Tridentski sabor

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Tridentski sabor
Sjednica Tridentskog sabora u crkvi Sv. Marije Velike
Sjednica Tridentskog sabora u crkvi Sv. Marije Velike
Opći podatci
Nadnevak 13. prosinca 1545. - 4. prosinca 1563.
Prethodni sabor Peti lateranski sabor
Slijedeći sabor Prvi vatikanski sabor
Sazivatelj Papa Pavao III.
Predsjedatelj pape Pavao III., Julije III., Pio IV.
Sudionici oko 255 na završnom zasjedanju
Teme rasprave protestantizam, katolička obnova
Dokumenti i odluke 16 dogmatskih dekreta što pokrivaju brojne vidove katoličke vjere
Prihvatitelji Katolička Crkva
Odbacitelji protestanti

Tridentski sabor ili Tridentinski sabor/koncil je bio 19. ekumenski sabor Katoličke Crkve održan između 13. prosinca 1545. i 4. prosinca 1563. u Tridentu. Sabor je sazvao papa Pavao III., a vodili su ga još pape Julije III. i Pio IV., i proveden je u ukupno 25 sjednica. Doktrinalne odluke sabora su podijeljene u dekrete što sadrže pozitivne izjave o dogmama, te u kanone što osuđuju određene protestantske poglede, zaključene riječima „Anathema sit” (hrv. „Neka bude anatema/proklet”).

Sabor je sazvan zbog reformacije i katoličke obnove. Na ovom saboru je potvrđen nauk Katoličke Crkve o spasenju, sakramentima, biblijskom kanonu, a nakon njega je ujednačen način euharistijskog slavlja u cijeloj Crkvi (poznat kao tridentska misa ili tradicionalna latinska misa).

Događaji prije Sabora

Nakon što je papa Lav X. objavio papinsku bulu Exurge Domine (1520.), Martin Luther je spalio taj dokument i zatražio sazivanje općeg sabora. Njemački zemaljski sabori su se 1522. pridružili tom zahtjevu, a ideju je podržavao i car Svetog Rimskog Carstva Karlo V. kao način ponovnog ujedinjenja Crkve i primirja sukoba oko Reformacije. Papa Klement VII. se otvoreno protivio ideji o sazivanju ekumenskog sabora, podržavajući u tomu francuskog kralja Franju I. Osim toga, nakon bule Execrabilis što ju je 1460. objavio papa Pio II. te njegovog odgovora Kölnskom sveučilištu 1463., u kojima je odbacio teoriju o vlasti općeg crkvenog sabora nad papom što ju je bio proglasio Sabor u Konstanzu, svi su pape nastojali izbjeći sazivanje ekumenskog sabora.

Ipak, papa Pavao III. je uvidio kako nije više riječ samo o nekoliko protestantskih propovjednika, nego kako su i različiti banovi i ostali vladari prihvatili nove ideje. Stoga je želio sazvati sabor, no kad je to predložio kardinalima, naišao je na jednoglasno odbijanje. Unatoč tomu, poslao je nuncije diljem Europe kako bi predstavio svoju zamisao. Francuski i većina njemačkih protestanata su odbili poziv. Budući kako je Karlo V. inzistirao na održavanje sabora, papa ga je sazvao najprije u Mantovi, a zatim u Tridentu. U to doba je to bio slobodan grad Svetog Rimskog Carstva s banom-biskupom na čelu.

Sjednice

Sjednice Tridentskog sabora su podijeljene na tri doba:

  • 1. doba sjednica (1545. - 1548.)

Zaključeno je kako se ne može ograničavati na Bibliju kao na jedini izvor vjere, zatim se raspravljalo o sakramentu krštenja i potvrde. Sabor je prekinut zbog rata i bolesti što su zaprijetile Tridentu (kuga i sifilis), pa je stoga nastavljen u Bologni. Nakon toga je došlo do sukoba pape Pavla III. i Karla V. oko posjeda u Italiji, ali kako je papa Pavao III. umro, to je utjecalo na slabljenje protivništva, odnosno, poboljšanje odnosa između Svete Stolice i Karla V.

  • 2. doba sjednica (1551. - 1552.)

Novi papa Julije III. je otvorio Sabor 1. svibnja 1551. godine. Definirao je postojanje stvarne nazočnosti Tijela i Krvi Kristove u Euharistiji. Određeni su sakramenti pokore i bolesničkog pomazanja.

  • 3. doba sjednica (1561. - 1563.)

Obnovljen je zakon o ženidbi. Ženidba je valjana samo ako je sklopljena u crkvi pred župnikom i dva svjedoka. Kao službeni prijevod Svetog pisma je utvrđen prijevod sv. Jeronima s asirskog, hebrejskog i grčkog na latinski jezik iz 4. stoljeća. Papa Pio IV. 1566. godine dolazi na vlast.

Donesene odluke

Na 3. sjednici je potvrđeno Nicejsko-carigradsko vjerovanje. Zatim su na 4. sjednici potvrđene deuterokanonske knjige (Tobija, Judita, 1. knjiga o Makabejcima, 2. knjiga o Makabejcima, Knjiga Sirahova, Knjiga mudrosti, Baruh, Daniel i Estera) kao dio Svetog pisma. Potom je na 5. sjednici donesena odluka kako svaki katolik nepriznavatelj Adama, kao povijesne osobe i njegovog izbacivanja iz Raja nakon grijeha što je naškodio cijelom čovječanstvu, spada pod anatemu (prokletstvo). Tako je Katolička Crkva podržala kreacionizam. Onda je na 6. sjednici utvrđeno kako se spasenje dobiva vjerom i djelima. Na 23. sjednici je sveti red nazvan neizbrisivim pečatom. Na 25. sjednici je potvrđen katolički nauk o Čistilištu.

Nakon Sabora

Papa Pio IV. je potvrdio sve odluke donesene na Tridentskom saboru 26. siječnja 1564. papinskom bulom Benedictus Deus, te je od katolika zatražio strogo pridržavanje, pa je pod prijetnjom ekskomunikacije zabranio svako njihovo neovlašteno tumačenje, pridržavajući to pravo samo papi. Index librorum prohibitorum (Popis zabranjenih knjiga) je objavljen 1564. godine, a s papinim su dopuštenjem izašli Ispovijed tridentinske vjere i Tridentinski katekizam (1566.), Brevijar (1568.), Misal (1570.), te nova naklada Vulgate (1590. i 1592.).

Prihvaćanje odluka Sabora

Saborske odluke su objavljene u talijanskim državama, Portugalu, Poljskoj, te u katoličkim državama Svetog Rimskog Carstva na Augsburškom saboru 1566. godine. U Španjolskoj (uključujući Nizozemsku i Siciliju pod tadašnjom španjolskom vlasti) ih je prihvatio španjolski kralj Filip II. pod uvjetom neutjecanja na njegove kraljevske ovlasti. U Francuskoj je kralj službeno prihvatio samo doktrinalne odluke sabora, a stegovne odluke su prihvaćene na mjesnim crkvenim sinodama. U Engleskoj nije bilo pokušaja objave odluka sabora, a Pio IV. je poslao pismo s odlukama škotskoj kraljici, no ona se nije usudila objaviti ih zbog prijeteće opasnosti od Johna Knoxa i reformatora.

Poveznice