Pravaštvo
Pravaštvo (ili starčevićanstvo) je hrvatska državotvorna nacionalistička ideologia koja zastupa obćenarodne hrvatske interese, stvaranje hrvatske države, očuvanje hrvatske državnosti, sjedinitbu otetih hrvatskih ozemlja s matičnom Hrvatskom ter slobodu i boljitak hrvatskog naroda u svakom pogledu. Pravaštvo predstavljaju pojedinci, stranke i gibanji (pokreti) koji se pozivaju na izvorna učenja njenog osnivača dr. Ante Starčevića.
Sadržaj
Poviest
Ideologia i ciljevi
U drugoj polovici 19. stoljeća, poslie ukinuća Bachova apsolutizma i povratka ustavnosti 1860. godine, u stranačko-političkom životu Kraljevine Hrvatske i Slavonie je vladalo kaotično stanje. Na pitanju odnosa Hrvatske prama Austriji i prama Ugarskoj dolazi u dvjema glavnim strankama, u Narodnoj (Strossmayerovoj) i u Unionističkoj (magjaronskoj), do trajnog previranja i unutarstranačkih razcjepa. U takvom se ozračju 1861. pojavljuje Stranka prava. Osnovno načelo nove stranke je bilo: "Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!". Stranka prava je postala jedna od najutjecajnijih političkih organizacia tog doba u Hrvatskoj, zahvaljujući prie svega stavu dvojice svojih osnivača i vodja dr. Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku.
Pravaški pokret je nosio interes novog sloja, srednje klase, što se je oblikovala u družtvu nakon ukinuća feudalnih odnosa, u sklopu postupka stratifikacie hrvatskog družtva, koje je počelo postupno gubiti ranija obilježja duboko polariziranog družtva. Njihova ideologia je imala zadaću ubrzanja postupka stvaranja hrvatske nacije, koji je prama njihovom shvaćanju trebao završiti jedino u samostalnoj hrvatskoj državi. Ideal buduće hrvatske države je bio Starčeviću i Kvaterniku absolutan kriterij za vriednovanje svega što se sbivalo u njihovo vrieme i što se moglo nazrieti u prošlosti.[1] Oni su bili uvjereni kako se duh naroda, tj. njegova bit izražava u tieku njegove poviesti, u njegovim srednjovjekim ustanovama, u državotvornim pokušajima, u narodnim običajima, u jeziku, književnosti i umjetnosti. Vjerovali su kako voljne snage nemaju svoj osnovni izvor u sviesti pojedinca, nego u naciji, koju su doživljavali kao osobu sa životopisom.[2] Stoga su Kvaternik i Starčević smatrali kako su njihove misli sinteza duha hrvatskog naroda. U njihovoj predočbi, Stranka prava nije bila nikakva politička stranka, nego načelan izraz duha hrvatskog naroda, jedino jamstvo za konačnu ostvaritbu misie hrvatskog naroda u njegovoj samostalnoj državi.
Starčević, koji je svoju misao počeo oblikovati još u ranim 1850-ima, bio je uvjeren kako su godine tudjinske premoći, potlačivanja i sprječavanja slobodnog razvitka ostavile traga na naravi ljudi što ju on karakterizira kao deformiranu. Prama tomu, stvaranje homogenog naroda - osobe u samostalnoj hrvatskoj državi je njemu bila ona poluga što je jedina mogla potaknuti povratak Hrvata osnovnim etičkim vriednotama. U pojedinca je taj postupak prama moralnom usavršavanju mogao početi tad, kad shvati pravaški nauk, tj. kad nadvlada deformaciu "svojeg ja" i počne se osjećati Hrvatom s misiom stvaranja samostalne države. Na oblikovanje Starčevićeve ideologie je uvelike utjecalo neslaganje s Pavelom Šafařikom i njegovim teoriama zajedničkog srbskog imena Slavena. Uz Šafařika, Starčević se uvelike protivio Vuku Karadžiću i njegovu članku Srbi svi i svuda iz 1836., u kojem svrstava sve štokavce medju Srbe, kajkavce u Slovence, a čakavce smatra ostatcima Hrvata. Uz to je Starčević vidio i problem u različitom tumačenju pojedinih poviestnih osoba i dogodjaja ter je s vriemenom počeo rabiti izraz "pravi Hervat", što je predstavljao svakog Hrvata što posjeduje sviest o svom narodu-osobi.
Eugen Kvaternik je, isto kao i Starčević, imao velik utjecaj na stvaranje pravaške misli. Njegova ideja napredka je proizašla prie svega iz shvaćanja prošlosti. Hrvati su, po Kvaterniku, postigli svoje poviestno pravo prvobitnom, prirodnom, pravednom i neosporivom stečevinom za svojih selitba, tj. silom oružja i narodnim junačtvom. Kvaternikove ideje i stavovi su bili uvelike prožeti idealima Francuzke revolucie ter želje za sličnim djelovanjem i u Hrvatskoj. Time se i razlikovao od Starčevića, koji je rekao: "Od stotine buna, jedva da jedna izpadne dobro po narod, stoga ja bih rekao da su one po narode ubitačnije nego priestolja".[3]
Pravaške političke stranke
Djelatne
- Autohtona - Hrvatska stranka prava
- Hrvatska stranka prava
- Hrvatska stranka prava 1861
- Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević
- Hrvatska čista stranka prava
- Hrvatska čista stranka prava - dr. Ante Starčević
- Hrvatska straža - nacionalna stranka
- Hrvatski demokratski slobodarski savez Dalmacije
- Hrvatski oslobodilački pokret
- Hrvatsko pravaško bratstvo
- Nova Hrvatska
- Volim Hrvatsku
Republika Bosna i Hercegovina:
- Bosansko-hercegovačka stranka prava 1861.
- Hrvatska čista stranka prava Bosne i Hercegovine
- Hrvatska stranka prava Bosne i Hercegovine
- Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević Bosne i Hercegovine
- Hrvatska stranka prava Herceg-Bosne
- Hrvatska stranka prava Posavine
- Stranka hrvatskog prava
Ugašene
Prie 1991. godine:
- Čista stranka prava (Dalmacia)
- Čista stranka prava (frankovci)
- Hrvatska kršćansko-socialna stranka prava
- Hrvatska stranka prava (1903.)
- Hrvatska stranka prava (1919.)
- Starčevićeva stranka prava (milinovci) (1908.)
- Stranka prava (1861.)
- Stranka prava (Dalmacia)
Poslie 1991. godine:
- Domovinska građanska stranka
- Hrvatski obrambeni red*
- Hrvatski državotvorni pokret
- Nezavisna stranka prava*
Napomena: Stranke označene zvjezdicom (*) su udružene u zajedničke političke stranke.
Poveznice
|
Ovaj je članak dio portala Hrvatski nacionalizam |
Vanjske sveze
Izvori
- ↑ Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, Sveučilište u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1973., str. 9
- ↑ Gross, Mirjana, Povijest pravaške ideologije, Sveučilište u Zagrebu, Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1973., str. 10
- ↑ Djela Ante Starčevića, Govori, Odbor kluba Stranke prava, Zagreb, 1893., str. 46
