Srbojekavski Prečani

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Srbojekavski Prečani (pravoslavni balkanski Vlasi - u Jugoslaviji naknadno posrbljeni): ini su nazivi srb.ćilir. Пречани, ili prekodrinski Srbi tj. srbski pravoslavci koji žive izvan matične Srbije u Crnoj Gori, Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj. Oni se većinom i jezično razlikuju od ekavskih Srbianaca iz matične Srbije, jer pravoslavni Prečani izvorno-materinski većinom govore novoštokavskom jekavicom. Stoga se današnji etnički Srbi sastoje od 2 glavne pravoslavne etnogrupe:

  • Ekavski Srbianci u matičnoj Srbiji, koji su znatnim dijelom slavenskog podrijetla kao potomci srednjovjekih Srba.
  • Jekavski Prečani ili prekodrinski Srbi u BiH, Crnoj Gori i Hrvatskoj, pretežno slavizirani balkanski Vlasi, koji su u novom vijeku preko pravoslavlja naknadno uvršteni u Srbe.

Praktično značenje zapadnosrbskih Prečana za Hrvatsku i Hrvate je dvojako tj. jezično i geopolitičko:

  • U geopolitičkom pogledu su ranije dijelom etnički nedefinirani pravoslavni Vlasi u 20. stoljeću pod Jugoslavijom odreda proglašeni zapadnim Srbima, pa je matična Srbija preko njih sve donedavna provodila geostrateško proširivanje Velesrbije na zapad i jugozapad tj. u BiH, Crnu Goru i Hrvatsku.
  • Kulturno-jezično su ovi srbojekavski Prečani za nas važni zato, što je njima pripadao i Vuk Stefanović Karadžić, čiji je zavičajni srbojekavski u 20. st. pod Jugoslavijom silom nametnut Hrvatima kao tzv. novi "hrvatski" standard (umjesto ranijega klasičnog izvornohrvatskog).

Summary

West-Serbian Prečani (Serbian Cyrillic: Пречани) is a Serbian term that was used from the late 19th century to apply to Serbs who were located 'preko' or "across" the Danube and Drina rivers, beyond the northern and western borders of 19th-century Serbia; that is, in Vojvodina, Bosnia and Herzegovina, and Croatia. The name 'Prečani' began to be used in 19th century after the establishment of the Principality of Serbia, to distinguish Serbs in the newly formed principality - Serbians - and those who lived outside in the Habsburg Monarchy - Prečani. Later in the 20th century, the Prečani Serbs formed a notable political constituency that participated in the founding of the State of Slovenes, Croats and Serbs as well as the joining of Banat, Bačka and Baranja with the Kingdom of Serbia.

In the first Yugoslavia, their political party, the Independent Democratic Party was important in national politics. After the invasion of Yugoslavia, they were the main target of the World War II persecution of Serbs. The term Prečani Serbs was primarily used by Serbs from the territory of former Kingdom of Serbia and was not used by population to which it referred. There was no collective feeling of special identity of Prečani within the Serbian people. Rather, the population which was known as Prečani Serbs is today associated with the modern geographical associations of Bosnia, Vojvodiana, and Croatia.

The largest newer political creation of the Prečani Serbs is Republika Srpska, as one of the two main political entities within Bosnia and Herzegovina, the other being the Federation of Bosnia and Herzegovina. The Constitution of Republika Srpska defines it as a territorially unified, indivisible and inalienable constitutional and legal entity of Bosnia and Herzegovina, that independently performs its constitutional, legislative, executive and judicial functions. The National Assembly and the Government of Republika Srpska are based in Banja Luka, although Sarajevo remains the official capital.

Pravoslavni jekavci

Jekavski dialekti (južnoslavenska narječja s ijekavskim jatom): Raznolike inačice (i)jekavskih govora se najviše rabe na središnjem južnoslavenskom ozemlju u tzv. srednjejužnoslavenskom diasistemu ili srbohrvatskom jugojeziku, ponajviše u Bosni, Sandjaku i Crnoj Gori, a manje u srednjoj i jugoistočnoj Hrvatskoj, istočnoj Hercegovini i jugozapadnoj Srbiji (Raška-Sandjak). Standardna jekavica je izvorni materinski govor od djetinjstva samo kod većine islamskih Bošnjaka i Crnogoraca, ali je vidljivo manjinska kod pravoslavnih Srba i nadasve kod većine katoličkih Hrvata koji su izvorno od djetinjstva uglavnom nejekavci: tj. najviše materinski ikavci i manje ekavci, a najmanje izvorni jekavci (u djetinjstvu tek 9% do 12%).

Po izjašnjenoj narodnosti su njezini izvorni govornici (koji materinskom jekavicom govore od djetinjstva) oko 1/3 prekodrinski Srbi-pravoslavni 'Prečani', pa najviše 2/5 islamski Bošnjaci i 1/5 Crnogorci, ali samo 1/8 svih jekavaca su izvorni katolički Hrvati (materinski jekavci od djetinjstva) - većina ostalih Hrvata nauče jekavicu tek od škole. Dakle, samo zbog jugo-vukovske prisile, ogromna većina katoličkih Hrvata ili čak oko 90% njih moraju tek naknadno silom naučiti od škole nametnutu jekavicu kao lažno-većinski tzv. "hrvatski" standard. Jekavski pravoslavci zapadno od Drine obuhvaćaju više raznih etnogrupa, iako su medju njima razmjerno najbrojniji prekodrinski Srbi-Prečani:

  • Zapadni Srbi tj. prekodrinski Srbi-Prečani obuhvaćaju oko 3/4 svih jekavskih pravoslavaca i to najviše u BiH njih 2/3, a manje u Crnoj Gori i Hrvatskoj. U predstavljanju Srba se ovi zapadni jekavci numerički jasno ne iskazuju, ali ih svakako ima preko 2 miliuna, od čega oko 1.500.000 u BiH.
  • Etnički Crnogorci čine manji dio ili oko 1/5 pravoslavnih jekavaca, a žive najviše u Crnoj Gori, pa manjine u susjednim zemljama i iseljeništvu.
  • Etnički Vlasi su isto manji i brojčano još nejasan dio jekavskih pravoslavaca, a razmjerno najviše ih žive u Hrvatskoj i BiH. Dio njih se u novije doba takodjer izjašnjavaju i kao pravoslavni Hrvati.

Prečani i jekavski Hrvati

Prečani je naziv koji se u najširem smislu rabi za pravoslavne Srbe koji žive izvan granica Srbije, odnosno tzv. Uže Srbije. U svom užem smislu je uveden u uporabu od 19. st., nakon uspostave Kneževine Srbije kako bi se njime tamošnji Srbi u užem smislu tj. Srbianci, razlikovali od inih Srba koji su živjeli preko Drine, Save i Dunava tj. na područjima Habsburške Monarhije i osmanske Bosne i Hercegovine.

Izim Dubrovačkog primorja, srednje Hercegovine, Korduna i oko Virovitice, u zamalo svim inim hrvatskim etnoprostorima su izvorni materinski jekavci od djetinjstva medju katoličkim Hrvatima tek beznačajne manjine ili posve izostaju, tj. prisilno nauče javnu jekavicu tek od škole većinom u gradovima, dok u okolnim selima uglavnom i dalje govore bar privatno i u obitelji uglavnom nejekavski sve do starosti. U svim tim inim nejekavskim prostorima Hrvatske su zamalo jedini pravi i izvorni jekavci uglavnom pravoslavni Vlasi tj. prekodrinski Srbi-Prečani, uz manji udjel doseljenih islamskih Bošnjaka. Zbog čestog 'dadakanja' uz obilne turcizme i ine balkanizme u rječniku i slovnici, ovi srbojekavci jezično uglavnom pripadaju u Balkanski Sprachbund.

Nakon stoljetnog mozgopranja Hrvata po ljevičarskom receptu 'zamjene teza' iz Frankfurtske škole, pod jugo-okupacijom je u našoj javnosti već duboko ukorijenjeno lažno uvjerenje, kako su navodno Hrvati dosad izvorno kao prvi materinski govor većinom imali Vukovu novoštokavsku jekavicu. U stvarnosti, ogromna većina katoličkih hrvata tj. njih 9/10 ili čak izmedju 88% do 91% nakon rodjenja u djetinjstvu stvarno još ne rabe vukovsku jekavicu nego ine nejekavske govore: više ikavicu čak oko 2/3 hrvatske djece (ili 6 puta više od jekavske djece), a manje ekavicu oko 1/4 hrvatske djece što je ipak duplo više od izvorne jekavske djece. Materinskom štokavskom jekavicom već prije škole izvorno govori samo 9% do 12% katoličkih Hrvata (izim naknadno školskih jekavaca u gradovima).

Novovjeki pravoslavci BiH

Padom bosanskog kraljevstva Kotromanića od 1463. godine, dolazi do velikih vjerskih promjena unutar Bosne. Uz dolazak i širenje islama je najveća vjerska promjena proširenje pravoslavlja i na većinu bivšega srednjovjekog bosanskog kraljevstva. Predosmanski dokumenti tu ne spominju nikakvo pravoslavno pučanstvo izvan štokavskog Zahumlja (istočna Hercegovina), gdje je to prije Turaka bio jedini srednjovjeki ostatak srbo-pravoslavne vlasti Nemanjića. Naprotiv tek dokumenti pisani nakon 1480. godine već sadrže navode o novim pravoslavnim vjernicima po raznim krajevima BiH. Mitropolit (pravoslavni biskup) dobiva svoje novo sjedište u Sarajevu od 1532. godine, dok se prve pravoslavne crkve u središnjoj Vrhbosni spominju tek od 1616. godine. To znači kako prije 16./17. st. u srednjovjekoj Bosni ni zapadnoj Hercegovini još uglavnom nema pravoslavaca niti ikakve pravoslavne hierarhije.

Unatoč zatim brojnim prijelazima pučanstva iz katoličanstva na pravoslavlje, širenje pravoslavlja u Bosnu se ne može objasniti samo tom zamjenom vjere. Rani osmanski dokumenti pokazuju naselidbe pravoslavnih nomadskih Vlaha na ratom opustošena područja istočne Hercegovine, a potom dokumenti iz 1470tih i 1480tih opisuju njihove naselidbe u srednjoj i sjevernoj Bosni. Osmanske vlasti su same sudjelovale u naselidbi stočarskih Vlaha na ratom ili kugom opustošena područja BiH. Za razliku od inih kršćana u Bosni, ovi Vlasi su bili oslobodjeni redovnog plaćanja harača. U pograničnim djelovima su porezi na ovce bili umanjeni i vlaški knezovi su dobili timare (vrsta posjeda). Takodjer je Vlasima bilo dozvoljeno nošenje oružja i osmanske vlasti su tražile neka Vlasi aktivno sudjeljuju u obrani granica.

Za razliku od inih etno-vjerskih skupina u BiH, stočarski Vlasi su plaćali posebni porez (turski: russum i efflak), koji se davao u stoci jednom godišnje na vlaški Đurđevdan. Zbog takvoga različitog oporezivanja, osmanski porezni dokumenti nam pružaju koristne odvojene podatke o tadanjem broju Vlaha, pa popisi iz 16. st. daju procjenu od 35.000 Vlaha u Hercegovini. Ovi osmanski podatci krajem 16. st. pokazuju kako većina pravoslavnih Vlaha u plodnoj sjevernoj Bosni potom već napuštaju stočno-nomadski život, pa se počinju baviti inim zanimanjima.

Političke uloge Prečana

U srednjovjekoj Srbiji pod vlašću Nemanjića se pravoslavni Vlasi još nisu smatrali Srbima i spram njih je vladala stroga segregacija (apartheid): zato su npr. tada pod prijetnjama najtežih fizičkih kazni bile strogo zabranjene ženidbe izmedju slavenskih Srbianaca i balkanskih Vlaha. Tek potom nakon propasti srednjovjeke Srbije s dolaskom Turaka su te zabrane prestale, a i sami Vlasi su u medjuvremenu dijelom slavizirani pa je počelo slobodno miješanje Vlaha i Srbianaca.

Prečani, "(od) preko", je naziv za pravoslavne Srbe koji žive preko Drine izvan matične Srbije, tj. u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (dijelom još u Vojvodini i Crnoj Gori), a najviše se rabio od 19. st. Bili su značajan politički čimbenik u doba Austrougarske i SHS-Jugoslavije. Od 1905. do 1918. stranke Srba-Prečana suradjuju s Hrvatskom strankom prava i drugima u Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Nakon stvaranja Kraljevine SHS, politički vodja prečana Svetozar Pribičević djeluje u službi beogradskog centralističkog i despotskog režima protiv hrvatskih "separatističkih" zahtjeva. On je član Demokratske stranke, a Prečani glasuju također za radikale i druge stranke sa sjedištem u Beogradu. Medjutim od godine 1926. on mijenja političku orientaciju, zaključiv kako je služba Beogradu i konflikt s Hrvatima štetan za Prečane. Osniva Samostalnu demokratsku stranku i iduće godine sklapa koaliciju s Radićevom Hrvatskom seljačkom strankom. Ova Seljačko-demokratska koalicija (SDK) održala se sve do 1941. i privlačila glasove većine Srba u Hrvatskoj.

Nasuprot SDK, dok srbianske stranke privlače malo prečanskih glasova, nakon Šestojanuarske diktature pojavljuju se ORJUNA, pa četničke i ine velesrbske organizacije. Početkom 1. svj. rata su od 1941. aktivne četničke grupe. Na ozemlju koje je pripalo Nezavisnoj državi Hrvatskoj bilo je 1,8 mil. Srba, tj. 26 posto pučanstva. U otporu NDH i većina Prečana prelazejugo-partizanima, a manji dio velesrbskim četnicima Draže Mihailovića. U novije doba krajem 20. st. ovi prekodrinski pravoslavni Prečani opet imaju značajnu ulogu u Miloševićevom proširenju nove Velesrbije na zapad, pa ovi uspostavljaju kratkoročnu prečansku tvorbu tzv. "Republiku Srepska Krajina" u srednjoj Hrvatskoj uz Bosnu (propala s akciom "Oluja" do 1995.), ter dugoročniju Republiku Srpsku unutar BiH, koja se u nejasnoj geopolitičkoj ulozi kao konfederalna poludržava održala i nakon rata do danas.

Republika Srpska u BiH

Sadanja Republika Srpska se formalno nalazi unutar Bosne i Hercegovine gdje ima autonomni približno konfederalni status. To je konfederalna poludržava i dosad u povijesti najveća politička tvorevina prekodrinskih Srba. Obuhvaća 49% ozemlja BiH uglavnom uz sjeverne i istočne granice BiH. Iako ovi prekodrinski Srbi-Prečani tvore tek 1/3 pučanstva BiH, osvajanjima uz pomoć jugo-armije iz Srbije i etničkim čišćenjem uz protjerivanje i pokolje inih nesrba (najveći je bila Srebrenica sw oko 10.000 žrtava), ovo Prečansko ozemlje je prošireno na polovicu BiH.

Republika Srpska je prvotno osnovana 9. siečnja 1992. godine pod nazivom 'Srpska Republika Bosna i Hercegovina', kao reakcija prekodrinskih Srba na odluku o neovisnosti SR Bosne i Hercegovine od SFRJ, koju su izglasali Muslimani i Hrvati. Srpska Republika BiH je proglašena za federalnu jedinicu krnje Jugoslavije, ali nije primljena u tu zajednicu. Po Dayonskom sporazumu od 14. prosinca 1995. je ona jedan od dva konfederalna entiteta u BiH (pored druge Federacije BiH) i zauzima 49% njezinog ozemlja. Narodna skupština Republike Srpske vrši ustavotvornu i zakonodavnu vlast, a tvore ju 83 zastupnika koji se biraju na izborima svake četvrte godine. Vlada Republike Srpske vrši izvršnu vlast, a predsjednik Republike Srpske se bira na izravnim izborima svake četvrte godine.

Od 2003. godine glavni i najveći grad Republike Srpske je Banja Luka s preko 200.000 stanovnika koji je administrativni, privredni i kulturni centar toga BH. entiteta. Ozemlje Republike Srpske se nalazi između 42°33' - 45°16' sjeverne širine i 16°°11' - 19°°37' istočne dužine. Površina Republike Srpske zauzima dio Bosanske Krajine, Semberije, Posavine i istočne Hercegovine, dijelove Podrinja, sarajevske kotline i zaledje dubrovačkog primorja na južnom kraju oko Trebinja. Republika Srpska zauzima 49% površine Bosne i Hercegovine na kojoj po procjenama živi 1.512.178 stanovnika. Oblikom neobične granice Republike Srpske se uglavnom temelje na politički odredjenoj podjeli kao posljedak ratnih djelovanja JNA i paravojnih Srba na prostoru Bosne i Hercegovine za vrijeme rata u BiH.

Literatura

  • Vjekoslav Klaić & Ivan Bojničić Kninski: Geschichte Bosniens von den ältesten Zeiten bis zum Verfalle des Königreiches, 464 p., W. Friedrich, Leipzig, 1885.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Compiled, enlarged and elaborated by GNU license almost from WikiSlavia and Wikinfo (and few stubs in Bosnian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Srbojekavski_Prečani&oldid=35071"