Hrvatski nacionalizam
Hrvatski nacionalizam ili hrvatsko domoljublje/rodoljublje nacionalizam je hrvatskoga naroda s obuhvaćenim političkim i društvenim gibanjima, te raspoloženjima nadahnutih osjećajem ponosa i ljubavi prema hrvatskoj kulturi, baštini, jeziku i povijesti, te borbom za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i hrvatske države u njezinom cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru.
Sadržaj
Povijest
Premda se 19. stoljeće teoretski uzima kao doba nastanka, kada je preoblikovan institucionalizacijom i prilagodbom suvremenim prilikama, hrvatski je nacionalizam u svojoj biti, poput ostalih narodnih nacionalizama, star koliko i hrvatski narod, ali u obliku kolektivne narodne svijesti te borbi za vlastiti opstanak i ispunjavanju narodno-državnih ciljeva i interesa. Povijest suvremenoga oblika hrvatskoga nacionalizma do danas prati djelovanje pravaških organizacija i nepravaških organizacija inih ideja i svjetonazora.
21. stoljeće
Dolaskom lijevo-liberalne Trećosiječanjske koalicije na vlast 2000. godine, s kojom je započela postupna detuđmanizacija (rashrvaćivanje), hrvatski nacionalizam ponovno se našao u nepovoljnom položaju kao politički i društveno „neprihvatljivi” element, zbog čega se sustavno proganja, marginalizira te javno osuđuje i demonizira hrvatske nacionaliste.
Unatoč političkim progonima i unutarnjim poteškoćama, hrvatski nacionalizam i dalje je postojan u domovini, a obično ga predstavljaju političke stranke i organizacije pravaškoga, desno-konzervativnoga i umjereno desnoga usmjerenja, kao i organizacije hrvatskih ratnih veterana. Održavaju se razni državotvorni skupovi i kulturno-društveni događaji manjih ili većih razmjera, s time kako je do sada bilo održano i nekoliko većih javnih skupova i prosvjeda, od kojih se najviše ističu: skupovi potpore Anti Gotovini, Mirku Norcu i ostalim osuđenim hrvatskim vojnim činovnicima iz Domovinskoga rata, prosvjedi protiv referenduma o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj zajednici održani 2011. i 2012. godine, protućirilićni prosvjedi održani 2013., te prosvjedi hrvatskih ratnih veterana ispred zgrade Ministarstva branitelja između 2014. i 2016. godine.
Svjetonazori i ideologija
Hrvatski nacionalizam u svojoj je svjetonazorskoj biti etnocentričan, u smislu kolektivne narodne svijesti i borbe za opće dobro hrvatskoga naroda i hrvatskih narodnih interesa.
Poput inih europskih nacionalizama, svoj suvremeni oblik dobiva tijekom 19. stoljeća, ranije, ali kratkotrajno u obliku Hrvatskoga narodnog preporoda, te zatim najviše u okviru Starčevićeve pravaške ideje, što je i danas neprekidna predstavnica hrvatskoga nacionalizma. U doba između dva svjetska rata, jedan je dio hrvatskih nacionalista uz ili mimo pravaštva prihvaćao i ine europske nacionalističke ideologije prilagođene za hrvatske prilike, poput nacionalsocijalizma i fašizma, dok ih drugi dio nije prihvaćao iz razloga što su ih shvaćali kao nametničke ili kao okupatorske i protuhrvatske ideologije, osobito u godinama nakon Drugoga svjetskog rata.
Premda je bio kažnjiv i zabranjen u domovini nakon obnove jugoslavenske države i uspostave komunističkoga državnog poretka, hrvatski nacionalizam ipak je opstao u iseljeništvu, uglavnom kod Hrvata izbjeglih pred ili nakon pada Nezavisne Države Hrvatske, a bio je svjetonazorski povezan s pravaškim idealima Ustaškoga pokreta.
Danas, počevši od doba demokratskih promjena i osnutka Republike Hrvatske, hrvatski nacionalizam, uz pravaške organizacije kao vodeće ideološke predstavnice, također zastupaju nepravaške organizacije raznih svjetonazora vezanih uz umjerenu desnicu, najčešće predstavljane kao „domoljubne”, s obzirom na to kako je pojam nacionalizma u javnosti postao politički „nepodoban” i negativno konotiran, kao i zbog činjenice kako dotične organizacije ne podupiru ili imaju suzdržane stavove o hrvatskom nacionalizmu u okviru ideja Ustaškoga pokreta, kasnije pretočenih kao vodeći državni poredak Nezavisne Države Hrvatske, i suradničkoga odnosa prema nacionalsocijalističkim i fašističkim idejama u međuratnom i ratnom dobu. Iako marginalni ili manje popularni, isto tako domaći pobornici nekih inih konzervativnih, krajnje desnih i radikalnih nacionalističkih struja zastupaju hrvatski nacionalizam, također u kombinaciji s idejama dotičnih struja.
Poteškoće
U općem smislu, suvremeni hrvatski nacionalizam suočen je s nizom različitih poteškoća ideološko-svjetonazorske i interesne naravi što su prouzrokovale razjedinjenost hrvatskoga nacionalističkoga (državotvornoga) tijela i njegov otežani, kolebajući daljnji razvitak. Za uzročnike poteškoća, s kojima se hrvatski nacionalizam često suočava, obično se navode iduće pojave:
- Pretjerana ili isključiva usredotočenost na teme hrvatske prošlosti, zbog čega se zapostavljaju ili uopće ne obrađuju teme o hrvatskoj sadašnjosti i vizije hrvatske budućnosti,
- Manjak ili nepostojanje proaktivnoga djelovanja i političkoga stvaralaštva,
- Sklonosti političkoj podobnosti uzrokovane strahom od kaznenoga progona i javnih osuda ili težnjom za pridobivanjem većega broja pristaša,
- Oportunizam te profiterstvo dijela pripadnika političkih stranaka i organizacija,
- Međusobna nesloga i neistomišljeništvo, čije posljedice uzrokuju unutarnje raskole i pojavu unutarnjih frakcija, nakon čega nerijetko dolazi do osnutka novih političkih stranaka ili organizacija,
- Ideološko-svjetonazorska raznolikost hrvatskoga nacionalizma: zastupanje različitih ideja i ideologija u kombinaciji s hrvatskim nacionalizmom.
- Ante Starčević: „Dok narod hoće da bude narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Ovo je uvet njegova obstanka, ovo je duh i smer našega programa. Samo onda kada se onaj obstanak osigura, može nastati temeljito pitanje o rešavanju deržavnih strukah unutarnjega našega programa.”[1]
- Milan pl. Šufflay: „Hrvatski nacionalizam ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima na njoj, on ne znači samo lokalni patriotizam, već lojalnu službu čitavom bijelom Zapadu.”
- Daniel Crljen: „Naš nacionalizam nije od jučer. On je star koliko je stara i borba za očuvanje hrvatske narodnosti i obnovu hrvatske države. Nije pisan perom po papiru, nego mačem i krvlju. Nije izmišljen, nego doživljen. Organski se razvio iz nas samih, iz narodne duše, iz onoga, što smo htjeli i trebali. Iz vapaja za pravdom se razvio, iz čežnje za slobodom. I zato je naš: ni od koga naučen, ni od koga posuđen. Nikao je i klijao u poštenim i junačkim hrvatskim srdcima, kao što diete klije u utrobi majke. Naš je to, hrvatski nacionalizam.” [Naši pogledi - Naš nacionalizam, 1944.]
- Tomislav Jonjić: „Hrvatski nacionalizam, shvaćen pravilno kao izgrađeno i svjesno rodoljublje, a ne kao šovinizam, povijesno je uvjetovan i nikad se nije odlikovao imperijalističkim ambicijama, nego je trajno obrambenog tipa. On se temelji na narodnoj svijesti i ponosu, na samopoštovanju, ali i poštovanju drugoga i različitoga, te na uvjerenju, da bez neovisne Hrvatske nema opstanka hrvatskog naroda. Prema tome, on se ne iscrpljuje samo u stvaranju hrvatske države, nego nju smatra nužnom pretpostavkom opstanka i napretka pojedinaca, skupina i naroda.” [Hrvatski nacionalizam i europske integracije, 2008.]
Poveznice
|
Ovaj je članak dio portala Hrvatski nacionalizam |
Hrvatsko državno pravo:
Kultura i mediji:
Povezani pojmovi:
Izvori
- ↑ Tomislav Jonjić: Hrvatski nacionalizam i europske integracije
