Split (Spalatium)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Split (starogrčki Aspalathos, latinski Spalatium, talianski Spalato, srpsko-vlaški "Spljet"): To je pretežno ikavski i najveći grad na istočnom Jadranu i u Dalmaciji, te administrativno središte Splitsko-dalmatinske županije, poštanski broj 21000, z. širina = 43.51N i z. dužina = 16.45E. Iako je Split tek formalno najveći unutar Dalmacije - to odnedavna ipak više nije najveći dalmatinski grad, nego je to čileanska Antofagasta sa 360.000 stanovnika od kojih su polovica naši doseljeni dalmatinski čakavci tj. najveći čakavski grad na svijetu i sada već glavno središte čakavske kulture. Split je sa 210.694 gradskih stanovnika i s okolicom oko 400.000 (procjene iz 2005.) drugi po veličini grad u Hrvatskoj, najznačajniji kulturni i privredni centar Dalmacije na istočnoj obali Jadranskog mora. Poznat je po antičkoj Dioklecijanovoj palači i inim srednjovjekim gradjevinama. U okolnom reljefu ga okružuju u pozadini na sjeveroistoku planina Mosor (1.325 m), na sjeverozapadu brdo Kozjak (780 m), na istoku brdo Perun (594 m), a najstarija gradska jezgra se nalazi uz brežuljak Marjan na istoimenom poluotoku zapadno od gradskog središta. Splitu s morske strane leži na sjeverozapadu Kaštelanski zaljev, a na jugu ga okružuju otoci Brač, Hvar, Šolta i Čiovo. Trajekti iz luke Split su glavna veza srednjodalmatinskih otoka s kopnom, a spram zaledja vodi autoput i željeznica za Knin.

Abstract

Split is the largest Dalmatian city, the second-largest urban centre in Croatia, and the seat of Split-Dalmatia County. The city is located on the eastern shore of the Adriatic Sea, spreading over a central peninsula and its surroundings, with its metropolitan area including the many surrounding seaside towns as well. An intraregional transport hub, the city is a link to the numerous surrounding Adriatic islands and the Apennine peninsula, as well as a popular tourist destination. Split is also one of the oldest cities in the area, and is traditionally considered just over 1,700 years old, while archaeological research relating to the ancient Greek colony of Aspálathos (6th century BC) establishes the city as being several hundred years older.

Ime kroz povijest

Grad je kroz povijest višeput mijenjao asimilacijom slično ime. Prvo je u antici zapisan grčki kao Aspalathos/Spalatos i latinski od srednjeg vijeka kao Spalatium, pa talianski Spalato, a u prvoj Jugoslaviji/SHS kao srpsko-vlaški "Spljet" i konačno opet domaće hrvatski Split. Podrijetlo njegovoga antičkog imena (Aspalathos) se obično izvodi od mediteranskog grma brnistre ili žuke (lat. Spartium junceum) koja obilno raste u okolici. Po drugoj hipotezi je ime grada nastalo od grčkog izraza "Salonas palation" = velika palača kod Solina (Dioklecianova). Nakon stvaranja prve Jugoslavije (SHS) su zamalo sva zemljopisna imena uskoro po Vukovom pravopisu nasilno štokavizirana, pa su proglašeni npr. "Rijeka" (izvorno-čakavski: Rika), "Pula" (čak. Pulj), "Deonice" (Delnice), "Sisak" (Sisek), "Česma" (Čazma), "Čakovac" (Čakovec), ...itd. Zato je i Split tada preimenovan u novi balkanski "Spljet", kako ga zovu samo jekavski pravoslavni Vlasi iz dalmatinske Zagore. Dok je većina tih inih prisilnih jugo-imena ostala sve do danas, svjesni i nepokorni Splićani su potom žestoko protestirali uz glasovitu rugalicu: "Lijeti ptijeca prijeko Spljeta". Nakon niza uzastopnih prosvjeda i odbacivanja nametnutog jugo-imena u stvarnosti, konačno je ono formalno ukinuto i od predratne Banovine Hrvatske je gradu ipak vraćeno starije i izvorno domaće ime: Split koje traje do danas.

Značenje u Hrvatskoj

Split je najveći grad u Dalmaciji, drugi po veličini grad u Hrvatskoj (šire gradsko područje broji više od 200.000 stanovnika), pa druga po veličini hrvatska luka na istočnom Jadranu (nakon Rijeke) i po broju putnika treća turistička luka na cijelom Mediteranu. Upravno je središte Splitsko-dalmatinske županije i prometno mu gravitiraju 3 južnije hrvatske županije (= ranija Zajednica općina Split u Jugoslaviji), pa još Hercegovina i jugozapadna Bosna. U ratnoj luci Lora na sjeverozapadnoj strani gradskog poluotoka je sjedište Hrvatske ratne mornarice. Staro gradsko središte tvori antička Dioklecianova palača iz 4.stoljeća koja je pod UNESCO-vom zaštitom od godine 1979. Prigradska naselja bliže okolice: gradu Splitu još pripada 8 bližih naselja (stanje 2006) tj. Donje Sitno, Gornje Sitno, Kamen, Slatine, Split, Srinjine, Stobreč i Žrnovnica. Sam grad Split je administrativno podijeljen na dvadesetak gradskih četvrti: Bačvice, Blatine-Škrape, Bol, Brda, Grad, Gripe, Kman, Kocunar, Lokve, Lovret, Lučac-Manuš, Mejaši, Meje, Mertojak, Neslanovac, Plokite, Pujanke, Ravne njive, Sirobuja, Split 3 (Smrdečac), Sućidar, Šine, Špinut, Trstenik , Varoš, Visoka i Žnjan.

Znamenitosti u Splitu

  • Dioklecianova palača nije samo spomenik nego i stari grad. U njoj se antika nasovezuje srednjovjekom gotikom i renesansom uz novije graditeljstvo. Podrumi podno Dioklecianove palače još sadrže očuvane drvene grede iz Dioklecianovog vremena i mlin za masline koji je tu postavijen u srednjem vijeku.
  • Splitska katedrala Svetoga Duje: to je manja kamena crkva i bivši carski mauzolej s dodanim srednjovjekim zvonikom iz kojega se vidi lijepa panorama gradskog središta, te okolnih brda i otočja.
  • Peristil je središnji nutarnji trg Dioklecianove palače.
  • Kip biskupa Grgura Ninskog, kojeg je izradio Ivan Meštrović
  • "Đardin" je bivši gradski park koji mnogi domaći Splićani nakon nedavne modernističke preuredbe sada smatraju ružnim i unakaženim.
  • Ine splitske atrakcije su još: gradska tržnica - Pjaca i Prokurativa, Galerija Meštrović i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Gradsko kazalište, itd.

Sažeta poviest Splita

Iako se smatra kako su prapovjesna naselja na području Splita postojala i ranije, ime Split se povezuje s malom grčkom kolonijom zvanom Aspalathos, prozvanoj po grčkoj riječi za grm brnistra (Spartium) koji obilno raste u okolici. Ovo je manje vanjsko naselje na poluotoku dugo bilo tek izdvojeno predgradje obližnjega antičkog grada Salona, puno veće metropole koja će kasnije postati prijestolnicom cijele rimske provincije Dalmacije. Početak grada Splita u današnjem obliku se povezuje za rimskog cara Diokleciana (Diocletianus), koji je navodno bio Ilir rodom iz okolice Salone. Pred kraj svog života se odlučio prije smrti povući u rodni kraj, pa je tamo izgradio svoju velebnu palaču. Ova je palača kasnije služila kao ljetnikovac i rezidencija careva i plemića, od kojih je tu posljednji car bio Julije Nepot, rimski vladar Dalmacije ubijen 480. godine.

Antički Spalatium

Ključni dogodjaj za dalji razvitak Splita je bilo barbarsko razaranje Salone od Avara i Slavena pri njihovoj provali na Balkan godine 614. Preživjeli gradjani Salone potom su našli sklonište iza zidina Palače, koja otada dobiva značaj grada tj. srednjovjeke jezgre oko koje će se kroz iduća stoljeća razvijati i širiti grad Split. U srednjem vijeku je Split ispočetka bio izravno pod bizantskom vlašću, ali je uzastopno dolazio pod nominalnu vlast hrvatskih kraljeva, pa Mletačke republike. Split se s vremenom razvio u tipični srednjovjeki grad-državu, koji je donosio vlastite zakone i čak vodio ratove protiv svojih susjeda, npr. rat između Splita i susjednog Trogira 1282. godine.

Srednjovjeki Split

Dotle je Split izpočetka imao romansko pučanstvo uz postupni priliv slavenskog stanovništva iz zaledja Dalmacije, koji se proces nastavlja sve do danas. Split također postaje jednim od najvažnijih kulturnih središta na istočnom Jadranu. Od godine 1358. je Split došao pod hrvatsko-ugarsku vlast, da bi 1420. godine nad njim vlast trajno preuzeli Mlečani kroz iduća 3 stoljeća. U doba renesanse Split nastavlja svoj kulturni procvat, pa je u njemu djelovao i Marko Marulić, koji se često naziva ocem hrvatske književnosti.

Razvitak Splita je zaustavljen turskim prodorima Otomanskog Carstva na zapad Balkana, što se osobito odrazilo nakon pada obližnjeg Klisa od 1526. godine. Turska osvajanja su neposredno ugrozila i sam grad Split, pa su turske stražarske kule već bile na tzv. turskoj "skeli" u blizini današnjeg središta grada. Split je posebno teško stradao u doba dugotrajnog Kandijskog rata u 17. st., kada ga je osim rata pogodila i epidemija kuge. Zato je na početku 18. st. postao manji gradić s tek nešto više od 1.000 stanovnika. Nazadovanje Splita je usporeno u razmjerno dugom periodu stabilnosti nakon Požarevačkog mira. Godine 1797. s padom Mletačke republike Split kao i ostatak Dalmacije prelaze pod vlast Austrije, a 1805. mirom u Požunu pripada Napoleonovoj Francuskoj. Godine 1813. Split ponovno zauzimaju Austrijanci, čija će vlast biti potvrđena Bečkim kongresom.

Novovjeki Split

U Splitu, kao i u drugim hrvatskim krajevima se u 19. st. posebno razvija hrvatska nacionalna svijest. S nastankom Austro-Ugarske i podjelom Carstva na austrijski dio kojem je pripala Dalmacija i magjarski dio kojem je pripala kopnena jezgra današnje Hrvatske. Dok se dio stanovnika Splita zalaže za spajanje Dalmacije s Hrvatskom, manji utjecajni dio bogatih se izjašnjava kao pripadnici talijanske nacije i traže ujedinjenje s nezavisnom Italijom. Ovi kao alternativno rješenje još nude stvaranje autonomne Dalmacije uz novu slavensku naciju Dalmatinaca.

Uz ove tendencije se krajem 19. st. pojavljuje još i radnički pokret tj. zagovornici socializma i anarhizma kojima Split postaje tradicionalno uporište, a od početka 20. st. tu pridolaze i zagovornici stvaranja Jugoslavije. Nakon prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Split kratkotrajno postaje dijelom Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a kasnije i Kraljevine SHS. Od 1929. godine postaje središtem Primorske banovine i u to doba je gospodarski razvitak Splita ubrzala činjenica da je Zadar, dotadašnje administrativno središte Dalmacije, mirovnim ugovorima postao talijanskom enklavom na istočnom Jadranu.

Za vrijeme 2. svjetskog rata je Split izprva okupirala talianska vojska i to su formalno anektirali tzv. Rimskim ugovorima s NDH. Split je tada poput Zadra ostao bez svoga prirodnog zaleđa, a pučanstvo je par godina podvrgnuto fašističkoj politici talianizacije. Zbog toga je već 1941. dio lokalnog pučanstva posredno ili neposredno pristupio partizanima, koji su grad zauzeli u rujnu 1943. nakon kapitulacije Italije, ali su ga nakon otpora morali opet prepustiti njemačkom Wehrmachtu.

Split je nakon kapitulacije Italije od 10. rujna 1943. formalno pripao u NDH, ali je od 26. listopada 1944. podpao pod partizansku kontrolu i do kraja rata je služio kao privremeno sjedište vlade Federalne države Hrvatske. U doba SFRJ Split doživljava ekonomski rast vezan dijelom uz razvitak prljave industrije u obližnjem Kaštelima, ali i sve veći porast turizma u Dalmaciji. Rast industrije i životnog standarda je imao i značajne demografske posljedice u naglom priljevu štokavskog stanovništva iz ekonomski zaostalih krajeva Dalmatinske Zagore i Hercegovine.

Razpad SFRJ se prvo u Splitu odrazio kroz niz ozbiljnih oružanih incidenata, koji su prethodili eskalaciji Domovinskog rata u Hrvatskoj. Razlog za to je bilo ranija planirana doselidba brojnih vojnih jugo-kadrova u obalne gradove (Split, Zadar itd.) uz postojanje snažnog garnizona JNA u gradu, vezanog uz ratnu luku Lora kao glavnu bazu jugo-flote. Za vrijeme rata su Lora i drugi objekti JNA bili pod opsadom, okončanom tek potpisivanjem Sarajevskog primirja 1992. godine i povlačenjem JNA iz grada početkom 1992. godine. U međuvremenu su se zbili mnogi incidenti, od kojih je najveći bio pomorski napad na Split, 15.11. 1991., kada je baš razarač "Split" bombardirao istoimeni grad Split prije nego što je brod oštećen i prisiljen na povlačenje vatrom hrvatskih obalnih baterija. To je zasada u svijetu jedini poznati slučaj iz povijesti, da bi neki ratni brod bombardirao grad po komu je dobio ime. Rat je nakon toga trajao još iduće 3 godine i Split, iako ne više neposredno pogodjen i napadan, dosta je pretrpio zbog prometno-gospodarske blokade, tek dijelom ublažene time što je služio kao glavna logistička baza medjunarodnim snagama UNPROFOR-a. Loše gospodarsko stanje se dijelom nastavila i u poraću, jer se Split kao i ostala Dalmacije potom teže oporavljao od rata u odnosu na Zagreb i ine dijelove Hrvatske.

Nestanak splitske čakavice

Od srednjega vijeka pa sve do 1. svj. rata, kroz ranije tisućljeće u mediteranskom Splitu su prevladavali pravi jadranski čakavci i oko 1. svj. rata je Split bio naš najveći čakavski grad. Potom se u Jugoslaviji kroz 20. st. pojačava doseljavanje u grad pretežno kopnenih štakavaca iz dalmatinske Zagore, Hercegovine i jugozapadne Bosne, dok je istodobna doselidba jadranskih čakavaca iz dalmatinskih otoka bila razmjerno malobrojna. Dotle se takodjer gradski čakavci iz Splita i iz okolnih otoka dalje odseljuju u prekomorske zemlje, osobito u Južnu Ameriku: najviše Čile i Argentina, manje u ine zemlje. Rezultat svih tih silnica je da je oko 2. svj. rata Split (i Zadar) razmjerno brzo postao polučakavskim gradom s podjednako domaćih čakavaca i doseljenih štokavaca. Nakon tog rata s ubrzanom industrijalizacijom i porastom turizma se isti proces smjene pučanstva i dalje nastavlja sve do danas, tako da je sada Split uglavnom postao štokavsko-ikavski grad, tek s neznatnim udjelom niti desetak tisuća polučakavaca u izumiranju, još najviše u staroj gradskoj četvrti Veli Varoš (Matoković 2004).

Danas je Split po broju čakavaca približno tek dvadeseti grad, dok najveću aglomeraciju aktivnih čakavaca kod nas još sadrži Rijeka (blizu 100.000), a u svijetu je zbog odselidbe po brojnosti čakavaca već prva inozemna Antofagasta (Chile) s oko 160.000 čakavaca (16 puta više od Splita !). U bližoj splitskoj okolici se danas osim susjednih otoka, još govori polučakavski u donjim Poljicima i Kaštelima, te u Trogiru koji je sada uz obalna sela još jedini preostali čakavski grad na dalmatinskom kopnu. Iako je baš čakavica bila većinski javni jezik Kraljevine Hrvatske, za razliku od inih civiliziranih zemalja Europe - nama to danas ništa ne znači za navodnu hrvatsku kulturu. Najviše do kraja 21. stoljeća realno treba očekivati i podpuno izumiranje posljednjih gradskih polučakavaca u već balkaniziranom Splitu, unatoč uzaludnih pokušaja da ih se ikako održi preko dalmatinskih tiskovina te Splitskog radija i gradske televizije: Ako već nije prekasno, jedina učinkovita pomoć bi možda bila javna dvojezičnost i obveza čakavske nastave u lokalnim školama, kako je to inače obavezno u manjinskim jezičnim područjima civilizirane Europske Unije.

Neki poznati Splićani

Navode se samo najvažniji kulturni i politički djelatnici (bez mnogih popularnih pjevača, športaša itd.)

Književnici i pjesnici

  • Marko Marulić, književnik, ,,otac hrvatske književnosti"
  • Luka Botić, književnik i botaničar
  • Tonči Petrasov Marović, književnik
  • Bogdan Radica, publicist, esejist, kritičar, povjesničar, diplomat
  • Enzo Bettiza, književnik
  • Ante Tomić, pisac

Glazbeni skladatelji

  • Ivo Tijardović, skladatelj
  • Jakov Gotovac, skladatelj
  • Josip Hatze, skladatelj
  • Boris Papandopulo, skladatelj i dirigent
  • Franz von Suppé, skladatelj, otac bečke operete

Važniji političari

  • Dioklecijan (Diocletianus), rimski car
  • Gajo Bulat: općinski načelnik Splita, zastupnik u Dalmatinskom saboru i bečkom Carskom vijeću
  • Ivo Tartaglia, gradonačelnik i ban Primorske banovine
  • Ante Trumbić, hrvatski političar i ministar vanjskih poslova kraljevine SHS
  • Ivo Sanader, bivši hrvatski premijer

Literatura

  • Thomas Archidiaconus: Historia Salonitana. Izdao F. Rački 1894, 225 str., JAZU Zagreb.
  • Grga Novak 1957: Povijest Splita, Split.
  • C. Michael Hogan 2007: Diocletian's Palace, the Megalithic Portal, A. Burnham Ed.
  • J. Wilkes: Diocletian's Palace, Split; Residence of a Retired Roman Emperor, 17.
  • Berezina Matoković-Dobrila 2004: Ričnik velovaroškega Splita. Denona, Split, 1128 str.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from Adriatic-Chakavian Wikislavia (and partly Croatian Wikipedia).