brojnih hrvatskih naraštaja, hrvatski etnikum izrastao kroz stoljeća u današnji narod, što ga valja priznavati, braniti, čuvati i razvijati. Domovina Hrvatska je i hrvatski iranski iskon, ona je sve što se događalo tijekom tisućljetne junačke hrvatske prošlosti, njezinih junaka, genija i svetaca, ali i masa običnoga hrvatskog puka. Ona je za nas i cjelina velike hrvatske kulture, hrvatske uljudbe i običaja, tvarnih blaga Hrvatskoga Naroda, njegovih vjera i nevjera, uspona i padova, navlastito - hrvatskog jezika. Hrvatska je Domovina za Hrvatske Nacionaliste ono cjelokupno bogatstvo koje nas nuka na nostalgično domoljublje, ali i na muževni nacionalizam, bezuvjetnu obranu svojega te širenje svojih tvarnih i duhovnih obzorja. Hrvatska je Domovina za nas predmet bezuvjetnog pristanka i nesebične potpore, umom, voljom i osjećajima, mišlju i djelom. Nadasve - Hrvatska! Ona je viša od pojedinca i obitelji, od hrvatskih pokrajina, od drugih naroda, i priznaje samo vrhovništvo Svevišnjega Boga. Hrvatska je Domovina kuća Hrvatskoga Naroda koji se stubokom razlikuje od svih drugih naroda, pa i nekih susjednih naroda s kojima mu se pripisuju neke sličnosti. Unatoč tim površnim sličnostima, Hrvatski se Narod od tih naroda razlikuje i jezično (samo što je neprijatelj te razlike kroz dugo vrijeme nijekao, umanjivao i sustavno zatirao, pa i prisvajao), a osobito svojom nacionalnom psihologijom, svojom duhovnom baštinom i vjerskim zasadama. Za Hrvatske Nacionaliste, Hrvatski Narod nije samo različit, on predstavlja i najviši predmet štovanja, pridajemo mu prednost nad svima ostalima, njegovi su interesi nama sveti i nedodirljivi, njegove moguće mane muževno priznajemo i ispravljamo, a njegove prednosti, s ponosom, produbljujemo i razvijamo. Hrvatska je Domovina do našega vremena prošla burnu, herojsku i tragičnu prošlost. Mnogo je toga na tom putu Hrvatski Narod stekao i stvorio, ali je mnogo i izgubio. Brojni su bili unutarnji i vanjski čimbenici koji su tomu pridonijeli. Ratovali smo i krvarili za tuđina, kosile su nas pošasti i bijele pobačajne kuge, okupator nas je silio na masovna iseljavanja i trijebio genocidnim blajburzima. Danas je Hrvatski Narod takozvani „mali narod”, a u Srednjem Vijeku brojio je dva milijuna duša, poput tadašnjih Engleza ili Francuza. Današnji je nacionalni teritorij Hrvata upola manji negoli onaj iz vremena Nezavisne Države Hrvatske ili kralja Tomislava. Veliki dio krivnje za ovo neslavno stanje Hrvati ne smiju prebacivati na svoje neprijatelje; ovi se ne bi razmahali da im to nije bilo dopušteno. Moramo sebi iskreno i smiono priznati udio vlastite odgovornosti. Moramo pošteno i točno uvidjeti položaj u kojemu smo se našli, eda bismo iz njega pronašli i izlaza. Hrvatski Nacionalisti svoj Hrvatski Narod, unatoč poteškoćama koje ga snalaze, za razliku od zluradih neprijatelja drže i nazivaju velikim narodom. Oni su odlučni hrvatsku veličinu potvrditi, umnožiti te uščuvati za vijeke vjekova. Oni se pritom nadahnjuju i velikim djelom svojih iznimnih muževa, kakvi su, u novije vrijeme, bili borac i prorok Ante Starčević te revolucionar i državnik Ante Pavelić. HRVATSKI PROBLEMIDuševno, ćudoredno i demografsko opadanje.Temeljni, ključni problem uvijek leži u duhu. Kada narod poklekne u svojoj samosvijesti, kada se prepusti tjeskobi, strahu i beznađu, kada ga nitko više nije kadar oduhoviti i oduševiti, tada narod duševno propada i, obuzet posvemašnjim bezizlazjem, gubi i svoja tvarna uporišta, napokon, gubi Državu. Hrvatski je Narod, koji je radosno bio pozdravio privremenu obnovu Državnosti 1990, u međuvremenu moralno posrnuo, zakržljali su mu čast, ponos i dostojanstvo, bježi od stvarnosti, prepustio se banalnostima, jeftinom materijalizmu, shrvalo ga je grizodušje, malodušje, praznodušje. Obuzele su ga dekadencija i anemija, što će reći: općenito propadanje u kojemu ništa više nije sveto, i bezakonje – kada norme gube svoj autoritet i obvezujuću snagu. Zadaća je Hrvatskoga Nacionalizma podići Hrvatski Narod iz ovoga stanja bliskog i sličnog smrti, te ga osokoliti na novu veličinu. Tek tada može se riješiti i najveći problem Hrvatskoga Naroda, njegovo demografsko izumiranje. Tek zdrava i jaka Država, odgovorna za sve potrebne preduvjete, te duboki duševno-ćudoredni preporod, ponukat će Hrvatski Narod da se ponovno počne rađati i množiti. Bez toga su svi problemi nevažni i svi napori na spasu bespredmetni. Vojska i politika.Hrvatska Vojska obnovljena je 1990 takorekuć iz ničega, velikom voljom, naporom i odvažnošću državotvornih nacionalističkih snaga. U teškim uvjetima ta je vojska junački dobila rat protiv napadačke i osvajačke Srbije, ali ju je unutarnji i vanjski neprijatelj onemogućio u pothvatu oslobađanja dijelova cjelovite Hrvatske (Bosna s Banjom Lukom, istočna Hercegovina itd.), iako im je već bila na domak. Poslije ovoga prvog poraza uslijedili su, nakon rata, i novi udarci: Hrvatska Vojska prikazana je kao zločinačka soldateska, pa su njezini vojvode raspoređeni po stranim i „hrvatskim” sudištima, ratnici su prepušteni psihosomatskim bolestima, poniženjima, siromaštvu i gladi, oružje je zastarjelo i zahrđalo, trupa je drastično smanjena, profesionalizirana, ušla je u bjelosvjetske NATO-postrojbe, u kojima se bori za tuđina, kao u Afganistanu, pod komandom judeo-američkog imperijalizma. Hrvatska će Vojska ozdraviti tek kada obnovimo Hrvatsku Državu, kada militariziramo politiku, a vojsku politiziramo. Gospodarstvo.Hrvatska nije tek u gospodarskoj krizi, ona je u katastrofalnoj gospodarskoj situaciji. Dio uzroka može se pronaći u naslijeđu pokojne države, koja je živjela od vanjskih kredita, izvoza radne snage i fiktivnog uklanjanja nezaposlenosti. Drugi dio potječe od ratnih razaranja, šteta i troškova. Treći, od krive gospodarske politike (uključujući inozemne pritiske, ucjene i manipulacije) koja se vodi već dva desetljeća, i dovela je do posvemašnjega kolapsa proizvodnje te izvoza, tako da se sva rješenja svode na nova zaduživanja, rasprodaju svega hrvatskoga u bescijenje te prelijevanje iz šupljeg u prazno. A jedini bi lijek bio u radikalnim, revolucionarnim zahvatima, dubinskim reformama, novom početku. Naravno da vladajuća klika, zaokupljena tek ostankom na vlasti, takve reforme niti hoće, niti može, niti umije poduzeti. Za to je ponajprije potrebna nova, zdrava politika, Nova Država. Gospodarstvo ne može samo sebe spašavati, traži se političkih odluka, jer politika uvijek ima primat nad ekonomijom. Inozemni gazde.Pokojnoj jugovini gazda je sjedio u Moskvi, Nezavisna Država Hrvatska našla je neizbježive saveznike u tadašnjim silama Njemačkoj i Italiji, od kojih se ova druga pokazala nekorektnom, podlom i dvoličnom, surađujući na hrvatsku štetu s velikosrpskim četnicima. Obnovljena Država 1990 nije ni trebala, niti je dobila saveznika, a mogla je ostati i bez vanjskih gospodara, samo da je vodila odgovornu, samosvjesnu, načelnu i dosljednu državotvornu nacionalističku politiku, odana isključivo vlastitu nacionalno-državnom probitku. Međutim, od samoga početka Hrvatskom su počeli defilirati predstavnici stranih, neprijateljskih interesa, kojekakvi lordovi i ovnovi, Švedi i Talijani, Norvežani, Britanci i Amerikanci, čak je na sveto nacionalno tlo pripuštena i međunarodna vojska OUN, koja se odmah stavila u službu srpskoga neprijatelja. Sa zalaskom Tuđmanove ere i dolaskom Račan-Mesićeve izdajničke klike na vlast, stvar se umnogome još i pogoršala. Vrhunac ova kapitulantska politika doseže priključenjem Hrvatske NATO-paktu, koji joj ništa dobroga ne može i ne kani donijeti, te utapanjem Hrvatske u nadnacionalnu superjugovinu „EU”. Vlast i oporba.Uz vanjske neprijatelje, danas smo u Hrvatskoj suočeni i s tri skupine unutarnjih neprijatelja. To su (1) vlast, (2) oporba i (3) Antihrvatska. Trenutačna vlada (jesen 2010) na čelu s izopačenim, izrođenim HDZ-om te njegovim saveznikom, Pupovčevim Srbima, u sprezi s međunarodim čimbenicima, tek manipulira katastrofom eda bi se održala na vlasti, dočim narod srlja sve dublje u propast. Ta klika ne će, ne može, ne umije, ne želi spašavati narod nad kojim je, uz pomoć vanjskih mešetara, uzurpirala vlast. Oporbene pak stranke, na čelu s posttitovskim SDP-om, koriste nemoć vladajućih kako bi narod još jedanput zavele svojim lažnim obećanjima, i sebi osigurale koju godinicu lagodnog života na narodnoj grbači. Politički, vlast i oporba ni u čemu se bitnomu ne razlikuju, a jednako su štetne, pače pogubne, za opstanak hrvatskoga naroda. Antihrvatska.Napokon se u Hrvatskoj, na istom poslu, uvriježila još i jedna posebna, jedinstvena, premda neformalna protuhrvatska fronta izdajica i izroda, koja okuplja i nekoć suprotstavljene snage (komuniste i liberale). Ta je fronta u sebi ujedinila skupine kao što su bivši partizani sa svojim nakotom, titovski fanatici, nagdašnji komunisti, jugonostalgičari svih boja, anarhisti, lijevoliberalni „intelektualci” i „umjetnici”, feminističke vještice, homoseksualni agitatori, raznorazni dekadentni mekanci poput pacifista, vegetarijanaca te boraca za „ljudska” ili „životinjska prava”, špijunski žutotisak te ini mediji, nahuškani asocijalni Cigani, jugočetnički petokolonaški Srbi, židovski šovinisti i njima slični. Riječ je o razmjerno moćnom čimbeniku, kojemu može stati na put samo odlučan nacionalno-osloboditeljski pokret. On će antihrvate, one koji su na bilo kakav način oštetili, prevarili, osramotili, izdali Hrvatsku Naciju i Hrvatsku Državu, svim sredstvima omesti u njihovoj pogubnoj zlikovačkoj raboti, zabranit će ih, rastjerati, razbiti i primjereno kazniti bez mogućnosti pomilovanja. Srbi.Srbi su trajni neprijatelji Hrvatske Nacije i Države. U hrvatskim zemljama nastali su od (a) neslavenskih Vlaha, koje je nakon primanja pravoslavlja pod Turcima Srpskopravoslavna crkva bila posrbila; (b) hrvatskih katolika, koji su pod Turcima, zbog blažih uvjeta, konformistički prihvatili pravoslavlje, te (c) došljaka s turskim hordama, a poslije u ulozi gospodara tijekom obiju jugoslavija. Srbi su u Hrvatskoj stoljeće i pol igrali neslavnu ulogu bahatih pomagača velikosrpskog miniimperijalizma. Bili su dominantni u prvoj jugoslaviji, a u drugoj, komunist Tito stupio je s njima u koaliciju, stvorivši još jednu velikosrpsku jugoslaviju. Na prvi znak obnove hrvatske državnosti, domaći Srbi digli su se na ustanak pod izlikom straha od navodne ugrozbe, a zapravo s ciljem rušenja samostalne hrvatske države kao zapreke Velikoj Srbiji. U vrijeme Domovinskoga rata nešto tiši, nakon propasti „republike Hrvatske” 1995 ponovno su država u državi, vraćaju se na mjesto zločina opskrbljeni svim povlasticama i olakšicama, te preko „samostalne demokratske srpske stranke” i „srpskoga narodnog vijeća”, koji sudjeluju u veleizdajničkoj vlasti, i nadalje rade na destabiliziranju ostataka hrvatske države, te na obnovi nekakvoga „zapadnog Balkana”, „balkanske federacije” ili „jugosfere” - kao jamstva njihove prevlasti nad Hrvatskom u budućem sastavu „EU”. Židovi.Taj zagonetni nakot, tijekom čitave svoje povijesti, kao strano tijelo i petokolonaška agentura svojih suplemenika u svijetu, izazivao je narode-gostoprimce, što čini i danas. Uza svoju ulogu države u državi, kakvu igra u zemljama poput Njemačke ili Amerike, ali dobrim dijelom i Hrvatske, on predstavlja sablazan za svijet još i na druga dva načina: kao globalna pandemija, moćna kriptokratska (prikrivena) nadvlast u vidu židovsko-masonske internacionale vjerne unosnoj mitološkoj religiji izmišljenoga „holokausta”, te još i kao uzurpatorska država-parazit na tlu arapske Palestine, gdje svojom bahatošću predstavlja neprekidnu prijetnju svjetskom miru. Hrvati su imali dosta problema sa svojim židovima, ali je stara Stranka prava pružila utočište mnogima od njih, krštenima i nekrštenima. I mnogi ustaški vođe bili su oženjeni židovkama; lojalnim židovima pružena su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj građanska prava, bilo ih je i u Ustaškom pokretu i u državnoj administraciji, a nelojalni su završili gdje im je i mjesto. Titova jugoslavija ih je, kao partizanske suborce i internacionaliste, širokogrudno povlastila, a u obnoveljnoj Državi 1990 nitko ih nije dirao. Unatoč tomu, oni preko svojih istaknutih pojedinaca do danas protiv Hrvatske vodi nesmiljeni rat, kukaju za pokojnom jugoslavijom, bahato sude hrvatskoj povijesti, podlo optužuju hrvatske ratnike, štetno utječu na hrvatsko jezikoslovstvo, historiografiju i politiku. Pritom ih veleizdajnički režim ne samo trpi, nego i potiče i časti. Cigani.Nesretni ciganski narod, doseljen u Srednjem Vijeku iz dravidske Indije na europski prostor, kao nedefinirana i neprilagođena populacija, stvara velike nevolje bijelim europskim narodima svojim asocijalnim ponašanjem i, uz malobrojne iznimke, nesposobnošću za asimilaciju. Nezavisna Država Hrvatska stoga je i njih, kao i židovske i srpske neprijatelje Države, internirala u sabirno-radne logore. Cigani, kao anacionalno i apolitično pučanstvo, nisu bili izravni i bojovni protivnici hrvatskih država, te se stoga imaju smatrati hrvatskim neprijateljima u manjoj mjeri od Srba i židova. U sadašnjoj fazi, međutim, u redovima antihrvatskih snaga jača tendencija novačenja ciganskih nezadovoljnika u borbu za destruiranje ostataka ostataka Hrvatske Države. Antihrvatska Cigane izravno mobilizira, potplaćuje i huška na zahtijevanje nekakvih svojih „prava”, pri čemu o njihovim dužnostima kao hrvatskih žitelja nema ni govora. U prijelaznom periodu može im se pružiti mogućnost da priprave svoju asimilaciju, naseljeni u posebne, izolirane i nadzirane ciganske zajednice. I Srbi i židovi i Cigani (kao, uostalom, i druge sadašnje nacionalne manjine, koje Hrvatskoj ipak stvaraju neusporedivo manje problema) ne će u budućoj Hrvatskoj Državi, koja ima biti država Hrvatske Nacije, uživati nikakvu autonomiju. Smjet će opstati samo kao posve asimilirani politički Hrvati, koji u Hrvatskoj žive, borave i rade isključivo pod uvjetom apsolutne lojalnosti. Ukoliko se taj model pokaže neuspješnim, kršiteljima hrvatskoga zakona i svima koji ne budu iskazivali dužno poštivanje spram Države Hrvatske i Hrvatske Nacije, uslijedit će drastična kazna, uključujući batine i prisilni rad, sve do nesmiljene likvidacije, a ostali će biti, u sporazumu s njihovim domicilnim državama, deportirani u njih (Srbiju, Izrael i Indiju). Problem BiH te hrvatskih muslimana.Bosna i Hercegovina stare su hrvatske zemlje, po povijesnom, etničkom i geopolitičkom načelu. Muslimani su na tlu hrvatske Bosne i Hercegovine nastali od hrvatskih bogumila i od hrvatskih katolika prešlih na islam, iz, kako bismo danas kazali, oportunističkih poriva. S vremenom su razni hrvatski neprijatelji Austrougarska i obje jugoslavije, temeljem vjerske razlike nastojali od hrvatskih muslimana, ako nisu lažno prikazivani Srbima (a iznimice im je čak i priznavano hrvatstvo), načiniti novi narod, pod kojekakvim imenima: „jugoslaveni”, neopredijeljeni muslimani s malim (vjera) ili velikim („narod”) početnim slovom „m”, napokon, „Bošnjaci”, ime koje im je izmislio austrougarski namjesnik-upravitelj Benjamin Kallay, eda bi smanjio hrvatski korpus. To je ime propagirano i u dijelu jugoslavenski orijentirane bosanske emigracije do 1990, da bi nakon sloma jugoslavije ponovno zaživjelo kao nacionalna oznaka. Ako sada i ne možemo hrvatskim muslimanima nametati nacionalni osjećaj, ne smatramo ih prijetnjom Hrvatskoj Naciji i Hrvatskoj Državi, niti ih imamo razloga ugrožavati. islam je ugrožen od strane svjetskih terorista Amerike i Izraela, i to na vlastitu teritoriju. Stoga islam ratuje diljem svijeta, provodeći odmazdu za zla počinjena muslimanima. Hrvatska ima i imat će stabilne odnose s Islamom, a sljedbenici Allaha mogu u hrvatskoj mirno živjeti, poštujući hrvatske zakone i propise. Hrvatski Nacionalisti rade na tomu da, nakon obnove Hrvatske Države, dođe do konfederalne unije dviju hrvatskih država, uže Hrvatske i Bosne-Hercegovine, te da se hrvatski muslimani postupno vrate u hrvatsko krilo. Europska unija.Hrvati su narod bijele rase, Hrvatska je europska zemlja, i dio je bijeloga europskoga kontinenta od doseljavanja Hrvata na današnje područje. To još nikako ne znači da Hrvatska mora prihvatiti članstvo u današnjoj „EU”, židovsko-masonskoj, tehno-birokratskoj, centralističko-nadnarodnoj tvorevini, koja uništava sve europske narode, i veće i manje, i u kojoj Hrvatska može biti konačno dotučena moralno i materijalno, etnički i politički. DA Europi, NE „europskoj uniji”! Ako današnja uža Hrvatska, a potom i BiH, ipak ne bude izbjegla euro-integraciju, Hrvatski Nacionalisti uporabit će sva primjerena sredstva kako bi, u suradnji sa svojim europskim suborcima u sklopu Nacionalističke Internacionale, srušili protunarodnu tvorevinu „EU”, te Hrvatsku oslobodili iz njezinih ralja, jer bi to ropstvo Hrvatskoj donijelo čak još i daleko teže posljedice negoli ono jugoslavensko. STRATEGIJA I TAKTIKA: CILJ I SREDSTVAHrvatski Nacionalisti bore se za samostalnu i slobodnu, suverenu i nezavisnu, veliku i jaku, ponosnu i nepobjedivu, neuništivu i vječnu, nacionalnu, socijalnu i pravednu Državu Hrvatsku. To je naš cilj, od kojega ne odstupamo, i nema pogibli pred kojom bismo ustuknuli, nema zapreke pred kojom bismo pokleknuli! U naše doba, za našega naraštaja, taj se sveti cilj može ostvariti. A kako? Liberalno-demokratski parlamentarizam, sa svojim političkim strankama i redovitim izborima, iscrpio se, pretvorio se u farsu i prijevaru, u demokratsku tiraniju nad manipuliranim, zavedenim, zaluđenim pukom. Na vlasti se, jedna za drugom, redaju stranke i koalicije koje se međusobno ni po čemu bitnomu ne razlikuju, osim po usiljenoj potrebi da svaka svrgne onu protivnu, kako bi umjesto nje zasjela na unosnu vlast te tako udovoljila svojim srebroljubnim i častohlepnim porivima. Tim klikama ništa nije sveto osim vlastita probitka, i one su s vremenom, pokorno služeći svojim inozemnim gospodarima, izrasle u smrtnu pogibelj za sam opstanak Hrvatskoga Naroda. osobito je upitno može li doći ono što još nikako nije uspjelo u dva desetljeća nakon sloma jugoslavije: ujedinjenje desnice, navlastito one pravaške. Ako bi se (barem djelomice) i uzmogla ujediniti, da bi dospjela u položaj odgovorno i djelotvorno odlučivati o nacionalnom usudu, trebala bi preskočiti još nekoliko nepremostivih prepreka: ući u sabor, ući u vladu, imati u vladi imalo utjecaja, doći na vlast neopterećena koalicijskim i oporbenim pritiscima, te ostati na vlasti, slobodna od ritualnog izbornog terora, tako dugo dok ne obavi svoje nacionalno poslanje. Naravno, sve je to irealno. Realna su samo dva, gotovo istovjetna bloka, koje će marionetski birači periodično zamjenjivati na vlasti tako dugo dok hrvatski narod ne propadne, ili dok se tom nedostojnom cirkusu željeznom šakom ne stane na put. Stoga sazrijeva vrijeme, i naskoro će nastupiti čas, kada će Hrvatski Narod demokratski svrgnuti tu odnarođenu uzurpatorsku kliku, preuzimajući svoj usud u svoje ruke. Riječ više ne će biti tek o mjestimičnim, uresenim promjenama, nego o odlučnom, samoobranbenom nacionalnom otporu koji smjera uklanjanju samih okvira ovoga zločinačkog sustava. Bit će to pothvat podvlačenja crte pod sve što nas je ova dva desetljeća unižavalo, ugrožavalo i ništilo. Taj će pothvat označiti da započinje uistinu Sve Novo, i on se mora provesti na sve primjerene i legitimne načine. Krvavu revoluciju i građanski rat nastojat ćemo izbjeći, ali ih ne isključujemo unaprijed. Jednako ne isključujemo ni mjere terora (zastrašivanja neprijatelja) ako se i gdje se pokažu korisnima. Ne ćemo zazirati od kažnjavanja najposvjedočenijih zlotvora, pa i kapitalnom kaznom smrti, i to već u fazi same borbe za Državu. Radi provođenja masovne pobune i ustanka, valja u početku raditi na okupljanju državotvorno-nacionalističkih elita, koje će osvijestiti narodne mase, te ih ponukati na odlučni prevrat, izravnu akciju, generalni štrajk, izlazak na ulice, pučki puč - otvaranje puta dolasku na vlast najsposobnijih i najžešćih, poštenih, samozatajnih i plemenitih narodnih sinova, koji već ovaj čas žive i djeluju u krilu Hrvatskoga Naroda.U tom će povijesnom preokretu svakako odigrati svoju ulogu i slavna Hrvatska Vojska, ako se osovi na noge nakon poraza što su joj ga nanijeli hrvatski veleizdajnički izrodi. Po Božjim i ljudskim, naravnim i narodnim zakonima, narod ima sveto pravo (i dužnost) na pravedni otpor nenarodnoj vladavini. uostalom, i Katolička crkva, kojoj deklarativno pripada većina Hrvata, prihvaća čak i nasilnu pobunu, a i tiranoubojstvo, ako postoji veliki povod, ako su bez uspjeha ostala sva druga sredstva, ako pobuna ne vodi većem zlu, ako ima izgleda na uspjeh, te ako je nemoguće smisliti razumno bolje rješenje. Svi su ti uvjeti u našem slučaju ispunjeni! Što prije se organizirani otpor nenarodnoj vladavini dogodi, to će vjerojatnije biti da se Hrvatski Narod ne seli u carstvo bivših naroda i povijesnih sablasti. prošlo je vrijeme moljakanja i blebetanja. zdravi dio Nacije vapi za spasonosnim prevratom, za uspostavom novoga poretka nacionalnog spasa i nacionalnog zdravlja! NAČELA BUDUĆE HRVATSKE DRŽAVE
ZA DOM SPREMNI! |
Vanjske sveze
- Novi Ultimatum!: Protokoli hrvatskih nacionalista (pohranjeni prikaz)
