Suhozidne gradnje

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Suhozidne gradnje: U predpovijesno doba ranoga neolitskog poljodjelstva, po vlažnijim kopnenim krajevima unutrašnje Europe su davni težaci, nakon izlaska iz pećina većinom gradili u svojim prvim selima drvene kućice s plotovima, ili kao sojenice uz rječne i jezerske obale. Naprotiv u sušnim i često kamenitim krajevima južne Europe oko Sredozemlja, to često nije bilo praktično ili čak nemoguće zbog oskudnog drva i čestih požara pri suši, pa je uz obilje kamenja tu već rano prevladala tehnika suhozidne gradnje još bez vezivne žbuke, u obliku kamenih ograda (suhozidi) i kamenih kućica (bunje), većinom okruglog oblika s krovnim svodom od pločastog kamenja.

Abstract

Drystone constructions: In dry and rocky areas around the Mediterranean with scarce timber, the stony building was the predominating material from prehistoric Neolithic times up to recently. These drystone constructions are especially abundant and very diversified in extensive calcareous rockfields at southwestern Croatian coast and Adriatic islands. There occur many types of such drystone constructions: quadrangular stony fences around many vineyard parcels arranged in descending terraces, curcular drystone fences around cattle pastures, as megalithic windbreak bullwarks against perpetual Bora storms, as underpinning drystone walls along abrupt roads; also for picturesque drystone stalls of cattle and stony cottages of field workers, both with drystone roofs covered by whitish calcareous slates (instead of roof-tiles). Historically, it is interesting that among southern Slavs, these drystone constructions are mostly parallel and restricted within the dialectal ethnoculture of southwestern Chakavian Croats, but they are very rare or absent among other southern Slavs in Balkans.

Gromače (suhozidi)

Gromača (otočno-bodulski: gromàca, štokavski suhozid, talijanski maceria) je jadransko-čakavski naziv za pregradni kameni suhozid na primorskom i otočnom krasu, tj. stari prapovijesni način gradnje kamenog zida bez veziva, tehnikom slaganja. Njezino gradivo je neobradjeni kamen što ga u obilju pruža sama priroda vapnenačkog krasa. Suhozidi su granice pastirskih pašnjaka i težačka zaštita oko obradive zemlje. To je naša najstarija i trajna pučka arhitektura, pa takove gromače preobrazuju i humaniziraju polugoli kameniti krajolik. Kod nas se najviše suhozidnih gromača u aktivnoj uporabi još nalazi u jugozapadnoj Hrvatskoj - uglavnom na čakavskom govornom području, dok je izvan toga u polučakavskim i šćakavsko-ikavskim područjima ovo rjedja pojava i većinom su zapuštene kao ruševine u tragovima. Protežu se najviše duž obalnog i otočnog dijela Kvarnera, pa u istočnoj Istri i čakavskom dijelu Dalmacije.

Povjesno-prostorni opseg

Najranija poznata tehnika gradnje suhozida iz kamenja, arheološki je označena klinopisom još prije nekih 36 stoljeća u sjevernoj Mezopotamiji (danas južni Kurdistan) u okviru prakulture naroda Hurrwuhé (Huriti). Oni su medju prvima u svijetu pripitomili divlju lozu pod njihovim imenom "trši", pa su takvim suhozidima (kammaena) iz kamenih blokova "matun", na terasastim podzidima niz brdske padine ogradjivali svoje prastare vinograde prozvane "tršat" - što je na svijetu najstarije zapisano ime vinove loze. Takodjer su slagali i veće kamene zidove "sigguri" kao zaklon od hladnog sjeverca "buryaš" i inih vjetrova "šyuni"(možda je u pitanju sličan pranarod, ista tehnika gradnje i podjednaki nazivi loze i kamenja). Novija tehnika gradnje sličnih suhozida je manjeviše proširena cijelim Sredozemljem i na sjeverozapadu do Irske - ali ipak nigdje nije tako obilno i svestrano primjenjena, kao kod nas na primorskom krasu koji svojim kamenim krajolikom upravo nudi sve te mogućnosti.

Uporaba gromača

Postoje 4 glavne prastare namjene gromača: kao četvrtaste ograde poljskih parcela tzv. umêjki, pa okrugle ograde (grâje) oko ovčjih pašnjaka, kao donji podzidi (varbakân) strmih putova i vrtova na padini, ter kao zaštitni bedemi (duplýce) protiv bure.

Ogradne parcele

Četvrtaste poljske gromače ili umêjki: Oslobađanjem zemlje od kamenja dobivale su se obradive parcele (čakavski: umêjki), koje su većinom služile za vinograde (trsje). Škrta zemlja se time mukotrpno otimala od golog kamenjara i pretvarala u obradivo terasasto tlo. Reprezentativan primjeri poznati u svijetu su brojne vinogradske gromače kod Primoštena i Bakarski prezidi: nepristupačan kamenjar strmih padina izmedju Bakra i Bakarca u Bakarskom zaljevu, kao i uz obale Primošten-Rogoznica skoro je u cijelosti bio kultiviran na taj način. Ovaj način kultiviranja tla vjerojatno potječe iz 18. stoljeća i nastavljen je do 1930-ih. Četvrtasti prezidi su uglavnom zasadjeni vinovom lozom i tu se najviše uzgajala sorta "belina" od koje se dobivala poznata Bakarska vodica (suho pjenušavo vino). Na Krku su te kamene ograde najčešće služile na nižim padinama uz naselja za uzgoj sitne-plave vinske sorte "sušýć", za proizvodnju jakoga crnog vina.

Ogradna pasišta

Okrugle pastirske gromače ili grâje: Najbrojnije i najduže kilometarske gromače su kod nas na otocima Krku, Rabu i Pagu, dok su drugdje i na kopnu uglavnom rjedje i kraće tek po parsto metara ili još manje. Na Krku i Cresu su brojnim gromačama takodjer za zaštitu od brsta stoke sve dosad ogradjene i šumice hrasta medunca, javora i grabića pod nazivom "drmûni", čiji naziv je podrijetlom iz grčkoga drymion = hrastik (hrastova šumica). Kružne pastirske gromače na brdima Kvarnerskih otoka su česte kao ograde tzv. grâje oko prostranih pašnjaka za ovce, gdje okružuju brojne kraške ponikve poput kratera na mjesečevoj površini. Jedna od najvećih još očuvanih gromača kod nas se poput križa pruža neprekidno kroz 4,5 km uzduž otoka Prvića i druga 2,5 km dužine po širini istog Prvića kod Baške, a još niz većih gromača dužine do 1-2 km se pružaju na Krčkom gorju jugoistočnog Krka, od Vrbnika do Stare Baške, pa na Rabu, Pagu itd.

Duplýce kao burobrani

Izim tanjih i nižih, jednostrukih gromača za zaštitu vinograda i šumica, veće gromače do visine čovjeka, tzv. "duplýce" s dvorednim naslagama većih kamenih blokova debljine do 1m, na velebitskom primorju i susjednom Krku i Rabu služile su i kao zaštitni burobrani poput kamenih bedema, na izloženoj sjeveroistočnoj strani uz putove, dvorišta i vrtove za zaklon od najgorih udara orkanske bure.

Gromûžje: kamene gomile

Gromačom su označavane granice posjeda tj. parcela, šuma i pasišta, a višak izvadjenog sitnoga ili prevelikog kamenja koje se nije moglo ugraditi u te zidove, slagao bi se bočno na hrpu izvan ili izmedju posjeda. Izim izduženih suhozida - gromača, na izrazito kamenitim područjima Kvarnera i sjeverne Dalmacije gdje se za čišćenje zemljanih parcela moralo izbaciti mnogo više kamenja, ono se nije moglo svo uporabiti samo na suhozide, pa se stoljećima naslagalo u pregradnim uglovima izmedju 3 do 4 parcele, kao veće čunjaste gomile kamenja, umjesto uobičajenih uglovnih medjaša. Najveće takove kamene tromedje visoke poput humaka po 3 - 6 metara, nalaze se pod nazivom "gromûžje" ili "gromùnje" na Krku, Pagu i Dugom otoku.

Varbakân: podzid strmina

Na strmijim padinama (čakav. sajàla) za učvršćivanje kamenih klizišta (gruh), ili uz morske obale protiv erozije valova (valomèt), nisu bili dovoljni obični suhozidi, nego su se protiv jače erozije većim kamenjem trokutnog presjeka morali popunjavati podzidi ili varbakâni: Ovo je naš naziv pradavnog iskona koji potječe još iz stare Mezopotamije gdje su slične podzide "visećih vrtova" u akadskom klinopisu zvali "varbanaki"), npr. za glasovite Semiramidine viseće vrtove. Tom prastarom tehnikom podzida dobivao se na brdskim padinama i uz obale na otocima niz terasastih parcela, donekle sličnih kao i terasasti nizovi kineskih polja na brežuljcima Dalekog Istoka.

Margâre: višedjelni torovi

Jednodjelne četvrtaste ograde okružene suhozidom, služile su uglavnom za ogradjivanje vinograda ili šumica. Osim ovih su se na kvarnerskim brdima gradile i složene - višedjelne, okrugle ili ovalne ograde s pregradama poput saća koje su služile, pa i danas još rabe kvarnerski stočari kao posebni bodulski tip otočnih torova (obori) za ovce. To su osebujne suhozidne gradnje u kvarnerskom brdskom krajoliku, izvan stalnih naselja i tu služe razvrstavanju ovaca nakon slobodne paše, kada ih pastiri dotjeraju na striženje vune ili na mužnju za proizvodnju ovčjeg sira. U njihovim razdjelima nazvanim "pretýni" (pregrade) razlučivali su od inih janjce, pa bredje ovce, mliječne ovce za mužnju (kýšje), ter posebno najveće pregrade za rasplodne ovnove (vrûsi). U tim ogradjenim torovima za najmladje jednogodišnje janjce (mjelýći) obično postoje još posebne janjeće kamene pregradice ili perkàti, a bočno uz rub pri ulazu se obično nalazi i manja suhozidna kućica tzv. komârda (vidi niže), u kojoj bi se čuvao ovčarski pribor i ine priručne potrepštine za pastire.

Najviše takvih višedjelnih kamenih torova poput saća je izgradjeno na Krčkom gorju (Vejske Hlâmi) izmedju Vrbnika i Stare Baške, ter na brdskom grebenu susjednog otoka Prvića. U Baški i Jurandvoru takvi složeni torovi na bodulskom cakavizmu se starinski zovu "margâre", ili na običnoj novijoj polučakavštini iz Punta i Bašćanske Drage kao "mrgari", ali su oba ta naziva romanskog iskona iz starodalmatskog mulgarium (= kameno muzište). Kao pristupna vrata tzv. "zatòki" u takve torove, obično je drveni pleter s trnjem (da ih ne dira stoka ni psi), a iza toga slijedi ulazni prolaz izmedju pregrada ili koridûr gdje se razvrstavaju ovce pred ulazak u pripadne pregrade.

Suhozidne poljske kućice

Okruglaste kamene kućice postoje pod raznim sinonimima diljem Sredozemlja sve do danas, bar u ruševinama ili se još rabe kao stočne staje: npr. u Španjolskoj, Provansi, Korziki, Sardiniji, Malti, Apuliji, Istri, Dalmaciji, Grčkoj, Izraelu itd. Tek kasnije i rjedje se u prapovijesnom Sredozemlju nakon doselidbi iz kopnenog sjevera, u miješanim populacijama, na južnim suhozidnim kućicama se uz kamene zidove već pojavljuju mladji krovovi s drvenim gredama prekrivenim šibljem i slamom. Konačno, od razvitka više antičke civilizacije starih Grka i Rimljana, na Sredozemlju se kamene kuće već s ožbukanim zidovima konačno prekrivaju pravim pečenim crijepovima.

Naš istarski kažûn, dalmatinska bunja i kvarnerska komârda su slični paleomediteranski kulturni elementi predpovijesnog Sredozemlja koji većinom nisu vezani uz neku poznatu etnogrupu, jer su njihovi prvi tragovi uglavnom stariji od poznatih kolonizacija sjeveroistočnog Jadrana. Manjeviše slične kamene kućice bar jednostavnije gradje se nalaze i drugdje u Europi: npr. u Provansi, Grčkoj, na Britanskom otočju, Irskoj i Skandinaviji. U jugoistočnoj talianskoj pokrajini Puglia (Apulija) još donedavna su one rabile i za stanovanje ljudi. Zanimljivo je da vrlo slične suhozidne kućice srednjovjekog iskona postoje daleko izvan Sredozemlja, čak i na Novom Zelandu, gdje su ih prije izgradili legendarni bijeli pomorci pod maorskim nazivom "Tarare".

Kvarner: hramàc (komârda)

Na Kvarnerskim otocima i najviše na Krku se nalaze 2 različita tipa poljskih kućica izgradjenih suhozidnom tehnikom, koji se zajednički nazivaju širim pojmom hramàc (bodulski: zidano spremište ili sklonište): najprimitivnija manja komârda ya pastire i veća složenija mošùna za težake ili kao štala.

  • Komârde: Najprimitivnije i najstarije suhozidne gradjevine davnoga predpovijesnog iskona još iz sredozemnog neolitika, kod nas su "komârde" na Kvarnerskom otočju: uglavnom se nalaze na otočnim brdima podalje izvan naselja, većinom uz gore spomenute ovčje torove "margâre". Najčešće su do danas na jugoistoku otoka Krka, osobito na Krčkom gorju Vejske Hlâmi oko Punta i Baške. To je mala i niska kamena kućica od suhozida s otvorenim vratima i bez prozora. Obično je okruglastoga ili češće nepravilno-kvrgavog tlocrta s promjerom najviše oko 2m i sa starinskim krovnim svodom od pločastog kamenja - "škrilòvina". U nju jedva sjedne 1 - 2 čovjeka ili nekoliko ovaca i to je bio tek priručni zaklon u slučaju noći ili nevremena. U njoj se većinom čuvao ovčarski pribor i privremeno spremala vuna, a rabila je pastirima i kao priručni zaklon u slučaju nevremena (niverýni).

Kvarnerske mošùne

Na Kvarneru je slična, ali veća i bolje gradjena tzv. "mošùna" koja obično ima četvrtasti tlocrt i suhozidne zidove većinom visine čovjeka već s pravim vratima i prozorčićem, a krov tu nije samo od slaganog kamena nego su dodane poprečne drvene grede na koje je nabacana slama ili šiblje pritisnuto ozgora pojedinim kamenim pločama (da ga ne raznese olujna bura). Po gradnji krova tih kombiniranih "mošùna" već je dijelom vidljiv noviji gradjevni utjecaj sjevernih Slavena, pa one već dosta podsjećaju na dinarske katune ili pastirske stanove. Nalaze se na većini Kvarnerskih otoka i rjedje na kopnenom primorju. Za razliku od malih brdskih "komârda", ove veće "mošùne" su trajnije kamene nastambe najčešće uz poljske parcele gdje sezonski služe za povremeni boravak težaka u doba poljskih radova (poput zagorske kleti ili slavonskog salaša) i u njima je većinom poljsko orudje uz priručni štednjak i krevet, ili su uz rub kvarnerskih naselja većinom kao štale za magarca (tovorà).

Dalmatinske bunje (trim)

Spram najprimitivnijih i manjih kvarnerskih "komârda" bez vratnica i prozora, bolje su gradjene i veće "bunje" iz sjeverne i srednje Dalmacije koje su usporedive s većim kvarnerskim mošùnama. To su okrugle (ili rjedje četvrtaste) poljske kućice promjera nekoliko metara s pravim ulaznim vratima, suhozidnim zidovima bar ljudske visine i zaobljenim ili čunjastim krovom većinom iz preklopno-naslaganog pločastog kamena. Te bunje služe kao povremeni poljski zaklon za pastire i težake, ili kao stočne štale većinom za magarca. Najviše ih ima u Ravnim Kotarima izmedju Zadra i Šibenika, pa na otoku Braču gdje su najveće, ter na Hvaru gdje ih još zovu "trim". Ovim su dalmatinskim bunjama po gradji i veličini još razmjerno slični i bolje gradjeni kameni "kažûni" u Istri.

Istarski kažûni

Kažûn (talian. casita) je kružno poljsko sklonište napravljeno od kamena u suhozidu. Kamenje za gradnju sakupljalo se po polju unaokolo, s kojeg ga je trebalo ukloniti zbog obrade očišćenog tla. Krov je oblikovan u tehnici "lažne kupole", spiralnim slaganjem tankih kamenih ploča u sve užim koncentričnim krugovima, bez ikakvog veziva. Kažûn se rabio kao zaklon i kao spremište za poljsko orudje, ali i za nadzor polja i vinograda uoči žetve i berbe kada bi urod bio na udaru kradljivaca. U Istri su prvobitni izvorni kažuni najčešći na njezinom južnom i zapadnom dijelu. Danas je u Istri tradicijski kažûn postao široko rasprostranjenim simbolom domaćeg "istrijanstva" i zato se sada često nalazi novoizgrađen u dvorištu obiteljskih kuća ili restorana, a često se vidi i kao logo istarskih tvrtki. Danas se novi kažuni već grade diljem cijele Istre i gdje ih prije nikad nije bilo, postavši tako dijelom sveprisutne "istrijanizacije" tj. tendencije da neki identificirani simboli, karakteristični u prošlosti za neki kraj, koloniziraju i prezentiraju cijeli istarski prostor. Mnogi istarski suveniri su napravljeni poput kažûna - u kamenu, keramici, drvu, staklu, čak i u zlatu, pa je bezbroj puta reproduciran u mnogim turističkim brošurama iz Istre. Ti tradicionalni istarski kažûni su razmjerno najrazvijenije i estetski najljepše gradjevine suhozidnog tipa uz Jadran.

Tarare Novog Zelanda

Našim bunjama i kažûnima vrlo slične, suhozidne kućice okružene suhozidima srednjovjekog iskona postoje čak i na dalekom Novom Zelandu, gdje su ih izgradili legendarni bijeli pomorci pod maorskim nazivom "Tarare". Ubrzo nakon nedavnog dolaska naših doseljenika na N.Zeland, autohtoni su Maori tamo po govoru odmah prepoznali Hrvate kao legendarni narod Tarara što je specifični maorski naziv za slavenske govornike zbog jasnoga i čestog izgovora našega glasa Rr - nasuprot Engleza i inih sjeverozapadnih Europljana koji sličan glas nejasno "račlaju". Obzirom da su u ranijim stoljećima od Slavena zamalo samo Hrvati šire plovili do prekomorja, taj maorski etnonim uglavnom stvarno označuje Hrvate. Od materialnih arheonalaza se s tim ranim plovidbama bijelih pomoraca na Pacifik najvjerojatnije mogu povezati barem 2 najranija arheološka lokaliteta na Novom Zelandu datirana krajem srednjeg vijeka, gdje obilno postoje tipski kameni suhozidovi, a napose par primjera ruševnih suhozidnih kućica s ostatcima krova od pločastog kamenja vrlo sličnih na naše istarske kažûne i dalmatinske bunje.

S tim u vezi su povijesno poznate krajem srednjeg vijeka plovidbe dubrovačkog kapetana Vice Bune-Petrova kao španjolskog saveznika do indijske Goe i potom do Filipina, odakle je od 1580.- 1597. dalje istraživao Melaneziju bar do otočja novi Hebridi (danas Vanuatu). Na više otočnih područja Oceanije postoje stare legende domorodaca o ranijim plovidbama inih "bijelih bogova" (maorski 'Tarara') preko pacifičke pučine "Kula-kula" (čakav. Kulaf-Kulàp), s kojima su ti otočani nekoć trgovali već prije kasnijih kolonizatora Španjolaca i Engleza (R. Poignant 1967). Iz domaće predaje jadranskih otočana na Kvarneru su isto poznate legende o pradavnim plovidbama naših oceanskih jedrenjaka oko Indijskog Oceana na istok i jugoistok bar do današnje Australije (vidi Veyske Povede).

Glavna literatura

  • Milovan Gavazzi 1942: Etnografijski sastav. Zemljopis Hrvatske knj. II: 639-674, Matica Hrvatska, Zagreb.
  • Mauricije Magašić i surad. 1976: Bašćansko područje (Povijest-Arhaične kamene gradjevine). Krčki zbornik sv. 8: 51-86, Povijesno društvo - Krk.
  • Mitjel Yošamya, 2005: Gan-Veyan (Rječnik, gramatika i etnokultura). Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, 1.224 str. Zagreb.
  • J. Luetić 1952: Vice Bune, pomorac i diplomat. Anali Historijskog instituta, sv. I: 255-267, Dubrovnik.
  • M. Rac, M.H. Mileković 2011: Overseas trips of Vice Bune in 16th century. Proc. 3 scient. symposia 'Early Croats' (2001-2006), 820 p., ITG - Zagreb.
  • Michael King, 2003: The Penguin History of New Zealand. Penguin Books, New Zealand. ISBN 9780143018674.
  • Tom Brooking (ed.) 2004: The History of New Zealand. Greenwood Press, Westport Conn, ISBN 0-313-32356-9.
  • Poignant, R. 1967: Ozeanische Mythologie. Wiesbaden.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian Wikislavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Suhozidne_gradnje&oldid=35006"