Ranobalkanski matriarhati

Ranobalkanski matriarhati (matriarhalne legende o Amazonkama i Pelaštima i ginekokracia Liburna): Matriarhat je oblik dručtva u kojemu predvode žene i posebno majke. Izraz matriarhat je iz latinskog mater (majka) i grčkog archein (vladati), a postoji još i sličan izraz za žensku vlast - ginekokracia (ginokracija: gr. gine = žena i kratein = vladati). Matriarhat se razlikuje od matrilinearnosti, gdje djeca svoje podrijetlo odredjuju po majčinskoj lozi (umjesto po svom ocu), tj. gdje se širje porodice i plemenski savezi stvaraju po ženskim linijama. Npr. u židovskim tradiciama se samo osoba kojoj je majka Židovka automatski smatra Židovom i tako se židovsko porijeklo prenosi s majke na dijete.

Matriarhat se takodjer razlikuje od matrilokalnosti, koje antropolozi rabe za opis dručtva gdje je auktoritet majke važan u domaćim odnosima, tj. gdje se suprug tzv. domazet priključuje obitelji svoje supruge, umjesto da se supruga priženi selu ili plemenu svog supruga. U ranoj jugoistočnoj Europi su iz prapovijesti manjeviše poznata najmanje 3 bivša naroda s djelomično ili podpuno matriarhalnom uredbom dručtva: iz brončanog doba rani Pelazgi u Grčkoj, pa iz željeznog doba amazonski Skiti na Crnom moru i pomorski Liburni na Jadranu, koji će niže biti poredbeno prikazani.

Summary

Early Balkan's matriarchy (matriarchic legends on Amazonians and Pelasgians, and Liburnian gynecocracy): Matriarchy is a society in which females and chiefly mothers, have the central roles of moral authority, political leadership, and control of property. It is also sometimes called a gynarchy, a gynocracy, a gynecocracy, or a gynocentric society. Most western anthropologists hold that actually there are no known societies that are unambiguously matriarchal, but possible exceptions include the Iroquois, in whose society mothers exercise central moral and political roles. According to Heide Goettner-Abendroth, this reluctance to accept the existence of matriarchies might be based on a specific, culturally biased notion of how to define matriarchy: because in a patriarchy 'men rule over women', a matriarchy has frequently been conceptualized as 'women ruling over men'. Goettner-Abendroth believed that matriarchies are more egalitarian.

There are also matrilinear, matrilocal, and avunculocal societies, especially among indigenous peoples of the Americas, Asia, and Africa, such as Berbers and Tuareg and, in Europe, e.g. Sardinian people, and early Liburnians. Strongly matrilocal societies sometimes are referred to as matrifocal, and there is some debate concerning the terminological delineation between matrifocality and matriarchy. Even in patriarchical systems of male-preference primogeniture, there may occasionally be queens regnant. In 19th century Western scholarship, the hypothesis of matriarchy representing an early stage of human development—now mostly lost in prehistory, with the exception of some so-called primitive societies—enjoyed popularity. The hypothesis survived into the 20th century and was notably advanced in the context of feminism, but this hypothesis of matriarchy as having been an early stage of human development is partly discredited today. Barbara Love and Elizabeth Shanklin respond to this criticism in "The Answer is Matriarchy":

• "When we hear the word 'matriarchy', we are conditioned to a number of responses: that matriarchy refers to the past and that matriarchies have never existed; that matriarchy is a hopeless fantasy of female domination, of mothers dominating children, of women being cruel to men. Conditioning us negatively to matriarchy is, of course, in the interests of patriarchs. We are made to feel that patriarchy is natural; we are less likely to question it, and less likely to direct our energies to ending it".

O matriarhatu obćenito

Matriarhat (grč. mater + arhos: materinsko čelničtvo) ili ginekokracia (grč. gynaikos + kratein: ženska vlast): Matriarhat ili ginekokracia je društveni ili politički sustav u kojem dominiraju žene. Pojam bi bio suprotan patrijarhatu. Na brojnim arheološkim nalazištima iz kamenog doba, razasutima na širokom području Europe i sjeverne Azije, nadjen je velik broj ženskih figura, poznatih kao "Venere", od kojih su neke starije od 30.000 godina. Iako se o njihovoj funkciji ništa pouzdano ne zna, općenito se smatra da predstavljaju simbole plodnosti.

Iz doba neolita tj. od 10.000 - 4.000 godina pr. Kr. takodjer potječe velik broj prikaza ženskih božanstava, ali u neoliti ikonografija postaje kompleksnija. Pojavljuju se prikazi božice-zmije povezane s vodom i božice-ptice povezane s kišom, zatim božice povezane s lunarnom mitologijom. Važno je još neriješeno pitanje - jesu li te neolitičke božice dio jedinstvenog religijskog sustava koji se pružao Europom i prednjom Azijom? Ipak ovi arheonalazi upućuju na kontinuitet štovanja Božice od gornjeg paleolita do kraja neolita.

S obzirom na taj kontinuitet je napuštena ranija teza kako se kult Božice pojavio tek u neolitu, u svezi s početkom poljodjelstva. Prema hipotezi Wilhelma Schmidta iz 1930tih godina, žene su počele kultivirati biljke i tu su tajnu prenosile svojim kćerima, što je bio temelj ženske društvene dominacije. Iako ta hipoteza nije potvrdjena jasnim dokazima, činjenica je što je štovanje Božice u različitim ranim civilizacijama, od Europe preko Indije do Kine i Japana, bilo povezano s plodnošću usjeva i sa zaštitom kraljeva i gradova.

Rane hipoteze o matriarhatu

Suvremenim sukobima oko matriarhata je predhodio Johann Jakob Bachofen (1815-1887), švicarski pravnik, sudac i profesor rimskog prava na bazelskom sveučilištu, knjigom "Majčinsko pravo" ("Das Muterrecht", 1861). U ranim društvima po Bachofenu je vladao promiskuitet, brak nije postojao i djeca većinom nisu znala tko im je otac, a majčinstvo je ipak bilo očito. Zato su ta društva bila matrilinearna (kao npr. kod židova), jer su ljudi mogli znati svoje predke samo preko majčine loze. I to dakako, samo ženske pretke – od majke do pramajke. To je opet utjecalo i na prava vlasničtva. Tako su žene po Bachofenu, postupno stekle političku prevagu. Bilo je to u vrijeme neolitičke revolucie, kad su ljudi otkrili poljodjelstvo i kad su nastali mitovi o Amazonkama i Furijama. Ljudi su tada, kaže Bachofen, "osjećali jedinstvo svega života i harmoniju svemira" i prihvatili su filozofiju "reguliranog naturalizma", u kojoj je majčinska ljubav činila osnovu svih društvenih veza. Bachofen je u mitovima vidio nagovještaje i tragove tog davnog života. Zeus koji pobjedjuje Titane, Had koji siluje Perzefonu, Edip koji ubija Sfingu, odjek su davne revolucie u kojoj muška prevlast nasilno smjenjuje žensku.

Nasuprot Bachofenu i njegovim sljedbenicima, Sir Henry Maine je 1851. zastupao gledište kako je patriarhalna obitelj bila najranija društvena jedinica, dok se matriarhat mogao možda pojaviti kao simptom degeneracije društva u situacijama kad bi žene brojčano nadmašile muškarce. Maineovu patriarhalnu hipotezu je ponovno 1891. podupro Edward Westermarck, koji je odbacio Bachofenovu tvrdnju kako su mitovi i legende neka vrsta kolektivne memorije čovječanstva. Lewis H. Morgan je proučavajući američke Indiance najviše Irokeze, uočio važnu ulogu žena u tim društvima. Njegovo djelo "Ancient Societies" (1877.) je imalo, kao i Bachofenovo velik utjecaj na Friedricha Engelsa. U predgovoru svoje knjige "Podrijetlo obitelji, privatnog vlasničtva i države" (1884.), Engels navodi kao primjer Bachofenovu interpretaciju grčkog mita:

Nakon što se vratio iz Trojanskog rata, kralja Agamemnona je, u dogovoru sa svojim ljubavnikom Egistom, ubila njegova žena Klitemnestra. Orest osvećuje oca ubivši svoju majku. Zbog tog čina progone ga Furije, demonske čuvarice majčinskog prava za koje je matricid najgori i neoprostivi zločin. Oresta uzimaju u zaštitu Apolon i Atena – božanski predstavnici novog patriarhalnog poretka. Atena saslušava obje strane. Orest kaže kako je Klitemnestra počinila dvostruki zločin: ubila je svog muža i njegovog oca. Zašto Furije progone njega, a ne nju čija je krivnja veća? Odgovor Furija je na prvi pogled neobičan: "Ona nije bila u krvnom srodstvu s čovjekom kojeg je umorila". Ubojstvo čovjeka koji nije u krvnom srodstvu, moguće je opravdati i ne brine Furije. Njihova je zadaća kazniti zločin izmedju krvnih srodnika, a od tih ubojstava po majčinskom pravu, najgore je ubojstvo majke. Sad Apolon brani Oresta. Atena saziva Areopagite – atenske suce – neka glasaju. Broj glasova za osudu, odnosno za oslobadjanje Oresta je jednak. Atena kao predsjednica, daje svoj glas za Oresta i tako ga oslobadja krivnje. Očinsko pravo je nadjačalo majčinsko pravo. Furije su nadjačali «Bogovi mladjeg podrijetla», kako ih one same zovu. No na kraju, Furije se ipak daju nagovoriti neka preuzmu nove zadatke u službi novog poretka.

Robert Graves je na sličan način interpretirao grčke mitove u knjizi "Grčki mitovi" (1955.). Nakon svakog mita kojeg iznosi cjelovito, slijedi interpretacija u smislu borbe staroga matriarhalnog i novoga patriarhalnog poretka. Po Gravesu ljudi u davnini nisu tako strogo razlikovali unutarnji život od vanjskog svijeta. Za svaki detalj vlastitog života su nalazili refleksiju u okolnoj prirodi i vanjskom svijetu. Za njih npr. nije bilo slučajno što menstrualni ciklus (mjesečnica) i lunarni ciklus traju jednako po 28 dana. Zbog toga je Božica-majka bila božica mjeseca. Graves je istaknuo kako se u doba štovanja velike Božice, kalendar odredjivao primarno po mjesečevim mijenama, a prijelaz iz matriarhata u patriarhat pratio je prijelaz s lunarnog (mjesečevog) na solarni (sunčev) kalendar, koji je odgovarao patriarhalnim solarnim bogovima. Glede matriarhata je još provokativnija njegova knjiga "Bijela božica" ("The White Goddess", 1948). U njoj, oslanjajući se na ideje Sir Jamesa Frazera, iznesene u čuvenoj knjizi "Zlatna grana" ("The Golden Bough", 1890.), a na podlozi keltskih mitova i pjesama, očuvanih u irskoj i velškoj tradiciji, govori o jedinstvenoj europskoj predpovjesnoj religiji, u kojoj je pod različitim imenima štovana jedna Božica. Gravesov je diskurs više književni nego znanstven (sam je sebe smatrao prvenstveno pjesnikom), pa ni njegove hipoteze antropolozi nisu ozbiljno shvaćali, kao ni Bachofenove. Iako Gravesova razmatranja ne zadovoljavaju strogo znanstvene metode, njegova su tumačenja mitova ipak zanimljiva i ne manjka im unutarnja suvislost.

Antropolog J.F. McLennan se 1886. ponovno založio za matriarhalnu teoriju, kao i Robert Briffault u svojem djelu "Majke" ("The Mothers", 1927.). Briffault je svoje argumente izvodio više iz proučavanja religije negoli antropologie. Osporavao je Maineove i Westermarckove stavove, ali za razliku od Bachofena je shvaćao matriarhat kao kada su žene bile društveno, a ne politički dominantne. Tvrdio je kako je rasprostranjenost lunarnih (mjesečevih) božanstava medju primitivnim narodima dokaz ranije društvene dominacije žena, s obzirom što su žene bile prve svećenice lunarnih kultova. Sigmund Freud je takodjer vjerovao kako je matriarhat bio rana faza u povijesnom razvitku ljudskog društva. S psihoanalitičkog gledišta je smatrao kako je obožavanje Božice odraz infantilne želje za ponovnim jedinstvom djeteta i majke, tj. odraz nesvjesne fantazije koja svoj korijen ima u ranom stadiju psihološkog razvitka kad malo dijete doživljava majku kao svemoćno biće.

Novije analize matriarhata

Antropolozi su krajem 19. i početkom 20. stoljeća proučavali matrilinearna dručtva, u pokušaju da ih povežu s matriarhatom. Robert Lowie je tako u knjizi «Primitive Society» (1921.) mogao zaključiti kako nema jasnih dokaza o hipotetskom matriarhatu. David Schneider je sintetizirao ranija antropološka istraživanja i 1961. u knjizi "Matrilinearno srodstvo" ("Matrilineal Kinship"), došao do istog zaključka kao i Lowie. Psihološke aspekte štovanja Božice i to uglavnom na temelju Jungove teorije univerzalnih arhetipova, temeljito je obradio Erich Neumann u svom opsežnom djelu "Velika Majka" ("The Great Mother", 1955.). On odbacuje Bachofenovu sociološku analizu matriarhata i kaže: "Rano čovječanstvo i matriarhalni stadij nisu arheološki ili povijesni entiteti, već psihološke realnosti čija snaga još uvijek živi u dubinama psihe suvremenog čovjeka."

Arheologica Marija Gimbutas je auktorica teorije o "Staroj Europi", tj. neolitičkom miroljubivom "matrističkom" i matrilinearnom, ali ne i matriarhalnom društvu, koje je tisućama godina štovalo Božicu, dok nije bilo nasilno razoreno invazijom patriarhalnih proto-indoevropljana ili "Kurgana". Na njenom tragu je Riane Eisler ("Kalež i oštrica" - "The Calice and the Blade", 1987.), koja se takodjer zalaže za društvo "povezivanja", a ne društvo dominiranja jedne polovice čovječanstva nad drugom, pa bila ta polovica ženska ili muška. M. Gimbutas nije krila svoju nesklonost prama kršćanstvu, čiju je doktrinu smatrala kao potpuno neprikladnu i štetnu za duh suvremenog čovjeka, za razliku od zaboravljenog vjerovanja «Stare Europe», koje je nastojala revalorizirati.

Gimbutas i Eisler smatraju sebe 'revizionističkim' povjesničarkama, koje su iznesle u javnost zanemarene dokaze o jednomu dugovječnom, uspješnom, matricentričnom društvu, koje je živjelo u skladu s prirodom, nije poznavalo ratove i osnivalo se na suradnji i razumijevanju medju spolovima. Njihovi su stavovi ipak bili ideološki kritizirani kao "neznanstveni i selektivni", a većina antropologa govori o njihovim interpretacijama "matrističke" prošlosti kao o projekciji vlastite utopijske vizije budućnosti, pri čemu su takva prošlost i budućnost podjednako malo vjerojatne. Ipak su njihove knjige imale pozitivan odjek u javnosti i izvršile su značajan utjecaj na nove religijske pokrete, kao što je Novo poganstvo (neopaganizam). I feministička promišljanja o matriarhatu većinom naglašavaju kako matriarhat i patriarhat nisu suprotni pojmovi u pravom smislu riječi, tj. ta dva pojma nisu u savršenoj simetriji. Zato su kao i Gimbutas i Eisler, više sklone naglašavanju alternativnih pojmova kao matrifokalnost, matrizam i diarhija.

Legendarne Amazonke

Amazonke (grč. Αμαζόνες) su u starogrčkoj mitologiji naziv za pripadnice naroda ženskih ratnika. Herodot je njihovu zemlju smjestio uz Crno more gdje su nastavali rani iranski narodi Skiti i Sarmati. Predpostavke zasnovane na obilnim skitskim arheonalazima kako su možda i sarmatske žene sudjelovale u nekim bitkama, navele su znanstvenike na zaključak kako je grčki mit o Amazonkama vjerojatno bio potaknut stvarnim ženskim ratnicama. Naziv je najvjerojatnije nastao od iranskog etnonima „*ha-mazan-“ čije je prvotno značenje bilo „ratnici“. Poveznica je verojatno glosa Hesihia iz Aleksandrie: ἁμαζακάραν· πολεμεῖν. Πέρσαι (perzijski: hamazakaran = ratovati), s indoiranskim korijenom kar- = „voditi“ koji se takodjer nalazi i u riječi „karma“).

Kasnija pučka etimologia je grčku inačicuu amazonskog imena povezala s prefiksom a- (bez-) + mazos (dojka-sisa), što se odnosilo na tradicijsko verovanje Grka kako su si Amazonke navodno odsjekle ili spaljivale desnu sisu kako bi mogle slobodnije rabiti i strijele bez ometanja. Naprotiv na umjetničkim djelima nema dokaza o tomu i svugdje su Amazonke prikazane s obe sise iako im je desna često pokrivena zbog zaštite. Po pučkom verovanju Grka su Amazonke živjele u zemlji Pont uz Crno more, gde su osnovale kraljevstvo pod vodstvom kraljice Hipolite (= „ona koja oslobadja konje“). Po toj grčkoj tradiciji su osnovale su Amazonke oswnovale niz gradova kao Smirnu, Ephesos, Sinope i Paphos. Po Eshilu su u davnoj prošlosti živjele u zemlji Skita oko Azovskog mora, ali su se kasnije preselile južnije u Temiskru oko rijeke Thermodon (danas Terma u severnoj Turskoj).

Podrijetlo legendi o Amazonkama je bilo predmetom raznih predpostavki medju stručnjacima, sve dok konačno nije novija arheologia odkrila brojne skitske grobove ženskih ratnica pokopanih pod kurganima u ozemlju Sarmatije i oko Altajskog gorja, pa time dodala vjerodostojnost grčkom mitu. Grobovi tih naoružanih sarmatskih bojovnica čine čak oko 25% ukupnog broja nadjenih grobova sarmatskih ratnika. Arheonalazi sada potvrdjuju postojanje ženskih ratnika i aktivnu ulogu sarmatskih žena u društvenom životu i vojnim operaciama.

Ranogrčki Pelazgi

Ime Pelazgi (grč. Πελασγοί - Pelasgoí: jednina Πελασγός - Pelasgós) su rabili neki antički i najviše starogrčki pisci za populaciju koja je nastavala Grčku prije Grka i dijelom su asimilirani medju grčkim predcima, a manjina ih se povukla u grčke planine i ondje održala do rimske romanizacie. „Pelazgi“ su uglavnom poznati kao autohtoni prastanovnici egejske zemlje i prapovijesne kulture koja je postojala sve do dolaska ili nastanka grčkog jezika. Po dostupnim oskudnim arheonalazima iz brončanog doba u ranoj Grčkoj, izgleda kako je slabo poznata civilizacia Pelazga bila jedna od najranijih u Europi, tj. približno istodobna s minojskom Kretom i Mikenom na Peloponezu.

Tijekom klasične Grčke, enklave pod ovim imenom su preživile na nekoliko planina u kopnenoj Grčkoj, pa na Kreti i inim zabačenim otocima u Egejskom moru. Ljudi koji su se smatrali kao Pelazgi su govorili jezik ili slične jezike koji su se tada smatrali za strane negrčke. Ove tradicije o ranijim Pelazgima su preživile u nekim zabačenim krajevima Grčke sve dok nije bila posve helenizirana, osobito uz Jonsko more i u Epiru, gdje bi po grčkoj tradiciji zadnji mitski centar Pelazga bio grad Dodona (Δωδώνᾱ) u Epiru u kojemu je bilo i najstarije ranogrčko proročište posvećeno Božici-Majki (grč. Diona = Božica).

Arheološka iskopavanja u 20.st. su otkrila područja koja su još prije naseljavali Pelazgi kao Atika, Tesalia i otok Lemnos. Arheonalazišta Sesklo i Dimini su odredila rane Pelazge kao neolitsku kulturu, neka su se pokazala kao srednja heladska, a ina i kasno heladska kultura Mikenske Grčke. Od većih pisanih dokumenata je očuvan Pelaški mit o stvaranju svijeta. Taj rani mit o stvaranju svijeta je pelaška legenda o postanku svijeta, nastala u predhelensko doba matriarhata, kao dio monoteističkog vjerskog sustava, u kojemu vlada jedna vrhovna Božica Eurynome (Εὐρυνόμη) koja upravlja svijetom i inim božanskim bićima.

Matriarhalna legenda

Po pelaškom "Mitu o stvaranju svijeta", u početku je Eurynome kao vrhovna božica svih stvari, gola izronila iz kaosa i ne našavši ništa čvrsto na što bi stala, odvojila je vodu od neba, „plešući osamljena na valovima“. Tako je plesala gibajući se prama jugu, a vjetar koji je stvarala svojom plesom učinio joj se kao nešto novo i osobito, kao poticaj za stvaranje, pa je uzela taj Sjeverni vjetar i protrljala ga izmedju ruku i kao čudom, tada se stvorila velika zmija Ophion (grč.= zmijurina).

Eurynomi je postalo hladno i kako bi se zagrijala, počela je još brže plesati, što je kod Ofiona izazvalo požudu pa se obavio oko njenih božanskih udova i spojio se s njom. Zbog toga se vjeruje kako taj Sjeverac, kojega još zovu i Boreas (= naša bura), oplodjuje ženski rod, pa zato kobile često okreću svoje stražnjice prama vjetru i oždrijebe se i bez pastuha. Kada je zatrudnila, Eurynoma je uzela oblik golubice i ležeći na valovima neko vrijeme, iznjela je "svjetsko jaje". Ophion se na njenu zapovijed sedam puta obavio oko tog jajeta i grijao ga dok se nije rasprsnulo i iz njega su izašla Eurynomina djeca: zemlja sa svim stvarima, Suncem, Mjesecom, planetima i zvijezdama, planinama, rijekama, životinjama i biljkama.

Prvotno su Eurynoma i Ophion izabrali planinu Olympos za svoj zajednički dom, ali nakon nekog vremena je Ophion počeo vrijedjati Eurynomu i govoriti joj kako je on sam stvorio cijeli svijet. Uvrijedjena Eurynoma ga je zgazila petom, izbila mu zube i prognala ga u mračnu pećinu u podzemnom svijetu. Nakon toga je stvorila sedam planetnih sila i nad svakom od njih postavila po jednog Titana i jednu Titanku, a nad Suncem je postavila Teju i Hiperiona i dala im moć osvjetljenja, pa nad Mjesecom Phoebe i Atlanta i dala im moć občaravanja, Dionu i Krya nad Marsom i dala im silu rasta, Metidu i Keia nad planetom Merkur i dala im mudrost, Themidu i Eurymedonta nad Jupiterom i podarila im kontrolu nad zakonom, Thetys i Okeanos nad Venerom i dala im moć ljubavi i Rheu i Kronos nad Saturnom kojima je podarila moć mira.

Ranojadranski Liburni

Prva i najranija, još oskudno poznata poludržavna tvorba kod nas na južnohrvatskom ozemlju uz Jadran je bila Libyrnike Thalassokratia (ranogrčki naziv = 'Liburnijska Pomorska Vlast'), koja je ovdje postojala već od 9. st. do 5. st. pr.Kr. kao jadranski savez pomorskih gradova i otoka (grč. dodekapoliteia: savez 12 gradova). Njezino je pučanstvo još bilo nepismeno pa su jedine vijesti o njima iz tadanjih inozemnih civilizacia, ponajviše od ranogrčkih (prahelenskih) moreplovaca. Čelničtvo Liburna bijaše ustrojeno po načelu matriarhata, pa je to iz ranije Europe jedina donekle poznata matriarhalna politička tvorba. Pripadne vladarice su im imenom nepoznate, jer je tamo vjerojatno upravljalo kolektivno žensko "predsjedničtvo" kao neko vijeće uglednih starica.

Po arheonalazima se Liburni pojavljuju na Jadranu u željezno doba od 11.st. pr.Kr., vjerojatno tek nakon velike "selidbe pomorskih naroda" na istočnom Sredozemlju oko 12. st.pr.Kr. Prapovijestna pomorska Liburnia je prvotno tj. od 9.- 6. st.pr.Kr. vladala zamalo cielim Jadranom izim zapadne i jugoistočne obale: većinom jadranskih otoka od Kvarnera do otrantskog Krfa, pa našim obalama od Raše do Krke i jugoistočnom Italiom od Apulie do Gargana. Rani Liburni su bili istodobni suvremenici Etruščana i Feničana, s kojima su manjeviše održavali trgovačke i ine veze, ali su taj prapovjestni modus vivendi zatim potisnuli i poremetili širenjem stari Grci svojim naselbinama na istočnom Sredozemlju i Jadranu. Pomorski Grci su uzastopno na moru ratovali s Liburnima i nakon 6. st.pr.Kr. postupno potiskuju Liburne iz južnoga, pa iz srednjeg Jadrana od 4.st. Viditi o tomu pobliže: Liburni (Libyrnides).

Prvo gradsko središte rane Liburnije od 9.- 6.st. je bila gradina Promôna na Čikoli (nizvodno od sadanjeg Drniša), po kojoj je dosad nazvana susjedna gora Promina. Taj rani grad su im nakon 5.st. preoteli novodoseljeni ilirski Delmati iz bosanskog zaledja, pa je potom sve do rimskih osvajanja u 2.st. pr.Kr. kasnije središte Liburnije bila luka Skardôna (sada Skradin) na ušću Krke. Drugi veći prapovijesni grad Liburna je bio Kouràktike s megalitskim zidinama u sadanjoj luci grada Krka, koji su vjerojatno osnovali još raniji predpovjesni Hythmeti. Zadnje autonomno središte u 5.- 7.st. već poluromanskih Neoliburna pri propasti Rimljana početkom srednjeg vijeka prije doselidbe Slavena i proširene vlasti Bizanta, bila je akropolska gradina Corýnthia (neolibur. Uri-Kworýta) iznad ratne luke Bosãar na istočnom rtu otoka Krka (sad izmedju Vrbnika i Baške), gdje je još od 5.st. pr.Kr. bio veći pomorski arsenal mornarice ranih Liburna. Viditi o tomu pobliže: Gradina Korintija.

Liburni su kod nas jasno profilirana urbano-pomorska civilizacia, uz Grke i Etruske treći u Europi prije Rima, ali se zbog fanatičnih jugoslavista Hrvatska morala odreći antičkih Liburna i prepustiti ih u naslijedje Taliana, Albanaca itd. Malo je naroda u svijetu koji imaju čak 3 tisućljeća bar djelomičnog kulturno-političkog naslijedja na vlastitom tlu: samo Grčka, Libanon (Fenicija), Izrael, Egipat (Kopti), Kuvajt (Sumer), Iran (Elam), Indija i Kina, a od svih je jedino nama Hrvatima još zabranjena veza s Liburnima zbog 8 desetljeća kulturno-jezične diktature vukovskih jugoslavista i jugoistoričara. U odnosu na ine susjedne "Ilire", Liburni su najranije dosegli visoku kulturnu razinu i urbanizaciu pa su u Kristovo doba, kad ulaze pod rimsku vlast, već na kraju željeznog doba i samo ih je još nepismenost dijelila od prave antičke civilizacie, pa je to bila i jedina domaća viša polu-civilizacia prapoviestne Hrvatske prije Grka i Rimljana. Naprotiv su njihovi primitivniji ilirski susjedi još na vidno nižemu razvojnom stupnju, nadasve polunomadski Delmati koji su tada tek ušli u rano željezno doba, pa zato delmatska kultura zaostaje skoro za cijelo tisućljeće iza Liburna.

Većina stručnjaka koji su pobliže pručavali arheonalaze i onomastičku ostavštinu Liburna (Suić 1956, Čović 1974, Batović 1982, itd.), iztiču kako su medju svim Ilirima ovi najjasnije oblikovani kao poseban narod, s nizom ranih osobitosti zbog kojih su vjerojatno izdvojenoga i ranijeg podrijetla od inih Ilira. Dok je pomorstvo i ribarstvo kod Liburna bilo glavnim razvojnim temeljem gospodarstva i vojnopolitičke snage, kod drugih priobalnih Ilira je to tek uzputna i povremena djelatnost. Iako su u doba najveće snage (9.- 7.st. pr.Kr.) Liburni zavladali cijelim Jadranom, izhodište njihova razvitka kao i klasično stanište pod Rimljanima krajem antike je na gornjem Jadranu, duž primorja od Raše do Krke i na sjevernim otocima od Cresa do Kornata.

Matriarhat Liburna

Čelničtvo Liburna bijaše uglavnom ustrojeno po načelu matriarhata, pa je to iz ranije Europe jedina donekle poznata matriarhalna politička tvorba. Pripadne vladarice su im imenom nepoznate, jer je tamo vjerojatno upravljalo kolektivno žensko "predsjedničtvo" kao neko vijeće uglednih starica. Liburni su se od jadranskih susjeda razlikovali i po djelomičnom matrijarhatu, pa su žene npr. vodile naselja i brodove.

Samosvjestni i ravnopravni položaj žena u tradicionalnim seoskim obiteljima Istre i Kvarnera do danas je bitno različit od tzv. "vlaških" patriarhalnih obitelji kod dinarskih štokavaca. Duhovni tragovi liburnijskog matrijahata još su i sada vidljivi u prastarim "amazonskim" pjesmama na Kvarneru koje su nekoć bile sablažnjive, a i danas zvuče "moderno-feministički" npr. slijedeće iz Kvarnerskih otoka: "Primorćica konja jasi" (Primorka konja jaše), "Htjera hodi va mornari" (Kćerka ode u mornare), "Divôjka je divôjku roÿla" (Djevojka je djevojku rodila), "Zibala Ane Pavla ditÿća" (Ljuljala Ana djetešce Pavla) itd.

Svrhovitost matriarhata

Matriarhat i ginekokracia nisu bili samo proizvodi tradicie i mitologie, kako si to zamišljaju ideolozi, nego bar dijelom i proizvod praktičnih potreba. Ranije sve do brončanog doba se matriarhat bar dijelom mogao održavati po tradicijskoj inerciji, ali nakon toga je u prosječnim polurazvijenim društvima željeznog doba, negdje od I. tisućljeća pr.Kr. patriarhalna uredba dručtva većinom bila djelotvornija pa je uglavnom zato prevladala. Medjutim, u nekim osobitim povjesnim uvjetima se bar polovični matriarhat mjestimice u Euraziji djelotvorno održavao skoro do Kristova doba. Tomu su uzrokom bili posebni društveni uvjeti, gdje je veliko dio muške populacie zbog svog zanimanja uzastopno bio duže izočan izvan zavičaja, pa su iskusnije žene iz nužde još morale obavljati upravom i inim važnim poslovima, npr.:

• Pretežno pomorski narodi, gdje zbog plovidbe brojni muškarci često izostaju iz kuće: izraziti primjer jadranskih Liburna.
• Stepski stočari bez stalnog boravka, gdje većina muškaraca odlaze u duže vojno-pljačkaške pohode, pa ine poslove češće obavljaju ženski pripadnici, a u slučaju napadnog rata u svenarodnoj konjici većinom sudjeluju i ženske bojovnice. Tipski primjer toga su Skiti i Sarmati, koji su povremeno imali i ženske vladarice, npr. glasovita kraljica Tomiris koja je ubog ubijenog sina uništila i ubila moćnoga staroperzijskog cara Kira Ahemenida, a njezina poluženska konjica je zaprepastila i potom razbila patriarhalnu perzijsku vojsku. Slične poraze od poluženskih Skita je zatim takodjer doživila još moćnija perzijska vojska cara Darija.

Maštoviti navodi o Amazonkama i Pelaškim mitovima se uglavnom nalaze kod starogrčkih pisaca, a antički Grci su inače bili skloniji preuzimanju povijesnih legenda i mitoloških objasnidbi, - ali je ipak novija arheologia bar dijelom potvrdila to postojanje skitsko-sarmatskih žena-ratnica: npr. ratnički grobovi u njihovim grobištima s oko 1/4 sadrže ženske kosture s priloženim oružjem i slični arheonalazi. Naprotiv, podatci o Liburnima nisu samo maštoviti starogrčki, nego su još dijelom zapisani i od Rimljana, koji su prvo ratovali s Liburnima i potom ih kao vrsne pomorce prihvatili za glavne brodograditelje rimske carske flote, tzv. Naves Liburnae pa su ih zato i dobro poznavali.

Anti-matriarhizam kod nas

Za razliku od maštovitih Grka i sličnih istodobnika, Rimljani su uglavnom bili realistični i pragmatični ratnici i političari, pa su i njihovi zapisi većinom objektivniji i zato se ovi navodi o matriarhatu Liburna mogu smatrati puno stvarnijima negoli grčki za matriarhalne Pelašte i Amazonke. Povrh svega, živi kulturni tragovi negdašnjeg liburnijskog matriarhata su još do danas bar dijelom vidljivi u novijim običajima i pjesmama iz Istre i Kvarnera: Takvih nema istočnije, gdje su već u antici prevladavali patriarhalni stočarski Delmati i slični kopneni Iliri, što je u novijim stoljećima još i dodatno pojačano do tvrdih nazora balkanskog patriarhata zbog produžene okupacije islamskih Turaka. Jedan od praktičnih odraza toga u društvenoj stvarnosti danas je što su npr. Hrvati u novijoj povijesti imali više ženskih vrhovnih čelnica: npr. S. Dabčević-Kučar, M. Planinc i nedavno J. Kosor.

Naprotiv kod balkaniziranih patriarhalnih Bosanaca i Srbianaca je takvo što nezamislivo svetogrdje protiv moralnog poretka (kao i u Turskoj, Iranu, Arabiji i sličnima ultra-patriarhalnim društvima). Ovo je i jedan od glavnih razloga što kod nas zbog mnogostoljetne podsvjesne i duboko uvriežene iliro-turko-islamske patriarhalnosti, čak i naši kršćanski intelektualci iz Bosne i dalmatinske Zagore poput pravih talibana - apriori najžešće tvrdokorno odbijaju ikakvu moćnost ("tim gore po činjenice") negdašnjeg postojanja ranih matriarhalnih društava kod nas (dokazani Liburni) ili u bližem susjedstvu (vjerojatni Pelazgi), jer po takvima: to je bre nemoguće jer toga kod nas nikada nije ni bilo, sem možda negdje daleko u afro-azijskih urodjenika - ali je i tamo takvo šta dvojbeno.

Literatura

• Gimbutas, Marija Alseikaite: The goddesses and gods of Old Europe 6500 - 3500 BC; myths and cult images / Berkeley, Los Angeles; University of California Press, 1982 / ISBN 0-520-04655-2
• Gimbutas, Marija 1991: The Language of the Goddess.
• Czaplicka, Marie Antoinette 1914: Aboriginal Siberia, a study in social anthropology. Oxford. Clarendon Press.
• del Giorgio, J.F. 2006: The Oldest Europeans. A.J.Place. ISBN 978-980-6898-00-4.
• Eller, Cynthia 2001: The Myth of Matriarchal Prehistory: Why an Invented Past Won't Give Women a Future. ISBN 0-8070-6793-8.
• Hutton, Ronald 1993: The Pagan Religions of the Ancient British Isles. ISBN 0-631-18946-7.
• Lapatin, Kenneth 2002: Mysteries of the Snake Goddess: Art, Desire, and the Forging of History. ISBN 0-306-81328-9.
• Neumann, Erich: The great mother, an analysis of the archetype. Princeton University Press, 1972 / ISBN 0-691-01780-8
• Sanday, Peggy Reeves 2004: Woman at the Center: Life in a Modern Matriarchy. Cornell University Press. ISBN 0-8014-8906-7.
• Yoshamya, Mitjel & al. 2005: Gan-Veyan; Neo-Liburnic glossary, grammar, culture, genom. Old-Croatian Archidioms vol. I, p. 1–1224, Scientific society for Ethnogenesis studies, Zagreb.
• Carol B. Duncan: Matriarchy and Patriarchy. In: William H. McNeill u. a. (Hrsg.): Berkshire Encyclopedia Of World History. Bd. 3, Berkshire Publishing Group, Great Barrington, Massachusetts 2005, S. 1218–1223.
• Walter Pötscher: Mutterrecht. In: Der Kleine Pauly. Band 3, Stuttgart 1969, Sp. 1499–1501.
• Beate Wagner-Hasel: Matriarchat. In: Manfred Landfester (Hrsg.): Der Neue Pauly. Band 15: Rezeptions- und Wissenschaftsgeschichte. J. B. Metzler, Stuttgart/ Weimar 2001, Sp. 321–329.
• Beate Wagner-Hasel (Hrsg.): Matriarchatstheorien der Altertumswissenschaft. Wege der Forschung Bd. 561. Wissenschaftliche Buchgesellschaft, Darmstadt 1992, ISBN 3-534-01496-0.

Vanjske sveze

• Razgovor s Marijom Gimbutas (engl.)
• review: R. Sheaffer, Skeptical Inquirer (1999); Davis, Philip: Goddess Unmasked, Spence Publishing, New York, 1998. ISBN 0-9653208-9-8
• online Janet Alison Hoskins: Matriarchy. In: M. C. Horowitz (Hrsg.): New Dictionary of the History of Ideas. Bd. 4, Routledge, London, UK/New York, NY 2004; Thomson Gale 2005, S. 1384–1389.
• www.second-congress-matriarchal-studies.com
• Matriarchy.Info: ancient and contemporary matriarchal societies
• Cattle ownership makes it a man's world New Scientist (1. October 2003): A new study claims to demonstrate that early female-dominated societies lost their power to men when they started herding cattle.
• Radical Goddess Thealogy A blog discussing the Goddess and the ancient Matriarchy
• The Goddess web site dedicated to the Goddess* Review: Bryn Mawr Classical Review 1999; Lucy Goodison, Christine Morris (Hrsg.): Ancient Goddesses. The Myths and the Evidence. University of Wisconsin Press/ British Museum Press, Madison 1999, ISBN 0-299-16320-2..
• Renate Jost: Artikel Matriarchat / Mutterrecht. In: Michaela Bauks, Klaus Koenen (Hrsg.): Das wissenschaftliche Bibellexikon im Internet. (WiBiLex), Stuttgart 2006.
• Christl M. Maier: Artikel Muttergöttin, In: Michaela Bauks, Klaus Koenen (Hrsg.): Das wissenschaftliche Bibellexikon im Internet. (WiBiLex), Stuttgart 2008.

Poveznice

• Liburni (Libyrnides)
• Sredozemni rani pomorci
• Europske prapovjesne države

Reference

Original compilation by GNU license, adapted almost from WikiSlavia and Wikinfo (and few stubs in Croatian Wikipedia).