Starojekavci i Srebrenica

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Starojekavci i Srebrenica (završna zatorba najranijih srednjovjekih jekavaca): Većina jekavskih govora kod nas, uključivo i vukovski jugohrvatski standard, pripadaju u mladji novoštokavski dialekt, ali ima i starijih iznimaka. Dva takva starojekavska dialekta srednjovjekog podrijetla danas su već pred završnim izumiranjem:

  • Starojekavska čakavica još postoji na južnom Jadranu gdje je ograničena na otok Lastovo i srednji Pelješac (oko Janjine), a do 15. stoljeća se širje govorila u Dubrovniku i južnije do Boke Kotorske.
  • Šćakavska jekavica je arhaični srednjovjeki dialekt u istočnoj Bosni uz Drinu gdje je u izumiranju. Donedavna se govorila oko Srebrenice gdje su govornici pobijeni, pa ostaju tek malobrojni starci oko Goražda: taj dialekt i njegova zatorba su razradjeni u ovom članku.

Summary

Early Yekavians and Srebrenica (final elimination of the relict medieval Yekavians): Srebrenica (Cyrillic: Сребреница) is a town and municipality in the east of Bosnia and Herzegovina, in the Bosnian Serb entity of Republika Srpska. Srebrenica is a small mountain town, its main industry being salt mining and a nearby spa. During the Bosnian War, the town was the site of the July 1995 massacre, determined to have been a crime of genocide. On March 24, 2007, Srebrenica's municipal assembly adopted a resolution demanding independence from the Republika Srpska entity (though not from Bosnia's sovereignty); the Serb members of the assembly did not vote on the resolution.

Jekavska čakavica

Arhaični čakavski starojekavci su vjerojatno najranija kombinacija medju hrvatsko-jekavskim dialektima, koji su još u srednjem vijeku bili vrlo prošireni i većinom dominantni duž južnojadranskog primorja od Pelješca i Neretve južnije preko dubrovačkog primorja i susjednih otoka (Lastovo, Mljet, Elafiti itd.), pa oko Boke Kotorske i uz sadanje Crnogorsko primorje sve do Bojane i Skadra. Stoga je tadanja jekavska čakavica bila i glavnim javnim govorom Crvene Hrvatske u ranijem srednjem vijeku uz jugoistočni Jadran. Kasnijim srbianskim provalama na jugozapad do Jadrana i masovnom doselidbom novoštokavaca iz kopnenog zaledja, ova jekavska čakavica dosad je potisnuta i postupno izumire, pa je danas usko ograničena na zadnje oaze s par tisuća staraca na otoku Lastovu i srednjem Pelješcu oko Janjine. Njome su ranije često pisali i srednjovjeki dubrovački književnici, npr. Gjore Držić, Šiško Menčetić, Nikola Nalješković i više inih iz obitelji Gučetić (Gozze), koje sve jugojezičari lažno krivotvore kao prve štokavske 'vukopisce' (ili čak kao prve srbianske pisce iz njihove 'Atine').

Šćakavski starojekavci

Arhaična šćakavska jekavica (staroštokavski jekavci) je danas najrjedji i najugroženiji tip jekavice u neposrednom izumiranju po istočnoj Bosni uz Drinu, gdje je nedavno u ratu 1990tih najviše uništena srbianskim pokoljima i protjerivanjem inih Nesrba zbog proširenja Velesrbije preko Drine u Republici Srpskoj. Stoga je tamo dosad preživilo tek parsto šćakavsko-jekavskih staraca, još najviše oko Goražda. Ovi stari šćakavski jekavci su većinom bili muslimani i manje katolici, ali uglavnom bez pripadnih pravoslavaca. Ranije u srednjem vijeku je nakon najproširenije šćakavske ikavice, ova stara bosanska jekavica bila drugi česti dialekt Bogumila osobito izmedju rijeke Bosne i Drine, tj. na sjeveru od Semberije do Sandjaka na jugoistoku. Njezini važniji zapisani tekstovi su osobito kameni zapisi na stećkima iz istočne Bosne, ter malobrojni kraći tekstovi na nekim očuvanim listinama iz istočne Bosne. Glavne osnovne značajke tog dialekta spram novoštokavaca jesu:

  • Naglasci nisu naprijed na početku dužih riječi i nikada ne preskaču na proklitiku, nego je većinom naglašen predzadnji slog.
  • Suglasnički skup "št" većinom ostaje palataliziran kao starije šć (odatle ime dialektu).
  • Jat se izgovara većinom kao je (a u dugim slogovima može biti ije).

Zatorba starojekavaca

Ovi šćakavski starojekavci su pod Austrougarskom još do 19. st. i 1. svj. rata bili razmjerno stabilni ili su bar vrlo sporo odumirali, dok njihova zatorba u 20. st. zbog širenja Velesrbije u Bosnu započinje pod Jugoslavijom i dovršava se do danas. Dosadašnja zatorba šćakavskih starojekavaca diljem istočne Bosne se zbivala zbog najmanje 4 različita razloga:

  • Svi šćakavci uključivo jekavski i ikavski su za Velesrbe bili načelno sumnjivi osobito u Bosni, gdje su njima "zaudarali" na nepoželjne srednjovjeke Hrvate proširene kroz Bosnu sve do Drine i zato su ih na sve dostupne načine po Bosni potiskivali i uništavali. Pritom su se zbog brojnosti i prostranstva šćakavski staroikavci bar dijelom održali, a malobrojni šćakavski starojekavci u istočnoj Bosni su na najjačem udaru iz susjedne Srbije dosad uglavnom uništeni.
  • U jugo-doba su uz ino, ovi šćakavski starojekavci asimilirani pritiskom uprave i škole gdje im se silom režima nametala srboidna novoštokavština, pa im zato mladji potomci već zaboravljaju materinski govor koji dijelom održavaju još samo malobrojni starci na selu.
  • Istodobno se iz manjih sela ti šćakavski starojekavci zbog daljeg školovanja i boljeg života sele u bosanske novoštokavske gradove, gdje se za par naraštaja posve asimiliraju u srboidne novoštokavce.
  • Završni i najgorji udarac do krajnje zatorbe su ovi istočnobosanski starojekavci zadobili u nedavnom jugo-ratu 1990tih godina, koji je zbog širenja Velesrbije preko Drine bio najokrutniji i posebno krvav upravo na Podrinju u istočnoj Bosni, tj. na jedinomu preostalom ozemlju šćakavskih starojekavaca. Tada je ovdje manjeviše pobijena i uništena većina manjih starojekavskih naselja diljem istočne Bosne osobito uz Drinu, a najgorje im je bilo oko Srebrenice.

Pokolji oko Srebrenice

Najgorji je i najpoznatiji krvoločni slučaj njihovih pokolja kod Srebrenice. Prije toga je baš Srebrenica bila najveći i zamalo jedini grad s razmjerno većim udjelom tih šćakavskih starojekavaca, tj. donedavna zadnje i najveće gradsko središte toga starojekavskog govora i njihove kulture. Procjenjuje se kako su dotad oko 1/4 do 1/3 stanovnika Srebrenice i okolice bili upravo takvi šćakavski starojekavci. Baš zato su krvoločni Velesrbi u pozadini iz srbianskog centra potaknuli i organizirali jezivi pokolj kod Srebrenice, kojim je uz ino pobijena i oko polovica svih preostalih šćakavskih starojekavaca iz Bosne, gdje je dosad preživila tek manja zajednica takvih starojekavaca oko Goražda i drugdje samo pojedine izdvojene staračke obitelji po zaselcima uz Drinu. Tek malobrojni su prebjegli zapadnije većinom u gradove srednje Bosne gdje se u novoštokavskom okružju dosad asimiliraju i gube svoj prastari govor.

Ine značajke Srebrenice

Po zadnjemu dostupnom i službenom popisu pučanstva iz 1991. godine, općina Srebrenica je imala 36.666 stanovnika, a po procjeni bi danas općina imala oko 20.000 stanovnika, rasporedjenih u 81 naselju. Pripadna prigradska naselja oko Srebrenice su: Babuljice, Bajramovići, Beširevići, Blažijevići, Bostahovine, Božići, Brakovci, Brezovice, Brežani, Bučinovići, Bučje, Bujakovići, Crvica, Čičevci, Dimnići, Dobrak, Donji Potočari, Fojhar, Gaj, Gladovići, Gođevići, Gornji Potočari, Gostilj, Kalimanići, Karačići, Klotjevac, Kostolomci, Krnjići, Krušev Do, Kutuzero, Liješće, Likari, Lipovac, Luka, Ljeskovik, Mala Daljegošta, Međe, Miholjevine, Milačevići, Moćevići, Nogačevići, Obadi, Opetci, Orahovica, Osatica, Osmače, Osredak, Pale, Palež, Peći, Pećišta, Petriča, Podgaj, Podosoje, Podravno, Postolje, Poznanovići, Pribidoli, Pribojevići, Prohići, Pusmulići, Radoševići, Radovčići, Rađenovići, Ratkovići, Sase, Skelani, Skenderovići, Slatina, Srebrenica, Staroglavice, Sućeska, Sulice, Šubin, Tokoljak, Toplica, Urisići, Velika Daljegošta, Viogor, Žabokvica i Žedanjsko.

Narodnosni sastav do rata

Sastav pučanstva općine Srebrenica: Godine popisa: 1991. - 1981. - 1971. Muslimani: 27.572 (75,19%) 24.930 (68,69%) 20.968 (62,85%) Srbi: 8.315 (22,67%) 10.294 (28,36%) 11.918 (35,72%) Hrvati: 38 (0,10%) 80 (0,22%) 109 (0,32%) Jugoslaveni: 380 (1,03%) 602 (1,65%) 121 (0,36%) Imi i nepoznato: 361 (0,98%) 386 (1,06%) 241 (0,72%) Ukupno svi: 36.666 36.292 33.357

Nacionalni sastavi grada Srebrenica: Godine popisa: 1991. - 1981. - 1971. Muslimani: 3.673 (63,92%), 2.473 (54,80%), 1.858 (60,16%) Srbi: 1.632 (28,40%), 1.406 (31,16%), 921 (29,82%) Hrvati: 34 (0,59%), 56 (1,24%), 78 (2,52%) Jugoslaveni: 328 (5,70%), 496 (10,99%), 89 (2,88%) Ini i nepoznato: 79 (1,37%), 81 (1,79%), 142 (4,59%) Ukupno svi: 5.746, - 4.512, - 3.088

Povijest Srebrenice

Srebrenica je prastari grad u istočnoj Bosni u najvećem zavoju srednje Drine, koji je kroz svoju povijest promijenio nekoliko imena, kao antička Domavia, pa srednjovjeki Argentum, Argentaria, Bosnia Argentaria, itd. Pod kasnijim slaviziranim imenom je Srebrenica prvi put navedena od 1378. godine. Na području Srebrenice postojali su tragovi života još od najranijih vremena, što je bilo uslovljeno povoljnim zemljopisnim položajem i bogatstvom srebrenom rudom. Srebrenica je tada bila udaljena oko 10 dana jahanja od Dubrovnika i u srednjovjekoj Bosni bila važan prostor zbog vrijednih nalazišta plemenitih rudača, pa su ju posjećivali putnici iz svih krajeva Starog svijeta, ostavljajući u tom kraju tragove različitih kultura. Iz geostrateškog gledišta je njezina važnost bila je neprocjenjiva zbog povoljnog zemljopisnog položaja. Dolazak franjevaca u Srebrenicu je potvrdio davno postavljenu granicu između istočne i zapadne civilizacije. Provincija Bosna Srebrena ili Bosna argentaria formirana kao najistočnija naselbina Franjevaca, pokazala je važnost ovog prostora i potvrdila Drinu kao granicu izmedju različitih kultura.

Uzastopni ratovi, promjene vladara, okupacije, rijetko i malo slobode i sigurnosti kroz stoljeća su sputavali duh te bosanske kasabe, ali se on održavao utemeljen borbenim duhom i težnjom za samoodržanjem. Ova borba je bila stalna u Bosni gdje je živjela Srebrenica kroz zadnja dva tisućljeća. S istoka i zapada oduvijek su dolazili ratnici i željeli vlast, ozemlje, srebro, ljekovite toplice Guber i položaje na Drini. Srebrenica te borbe nikada nije u potpunosti dobila. Povremeno je pokazivala da zanati, zemljoradnja, kultura i umjetnost imaju pogodno tlo za egzistiranje, ali su bili rijetki i kratki periodi u kojima je povijest dopuštala da ovaj grad pokuša normalno i mirno živjeti.

Otomansko doba

Srebrenica i veliki dio srednjovjeke Bosne padaju pod Otomansko carstvo od 1463. godine, ali je stalno pod Turcima tek od pada Magjarske nakon Mohačke bitke. Turka vlast je Srebrenici izpočetka donesla mirnije doba, pa se tada ispod staroga grada koji se bio unutar zidina srednjovjeke tvrdjave, za tim počeo razvijati i donji grad. Dolazak Turaka od 15. stoljeća će odrediti dalju povijest ovoga grada, smještenog na razmeđu orientalnog-islamskog kulturno-civilizacijskog kruga i zapadno-europskoga kršćanskog, pa je kroz idućih više stoljeća poviješću stvoreni konglomerat vjera i kultura bio jedna od presudnih odrednica života na ovom prostoru. Islam i kršćanstvo živjeli su u Srebrenici kao i u cijeloj BiH u suodnosu kakav je u većini država na Balkanu nepoznat ili čak nezamisliv. Narodnosni konglomerat posebno je došao do izražaja zadnjih desetljeća i nakon Drugog svjetskog rata, kada su povijest Srebrenice, narodi, vjere i kulture u četrdesetak godina bili donedavna održivi u multietničkim okvirima.

Novije doba

Kraj 1980tih godina prošlog stoljeća je zatekao Srebrenicu u pokušajima gospodarskog razvitka. Pučanstvo ovoga grada stisnutog planinskim obroncima u neposrednoj blizini rijeke Drine, uz inih tridesetak tisuća koliko je živjelo u okolnim naseljima, život je zasnivalo na radu u tvornicama i u poljoprivredi od koje je živjela četvrtina pučanstva općine Srebrenica. Od sredine 1980tih je u Srebrenici zabilježen nagli porast odlazaka na studiranje širom ex-Jugoslavije, pa je početkom 1990tih godina veliki broj već obrazovanih mladih ljudi bio spreman povesti Srebrenicu u prosperitetnom smjeru, kako bi uhvatila korak sa svijetom. Medjutim su predratne godine 1990.- 1991. stvorile nesigurnost kod velikog broja mladih obrazovanih ljudi, pa su u te dvije godine zabilježeni primjetni odlasci iz Srebrenice upravo školovane domaće populacije.

Napad na BiH i Srebrenicu

U pred kraj 1991. godine je bilo očigledno kako su velesrbski nacionalisti pripremili agresiju na Bosnu i Podrinje, s ciljem da zbog proširenja Velesrbije zauzmu cijelu BiH i silom ju pripoje Srbiji pa biološki i duhovno zatru Bošnjake. U ljeto 1992. su čete JNA (Jugoslovenske narodne armije) kojima je zapovijedano iz Beograda, zajedno uz paravojne jedinice Arkana, Mauzera i inih zločinaca, skupa s domaćim srbskim kolaboracionistima iz BiH osvojile Srebrenicu. Tih dana iz ovog grada i okolnih naselja je protjerano oko 20.000 Bošnjaka. Nakon što je Pokret otpora zaživio i u okolnim naseljima uspostavljena obrana, srpski okupatori su bili prisiljeni na povlačenje iz Srebrenice. Do kraja godine su srpske u više navrata nastojale ponovo zauzeti Srebrenicu, ali neuspješno. Početkom 1993. je ozemlje uz Drinu izmedju Zvornika i Srebrenice konačno ipak palo u srpske ruke i razoreno je oko 280 sela, a najveći broj izbjeglih stanovnika iz tog prostora se sklonio u Srebrenicu. Tih dana kad je podpisana demilitarizacia Srebrenice i Rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, ovaj je prostor formalno stavljen pod zaštitu medjunarodnih snaga (UNPROFOR-a), a u Srebrenici se zateklo preko 40.000 stanovnika, tj. pet puta više negoli je živjelo do početka agresije. Tada započinju nevidjene patnje pučanstva. Iako su Ujedinjeni narodi formalno štitili Srebrenicu, u toj tzv. "zaštićenoj zoni" su Bošnjaci svakodnevno ubijani od granata koje su okolne srpske čete iz teškog oružja bacale na grad.

Genocid u Srebrenici

Stalna glad bez struje i vode je tada obilježila život u Srebrenici sve do kraja lipnja 1995., kada su započeli iznenadni i žestoki napadi Srba na Srebrenicu, tzv. "zaštićenu zonu" Ujedinjenih nacija. Udružene srpske čete JNA iz Srbije i iz područja BiH pod komandom generala Ratka Mladića uz izravnu podršku vojno-političkog rukovodstva Savezne Republike Jugoslavije, 11. srpnja 1995. u nazočnosti nizozemskih jedinica u sastavu UNPROFOR-a, osvajaju Srebrenicu i kroz tri dana čine stravičan genocid nad nevinim bošnjačkim civilnim pučanstvom. Lokalno stanovništvo nije imalo mogućnosti za obranu, jer im je sve naoružanje oduzeto 1993. godine bilo uskladišteno kod snaga UN. Istog dana ubijeno je na stotine civila i započela je golgota desetak tisuća ljudi. Deset tisuća njih zauvijek će nestati bez traga u šumama sjeverno izmedju Srebrenice i Tuzle, odnosno Srebrenice i Kladnja. Tamo su desetci masovnih grobnica ili okolo razbacane bošnjačke kosti, posebno razasute lubanje na kojima se vide tragovi ubojstva, kako su ljudi davljeni i klani. Nakon srebreničkog genocida ništa više nije kao što je bilo prije. Srebrenica će ostati krvavi pečat dvadesetog stoljeća, jer ovo je istinska bosanska "Guernica". Na preliminarnom popisu ubijenih Srebreničana trenutno se nalaze 8.372 imena, a još 12.000 ljudi se vode kao nestali. Nažalost se svakodnevno iskopavaju nove masovne grobnice, pa popis s ubijenim Srebreničanima raste iz dana u dan.

Literatura

  • David Rohde. 1997. Endgame: The Betrayal and Fall of Srebrenica, Europe's Worst massacre since World War II. WestviewPress. ISBN 0-8133-3533-7.
  • Hasan Nuhanovic, Under The UN Flag: The International Community and the Srebrenica Genocide, DES Sarajevo, 2007 ISBN 978-9958-728-87-7
  • Sylvie Matton: Srebrenica: un génocide annoncé, Flammarion, Paris 2005 ISBN 2-08-068790-5
  • Julija Bogoeva, Caroline Fetscher: Srebrenica. Dokumente aus dem Verfahren gegen General Radislav Krstić vor dem Internationalen Strafgerichtshof für das ehemalige Jugoslawien in Den Haag. Suhrkamp, Frankfurt am Main 2002, ISBN 3-7718-1075-2
  • Jan Willem Honig, Norbert Both: Srebrenica: der größte Massenmord in Europa nach dem Zweiten Weltkrieg. Lichtenberg, München 1997, ISBN 3-7852-8409-8
  • Eric Stover, Gilles Peress: Die Gräber − Srebrenica und Vukovar Scalo, Zürich 1998, ISBN 3-931141-75-6

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Compiled, adapted and elaborated by GNU license almost from WikiSlavia and Wikinfo (and a stub in Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Starojekavci_i_Srebrenica&oldid=35041"