Grčki i starohrvatski
Grčki i starohrvatski (raniji helenizmi i neogrecizmi kod nas): Grčki jezik (suvremeni novogrčki; ISO 639-3: ell, + klasični helenski, grč. 'Ελληνική γλώσσα ili 'Ελληνικά, latin. lingua Graeca, engl. Greek language, njem. Griechische Sprache, srb. jelinski jezik, kajk. gerški jezik, primor.polučakav. garski jazik, otočno-bodul. gan-ylêni), jedan je od šest helenskih jezika iz indoeuropske jezične porodice. Novogrčkim se danas služi preko 13.000.000 Grka, od čega većina u samoj Grčkoj (10.700.000: 2002), 689.000 na Cipru (2002) i još u inim državama. Danas postoje 4 važnija grčka dialekta:
- a) arhaično književno narječje Katharévousa i donedavni pravopis (nalik srednjovjekom bizantskomu) - slično se još govori na Kreti,
- b) dhimotikî je noviji pučki dialekt s puno balkanizama oko Atene i danas novi službeni pravopis od 1976.,
- c) zapadni kalabrički dialekt s više romanizama u južnoj Italiji,
- d) sjeverni sarakačanski dialekt (možda poseban jezik) kojim govore Sarakačani ili Karakačani, pastirsko aromunsko pleme iz sjeverne Grčke, Macedonie i Bugarske.
Od živih jezika je izoliranom grčkomu možda dijelom srodan i armenski, a od starih izumrlih još hetitski i ranomakedonski. Uz kasniji latinski, za naš hrvatski je starogrčki jezik nadasve važan zbog 3 glavna razloga:
- Prvi zemljopisni mjestopis već prije Rimljana je za hrvatsko ozemlje zapisan na starogrčkom od 6.- 2. stoljeća pr.Kr. i polovica tih stotinjak ranih toponima zatim su se slavizirani kod nas očuvali do danas.
- Prvi zapisi o ranim europskim Hrvatima (Horoathoi) iz 2.- 3. st. po Kr. uz Crno more su na grčkom jeziku kao Tanajske ploče, jer su tu predslavenski Prahrvati dijelom javno govorili i grčki.
- Niz klasičnih helenizama je od naše doselidbe izravno iz grčkoga ušao u ranohrvatski jezik zbog više stoljeća rane bizantske vlasti nad Dalmacijom i Kvarnerom.
Sadržaj
- 1 Summary
- 2 Povijest grčkog jezika
- 3 Razvitak grčkog pisma
- 4 Izmijenjena nova slova
- 5 Starogrčki i novogrčki
- 6 Novogrčka gramatika
- 7 Sklonjive riječi
- 8 Ine nesklonjive rieči
- 9 Grčki glagoli
- 10 Grčki mjestopis Hrvatske
- 11 Naši helenizmi i neogrecizmi
- 12 Literatura
- 13 Vanjske sveze
- 14 Poveznice
- 15 Reference
Summary
Greek language vs. Croatian (early hellenisms and neo-grecisms in Balkans): The Greek language (ελληνικά - ellīniká, or ελληνική γλώσσα - ellīnikī glōssa) is an independent branch of the Indo-European family of languages. Native to the southern Balkans, Western Asia Minor and the Aegean islands, it has the longest documented history of any living Indo-European language, spanning 34 centuries of written records. Its writing system has been the Greek alphabet for the majority of its history; other systems, such as Linear B and the Cypriot syllabary, were previously used. The alphabet arose from the Phoenician script, and was in turn the basis of the Latin, Cyrillic, Coptic, and many other writing systems. The classical Greek (or Hellenic) language holds an important place in the histories of the Christianity and of Europe, the more loosely defined Western world; the canon of ancient Hellenic literature includes works of monumental importance and influence for the future Western canon, such as the epic poems Iliad and Odyssey.
Greek was also the language in which many of the foundamental texts of Western philosophy were composed, such as the Platonic dialogues and the works of Aristotle; also the New Testament of the Christian Bible was written in the Greek Koiné. Together with the Latin texts and traditions of the Roman world, the study of the Greek texts and society of antiquity constitutes the discipline of classics. The classical Hellenic roots are often used to coin new words for other languages, especially in the sciences and medicine; Greek and Latin are the predominant sources of the international scientific vocabulary. Greek was a widely spoken lingua franca in the Mediterranean world and beyond during classical antiquity, and would also become the official parlance of the Byzantine Empire (medieval Byzantine Greek). In its modern variant (neo-Greek or dhimotiki), it is the official language of Greece and Cyprus and one of the 23 official languages of the European Union. The new Greek (dhimotiki) is spoken by at least 13 million people today in Greece, Cyprus, and diaspora communities in numerous parts of the world.
Synopsis
Lingua Graeca (apud antiquos Ἑλληνικὴ γλῶττα, Neograece: ελληνική γλώσσα) est lingua Indoeuropaea, quae ramum huius familiae proprium format. Lingua Graeca antiqua, quae adhuc in scholis docetur et Lingua Graeca hodierna qua Graeci huius temporis utuntur, gradi eiusdem linguae Graecae sunt. Lingua Graeca ad familiam Indoeuropaeam pertinet. Num fuisset cognatio cum Lingua Hethitica antiquissima, ac etiam cum Lingua Macedonica antiqua, sed pro certo decerni non potest, quod reliquiae harum linguarum restrictae sunt. Etiam sunt, qui linguam Macedonicam dialectum Graecum fuisse censeant. Linguae proximae recentes esse possint Lingua Armeniaca et Lingua Albanica. Ambo coniecturae viis quantitativis fulciuntur. Lingua Graeca iam ex plus 3400 annis scribitur. Culturae humanae et civilisationis Europae Graeci antiqui lapidem primarium posuerunt. Litterae, philosophia, scientia ex lingua Graeca natae sunt, opera litterarum praecipua, inter quae Ilias et Odyssea, tragoediae Aeschyli, Sophoclis et Euripidis, scripta Platonis Aristotelisque vel Novum Testamentum Graece scripta sunt. Linguae hodiernae multissima verba e lingua Graeca receperunt.
Povijest grčkog jezika
Suvremeni novogrčki (dhimotiki) je živi jezik i jedan od najbogatijih jezika današnjice, s leksičkim fondom od preko 600.000 riječi. Neki prenaglašuju njegovu sličnost s tisućljećima starijim klasičnim helenskim, a razumijevanje izmedju ova dva jezika je stvar rasprave. Jezik iz bizantskog doba je već bliži današnjemu novogrčkom. Od 1834. do 1976. se nastojalo uvesti u službenu javnu uporabu 'puristički' književni grčki tzv. katharévousa (grč. Καθαρεύουσα), približno analogan našemu korienskom pisanju, a kojim se željelo po mogućnosti bar dijelom vratiti grčki na raniji oblik prije novogrčkog ulaza u Balkanski Sprachbund. Ovaj književni oblik grčkoga je tada još bio nazočan u službenim dokumentima i u javnom tisku, dok je svakodnevni balkanizirani govor običnih Grka bio drukčiji. Nakon vojne diktature je taj pučki novogovor (analogan našem jugobalkanskom vukopisu) ipak prihvaćen kao službeni jezik od 1976, poznat kao dhimotikî (grč. Δημοτική), čime je Grčka i javno prešla u Balkanski Sprachbund, tj. u zajednicu s našim jugobalkanskim Vukopisom. Ipak su mnoge starogrčke riječi u svjetskoj uljudbi ostale neizmjenjene kroz niz stoljeća i ušle su u ine svjetske jezike: tipični takvi primjeri su astronomia, antropologia, demokracia, teatar, ...itd.
Iskon grčkog jezika
Grčki je indoeuropski jezik koji se pojavio već oko 14. stoljeća pr.Kr. u kretskim zapisima poznatim kao Linearno B pismo. Mikenski grčki iz tog doba ovog perioda se dosta razlikuje od kasnijega antičkog grčkog (klasičnog helenskoga) od 8. st. pr.Kr. i kasnije, kada su tekstovi već zapisivani grčkim alfabetom. Postoji više hipoteza o nastanku grčkog jezika, a jedna od tih je kako je nastao doselidbom pragrčkog pučanstva u današnju Grčku izmedju 3200 i 1900 pr.Kr. Druga hipoteza smatra kako je jezik tu evoluirao iz ranoga indoeuropskog prajezika. Prvo poznato pismo grčkog jezika je linearno B pismo po prirodi slogovno, rabljeno na arhaičnomu mikenskom dialektu, koje nije bilo dešifrirano sve do 1953. Nakon pada mikenske civilizacije u periodu od oko 500 godina pisanje nije postojalo, ili su svi zapisi uništeni. Od ranoga klasičnog doba se grčki jezik piše posebnim grčkim alfabetom, za koji se smatra kako je potekao od feničanskog, što se dogodilo približno u Homerovo doba.
Antički grčki dialekti
U arhajsko i klasično doba su se izdvajala 3 glavna starija dialekta grčkog jezika (aeolski, jonski i dorski), što odgovaraju trima glavnim grčkim plemenima: Aeolcima (većinom naseljenim na Egejskim otocima), Jonjanima (naseljenim u današnjoj Turskoj) i Doranima (stanovnici Peloponeza npr. Spartanci). Homerove Iliada i Odiseia su pisani inačicom književnoga jonskog dialekta uz pozajmice iz inih ranih dialekata. Jonski je zato postao prvotnim književnim jezikom rane Grčke, sve do uspona Atene krajem 5. st. pr.Kr. Dorski je tada bio standardni za lirsku poeziju, kao što su korske ode grčkih tragičara. Atički grčki kao subdialekt jonskoga je bio stoljećima gradski jezik Atene. Većina klasične grčke književnosti koja nam je do danas dostupna je napisana tim atičkim grčkim, uključivo vrhunske tekstove Platona i Aristotela.
Starogrčka Koiné
Kako su antički Grci pomalo naseljavali prostore od Male Azije do Egipta i od Gibraltara do Starog Istoka, tako je i se i antički helenski jezik razvijao u brojne dialekte. Aleksandar Makedonski (356.- 323 pr.Kr.) je bio presudan činilac u ujedinjavanju ovih dialekata u jedinstveni oblik zvan Koiné (grč. Κοινή) po starogrčkoj riječi koja znači 'zajedništvo'. Taj starogrčki Koiné se često naziva i grčkim Novog Zavjeta, jer je njime napisan prvi prijevod ovog djela iz aramejskog izvornika, što je postalo osnovom za većinu inih kasnijih prijevoda. Uvođenjem toga zajedničkog dialekta je Aleksandrova vojska lakše komunicirala međusobno, a ovaj jezik su učili i stanovnici okupiranih zemalja, čime je klasični grčki (helenski) postao svjetskim jezikom Starog Svijeta kao osnovica helenističke civilizacie.
Srednjovjeki bizantski
Grčki jezik se nastavio razvijati i nakon Aleksandra kroz Helensko doba (323 pr.Kr. – 281 po Kr.), kada se na njemu pojavila Septuaginta, starogrčki prijevod hebrejske Biblije. Tijekom idućih stoljeća je taj starogrčki postao 'lingua franca' cijeloga Rimskog Carstva. U to rimsko doba se pojavila i grčka inačica Novog Zavjeta. Nakon pada Carstva 476. po Kr., grčki se i dalje nastavio koristiti kao službeni javni jezik Istočnog rimskog carstva, tj. kasnijeg Bizanta sve do pada Carigrada pod Turke od god. 1453.
Novovjeki grčki
Tijekom Otomanskog carstva je grčki u pisanom i govornom obliku bio potisnut i mnogo se promijenio pa odonda ulazi u Balkanski Sprachbund. Ovaj period se završio propašću Turskog carstva u 1. svj. ratu i stvaranjem nove grčke države od 1919. Iz ovih osnova se preoblikovao do danas i suvremeni grčki, koji ima dva oblika: jedan napola umjetni i konzervativni nazvan Καθαρεύουσα (koji sadrži mnogo antičkih riječi izgovorenih na moderniji način) što je bio službeni grčki do 1976. ter drugi 'narodnjački' ili Δημοτική (Dhimotiki) koji je danas službeni jezik suvremene Grčke.
Razvitak grčkog pisma
Glavne fonetske promjene između klasičnog i novogrčkog su u pojednostavljenom sustavu samoglasnika i promjeni više suglasnika u frikative. Klasični starogrčki je imao pet kratkih i sedam dugih samoglasnika, kao i brojne dvoglase (diftonge). Ovo je smanjeno na jednostavan petosuglasnički sustav kakav ima i ostali Balkanski Sprachbund. Najočiglednija je promena više samoglasnika i, ē, y i oi svih u jednostavan samoglasnik i. Stari suglasnici b, d i g su isto postali v, dh [ð] i gh [gʰ]. Raniji aspiranti ph, th, kh su sada postali f, th [þ], kh [χ].
Novogrčki Dhimotiki se piše grčkim alfabetom koji većinom potječe iz 8. st. pr.Kr. i sastoji se od 24 slova:
Αα Ββ Γγ Δδ Εε Ζζ Ηη Θθ Ιι Κκ Λλ Μμ Νν Ξξ Οο Ππ Ρρ Σσς Ττ Υυ Φφ Χχ Ψψ Ωω
Razna grčka slova potječu iz semitskog ili feničkog pisma. Imena, oblike i redosled slova su Grci posudili od Feničana, čija je uljudba bila starija. Feničani su imali mnogo kolonija na otocima Egejskog mora, pa su tako došli u dodire s Grcima. Tradicija pripisuje stvaranje grčkog pisma raznim polumitskim osobama kao što je Agamemnonov sinovac Palamed, ili pjesnik Semonid Kejanin iz otoka Kheos. Ova predanja kao i Herodot, slažu se kako je 16 slova tj. najveći dio grčkog alfabeta uveo Feničanin Kadmos, koji se nastanio u Beociji (njegovo ime izgleda istovjetno s feničkim Qadmi, što znači "čovek s Istoka"), pa taj Kadmos tvori personifikaciju ili mitskog predka feničkih doseljenika nazvanih Καδμέιοι. Feničko konsonantsko pismo semitskog tipa je dopunjeno na grčkom tlu uvodjenjem samoglasnika. Imena grčkih slova nemaju značenje na grčkomu, ali ga imaju u semitskim jezicima kao što su fenički i hebrejski. Glede podrijetla feničkog pisma, ono se poistovjećuje s egipatskim tzv. hieratskim pisanjem, tj. u skraćenom obliku ili kurzivu hieroglifa kojima su se služili svećenici.
Točno doba kad su se Grci susreli s pisanjem se zasad još ne može odrediti. Prva pismena izvješća od Grka potječu iz 7. st. pr.Kr. U 6. st. pr.Kr. je to grčko pismo već svakako bilo u uporabi, jer su tada pisali kroničari Kadmos i Hekateios, a Solon i Drakont su zapisali svoje zakone. Zato se uvedba feničkog pisma stavlja u 8. ili čak 9. st. opr.Kr., kada je grčka umetnost baš bila pod najvećim utjecajem feničke. Feničani su kao i svi ini semitski narodi, pisali obrnuto s desna na lijevo što su i Grci u početku radili, a zatim su redove pisali naizmence, desno-lijevo i obrnuto, a na kraju su usvojili današnje pisanje s lijeva na desno. Međutim su glavni nedostatak semitskih pisama bili izostavljeni samoglasnici, pa su samo suglasnici označasvali glavni skelet riječi, ali još ne i cijelu riječ. Onda su Grci mudro odlučili da 1,5,6,10 i 16. slovo feničkog pisma prenamijene za oznake samoglasnika α,ε,υ,ι,ο. Kako su Feničani imali neke glasove koje Grci nisu rabili, iskoristili su ih za označavanje svojih glasova, pa je tako 9. slovo postalo znak za ϑ, 15. za ξ, itd. Tako su stari Grci došli do svoga klasičnog alfabeta od 21 slova:
Αα Ββ Γγ Δδ Εε Ϝϝ (digamma) Ζζ Ηη Θϑ (theta) Ιι Κκ Λλ Μμ Νν Ξξ Οο Ππ Qq Rρ Σσ Ττ
Postojale su tada mnoge lokalne razlike koje su izdvojile ove rane alfabete na dva osnovna tipa: istočni ili jonski i zapadni ili halkidički. Jonski alfabet je pretrpio mnoge posledice koje su možda izazvane promjenama u govoru: znaci F (digama) i semitsko Q (tvrdo k) su ispali iz uporabe, a H koje je prvobitno značilo oštar dah, postalo je znakom za dugo i otvoreno e. Uveden je i znak Ω ω - modifikacija od o, kako bi se razlikovalo dugo i otvoreno o od kratkoga i zatvorenog. Ove razne promjene su verovatno nastale prije 500. god. pr.Kr. Staro atičko pismo koje se rabilo u Ateni prije 403. god. pr.Kr. se u nekim pojedinostima razlikovalo od jonskog. Jonski dialekt je polako pristizao u Atenu, pa je tako od 403. god. pr.Kr. jonski alfabet i službeno uveden u Ateni. Primjena toga novog pisma je uvjetovala da su mnoga dotadanja književna djela prepisivana tim novim alfabetom.
Dugo su grčka slova tzv. uniciale (uniciales litterae) naličila na velika ili kapitalna slova u zapisima na kamenu, s tom razlikom što su početna slova često uzimala zaobljene oblike npr. C umesto Σ, ω umesto Ω. Navika da se brzo piše u svakodnevnim poslovima je stvorila tzv. kurzivno pisanje, u kojem su slova slična našim malim slovima. Počev od 9. st. pr.Kr. su ta unicialna slova upotrebljavana još dosta rijetko, a kurzivno pisanje malim slovima postaje pravilom. Na početku je svaki vokal nosio naglasak, ali se kasnije to pojednostavilo. Aristofanu iz Bizanta se pripisuje i pronalazak razmaka, ali se rani znakovi za razdvajanje medju riječima nalaze i u najstarijim grčkim zapisima. Rukopisi prije 6. st. još rijetko bilježe spirate, pisani su unicialnim neprekidnim slovima, pa riječi nisu odvajane izim tamo gdje završava jedan odlomak. Za pisanje brojeva od 1 do 24 su rabljena alfabetska slova, počev od 4. st. pr.Kr., što su primjenili aleksandrijski gramatičari podijelivši Iliadu i Odiseju na 24 knjige. Za ostale brojeve su znakovi:
1 - 4: I, II, III, IIII; Γ: 5, Δ (δέκα): 10; Η (χεκαδόω): 100; Χ (χίλιοι): 1000; Μ ( μύριοι): 10.000.
Izmijenjena nova slova
Iako do danas neki Grci domoljubno tvrde kako bi njihov alfabet još dosad bio antički, - to vrijedi samo za većinu slova, ali su ipak njih oko 1/4 nakon turske vlasti sada stvarno izmjenjena naknadnom balkanizaciom, zbog novije uvedbe narodnjačkoga novogrčkog (Dhimotiki). Razmjerno neizmjenjeni izvorni grčki alfabet donedavna sadrži samo tradicijski književni pravopis Katharevousa. Ovo su idućih 7 staro- / novogrčkih razlika u pismu i/ili izgovoru nekad i danas:
- Apostrof ( ' ) na početku riječi u klasičnomu helenskom je značio umekšano H - h, ali se to dosad izgubilo pa je u narodnjačkom novogrčkom taj apostrof izbačen iz pisanja i preostalo je samo 'tvrdo' Kh - kh označeno kao X, χ. U zajedničkoj europskoj tradiciji se ovo redovno piše klasično kao početno h (koje neki ne izgovaraju), dok se u pravoslavlju i Americi izostavlja.
- Beta: Β, β je u klasičnomu helenskom označavalo glas B - b, ali se nakon srednjovjekog gubitka glasa V - v (digamma), ovo beta u narodnjačkom novogrčkom pretvara u "vita" kao znak za V - v. Naprotiv se novogrčko B - b sada označuje dvoslovom MP - mp. U zajedničkoj europskoj tradiciji se to izgovara i latinicom piše kao klasično B, b, dok se u pravoslavlju i Americi piše i govori kao novo V, v.
- Eta: Η, η je u klasičnomu helenskom označavalo produžene glasove E - e i tako se klasično piše i govori u zajedničkoj europskoj tradiciji i u latinskomu, dok je danas u narodnjačkom novogrčkom, pa u pravoslavlju i Americi to novi znak "Ita" koji se tamo čita kao I - i.
- Digamma: Ϝϝ se u klasičnomu helenskom rjedje rabilo, a većinom se čitalo kao latinsko "V". Kasnije u srednjovjekom bizantskomu se posve izgubilo, a danas ga kao oznaka za V zamjenjuje bivše beta (= novije: "vita").
- Phi (fi): Φ, φ je u klasičnomu helenskom sve do Bizanta u 15. stoljeću bio znak za malo "f", ali se u narodnjačkom novogrčkom to izgubilo i izobličilo s drugim novim znakom ϕ. U zajedničkoj europskoj tradiciji se to i dalje dosad klasično piše kao φ (= američko tzv. "varphi"), dok se u pravoslavlju i Americi to često piše novim zamjenskim znakom ϕ.
- Theta ( ϑ ) je u klasičnomu helenskom sve do Bizanta u 15. st. bio znak za mali glas "th", ali se u narodnjačkom novogrčkom to izgubilo i izobličilo u novo slovo "dhita" s drugim znakom θ. U zajedničkoj europskoj tradiciji se to i dalje dosad klasično čita 'theta i piše kao ϑ (= američko tzv. "vartheta"), dok se u pravoslavlju i Americi čita kao novo thita/dhita i piše novim zamjenskim znakom θ.
- Ipsilon: Υ, υ je u klasičnomu helenskom značilo muklije I - i, pa se zatim kasnije pretvorilo u znak za preglašeno Ü - ü, a danas u narodnjačkom novogrčkom ovo znači U - u. Zato se to u zajedničkoj europskoj tradiciji i u latinskomu većinom piše kao klasično Y/Ipsilon i čita izvorno Ü, ü, a u pravoslavlju i Americi kao U, u (tzv. "Upsilon").
Starogrčki i novogrčki
Javna gledišta o medjuodnosu i povezanosti klasičnoga starohelenskog i današnjega novogrčkog (dhimotiki) su različita i često ovisna o podrijetlu motritelja. Većina samih Grka više iz domoljubnih razloga, a takodjer i globaklistički Amerikanci nas uvjeravaju kako su starohelenski i novogrčki jedan isti jezik tek s manjim povijesnim razlikama. Naprotiv ini lingvisti i kulturnjaci pretežno iz Europe ipak smatraju kako su to dva srodna - ali ipak različita jezika, nešto poput latinskoga i najsrodnijega mu talianskoga. Posljedica toga su i različite inojezične posudbe iz grčkoga:
- Amerikanci, Rusi, Srbi i Taliani u svojim jezicima, kao i primitivnije Wikipedie (izim njemačkog wiki) pretežno imaju posudjene neogrecizme iz novogrčkoga tj. iz novogovora Dhimotîki i iz novogrčkog pravoslavlja: npr. éureka, armágedon, îstorija i slične, koje se ipak preko pravoslavlja i globalističkog amerikanizma danas proširuju na ine neeuropske jezike. Uz vanjske promjene izgleda se često još bitno mijenjaju i obratno izvrću čak i značenja tih neogrecizama. U Wikipediji je to obvezatno pravilo, pa je tamo dopuštena jedino novogrčka Wikipedia na "narodnjačkoj" balkaniziranoj inačici Dhimotîki, dok je paralelna i uljudbena Helenistička Wikipedia na izvornomu starogrčkom u primitivnoj Wikipediji čak izrijekom javno odbačena i zabranjena !
- Većina ostalih kulturnijih Europljana, uključivo njemački jezik, pa klasični British English i klasični starohrvatski (prije Jugoslavije) uglavnom sadrže izvorno-klasične helenizme iz antičkoga starogrčkog (helenističkog) jezika, kao heuréka, harmagéddon, história, itd. Obzirom na zajednički stav kolektivne Metapedie za očuvanje klasične i zajedničke europske baštine, zato su i u ovoj Hrvatskoj Metapediji dopušteni i prihvatljivi samo izvorni klasični helenizmi iz starogrčkog, a odbacuju se i izključuju neogrecizmi globalno-balkanskih skorojevića, tim više što su to ujedno kod nas i specifični simboli istočnog pravoslavlja i unitarnog jugo-srbizma.
Balkan, vukopis i dimotiki
Premda je grčki jezik izvorno bar duplo stariji od pisanoga hrvatskog, naše novije jezične sudbine su bile vrlo slične i poučne, kao uljudbeno-jezični supatnici koje dosad zajednički kulturno guši i uništava zlokobni Balkanski Sprachbund:
- Grci su sve do 1976. službeno imali kultivirani javnouporabni jezik Katharévousa s polukorjenskim pravopisom. Takav grčki je bar pisanjem sve donedavna bio razmjerno blizak i sličan klasičnomu helenističkom jeziku iz antike i Bizanta, čije je potiskivanje i razaranje započelo proširenjem Turskog carstva preko Grčke u Europu. Slično su i Hrvati imali svoj osobiti i kultivirani klasični starohrvatski stalno do 1918, a s jugo-prekidom još do 1945, jer je u 20. st. počelo ukidanje izvornohrvatskog jezika stvaranjem pa obnovom balkanizirane velesrbske Jugoslavije.
- Zadnji čuvari na braniku pravoga kultiviranog grčkoga (Katharévousa) je bila grčka vojna hunta, nakon čijeg pada su na vlast došli globalistički lijevi liberali koji su u Grčkoj od 1976. dosad nametnuli 'narodnjački' balkanizirani novogovor (Dhimotîki), čime su 'modernizirani' Grci odbacili u povijest veliki dio svoje ranije jezične uljudbe. Vrlo slično su i kod Hrvata zadnji čvrsti čuvari pravoga izvornohrvatskog jezika i korienskog standarda iz ranijih stoljeća bili ustaše u NDHrvatskoj do 1945, nakon čega su tzv. "slobodarski" Titini jugopartizani praktično ukinuli, zabranili i izbacili u povijesnu ropotarnicu izvornohrvatski jezik i raniju višestoljetnu hrvatsku književnost, pa nam silom nametnuli novosklepani srbohrvatski jugojezik s primitivnim balkanskim Vukopisom iz zabitnih čobanskih Bileća.
Zabrana starogrčke Wikipedie
U nestručno-površnoj Wikipediji pri objasnidbi podrijetla medjunarodnih helenizama, uglavnom ne citiraju logično izvorni starogrčki (helenistički) jezik, nego redovno narodnjački novogrčki, pa zato u lažno-promašenim izvornicima uporno ponavljaju od antike do srednjeg vijeka još nepostojeće narodnjačko-novogrčke glasove tzv. "Vita", "Ita", "Dhita" ( θ ), "Upsilon" i slične priglupe besmislice. Dokle je dotjeralo ovo primitivno neznanje i nestručni fanatizam wikipedista, očigledno je iz činjenice što je medju Wikipediama izrijekom zabranjeno i poništeno otvaranje starogrčkog (helenistističkog) wikia, iako se baš starogrčki - helenistički inače smatra ključnom osnovicom sveukupne europske civilizacie. Ovo nam najbolje dokazuje bezveznost i nekompetentnost cijele popularističke Wikipedie.
Primjer: grčki Očenaš
Ovdje se kao sadanji primjerni tekst navodi kršćanska molitva "Očenaš" na novogrčkomu (po Mat. 6:9-13):
Πάτερ ημων ο εν τοις ουρανοις αγιασθήτω ττ ονομά σου· Ελθέτω η βασιλεία σου· γενηθήτω το θέλημά σου, ως εν ουρανω και επι της γης· Τον αρτον ημων τον επιούσιον δος ημιν σήμερον· Και αφες ημιν τα οφελήματα ημων, ως και ημεις αφίεμεν τοις οφειλέταις ημων· Και μη εισενέγκηςημα ιεπειρασμόν, ἀλλὰ ρῦσαι ἡμᾶς ἀπὸ τοῦ πονηροῦ. Ὅτι σοῦ ἐστιν ἡ βασιλεία καὶ ἡ δύναμις καὶ ἡ δόξα εἰς τοὺς αἰῶνας· ἀμήν.
Novogrčka gramatika
Za razliku od klasičnoga starogrčkog i srednjovjekog bizantinskog, izmijenjeni i balkanizirani novogrčki više svojih sintaktičkih pojava dijeli s inim balkanskim jezicima (albanski, rumunjski, bugarski, srbianski, itd.) koji zajedno s njim zato tvore Balkanski Sprachbund. Iako novogrčki jezik dielom još ima brojne kategorie deklinacija (sklonidbe) i konjugacija (sprege), ipak se njihova raznolikost dosad podosta smanjila spram klasičnoga starogrčkog. Tako su sklonjive imenske riječi balkanizaciom izgubile dativ. Balkanizirani novogrčki glagoli su izgubili infinitiv, a takodjer su nazočne opisne (analitičke) konstrukcije, na štetu klasičnih sintetičkih vrlo značajnih za starogrčki. Ovo manje važi za kultivirani književni grčki (katharevousa) analogan starohrvatskomu prije Jugoslavije, ali se nadasve odnosi na novogrčki narodnjački pravopis (dhimotiki) koji je po nizu značajki sličan i analogan našemu jugobalkanskom Vukopisu u grčkoj inačici:
- Gubitak i nepostojanje infinitiva, koji je zamijenjem opisnim dadakanjem.
- Stapanje tj. zamjena sličnih dativa i genitiva. U novogrčkom se indirektni objekt izražava dijelom kroz genitiv, a dijelom tek opisno prijedlogom σε + akuzativ.
- Za novotvorbu izvornog futura koji je nestao, sada se u zamjenu rabi tek opisna konstrukcija pomoću glagola htjeti (θέλω να > θα).
- Nastala je tendencija inverzije, pa se izrečeni direktni objekt stavlja ispred predikata, u vidu nenaglašene lične zamjenice: npr. το είδα το αυτοκίνητο.
- Ipak za razliku od inih jezika iz Balkanske jezične zajednice, u novogrčkomu je ostalo kao u starogrčkom da član dolazi ispred imenice (kod inih Balkanaca je taj češće iza imenice).
Grčki alfabet
Novogrčki alfabet danas ima ovih 25 slova:
| Slovo | Ime (grč. i hrv.) | Izgovor |
|---|---|---|
| Α α | άλφα, alfa | /a/ |
| Β β | βήτα, beta | /v/ |
| Γ γ | γάμμα, gama | /γ/ |
| Δ δ | δέλτα, delta | /δ/ |
| Ε ε | έψιλον, epsilon | /e/ |
| Ζ ζ | ζήτα, zeta | /z/ |
| Η η | ήτα, eta | /i/ |
| Θ θ | θήτα, theta | /θ/ |
| Ι ι | γιώτα, jota | /i/ |
| Κ κ | κάπα, kapa | /k/ |
| Λ λ | λάμδα, lambda | /l/ |
| Μ μ | μι, mi | /m/ |
| Ν ν | νι, ni | /n/ |
| Ξ ξ | ξι, ksi | /ks/ |
| Ο ο | όμικρον, omikron | /o/ |
| Π π | πι, pi | /p/ |
| Ρ ρ | ρω, ro | /r/ |
| Σ σ, ς | σίγμα, sigma | /s/ |
| Τ τ | ταυ, tau | /t/ |
| Υ υ | ύψιλον, ipsilon | /i/ |
| Φ φ | φι, fi | /f/ |
| Χ χ | χι, hi | /h/ |
| Ψ ψ | ψι, psi | /ps/ |
| Ω ω | ωμέγα, omega | /o/ |
Napomene:
- grčko ς je završna inačica glasa "s" koja se rabi samo na kraju riječi, umjesto σ.
- Slovo θ je posebni novogrčki znak (θita - dhita), koji takav još nije postojao u klasičnomu helenskom ni bizantinskom do srednjeg vijeka, nego je sve do 16. stoljeća tu bilo drukčije slovo ϑ (ime ϑῆτα - theta), pa ga je pogrješno iz neznanja ubacivati u starogrčke riječi (što sve krivo radi Wikipedia).
Akcent, diakritici, interpunkcia
Naglasni akut ( ' )
Akut (') se stavlja na naglašeni samoglasnik unutar svake dvosložne ili višesložne riječi. Ako riječ počinje velikim slovom, stavlja se ispred početnog slova: Ώμηρος. Ako je cijela riječ pisana velikim slovima, grafički se akcent ne bilježi. Ako se naglašeni samoglasnik piše s dva slova, akut se stavlja iznad drugog slova: τοίχος /'tihos/. U kombinacijama –αυ- i –ευ- se takodjer stavlja iznad drugog slova: παύω /'pavo/. Ako riječ ima dva naglaska zbog enklize, grafički se akcent piše na oba mjesta: ο εξάδελφός μου. Grafički se akcent bilježi na idućim jednosložnim riječima:
- ή (veznik) – za razliku od η (član)
- Η αδελφή σου είναι ψηλή ή κοντή;
- πού (prilog) – za razliku od που (veznik).
- Από πού είσαι;
- Ήταν την ημέρα που σε είδα.
- πώς (prilog) – za razliku od πως (veznik)
- Δεν ξέρω πώς ήρθε.
- Είπε πως θα πήγαινε.
- također se piše u onim jednosložnim riječima kojima otpadne završni samoglasnik: Φέρ' το.
Ini grčki znakovi
- Diereza označava zaseban izgovor dvaju susjednih samoglasnika, koji se inače izgovaraju kao jedan glas: γκέϊσα.
- Apostrof označava gubitak izostavljenog samoglasnika na početku ili na kraju riječi. Θ' ανέβω, θα 'ρθω. (ovo je zajednička povezana pojava za Balkanski Sprachbund).
- Interpunkcijski znakovi i njihova uporaba većinom su slični kao u hrvatskomu. Važnije su razlike:
- Grčki znak pitanja nije upitnik (?) nego semikolon (;).
- Stanku značajniju od zareza, no manju od točke označava gornja točka (˙) - kao u našoj glagoljici.
Novogrčki izgovor
Samoglasnici
- αι se izgovara kao /e/: γυναίκα /ji'neka/
- ει se izgovara kao /i/: γείτονας /'jitonas/
- οι se izgovara kao /i/: άνοιξη /’aniksi/
- ου se izgovara kao /u/: μάγουλο /’maγulo/
- υι se izgovara kao /i/: υιοθετώ /ioθe'to/
- αυ se izgovara /af/ na kraju riječi i ispred bezvučnih suglasnika: αυτός /af'tos/
Ispred zvučnih suglasnika i ispred samoglasnika izgovara se /av/: αύριο /’avrio/
- Analogno se izgovara i ευ: ελευθερία /elefθe'ria/; Ευρώπη /ev'ropi/
Suglasnici
- Glas /b/ pismeno se bilježi kao μπ: μπαίνω /'beno/
- Glas /d/ pismeno se bilježi kao ντ: ντύνω /’dino/
- Glas /c/ pismeno se bilježi kao τσ: τσέπη /’cepi/
- /γ/ označava izgovor glasa koji je zvučni parnjak glasa [h]
- /δ/ označava izgovor glasa kakav je engleski 'th' u this
- /θ/ označava izgovor glasa kakav je engleski 'th' u thin
- Suglasnik γ se ispred /e/ i /i/ izgovara /j/: γιατρός /ja’tros/
- Suglasnik σ (ς) izgovara se /s/; ako iza njega slijedi suglasnik μ, β ili γ, izgovara se zvučno (/z/): δρόμος /’δromos/, στόμα /'stoma/; σβήνω /'zvino/, πείσμα /'pizma/
- Suglasnička skupina γγ izgovara se /ŋg/: φεγγάρι /feŋ'gari/
- Suglasnička skupina γκ izgovara se također /ŋg/: ανάγκη /a’naŋgi/
- Suglasnička skupina γχ izgovara se /ŋh/: άγχος /'aŋhos/
- Suglasnička skupina τζ izgovara se /dz/ (zvučni parnjak glasu /c/): τζατζίκι /dza’dziki/
Sklonjive riječi
Sklonjive (imenske) su riječi one koje imaju deklinaciju (sklonidbu): imenice, pridjevi, članovi, zamjenice. Gramatički rod imenica kao u mnogim inim indoeuropskim jezicima, većinom je arbitraran i ne poklapa se nužno s prirodnim rodom. Novogrčki jezik ima:
- dva gramatička broja: jedninu i množinu,
- tri gramatička roda: muški, ženski i srednji,
- četiri padeža: nominativ, genitiv, akuzativ i vokativ.
Imenski članovi
Član je promjenjiva vrsta riječi koja prati rod, broj i padež imenice uz koju stoji.
Novogrčki jezik ima odredjeni i neodredjeni član, gdje određeni član ima obadva broja, a neodređeni samo jedninu.
Odredjeni član
| Deklinacija | ||||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Jednina | Množina | |||||
| Muški rod | Ženski rod | Srednji rod | Muški rod | Ženski rod | Srednji rod | |
| Nominativ | ο | η | το | οι | οι | τα |
| Genitiv | του | της | του | των | των | των |
| Akuzativ | τον | τη(ν) | το | τους | τις | τα |
| Vokativ | - | - | - | - | - | - |
Napomena. Ženski oblik određenog člana u akuzativu jednine obavezno ima oblik την ako riječ koja neposredno slijedi počinje samoglasnikom, ili nekim od sljedećih suglasnika: κ, π, γκ, μπ, ντ, ξ i ψ: την άνοιξη.
Neodredjeni član
Neodređeni član oblikom je sličan oblicima broja jedan (ένας, μία, ένα).
| Jednina | |||
|---|---|---|---|
| Muški rod | Ženski rod | Srednji rod | |
| Nominativ | ένας | μια | ένα |
| Genitiv | ενός | μιας | ενός |
| Akuzativ | ένα(ν) | μια(ν) | ένα |
| Vokativ | - | - | - |
Napomena. Oblici έναν i μιαν su fakultativni: mogući su ako iduća riječ počinje samoglasnikom ili nekim od sljedećih suglasnika: κ, π, τ, ξ i ψ: σ'έναν κύριο.
Imenice muškog roda
U tablici su prikazane paradigme triju najčešćih klasa imenica. Povijesno gledano, klasa na -ος odgovara starogrčkoj ο-deklinaciji.
| 1. klasa: -ος/-οι φίλος |
2. klasa: -ας/-ες άνδρας |
3. klasa: -ης/-ες χάρτης | |||
|---|---|---|---|---|---|
| Sg. | N G A V |
ο του το(ν) |
φίλος φίλου φίλο φίλε |
άνδρας άνδρα άνδρα άνδρα |
χάρτης χάρτη χάρτη χάρτη |
| Pl. | N G A V |
οι των τους |
φίλοι φίλων φίλους φίλοι |
άνδρες ανδρών άνδρες άνδρες |
χάρτες χαρτών χάρτες χάρτες |
Druga i treća klasa imaju i podklase tzv. nejednakosložnih imenica, kod kojih se množina tvori produživanjem osnove, dodatkom -αδ- ili -ηδ-. Primjeri: παππάς, παππάδες; μανάβης, μανάβηδες.
Imenice ženskog roda
Prva i druga klasa iz donje tablice su najčešće. Obje povijesno pripadaju starogrčkoj α-deklinaciji. Treća klasa odgovara starogrčkim imenicama na -ις. Njihova je jednina analogna onima iz druge grupe, dok je množina zadržala staru paradigmu. Četvrta klasa odgovara starogrčkoj o-deklinaciji imenica ženskog roda, a danas je rijetka.
| 1. klasa: -α/-ες ώρα |
2. klasa: -η/-ες εποχή |
3. klasa: -η/-εις πόλη |
4. klasa: -ος/-οι μέθοδος | |||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Sg. | N G A V |
η της τη(ν) |
ώρα ώρας ώρα ώρα |
εποχή εποχής εποχή εποχή |
πόλη πόλης πόλη πόλη |
μέθοδος μεθόδου μέθοδο μέθοδος |
| Pl. | N G A V |
οι των τις |
ώρες ωρών ώρες ώρες |
εποχές εποχών εποχές εποχές |
πόλεις πόλεων πόλεις πόλεις |
μέθοδοι μεθόδων μεθόδους μέθοδοι |
Imenice srednjeg roda
Sve imenice srednjeg roda imaju jednake oblike u nominativu, akuzativu i vokativu. Prva i druga klasa iz donje tablice su daleko najčešće.
| 1. klasa: -ο/-α βιβλίο |
2. klasa: -ι/-ια παιδί |
3. klasa: -μα/-ματα πρόβλημα |
4. klasa: -ος/-η λάθος | |||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Sg. | N/A/V G |
το του |
βιβλίο βιβλίου |
παιδί παιδιού |
πρόβλημα προβλήματος |
λάθος λάθους |
| Pl. | N/A/V G |
τα των |
βιβλία βιβλίων |
παιδιά παιδιών |
προβλήματα προβλημάτων |
λάθη λαθών |
Pridjevi
Velika većina pridjeva u nominativu jednine završava na:
- -ος u muškom rodu. Deklinacija im je jednaka kao za imenice muškog roda 1. klase, v. gore
- -ο u srednjem rodu, jednako kao imenice srednjeg roda 1. klase, v. gore
- -η, -α, ili -ια u ženskom rodu, poput imenica ženskog roda 1. odn. 2. klase, v. gore
- osim ovih, postoje i manje zastupljene podklase pridjeva.
Pridjevi se slažu s imenicom uz koju stoje u rodu, broju i padežu, što ne znači da će se njihovi nastavci i u konkretnim slučajevima nužno biti identični - svaka vrsta riječi slijedi svoju paradigmu: η καλή μέθοδος, τα νέα λάθη. Donja tablica pokazuje oblike za pridjeve νέος, -α, -ο, καλός, -η, -ο i γλυκός, -ιά, -ό.
| M | F | N | ||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| 1. klasa | 2. klasa | 3. klasa | ||||
| Sg. | N G A V |
νέος νέου νέο νέε |
νέα νέας νέα νέα |
καλή καλής καλή καλή |
γλυκιά γλυκιάς γλυκιά γλυκιά |
νέο νέου νέο νέο |
| Pl. | N G A V |
νέοι νέων νέους νέοι |
νέες νέων νέες νέες |
καλές καλών καλές καλές |
γλυκές γλυκών γλυκές γλυκές |
νέα νέων νέα νέα |
| analogno: καλός, γλυκός |
analogno: καλό, γλυκό | |||||
Manje zastupljene klase pridjeva su sljedeće:
- pridjevi (obično označavaju ljudske osobine) na -ης, -α, -ικο:
- τεμπέλης, τεμπέλα, τεμπέλικο
- m.r. slijedi paradigmu imenica m.r. 3. klase (-ης/-ηδες)
- ž.r. slijedi paradigmu imenica ž.r. 1. klase (-α)
- s.r. slijedi paradigmu imenica s.r. na -ο
- τεμπέλης, τεμπέλα, τεμπέλικο
- pridjevi (iz učene tradicije - katharevousa) na -ης, -ης, -ες:
- ακριβής, -ής, -ές
- u pravilu nemaju vokativ
- m.r. i ž.r. imaju iste oblike u jednini i množini:
- ακριβής, -ής, -ές
| M / F | N | ||
|---|---|---|---|
| Sg. | N G A |
συνεπής συνεπούς συνεπή |
συνεπές συνεπούς συνεπές |
| Pl. | N G A |
συνεπείς συνεπών συνεπείς |
συνεπή συνεπών συνεπή |
- malena klasa pridjeva na -ύς, -ιά, -ύ
- βαρύς, -ιά, -ύ
- naglasak je uvijek na prvom slogu odostraga
- u m.r. i s.r. jednine imaju υ, drugdje ι:
- βαρύς, -ιά, -ύ
| M | F | N | ||
|---|---|---|---|---|
| Sg. | N G A V |
βαρύς βαριού / βαρύ βαρύ βαρύ |
βαριά βαριάς βαριά βαριά |
βαρύ βαριού / βαρύ βαρύ βαρύ |
| Pl. | N G A V |
βαριοί βαριών βαριούς βαριοί |
βαριές βαριών βαριές βαριές |
βαριά βαριών βαριά βαριά |
- klasa pridjeva na -ής, -ιά, -ί
- ουρανής, -ιά, -ί, χρυσαφής, -ιά, -ί
- većinom su to pridjevi koji označavaju boju ili tvar
- u deklinaciji su slični pridjevima na -ύς, -ιά -ύ, jedina je razlika u pisanju nastavaka: u jednini, m.r. ima -ή- (umjesto -ύ-), a s.r. -ί (umjesto -ύ)
- ουρανής, -ιά, -ί, χρυσαφής, -ιά, -ί
Lične zamjenice
Novogrčki jezik poznaje naglašene i nenaglašene oblike ličnih zamjenica. Lične zamjenice su promjenjive u licu, broju, padežu i rodu.
Uporaba lične zamjenice u funkciji subjekta (u nominativu) nije obavezna, jer glagol uvijek jasno pokazuje lice i broj subjekta, pa ipak se može koristiti radi naglašavanja. Zamjenice u nominativu imaju samo naglašeni oblik. Naglašene zamjenice u genitivu rjeđe su i koriste se samo radi posebnog naglašavanja ili isticanja. Nenaglašene zamjenice u genitivu se koriste:
- kao indirektni objekt, što odgovara hrvatskom dativu: του μίλησα
- u posvojnom značenju iza imenice (posvojni genitiv): οι φίλοι του
- iza brojeva: οι δύο μας
- iza nekih zamjenica: όλοι σας
- iza nekih priloga: δίπλα μας
Zamjenice u akuzativu imaju funkciju direktnog objekta, pa posjeduju nenaglašene i naglašene oblike. Nenaglašeni oblik uvijek neposredno predhodi glagolu, osim u imperativu i gerundu. Nenaglašene zamjenice u trećem licu jednine i množine su oblikom jednake oblicima određenog člana.
Združene zamjenice su dvije nenaglašene rabljene neposredno jedna uz drugu. Indirektna pritom dolazi ispred direktne, osim u imperativu i gerundu, gdje je redoslijed fleksibilan: σου το είπα, ali πες του το i πες το του.
| Nenaglašene lične zamjenice | ||||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Sg. | Pl. | |||||
| 1. lice | 2. lice | 3. lice | 1. lice | 2. lice | 3. lice | |
| G | μου | σου | του / της / του | μας | σας | τους (sva 3 roda) |
| A | με | σε | τον / τη(ν) / το | μας | σας | τους / τις / τα |
| Naglašene lične zamjenice | ||||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Sg. | Pl. | |||||
| 1. lice | 2. lice | 1. lice | 2. lice | |||
| N | εγώ | εσύ | εμείς | εσείς | ||
| G / A | εμένα | εσένα | εμάς | εσάς | ||
U trećem licu naglašena lična zamjenica glasi αυτός, -ή, -ό (u množini αυτοί, -ές, -ά). Ovi se oblici dekliniraju kao imenice 1. klase muškog i srednjeg roda, tj. kao imenice druge klase ženskog roda.
Ine nesklonjive rieči
Grčki prijedlozi
Glavni prijedlozi u novogrčkom su:
- από (od, iz)
- για (o, za: ponekad se na hrv. prevodi imenicom u dativu bez prijedloga, također počinje namjernu rečenicu)
- μέχρι (do)
- σαν (kao)
- σε (u, na, za)
- χωρίς (bez)
Novogrčki prijedlozi većinom zahtijevaju imenicu u akuzativu, dok genitiv zahtijevaju:
- εναντίον (protiv)
- εξαιτίας (zbog)
- μεταξύ (medju)
Prijedlog σε stapa se s odredjenim članom koji slijedi: σε + τον > στον; σε + τη(ν) > στη(ν); σε + το > στο
Izim tih jednostavnih prijedloga, novogrčki poznaje i združene opisne prijedloge npr.:
- αντί για (umjesto)
- εκτός από (osim)
- μετά από (nakon)
- πριν από (prije)
- δίπλα σε (pored)
- πίσω από (iza)
Grčki veznici
Najčešći su nezavisni veznici: και (i, također), αλλά (ali), ή (ili), ούτε (ni), ή … ή (ili-ili), μήτε … μήτε i ούτε … ούτε (niti-niti).
Najčešći zavisni veznici i vezničke riječi su:
- Αν, εάν, άμα, εφόσον, είτε…είτε, εκτός αν – počinju pogodbenu rečenicu
- Ακόμι κι αν, κι ας, μ'όλο που – počinju dopusnu rečenicu
- Όταν, όποτε, μόλις, πριν, αφού, μετά που, μέχρι που, ενώ, καθώς, όσο – počinju vremensku rečenicu
- Για να – počinje namjernu rečenicu
- Που, ώστε – počinju posljedičnu rečenicu
- Γιατί, διότι, επειδή, αφού – počinju uzročnu rečenicu.
Grčki glagoli
Grčki je izrazito flektivan jezik. Svaki je glagol kombinacija osnove i nastavka. Osnova nosi leksičko značenje riječi, a nastavak izražava niz gramatičkih kategorija:
- lice (prvo, drugo, treće)
- broj (jednina, množina)
- vrijeme (sadašnjost, prošlost)
- vid (svršeni, nesvršeni, gotovi)
- glagolsko stanje (aktiv i pasiv)
- način (određeni, neodređeni)
Konjugirani glagoli mogu modificirati čestice – να, ας, θα – koje predhode glagolskom obliku i uvode daljnje podjele glagolskih načina (indikativ, konjunktiv) i vremena (futur).
Lice i broj
Glagol se (u svojstvu predikata) slaže sa subjektom u licu i broju. Kako su lice i broj jasno naznačeni glagolskim nastavkom, subjekt je redundantan u vidu lične zamjenice, pa se izriče samo kada ga se želi naglasiti. Drugo lice množine glagola koristi se, kao u hrvatskomu i za obraćanje iz poštovanja. Drugo lice jednine i treće lice množine rabe se i za izražavanje bezličnosti tj. ako je subjekt generički.
Vrijeme i vid
| αγαπώ | αγαπήσω | έχω αγαπήσει | ||
| αγαπούσα | αγάπησα | είχα αγαπήσει | ||
Tablica sadrži u prvom licu jednine konjugirane aktivne oblike glagola αγαπώ. Analogne oblike ima i pasivna konjugacija. Svaki od oblika čini presjek glagolskog vremena i vida:
- «nesvršena sadašnjost» - indikativ prezenta, konjunktiv prezenta
- «nesvršena prošlost» - imperfekt
- «svršena sadašnjost» - konjunktiv aorista
- «svršena prošlost» - indikativ aorista
- «gotova sadašnjost» - perfekt
- «gotova prošlost» - pluskvamperfekt.
Neki glagoli nemaju sve vidove. Oni glagoli koji nemaju nesvršeni vid ili se on rijetko koristi vrlo su rijetki. Razlog tomu može biti semantičke prirode (αποκοιμιέμαι, zaspati). Neki važni glagoli imaju samo nesvršeni vid, jer se tu nastavci za svršeni vid dodaju na svršenu osnovu. To su glagoli: έχω, ανήκω, ξέρω, περιμένω, πρέπει, πρόκειται, χρωστάω.
Grčki mjestopis Hrvatske
''Toponomata Hellenica antiquissima: Izim po brojnim kasnijim posudjenicama (helenizmi) u klasičnomu hrvatskom jeziku, rani Grci su za Hrvatsku još osobito važni jer su kod nas popisali blizu stotinjak najranijih predrimskih toponima, od kojih su skoro polovica nakon dva protekla tisućljeća manjeviše očuvani u slaviziranom obliku sve do danas. Ovdje se navodi važniji najstariji zapisan mjestopis, koji su za hrvatske krajeve u svojim prvim pomorskim putopisima (periegesis) od 6. - 2. stoljeća pr.Kr. ostavili ranogrčki pomorci na Jadranu i njihovi prvi trgovci u našem zaledju: prastara imena naših ranih gradova, otoka, rijeka i planina (vidi još pobliže Antička Hrvatska).
Oreine Hellenois cognitae
Rana starogrčka imena za dvadesetak najvažnijih markantnih planina oko hrvatskih krajeva:
- Adrion oros: sada planina Biokovo (lat. Mons Adrius)
- Byxeos oros: sada Grmeč (lat. M. Buxanus)
- Chelmos oros: ? - možda Čabulja.
- Chormos oros: sada Orjen (lat. M. Hormus) - vjerojatno rana osnovica sadanjeg imena Orjen.
- Hillurike oreine: gorje Dinaridi (lat. Alpes Illyricae)
- Hytmethos oros: sada Bitoraj-Viševica (lat. M. Lacinius)
- Kadmeos oros: sada Sniježnica Konavoska (lat. M. Cadmeus)
- Karontos oros: Fruška gora (lat. M. Almus)
- Koulikos oros: sada Velebit (lat. M. Baebius)
- Megyretos oros: sada Maglić
- Ochra oreine: sada Ćićarija (lat. M. Carusadius)
- Oeneos oros: sada Risnjak (lat. M. Venas)
- Peukos oros: sada Čvrsnica (lat. Pinimontes)
- Sarandos oros: sada Osječenica (lat. M. Sarutis)
- Tityreios oros: sada Svilaja (lat. M. Soetovius)
Potamoi Hellenois cogniti
Rana starogrčka imena dvadesetak naših važnijih rijeka (i ponekih jezera):
- Arbates potamos: rijeka Krka (lat. Titius)
- Astareos potamos: dubrovačka Ombla (lat. Arius)
- Baldassos potamos: rijeka Bosna (lat. Basantes) - prvo pisano ime Bosne, tada samo rijeka.
- Baloie: ? - možda danas Korana ili Mrežnica (lat. Bolia)
- Bakountios potamos: r. Bosut (lat. Bacuntius) - rana pisana osnovica sadanjeg imena Bosut.
- Bathynos potamos: r. Bednja (lat. Bathinus) - rana pismena osnovica imena sadanje Bednje.
- Draos potamos: r. Drava (lat. Dravus) - najranija pisana osnovica imena današnje Drave.
- Hippos potamos: r. Cetina (lat. Tillurus)
- Isontion potamos: r. Soča (lat. Sontius) - rana pisana osnovica danas slavizirane Soče.
- Istros potamos: r. Dunav (lat. Danubius)
- Katarbates: r. Zrmanja (lat. Tedanius)
- Koronta limne: Karinsko jez. (lat. lacus Corinius) - rana osnovica sada sadanjeg Karina.
- Noaros potamos: r. Mura (lat. Murus)
- Orontios potamos: r. Neretva (lat. Naro)
- Salankos potamos: solinski Jadro (lat. Hyader)
- Saos potamos: r. Sava (lat. Savus) - najranija pisana osnovica za današnje ime Save.
- Tribessos potamos: r. Trebišnjica (lat. Tribunia) - najranija osnovica za ime Trebišnjice.
Nesoi Hellenois cogniti
Ranogrčkim pomorcima je već bilo poznato i helenistički imenovano tridesetak naših važnijih otoka na Jadranu (u zagradi su pridodane i kasnije latinske istoznačnice iz Rimskog carstva):
- Absoros nesos: otok Lošinj (latin. Apsirtis) - iz te grčke osnovice je dosad gradić Osor.
- Absirtides nesoi: zapadnokvarnerski otoci (Cres, Lošinj itd.)
- Aloipos nesos: ot. Olib (lat. Aloepus) - današnje ime otoka je iz te rane grčke osnovice.
- Boas nesos: o. Čiovo (lat. Bavo)
- Brygeides nesoi: oi. Brijuni (lat. Pullariae) - današnje ime otočja je iz te grčke osnovice.
- Diskelados nesos: o. Brač (lat. Brattia)
- Elaphitides nesoi: otočje Elafiti kod Dubrovnika
- Elektrides nesoi: sjevernokvarnerski otoci (hodie Krk, Rab, Prvić itd.)
- Eukomion nesidon: otočić Susak (lat. Eucomium)
- Hylaios nesos: o. Silba (lat. Silva)
- Issaios nesos: o. Vis (lat. Issa) - rana pisana osnovica za današnji slavizirani Vis.
- Kalypsos nesos: o. Koločep - najranija zapisana osnovica za danas slavizirani Koločep.
- Katatrebenos nesos: o. Pašman (lat. Pastimana)
- Korkyra Melaina: o. Korčula (Corcyra Niga) - današnje ime otoka je iz te ranogrčke osnovice.
- Kouraktike: otok Krk (lat. Curicum) - današnje ime otoka potječe od toga ranogrčkog naziva.
- Lastobonides nesoi: južnodalmatinski pučinski otoci (oko Lastova) - ime slično sadašnjemu.
- Libyrnike nesoi: Kvarnersko otočje (lat. insulae Liburnicae)
- Melitoussa nesos: otok Mljet - sadanje ime je slavizirano iz ranoga starogrčkog.
- Mentorides nesoi: južnokvarnerski otoci (Silba, Olib, Molat, etc.)
- Olynta nesos: o. Šolta (lat. Solentium)
- Palmodon nesidon: otočić Premuda (lat. Pirosima)
- Pelargoussa nesos: o. Palagruža (lat. Pelagosa) - prvo rano ime sada slavizirane Palagruže.
- Proteras nesos: kvarnerski Prvić kod Senja - sadanje ime je prijevodni kalk od starogrčkog.
- Pyteios nesos: o. Hvar (lat. Pharus) - od tog potječe danas naselje Pitve na jugu Hvara.
- Skardounos nesos: o. Rab (lat. Arba)
- Tauris nesos: o. Šipan (lat. Cerosa)
- Tilagos nesos: Dugi otok (lat. Portunata) - od toga je danas uvala Telašćica na jugoistoku.
Polies Hellenois cognitae
U ranije predrimsko doba nakon sredine 1. tisućljeća pr.Kr. je sadanji hrvatski etnoprostor još bio slabo nastanjen, pa je prije rimskih osvajanja uglavnom iz ranogrčkih izvora uz istočnojadransko primorje i na otocima bilo poznato tek desetak gradova i još par njih u dubljem zaledju, a sve ino su bila tek bezimena ilirska ili keltska sela. Iz daljega panonskog zaledja su već prije Rimljana bila poznata jedva 2 zidana grada: Segestike (Sisak) i Syrmion (Srijemska Mitrovica), a kasnije i srednjovjeki Agranon (bizantinsko ime ranog Zagreba, vidi Bizantinski 'Agranon). Ini su još zapisani kod nas rani predrimski gradovi bili npr.:
- Absoros: gradić Osor (lat. Opsara) - najranija osnovica za danas slavizirani Osor.
- Agranon: rani Zagreb (Grič + Kaptol) - srednjovjeko bizantinsko ime (potom njem. Agram).
- Delminion: Tomislavgrad (lat. Delminium) - rana osnovica za ime Duvanjskog polja.
- Deuron: Prozor-Ošanići (taj grad je do rimskog doba uništen i nema latinskog imena).
- Emporion: Metković na ušću Neretve (tada još potopljena delta je bila zaljev do Metkovića).
- Epidauros: Cavtat (lat. Epidaurus)
- Hierostamne: Drniš (lat. Promona)
- Idassa: grad Zadar (lat. Iadera)
- Issa: grad Vis (lat. Lissa) - to je prva pisana osnovica za danas slavizirano ime Visa.
- Kourikta: grad Krk (lat. Curicum) - prva pisana osnova danas štokaviziranog Krka (čak. Kark).
- Pharos: Starigrad na Hvaru (lat. Pharus) - taj je naziv zatim proširen na otok Hvar (čak. For).
- Rhizon: Risan u Boki Kotorskoj - tada Rhizontikos kolpos (lat. Risinum) - osnovica sadanjeg Risana.
- Segestike: rani Sisak (lat. Siscia) - to je prva pisana osnovica za novi Sisak (kajk. Sisek).
- Syrmion: Srijemska Mitrovica (lat. Sirmium) - iz toga se zatim proširio naziv za sav Srijem.
- Tragourion: sada Trogir (lat. Tragurium) - ime je rana osnovica danas slaviziranog Trogira.
Naši helenizmi i neogrecizmi
Prve rane helenizme su predslavenski pretci Prahrvata jamačno preuzeli već u kasnoj antici uz Crno more, dok su od 1.- 4. st. još živjeli u helenističkom Bosporskom kraljevstvu pod dinastiom Sauromata. Jasne potvrde toga su 2 kamene ploče s grčkim nadpisima (Tanajske ploče) iz gradske vijećnice u luci Tanais (sada grad Azov) gdje se na grčkomu triput navode rani Hrvati kao Horouathos i Horoathoi, pa zbor Hrvata (synodos Horoathon) i hrvatski gradonačelnik Horoathos Sandarzios. Te helenističke rane Hrvate na sjeveru Crnog mora zatim još navodi i sirijski biskup Zacharias Rhetor god. 559. u djelu "Historia Ecclesiae", kao i ranogermanska Hervarsaga kao narod Haravadja s kojim su se rani Goti sukobili i bili od nas poraženi na rijeci Erax - grč. 'Εραξ (oko god. 376.) i zato se Ostrogoti povlače dalje u južnu Europu.
Nakon propasti Rimskog carstva od 5. st. uz doselidbe Slavena i inih Prahrvata, nastavlja se na našem ozemlju novi izravni utjecaj grčke kulture i jezika dalje u srednjem vijeku osobito preko Bizantskog carstva koje je bar povremeno manjeviše vladalo Dalmaciom, obalnim gradovima i otocima zapadnije do Kvarnera, a početkom srednjeg vijeka su kroz par stoljeća na sjeveroistoku još držali i sav Srijem sa centrom u gradu Syrmion (Mitrovica). Istodobno pored tih srednjovjekih bizantizama, u ranohrvatski jezik još posredno ulaze u romaniziranom obliku i klasični helenizmi preko latinskoga, koji nakon propasti Rimljana još barem iduće tisućljeće ostaje svjetskim jezikom srednjovjeke Europe i Sredozemlja, približno do novog vijeka.
Od izravnih bizantskih helenizama je niz takvih starogrčkih riječi već od srednjeg vijeka ušao ponajviše u primorsku i otočnu čakavicu (i dijelom u južniju primorsku ikavicu), gdje se prepoznaju po tomu što su sličnije grčkom izvorniku od posrednih romaniziranih euro-helenizama kasnije primljenih zaobilazno, a uz to se takve uglavnom odnose na morske i mediteranske pojmove. Naši vukovski jugoslavisti bilo zbog izvanslavenskog neznanja ili iz zlonamjernog dogmatizma, većinu tih ranih helenizama uporno navode kako potječu iz tzv. "italijanskog", - premda ustvari talianski kao posebni jezik u ranijemu srednjem vijeku još nije ni postojao (tada se većinom rabio latinski), pa su ti lažni vukovski "talijanizmi" niže u popisu označeni dodanom zvjezdicom ( * ).
- čak. bîša: grč. bisseos (crvotočina, trulež)
- morski brák: grč. bragos (kamena plićina na pučini)
- crkva, čakav. crîkva: grč. kyrika
- delfîn: grč. delphis (dupin-pliskavica)
- haluga* ili čak. halýga: gr. halykos (morska trava)
- Hercegovina: grč. Chersaea = "Primorsko zaledje", Hercegovac: gr. Chersaios
- jastog: grč. astakos
- čakav. kupãr: gr. kyparis (čempres - iz lat. cupressus)
- čak. kupàrica: gr. kyparissos (čempresada - šumica ili drvored čempresa)
- morlački*: gr. mauroblachos (netko ili nešto iz dalmatinske Zagore)
- oštriga*: gr. ostreion (jestiva školjka: kamenica)
- palača* ili čak. palacûn: gr. palation (svečano uredjena ili veća zgrada)
- perivoj: gr. peribollon (šetalište, veći vrt ili park)
- čak. pitar*: gr. pitharis (tegla za bilje, srb.turs. saksija)
- čak. sardela*: gr. sardes (jugosrb. 'srdjela')
- bodul. skopalj i dubrov. skupio: gr. skopelos (otočić: roman. školj* preko talij. scoglio)
- škampi*: grč. kampe (morski raci)
- čak. škarpina*: gr. skorpaina (riba 'bodeljka')
- čak. škombra*: gr. skombros (riba: skuša)
- terasa, čak. taraca*: gr. tarasso, taratta (ravni krov)
- čak. trilja*: gr. triglis (riba 'poletuša'), ... itd.
Strukovni helenizmi
Najbrojniji su danas u hrvatskomu strukovni helenizmi (više stotina) što su kao zajednički klasični europeizmi kod nas i u nizu inih europskih jezika ušli kao romanizirane posudjenice posredstvom latinskoga. Ovi su većinom nužno potrebni za razne stručne, medicinske, vjerske, abstraktne i ine pojmove: npr. anemija, antipatičan, arkandjel, astronomia, balzam, biografia, biologia, centar, cilindar, dinosaur, disketa, elektrika, enciklopedia, fizika, galaktika, gimnazija, heretik, horizont, kaktus, kanistar, kemija, kesten, kino, lampa, leksikon, meteorit, nautika, palme, paraliza, parazit, planet, policija, praktičan, sinteza, sistem, skandal, sotona, škola, tajfun, teatar, tehnika, teleskop, tropski, ... etc.
Pravoslavni 'jelinizmi'
Hrvatski i slovenski jezik, kao i većina jezika srednje i sjeverozapadne Europe (uključivo Britance, Nijemce, Španjolce, itd.), preuzimaju helenističke posudjenice u izvornomu starogrčkom obliku, ili bar kao slične klasicizme preko latinskoga. Naprotiv u istočnoeuropskim jezicima pravoslavnih naroda uključivo balkanske Slavene, nalaze se manjeviše izmjenjene takve riječi preko novogrčkog pravoslavlja koje se kod balkanskih Slavena nazivaju "jelinizmi" (tj. neogrecizmi), kakve na Balkanu rabe Srbianci, Crnogorci, Makedonci, Bugari, itd. Slične neogrecizme danas sve više uvode i nižekulturni Amerikanci kao i većina popularističkih Wikipedia, za razliku od kulturnijih Britanaca i ozbiljnije Njemačke Wikipedie, koji i dalje uglavnom zadržavaju izvorno-klasične europske helenizme. Primjeri tako izkrivljenih balkansko-pravoslavnih 'jelinizama' su: armágedon (izvorno: Harmagéddon), eúreka (tj. heuréka: pronalazak), Irud (tj. Herod), irudica (= vještica), îstorija (histôria: povijest), jélinski (tj. helenski: grčki), ... itd.
Literatura
- Klasična gimnazija: Latina et Graeca. (polugodišnji časopis klasičnih jezika), Zagreb.
- Mitjel Yoshamya: Ranohrvatski helenizmi i bizantinski standard (pravoslavni bizantizmi našeg vukopisa). Hrvatsko slovo V/203: str. 13, Zagreb 1999.
- W. Sidney Allen, Vox Graeca - a guide to the pronunciation of classical Greek. Cambridge University Press, 1968-74. ISBN 0-521-20626-X
- Robert Browning, Medieval and Modern Greek, Cambridge University Press, 2nd edition 1983, ISBN 0-521-29978-0. An excellent and concise historical account of the development of modern Greek from the ancient language.
- Crosby and Schaeffer, An Introduction to Greek, Allyn and Bacon, Inc. 1928. - A school grammar of ancient Greek.
- Dionysius of Thrace, "Art of Grammar", c.100 BC
- Geoffrey Horrocks, Greek: A History of the Language and Its Speakers (Longman Linguistics Library). Addison-Wesley, 1997. ISBN 0-582-30709-0. From Mycenean to modern.
- Andrew Sihler, "A New Comparative Grammar of Greek and Latin", Oxford University Press, 1996. An historical grammar of ancient Greek from its Indo-European origins. Some eccentricities and no bibliography but a useful handbook to the earliest stages of Greek's development.
- Herbert Weir Smyth, Greek Grammar, Harvard University Press, 1956 (revised edition), ISBN 0-674-36250-0. - The standard grammar of classical Greek.
- David Holton, Peter Mackridge, Irene Philippaki-Warburton: Greek. An Essential Grammar of the Modern Language, London-New York, Routledge, 2004.
- Peter Mackridge: The Modern Greek Language. A descriptive analysis of standard modern Greek, New York, Oxford University Press, 1985.
Vanjske sveze
- Metapedia na grčkom jeziku]
- Wikipedia na novogrčkom (balkanizirani Dhimotîki)
- The Greek Language and Linguistics Gateway, useful information on the history of the Greek language, application of modern Linguistics to the study of Greek, and tools for learning Greek.
- The Greek Language Portal, a portal for Greek language and linguistic education.
- The Perseus Project has many useful pages for the study of classical languages and literatures, including dictionaries.
- Ancient Greek Tutorials, Berkeley Language Center of the University of California, Berkeley
- Hellenistic Greek Lessons Greek-Language.com provides a free online grammar of Hellenistic Greek.
- New Testament Greek Three graduated courses designed to help students learn to read the Greek New Testament
- A keyboard for typing Greek characters for Firefox
Poveznice
- Tudjice u hrvatskom jeziku
- Klasična gimnazija Zagreb
- Talianski spram hrvatskog
- Srbobalkansko dadakanje
- Balkan, vukopis i dimotiki
- Latinski i naši romanizmi
- Helenističko theta - ϑ
- Bizantinski 'Agranon
- Starohrvatski jezik
- Antička Hrvatska
- Tanajske ploče
- Rijeka Erax
Reference
Adapted and elaborated by GNU license chiefly from WikiSlavia and Wikinfo (grammar added from Croatian Wikislavia).
