Vinodol: kultura i priroda

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Vinodol ili Vinodolska dolina (latin. Valdevinum, čakavski: Kirska draga), je povijesno važno područje u zaledju Crikvenice i obuhvaća primorska naselja od Križišća do Novog Vinodolskog koja su nakon antike sve do današnjih dana očuvala čakavska imena, a starija iznimka je iliro-romanski Bribir. Danas naselja Drivenik, Tribalj, Grižane-Belgrad i Bribir tvore Vinodolsku općinu sa sjedištem u Bribiru. Starosjedioci Vinodola i osobito domaći starci na čakavskom Kirci iz nutarnjih sela, dijelom još govore arhaičnom srednjovjekom čakavicom sličnom Vinodolskom zakoniku (vidi niže).

Na profilu vinodolskog primorja, od morske obale do vrhova Viševice i Bitoraja dosad je nadjeno ukupno 1.679 raznih vrsta kopnenog bilja, što je među najbogatijim flornim područjima Hrvatske nakon Velebita. Najviše rijetkih i endemskih vrsta tu prirodno raste na platou iznad vinodolskih stijena u pojasu primorske jele (Abies pardei), pa na najvišem vrhuncu Viševice i na obalnim rtovima Takal i Kačjak, koje treba proglasiti prirodnim rezervatima. Naprotiv je flora na dnu vinodolske doline i u bukovim šumama oko Bitoraja razmjerno banalna i jednolična. U nutarnjim selima vinodolske doline popisano je 230 arhajskih čakavskih naziva za najvažnije vrste vinodolske flore, koji su fitonimi u selima puno stariji i obilniji nego u obalnim turističkim naseljima s jačim književnim utjecajem.

Flora Vinodola: Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik, dozvolom auktora može slobodno kopirati uz citat bez izmjena. Glavni izvornici donjega prirodnog dijela sažetog teksta su:

  • M. Rac & A.Ž. Lovrić: Botaničke osobitosti Vinodola i domaći biljni nazivi, reprint in Vinodolski zbornik 11: 34 - 43, Crikvenica 2006.
  • WikiFLORA ADRIATICA: dr. A.Z. Lovric, Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995, Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia

Zemljopis i promet

Vinodolska općina je primorska općina u jugozapadnoj Hrvatskoj i nalazi se u Primorsko-goranskoj županiji. Obuhvaća najveći dio Vinodolske doline (izim Križišća i Novog), a administrativno središte općine je gradić Bribir. Broj stalnih stanovnika je 3.530, površina općine ima 152 kv.km, a poštanski broj je 51253 - Bribir.

Općina obuhvaća 4 veća naselja: Bribir, Drivenik, Grižane-Belgrad, Tribalj i još desetak manjih zaselaka u Vinodolskoj dolini izmedju mora i planine Viševice (1.428 m) u zaledju. Općinom prolazi lokalna cesta Hreljin – Novi Vinodolski, paralelna s Jadranskom magistralom, a uz njezinu trasu je u Vinodolu nedavno započela i gradnja budućega glavnog autoputa Rijeka - Vinodol - Otočac - Gospić.

Vinodolska naselja

Važnija su naselja u Vinodolskoj dolini:

  • Križišće
  • Drivenik
  • Tribalj
  • Grižane-Belgrad
  • Bribir
  • Novi Vinodolski

Pruga Bakar-Grižane-Bribir

Dvotračna elektro-pruga Bakar-Grižane-Bribir ? - Od zadnjih par godina je već u doglednom planu izgradnja, u tehničkoj suradnji s Kinezima glavne električne željeznice duplog kolosjeka kroz Vinodol, na potezu od Bakra preko Grižana do Bribira, kao početni primorski dio nove medjunarodne brze elektro-pruge Rijeka - Vinodol - Drežnica - Ogulin (ter dalje: Karlovac-Zagreb-Budimpešta...).

Vrlo vjerojatna izgradnja i probijanje te nove medjunarodne željezničke trase nizinskom prugom s tunelima, a očekuje se već kroz idućih par godina, predvidivo (bar prva faza) negdje do godine 2020., kada bi s novim tunelima proradila barem jednotračna željeznička veza Bakar - Vinodol - Drežnica - Ogulin itd.

Time bi se napokon obilazno izbjegla dosad spora jednotračna veza već odavna zastarjelom i vijugavom brdskom prugom preko Gorskog Kotara (Fužine - Delnice - Moravice - Vrbovsko), koja bi ostala tek kao pomoćna teretna pruga ili samo za lokalni promet Gorskim Kotarom.

Poviest Vinodola

U 13. stoljeću važno središte kvarnerskog primorja je bila Vinodolska knežija. Vinodol se spominje već u Barskom ljetopisu biskupa Grgura, a nakon toga i u starohrvatskim pisanim ispravama. Kralj Andrija II. je 1260. godine darovao Vinodol krčkom knezu Gvidu Frankopanu. Iz darovnice izdane tim povodom, razabire se kako je Vinodol zahvaćao veće ozemlje od razmjerno manje vinodolske uvale. Dolazkom Frankopana za vinodolske gospodare, počela se u tom dielu Kvarnera uvoditi nova feudalna vlast.

Tadanje ozemlje Vinodola su tvorila naselja Novi Vinodolski, Ledenice, Bribir, Belgrad, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik. Upravno središte se nalazilo u Novomu, gdje su Frankopani imali stalnu rezidenciu. U tom dvorcu su se sastali 1288. godine glavari vinodolskih naselja i pod predsjedanjem kneza Leonarda Frankopana donesli su Vinodolski zakon koji je regulirao odnose vinodolskih gradova s njihovim feudalnim gospodarima. Bilo je to u svoje doba jedan od riedkih narodnopravnih zakonika u kojem je feudalna vlast u lokalnoj samoupravi našla zajednička mjerila za upravljanje nad tim područjem.

Poznati vinodolci: Kirci

  • Julije Klović, slikar miniatura
  • Antun Barac, jezikoslovac

Vinodolske stare kuće

To su tradicijske jadranske kuće-katnice s balaturom. Gradjene su od kamena s dvostranim krovom koji je pokriven kanalicama. Na katu je kuhinja i soba, a u prizemlju konoba. Ranije je u podrumu bilo i blago, ali je u većini kuća s vremenom preseljeno u dvorišnu kućicu. Kuća je manjih dimenzija većinom 3,5 x 8 metara, visine iznad 2 metra. Prozor je samo na sobi i to malih dimenzija. Balatura je kamena, a glavni su joj djelovi kameno stubište obično na prednjoj strani kuće uz dvorišni zid i terasa - ganak iz koje se prilazi vratima kuhinje. Ispod ganjka je otvor, obično polukružnog, ovalnog oblika, volta, kroz koji se ulazi u podrum. U kuhinji je ognjište, veliki stol s klupama, mali ormarić i kameni škaf.

Kako su obitelji brojčano rasle, s vremenom su, gradjene i veće kuće, pa je najprije izmedju kuhinje i sobe ugradjen hodnik (salica), a kasnije dograđena još jedna soba, ponekad u istoj fronti, a ponekad s prednje ili stražnje strane. Kuća i dvor je ogradjeno visokim kamenim zidom s jednim vratima. Unutar dvorišta je izim kuće i niz inih sadržaja, kao štala za blago i slamu, ognjište, jama za vapno i pijesak, gnojnica i mali kućni vrtić, a ima u dvorištu i koja voćka, obično smokva i baras s lozom. Takve su kuće gradene po Vinodolu od srednjeg vieka, ali već početkom industrijskog doba se grade kuće na dva poda bez balature s nutarnjim stubištem i iz kuće se izdvaja blago. Stara vinodolska kuća s balaturom i dvorištem je tipski primjer stare mediteranske arhitekture, a zadržala je i neke elemente iz podalpskog susjedstva.

Vinodolski zakon 1288

Vinodolski zakon je starohrvatski pisani popis običajnog prava koji datira iz 1288. godine. Zakonik je pisan glagoljicom. Zakonik iz Novog je najstariji cjelovito očuvani zapis običajnog prava, a od sličnih dokumenata na slavenskim jezicima je od njega možda starija samo Ruska pravda koja se datira od 11. do 13. stoljeća. Prvo tiskano izdanje Vinodolskoga zakonika je objavio Antun Mažuranić 1843. godine u Kolu. Tri godine kasnije (1846.) Osip Bodnjanski preveo je zakonik na ruski, a Wacław Alexander Maciejowski na poljski 1856. godine. A.M. Evreinova je 1878. godine u Petrogradu izdala fototipsko izdanje izvornika s latiničnom i ćiriličnom transkribciom. Dvije godine kasnije (1880.) Vatroslav Jagić izdaje izvornik i ruski prievod s filološkim i pravnim tumačenjima. Jules Preux izdaje 1896. godine francuski prievod, a Marko Kostrenčić 1931. godine njemački prievod, Lujo Margetić 1981./1982. izdaje talianski prievod, pa 1983. godine sliedi prievod na engleski jezik. Josip Bratulić priredio je 1988. faksimil-diplomatičko izdanje s kritičkim tekstom, tumačenjem i rječnikom.

Vinodolska pračakavica

Kyrska besèda (reliktna pračakavica nutarnjeg Vinodola - kao Vinodolski zakonik 1288): To je arhaična pračakavica iz brdskih sela pod Bitorajom uz Vinodol, a u srednjem vieku se je širje govorila od Bakra duž Vinodola do zapadne Like (Krasno polje). Njome je pisan Vinodolski zakon u 13.st. i niz inih glagoljskih tekstova iz Hrvatskog primorja. Iz tog praoblika su potom nastali ostali novovjeki čakavski govori na kopnenom primorju oko Kvarnera i dio iseljeničkih govora u Gradišću. Sličan je još arhaičniji govor Gan-Veyãn na susjednom otoku Krku: vidi o tomu Pračakavski Gan-Veyãn.

Na profilu uzduž Vinodola postoji dialektna šarolikost, pa je na sjeverozapadu izrazitiji sjevernojadranski ekavsko-čakavski govor osobito u Jadranovu i Kižišću, a na jugoistoku u Novom Vinodolskom je pretežno ikavski govor tj. poluikavska ili ikavsko-ekavska čakavica. Zato je u čakavskim govorima Kvarnera, ikavizam razmjerno najizrazitiji u Novome i Baški, kao i u Senju. Spram Novoga koji postoji s pripadnim govorom još od srednjeg vijeka iz doba Frankopana, uočljivo je razmjerno siromaštvo lokalne čakavice u Crikvenici, koja je jedno od najmladjih naselja oko Vinodola, nastala tek pred par stoljeća iz sitnoga ribarskog zaselka Podturanj na ušću vinodolske rječice Dubračine. Stoga tu uglavnom žive noviji doseljenici dielom iz Vinodola i takodjer iz kajkavskog zaledja u Gorskom Kotaru, pa iz štokavske Like itd.

U središnjem dielu nutarnjeg Vinodola, osobito u manjim selima izmedju Triblja i Bribira postoji cieli gradient šarolikih govora od pretežno ekavskih do poluikavskih. U srednjim Grižanima zbog dužega i jačeg utjecaja škole i javnih medija, lokalna grižanska čakavica je razmjerno siromašnija s dosta primjesa vukovakih štokavizama, romanizama, germanizama pa i malo turcizama. Naprotiv je tu najosobitija arhaična čakavica iz srednjeg vijeka, Kÿrska besèda dosad očuvana samo kod domaíh staraca u manjim brdskim zaselcima srednjeg Vinodola oko Grižana, osobito Antòvo, Bašùnje, Šarari i Rupe. U ovima je kroz 20. st. prevladavala agrarna depopulacija pa u doba Jugoslavije tu donedavna još nije bilo jače doselidbe inojezičnih došljaka kao danas, a vukovski utjecaj javnih medija je donedavna ostao razmjerno slabiji nego u ostalom Vinodolu. Izim čakavskih otoka, izvan Vinodola na hrvatskom kopnu se arhaična čakavica dosad još razmjerno najbolje očuvala u nekim selima srednje i sjeverne Istre, ali su ti reliktni istarski govori već dosta različiti od kvarnerske čakavice.

Kyrska besèda se nalazi uz Bitoraj iznad Vinodola u brdskim selima Rupe, Antovo, Bašunje, itd. Ranije se dijelom govorila još na sjevernom Velebitu i zapadnom dijelu Like (Yošamya 1997). Ovo je reliktni ranočakavski pradialekt srednjovjekog podrijetla, podjednak kao u povelji "Vinodolski zakon" iz 1288. i u drugim glagoličnim tekstovima iz srednjovjekog primorja. Danas je to najarhaičniji govor očuvan na hrvatskom kopnu izvan otoka, s nizom indoiranskih arhaizama u rječniku (8% predslavensko-neromanskih riječi). Taj su govor rabili srednjovjeki Gorynce (čakavski gorštaci) u selima sjevernog Velebita i bitorajske visoravni, gdje se još do sredine 20. stoljeća tako govorilo u 6 visinskih zaselaka. U bitorajskim naseljima Lukovo, Maševo i Planjàva je taj prastari govor nestao od 1980tih godina kad su ta sela raseljena i napuštena u ruševinama. Dosad se srednjovjeka Kyrska besèda još donekle očuvala samo na južnom rubu bitorajske visoravni, u slikovitim zaselcima Rupe, Antòvo i Bašùnje medju Vinodolskim stijenama gdje tako povremeno govori kod kuće tek dvdesetak starih Gorýnaca, dok tu mladji i doseljeni povratnici već rabe miješanu vinodolsku polučakavicu. Viditi još pobliže: Ranočakavski Kircý.

Rani vinodolski Kirci

Sada poznati naziv za primorsku dolinu Vinodol i stanovnike Vinodolce je romanskog podrijetla, kao slavenska prevedenica iz latinskoga Valdevinum (ili srednjovjekog Valis Vinearia). Naprotiv je u Kvarneru osobito na otocima, za Vinodolce uobičajeni naziv Kirci, koji u prastarom veyskomu na Krku ima i arhaični oblik Kyrcý, pa Kyrnavàla za sam Vinodol. Po ideopolitičkom shvaćanju vukovskih slavista, taj naziv 'Kirci' treba biti navodno podrijetlom iz turskog "kirija" (nadnica), jer su se ranije ti Kirci većinom bavili kirijašenjem tj. kolnim prijevozom, pa bi im od toga ostao ovaj pogrdni nadimak. Iako taj izvod izgleda logičan kontinentalnim vukovcima, on ipak ostaje poprilično nevjerojatan za naziv Kirci kod kvarnerskih otočana, koji inače nemaju jezične veze s Turcima i uglavnom ne rabe turcizme.

Sam govor Kyrska besèda je srednjovjekog iskona, dok su Turci tek jezdili po središnjoj Aziji daleko iztočnije od Vinodola. U doba Mitanskog kraljevstva u Siriji i gornjoj Mezopotamiji pod ranoarijskom dinastijom Maryanni od 16.-12.st., uz ina huritska plemena duž gorja Antitaurus, oko izvora rijeke Tigris zapisani su i Hurrwuhé Kirki ili Kirkhi (prahrvatski Kirci) uklesani klinopisom npr. na poznatoj ploči Ar.Ab. II, odlomak br. 170 (ASTOUR 1984). Dosad Gorýnce iznad Vinodola rabe slične nazive Kirci (Vinodolci), kyrski (vinodolski), Kyrska draga (Vinodol) i spomenuta Kyrska besèda. U arhaičnom veyskom govoru na susjednom Krku takodjer se nalazi još niz starih naziva iz osnovice Kirci: kyrna - kyrne (vinodolski, -o), Kyràc - Kyrcý (Vinodolac-Vinodolci), Kyrnavàla (Vinodol), Kyrcarýa (Čićarija), itd.

Kirki su jamačno bili najzapadnije ranohrvatsko pleme, koji su organizirali prvu hrvatsku vlast na našem ozemlju oko sjevernog Kvarnera tj. od rijeke Raše do Vinodola i na susjednim sjevernokvarnerskim otocima, a njihovi imenski tragovi su vidljivi do danas npr. po naselju Kircarya podno Učke, pa po starinskomu čakavskom nazivu vinodolskog pučanstva kao Kircy, Vinodolske doline kao Kyrnavala i vinodolske pračakavice kao Kyrska beseda. Kasnija povijest naselidbe i odselidbe u vinodolskoj okolici je već razradjena i dokumentirana u više publikacija (Laszowski 1923, Tomičić 1988, N.Klaić 1988, Rac 1997 i dr.) pa se tu navode samo neki ključni preduvjeti za razvitak i održanje izvornog pučanstva i kirskog govora.

Nakon prapovijesnih Japoda i antičkih romaniziranih Liburna, pri raspadu Rimskog carstva uz uzastopne provale Gota, Avara i doselidbu Slavena, većina romanskih starosjedilaca iz vinodolskog primorja je (navodno) izbjegla na susjedne otoke ili u Italiju. Tako je njihov udjel u kasnijem pučanstvu, pa u srednjovjekoj kulturi i govoru Vinodola bio slabiji, a imena antičkih gradića oko Vinodola su već od srednjeg vijeka kroatizirana: sam Vinodol (romanski Valdevinum), pa Volcera (Kraljevica), Adturres (Kotor kod Crikvenice), Lopsica (Lopar kod Novoga), itd. Stoga je u doba kraljevanja hrvatskih Trpimirovića i ugarskih Arpadovića, Vinodol već izrazito hrvatski kraj s izvornom glagoljaškom kulturom i ranočakavskim govorom, vidljivim iz niza srednjovjekih glagoljskih tekstova (Tomičić 1988), što se održalo stabilnim kroz nekih 8 stoljeća.

Iranohrvatsko pleme Kyrki

Sadanji poznati naziv za Vinodol i Vinodolce je romanskog podrijetla, kao slavenska prevedenica (kalk) iz latinskoga Valdevinum (ili srednjovjekog Valis Vinearia). Naprotiv je u Kvarneru osobito na otocima, za Vinodolce uobičajeni naziv Kîrci, koji u prastarom veyskom govoru na susjednom Krku ima arhaični oblik Kircý i Kyrnavàla za sam Vinodol. Po ideopolitičkom shvaćanju Vukovih jugoslavista, taj naziv Kirci treba biti navodno balkanskog iskona iz turskog "kirija" (nadnica), jer su se ranije ti Kirci većinom bavili 'kirijašenjem' tj. kolnim prijevozom, pa bi im navodno od toga ostao ovaj pogrdni balkanski nadimak (slično priglupi balkanski Vukovci tvrde i za Čazmu i Bašku da su to turski toponimi - iako su obje višeput zapisane već od 13. stoljeća - dok su njihovi Turci još bili u srednjoj Aziji). Iako je taj izvod zadrtim jugobalkancima logičan, on ipak ostaje poprilično nevjerojatan za naziv Kirci kod kvarnerskih otočana, koji inače nemaju jezične veze s Turcima ni ne rabe turcizme, a posebice ne arhaični Gan-Veyãn gdje su turcizmi inače nepoznati i baš taj pragovor sadrži najviše izvedenica iz imena Kirci. Sam govor Kÿrska besèda je ranijega srednjovjekog iskona, dok su Turci tek jezdili po središnjoj Aziji, daleko istočnije od Vinodola.

Zato je ipak vjerojatnija mogućnost da bi kirski i Kirci bili srednjovjeki helenizam iz grčkoga kyros (= gazda, gospodar), jer je nakon propasti Rimskog carstva u ranom srednjem vijeku moćni Bizant još stoljećima vladao Dalmacijom povremeno sve do Kvarnera. Treća je najstarija, ali ipak najvjerojatnija mogućnost ranoantičkog iskona kirskog naziva sa Starog istoka iz prednje Azije. U doba Mitanskog kraljevstva u Siriji i gornjoj Mezopotamiji, pod ranoarijskom dinastijom Maryanni od 16.-12.st., uz ina huritska plemena duž gorja Antitaurus, oko izvora rijeke Tigris zapisani su i Hurrwuhé Kirki ili Kirkhi (= prahrvatski Kirci) uklesani klinopisom npr. na poznatoj ploči Ar.Ab. II, odlomak br. 170 (Astour 1984). Danas stariji Gorÿnce iznad Vinodola rabe slične nazive Kýrci (Vinodolci), kÿrski (vinodolski), Kÿrska dràga (Vinodol) i spomenuta Kÿrska besèda. U arhaičnom veyskom govoru na susjednom Krku se takodjer nalazi cijeli niz starih naziva iz osnovice Kirci: kÿrni - kÿrne (vinodolski, -o), Kyràc - Kyrcý (Vinodolac-Vinodolci), Kyrnavàla (Vinodol), Kircarÿa (Čićarija), Hlâm-Kyrcâr (zapadnobosansko gorje Šator + Golija), itd.

Vinodolski Kirki i Slaveni

Pri srednjovjekoj naselidbi Vinodola od 7. st. su jasno vidljiva 2 različita puta doselidbe (Mandić 1990, Müller i surad. 1993): Jedni su sa sjevera bili nehrvatski kopneni Slaveni koji su kao seljaci naselili uglavnom obradivo dno Vinodola i od njih većinom potječu današnji vinodolski Dolînce. Druga je južna pomorska doselidba uglavnom preko Kvarnerskih otoka iz Dalmacije, odakle su u savezu s Bizantom nakon hrvatske pobjede nad Avarima 635, vinodolsku okolicu do Bakra i Grobnika zaposjeli vojnopomorski Iranohrvati i tu organizirali najzapadniju starohrvatsku županiju. U ovoj je (davno prije vukovskih 'Turaka') zavladalo indoiransko rodovsko plemstvo iz vinodolske etnogrupe Kirki, koji su preuzeli obalne luke i bitorajsku visoravan prikladnu za stočarstvo.

Od tih uglavnom potječu vinodolski Gorÿnce, kao i danas već slavizirani vinodolski pomorci i ribari. Njihova je etnokulturna dvojnost za Hrvatskog kraljevstva od 9.- 11. st. oko Vinodola još očigledna u arheonalazima heterogenog ukrasa, ostruga i keramike (N. Klaić 1988, Rac 1997). Tek kasnije nakon 12. st. se pod vlašću Arpadovića te dvije različite etnopopulacije po vinodolskim arheonalazima i zapisima konačno stapaju u zajedničku hrvatsko-glagoljašku etnokulturu Vinodola, gdje su vinodolski Slaveni već kroatizirani, a Kirki u kontaktu s njima većinom slavizirani. Ipak se njihova prastara Kÿrska besèda sve dosad ističe razmjerno najvećim brojem indoiranskih arhaizama na cijelomu kopnenom primorju izvan još bogatijih otočnih govora. Viditi još pobliže: Ranočakavski Kircý.

Priroda i vegetacia

Iako je Vinodol jedno od najpoznatijih i pristupačnih područja jugozapadne Hrvatske, sve donedavna je botanički bio razmjerno slabije proučen, puno manje nego susjedni otoci ili bliži masivi Risnjaka i Velebita. Izim oskudnih naznaka za poneke vrste iz širjih pregleda Hrvatske u 19. stoljeću, prvi bar djelomični uvidi u ovdašnju floru nastaju početkom 20 st. (Forenbacher 1905, Rossi 1924 i 1931). Potom botanički interes za Vinodol uglavnom zamire i dok su za ine naše krajeve već objavljeni manjeviše detaljni prirodoslovni prikazi, o Vinodolu je tek nedavno izradjen prvi monografski pregled (Rac 1994) uz niz botaničkih priloga i dopuna (Rac i Lovrić 1988, 1992, 1998, Lovrić i Rac 1992), a još su poredbeno važna i slična iztraživanja u susjednom zaledju Gorskog Kotara (npr. Horvat i surad 1954, Bertović i Martinović 1991). Na temelju toga se tu daje sažeti izvod glavnih osobitosti biljnog pokrova oko Vinodola.

Na profilu vinodolskog primorja, od morske obale do vrhova Viševice i Bitoraja je dosad nadjeno ukupno 1.679 raznih vrsta kopnenog bilja, što je medju najbogatijim flornim područjima Hrvatske nakon Velebita. Najviše riedkih i endemskih vrsta tu prirodno raste na platou iznad vinodolskih stiena u pojasu primorske jele (Abies pardei), pa na najvišem vrhuncu Viševice (1.428 m) i na obalnim rtovima Takal i Kačjak, koje bi trebalo proglasiti prirodnim rezervatima. Naprotiv je flora na dnu vinodolske doline i u bukovim šumama oko Bitoraja razmjerno banalna i jednolična. U nutarnjim selima vinodolske doline popisano je 230 arhaičnih čakavskih naziva za najvažnije vrste vinodolske flore, koji su fitonimi u selima puno stariji i obilniji negoli u obalnim turističkim naseljima s jačim književnim utjecajem.

Oko polovice vinodolske flore čine kontinentalne srednjoeuropske biljke po brdima oko Vinodola, trećina je sredozemno bilje više uz obale i ostatak razne ine grupe. Florno su tu najbogatiji i zanimljivi, s obiljem riedkih i endemskih vrsta osobito najviši vrh Viševice (1428 m), pa kameni plato s primorskom jelom iznad vinodolskih stijena i najtopliji morski rtovi Takal i Kačjak s tvrdolislom makijom, koji su tu niže ukratko prikazani. Ova tri područja u okviru Vinodola bi trebalo strože zaštititi kao posebne prirodne rezervate, a jedinstvene crnojelove šume su donedavna zadovoljavale i svjetske uvjete za nacionalni park, ali su nedavno većinom posječene. Pod općim latinskim nazivom tu prvenstveno nabrajamo riedke i ugrožene vrste s najbogatijim nalazištem uz Vinodol koje su osobite za ovdašnju floru, dok su ine općepoznate i proširene biljke diljem sjevernog Jadrana u ovom prikazu većinom izostavljene. Većina tih riedkih vrsta ni nemaju književnih naziva izim latinskih, a njihove čakavske istoznačnice se navode niže u priloženom popisu domaćih fitonima.

Vršna flora Viševice

Listopadni oromediteran (vršnosredozemni pojas) na vrhu Viševice (1.428 m): Dok je susjedni niži Bitoraj (1385 m) po kopnenom biljnom pokrovu uglavnom sličan inim šumskim vrhovima Gorskog Kotara, viši i ogoljeli vrhunac Viševice se zbog udara orkanske bure, po osobitoj vegetaciji bitno razlikuje od svih vrhova Like i Gorskog Kotara pa je botanički sličniji južnijim planinama Dalmacije, Grčke i Turske s posebnom južnoplaninskom vegetacijom (oromediteran). Na tim južnim planinama u Sredozemlju uz gornju granicu šume na rubu vršnih travnjaka Seslerion tenuifoliae, izostaje crnogorična klekovina bora iz srednjoeuropskih vrhova i zamjenjuju je južnoplaninski listopadni grmljaci. To je na Viševici i dalmatinskim planinama niska šikara Oreoherzogio-Berberidetum croaticae s nizom riedkih i endemskih grmova: Berberis croatica, Oreoherzogia liburnica (= Rhamnus mulleyana), Sorbus mougeotii ssp. croatica, Ribes pallidigemum, Salix appendiculata, Cotoneaster integerrima, Rosa malyi i ini rjedji planinski grmovi.

Jadranska crna jela

Ova jela izvan Vinodola još raste samo kod Karlobaga (do Dabarskih Kukova) i kod Zagvozda na sjevernoj padini Biokova. Sliedi skraćeni razlikovni opis jadranske crne jele (Abies pardei Gaussen) iznad vindolskih stijena, spram običnih jela (Abies alba) iz bukovih šuma u goranskom zaleđu: Iglice crne jele su kratke po 9 – 19 mm dužine, kružno su naježene oko grana ili na donjim granama polukružno (odozdol izostaju), izrazito su dvobojne tj. ozdola posve svijetle srebrnasto-bjelkaste, a na prijelomu (presjeku) su iglice debelo-jajolike. Mlade su grančice tvrđe i debele po 3 – 5 mm, kora starog stabla je izrazito debela po 2 – 4 cm i duboko je gusto ispucala (kao hrastova). Vrh stabla je većinom kratak s gustim grančicama pa je krošnja gore zaobljena (ne šiljasta). Zreli stari češeri su duži i gusto oblijepljeni smolom, pa često iz njih vise smolaste sige. Nakon sječe jelov panj ima izbojnu snagu i izbacuje nove mladice, pa se može uzgajati kao jelova panjača.

Primorske jelove šume

Primorske crnojelove šume iznad vinodolskih stiena: Poznate i prostrane šume bukve s jelom iz Gorskog Kotara nastavljaju se oko Bitoraja i u kopnenom zaledju Viševice, a po izgledu su bujne ali jednolične bez većih osobitosti. Naprotiv na primorskoj padini Viševice, uzduž kamenite visoravni iznad vinodolskih stiena sve donedavna su na nekih 16 četvornih kilometara rasle prostrane i osobite jelove šume (Ostryo-Abietetum pardei) sa crnograbom bez bukve, koje su naši šumari zbog brze zarade odnedavna većinom posjekli do golog krša, jer su tobože netipične i za njih neproduktivne. Dosta slične šume inih primorskih jela bez bukve (Abieti-Quercion) rastu samo južnije u Dalmaciji, Grčkoj i Turskoj.

Baš te čudne crnojelove šume iznad Vinodola su dendrološki najbogatiji šumski tip u cijeloj Europi, kao prirodni arboretum čak sa 56 rijetkih i ugroženih vrsta raznog drveća i grmlja koji tu rastu zajedno u istoj šumi: jadranska crna jela (Abies pardei koja raste i na Biokovu), pa uz nju još Acer velutinum (A. villosum), Tilia rubra (T. caucasica), Ostrya carpinifolia, Quercus dalmatica, Qu. dalechampii, Qu. brachyphylla, Fraxinus ornus ssp. garganica, a u podsloju još riedki grmovi Sorbus baldaccii, Cerasus cupaniana, Swida australis, Laburnum alschingeri, Lonicera croatica, Frangula rupestris, Cotinus coggygria, Juniperus navicularis, Lembotropis australis, Clematis flammula, Ruscus aculeatus, Rosa croatica, Genista dalmatica i niz inih grmova iz ostalih naših šuma, pa razni ljiljani, orhideje itd. Nakon prorjeđivanja i nerazumne sječe crne jele, dio tih rariteta su na ogoljelom kršu iznad Vinodola nedavno već izumrli i nestali.

Rtovi Takal i Kačjak

Tvrdolisna makija i halofiti na rtovima Takal i Kačjak: Iako se pojedini grmovi crnike i zelenike mozaično nalaze na sunčanoj strmini medju vinodolskim stijenama (Piškorić 1980), ipak su morski rtovi Takal i Kačjak razmjerno najtoplija mjesta vinodolske obale. Tu na užem priobalnom pojasu prirodno prevladava poluzimzelena tvrdolisna makija (Ostryo-Quercetum ilicis) s nizom tvrdolisnog drveća i grmlja iz Sredozemlja: Quercus ilex, Philyrea latifolia, Laurus nobilis, Lonicera implexa, Rosa sempervirens, Rubus dalmatinus, Smilax aspera, Rubia peregrina i ine zimzelene vrste iz Sredozemlja. Uz donji rub te tvrdolisne makije, na strmim obalnim stienama u halofilnoj zajednici Allio-Astragaletum, rastu još ini rijetki sredozemni grmići i obalne slanuše (halofiti) kojima su ovi vinodolski rtovi najsjevernije nalazište kod nas: Astragalus dalmaticus, Allium commutatum, Aurinia sinuata, Limonium anfractum, Teucrium capitatum, Scorzonera bupleurifolia, Rumex indurata, Plantago wulfenii i slične riedke obalne vrste.

Vinodolska dolina

Ostali dio Vinodola je manje osebujan uglavnom s običnom primorskom florom: Izvan ta tri opisana najbogatija nalazišta vinodolske flore, ostali dijelovi uz Vinodol imaju sličan vegetacijski sastav kao ostala primorska područja uz sjeveroistočni Jadran, a osobito su jednolični s banalnom florom ranije obradjeno dno vinodolske doline i bukove šume oko Bitoraja u zaledju Viševice. Tako na grebenu Bitoraja i sjevernoj padini većinom rastu srednjoeuropske šume bukve s jelom (Abieti-Fagetum) i na južnim padinama primorska bukova šuma Seslerio-Fagetum a na šumskim progalama i gorskim sječinama su obični kontinentalni travnjaci Bromion erecti. Na nižim primorskim obroncima i kamenitim brežuljcima oko Vinodola se najviše nalaze šumarci hrasta medunca i bjelograba (Querco-Carpinetum orientalis), a na uništenim plohama su bodljaste šikare Corno-Paliuretum aculeati i na golom primorskom krasu kameniti travnjaci Chrysopogoni-Satureion montanae. Na aluvijskom dnu doline su brijestovo-jasenove šumice Ulmo-Fraxinetum oxycarpae i na vlažno-poplavnom tlu kod Triblja uz hidoakumulaciu zadnji preostatak lužnjakove šume, slične kao uz Rječinu i Mirnu u Istri (Rusco-Quercetum roboris). Umjesto uništenih šuma na flišnom tlu u dolini rastu grmljaci Clematido-Spartietum juncei i na ogoljelom flišu primorske livade Scorzonerion villosae. Na niskim kamenitim obalama uz more je najčešća halofitna zajednica Plantagini-Limonietum cancellati.

Obalne alge uz Vinodol

Siromaštvo morskih alga uz vinodolsku obalu: Flora morskih alga duž vinodolske obale je još nedovoljno poznata i dosad je proučena do dubine oko 7m gdje bi trebala biti najbogatija na kamenim podmorskim strminama, jer dublje prevladava muljevito dno nepovoljno za alge. Ipak dosadašnji uvidi pokazuju kako je morska flora uz Vinodol spram ostalog Kvarnera razmjerno siromašna i jednolična, pa je zbog zatvorenog Vinodolskog kanala i slabije cirkulacie mora uz povremeno zagadjenje, slična kao npr. u Piranskom ili Kaštelanskom zaljevu. Ne računajući sitne fitoplanktone i cianofite, dosad je tu nadjeno tek do 90 vrsta većih priraslih alga (Rac i Lovrić 1997, 1998), nasuprot susjednim kvarnerskim otocima gdje raste 150 do 300 vrsta alga. Donekle bogatija morska nalazišta uz Vinodol, s nešto većim brojem raznih alga su samo na jugu školjić Sv. Marin i obala oko Klenovice koji su izloženi jačem strujanju mora iz Velebitskog kanala i otvorenog Jadrana, pa zamalo samo tu rastu podmorske šumice roda Cystoseira i ine veće alge iz otvorenog Jadrana.

Čakavski fitonimi Vinodola

Domaći starinski čakavski nazivi iz vinodolske flore (fitonimi): Dialektalni biljni nazivi su kod nas još općenito slabo poznati i u rječnicima su često nejasno prevedni (neko stablo, vrsta cvijeta i slično) tj. strukovno su nejasni bilo zbog prirodnog neznanja ili nepoznavanja dialekta. Na Kvarneru su takvi domaći fitonimi jasno i stručno botanički definirani samo za Cres, Bašku i Rab, dok su iz Vinodola postojale tek provizorne naznake za 9 čakavskih biljnih naziva iz Novoga i Grižana (Randić 2004). Nedavno je prikupljena prva suvisla zbirka od 230 izvornih domaćih fitonima u srednjem Vinodolu iz Grižana i okolnih zaselaka: Kamenjak, Rupe, Antovo, Bašunje, Šarari itd. Kao i u inim našim dialektima, tako su i ovdje razmjerno najstariji i najbrojniji domaći fitonimi očuvani u manjim zaselcima nutarnjeg Vinodola oko Grižana, gdje starosjedioci još imaju najviše izravne veze s prirodom. Već u samim Grižanama i Bribiru je to biljno nazivlje nešto mladjeg tipa pod djelomočnim utjecajem književnog govora, dok su tu fitonimi najsiromašniji kod gradjana u Crikvenici i Novom Vinodolskom, koji imaju najmanje veze s prirodom i starim poljodjelskim zanimanjima, a ujedno su najviše pod utjecajem štokavskog standarda.

Pokazatelji tih novih promjena i odumiranja domaćih fitonima u čakavskom području je sve manji broj posebnih biljnih naziva, sve veća sličnost sa štokavskim oblicima i osobito pomicanje starog naglaska unaprijed, pa je on u manjim vinodolskim zaselcima češće pri kraju fitonima na zadnjem slogu (ili bar predzadnjem), a u većim polučakavskim naseljima je češće naprijed do prvog sloga. Kratica spp. uz latinsko ime biljke znači da se isti domaći naziv odnosi na više sličnih vrsta iz iste skupine. Većinom se po domaćim nazivima pojedine vrste razlikuju samo kod drveća i jestivoga uzgojenog bilja, dok kod divljih nižih zeljanica, širji domaći naziv često označuje cijele biljne skupine tj. po više srodnih vrsta koje laici teško razlikuju. Sliedi abecedni popis domaćih čakavskih fitonima u selima oko Grižana,- što je ujedno i djelomični popis najčešćeg bilja u flori Vinodola. Gdje su 2 naziva, prvi kurzivni je seljačko-čakavski, a drugi (obično) je noviji od gradskih polučakavaca, dok su romanizmi označeni zvjezdicom *: 

   angûrija = lubenica, voće Citrullus colocynthus (perzij. angur)
   ariš = ariš, crnogorično stablo Larix decidua (sadjen)
   babino zelî = mlječike, Euphorbia spp.
   bagram = bagrem, stablo Robinia pseudacacia
   bajamás = smrdeljka, grm Pistacia terebinthus
   bašelak* = bosiljak, Ocymum basilicum
   bazak (šanbúk) = bazga, grm Sambucus nigra
   bela jelva = obična jela, Abies alba
   bela nedîlja = gospina trava, Hypericum spp.
   beli borîć = alepski bor, Pinus halepensis
   beli glog = bijeli glog, grm Crataegus monogyna
   beli gabar = bjelograb, stablo Carpinus orientalis
   beli zlak = obični slak, Convolvulus arvensis
   bobić = sukulent Carpobrotus spp. (sadjen)
   borîć = bor (općenito), Pinus spp.
   borôvica = kleka, grm Juniperus communis
   božikovina = božika, Ilex aquifolium (uz Bitoraj)
   brestîć (brest) = brijest, drvo Ulmus spp.
   breza = breza, stablo Betula pendula
   brnîstra = žuka, grm Spartium junceum
   bršćân = bršljan, puzavica Hedera helix
   brumbêč = volujsko oko, Eryngium amethystinum
   bujad = visoke zeleni, općenito megaphorbiae
   bukvica = ukrasno bilje Pelargonium sp.
   bukvić = bukva, stablo Fagus sylvatica
   bumbâk = pamuk, Gossypium spec. (prije sađen)
   cibor = divlja šljiva, Prunus spinosa
   cicibe = mrtva kopriva, Lamium spp.
   ciklâma* = križalina, Cyclamen spp.
   cikôrija = vodopija, Cichorium spp.
   cimpres* = čempres, Cupressus sempervirens (sađen)
   čerîšnja (črišnja) = trešnja, voće Cerasus avium
   černîka (črnika) = hrast česmina, Quercus ilex
   češanj = bijeli luk, Allium sativum
   čredulja = gorska kupina, grm Rubus spp.
   črišnja (čerîšnja) = trešnja, Cerasus avium
   črna jelva = jadranska jela, Abies pardei
   črni borîć = crni bor, stablo Pinus nigra
   črni gabar = crnograb, drvo Ostrya carpinifolia
   črni javor = gorski javor, Acer pseudoplatanus
   ćešme-nećešme = maćuhica, Viola (sađena)
   diràkva = bodljasta drača, Paliurus aculeatus
   diràčje = trnjak drače, Paliuretum (perzij. diraht)
   ditelina = djetelina, Trifolium spp.
   drenûlva = drijen, grm Cornus mas
   drimovac = visibaba, cvijet Galanthus nivalis
   drmûn = šikara (iz grčkog: drymon)
   dubàc = listopadni hrast, Quercus pubescens
   fažôl* = grah, povrće Phaseolus spp.
   fijôlica* = ljubica, cvijet Viola spp.
   fratrić = orhideja kokica, cvijet Ophrys spp.
   gabar = grab, stablo Carpinus orientalis
   garàful* = klinčić, karanfil, cviet Dianthus spp.
   gladîš = gladiš, bodljasti korov Ononis spp.
   glog = glog, grm Crataegus spp.
   glogulja = bobica gloga (Crataegus spp.)
   halúga* = morska trava na žalu, Zosteraceae (grč. halykos)
   haptovina = abdovina, korov Sambucus ebulus
   hrast = lužnjak, stablo Quercus robur (uz Tribalj)
   hrastîć = sadjena krizantema, Chrysanthemum spp.
   hrmentûn (kokorúz) = kukuruz, žito Zea mays
   hrušva = kruška, voće Pyrus communis
   hrušvić = divlja kruška, grm Pyrus pyraster
   imela = imela, nametnik stabla Viscum spp.
   inciprés (cimpres)* = čempres, Cupressus sempervirens
   jabukva = jabuka, voćka Malus communis
   jačmik = ječam, žitarica Sorghum vulgare
   jagoda = razne bobice (iz vedskog: jaguda)
   janjac (topol) = jagnjed, drvo Populus nigra
   japân = maslačak, cvijet Taraxacum spp.
   jarmulîn = marelica, voćka Prunus armeniaca
   jarûh = neven, cvijet Calendula arvensis
   jasenak = jasenak, Dictamnus albus
   javorika = lovor, drvo Laurus nobilis
   jelenâk = jelenak, paprat Phyllitis scolopendrium
   jelva = jela, crnogorično stablo Abies spp.
   jeraš (jeršen) = pajasen, Ailanthus altissima
   jesen = jasen, stablo Fraxinus spp.
   jesika = jasika, stablo Populus tremula
   joha = joha, stablo Alnus glutinosa
   kafé = kava, Coffea arabica (kupovna)
   kamamîla* = kamilica, Matricaria chamomilla
   kanéla* = cimet, začin Cinnamomum spp.
   kapùla* = crveni luk, povrće Allium cepa
   kapùlica = divlji lukovi, Allium spp.
   kavûl* = cvjetača, karfiol (iz grčkog: kaulon)
   kljen = javor klen, stablo Acer campestre
   kokorúz (hrmentûn) = kukuruz, Zea mays
   koprîvić = košćela, stablo Celtis australis
   koren = biljni korijen (radix)
   koromàč = morač, začin Foeniculum vulgare
   koromâda* = povrće koleraba
   kostanj = kesten, voće Castanea sativa (sadjen)
   kozja krv = kozokrvina, povijuša Lonicera spp.
   krihko drivce = šimšir, grm Buxus sempervirens
   krinka = perunika, cvijet Iris illyrica (iz grčkog: krynos)
   kruna = ljiljan, cvijet Lilium spp.
   kukavica = kaćun, cvijet Orchis spp.
   kumar* = krastavac, povrće Cucumis sativus
   kunpîr (krumpir) = krumpir, Solanum tuberosum
   kunja (dunja) = dunja, voće Cydonia oblonga
   kuš = ljekovita kadulja, Salvia officinalis
   lemuncîn* = limun, voćke Citrus spp.
   lesak = lijeska, grm Corylus avellana
   liândar* = oleander, grm Nerium oleander (sađen)
   lipva (lipa) = lipa, stablo Tilia spp.
   lišnjak = lješnjak, plod Corylus
   ljulj = korovni ljulj, Lolium perenne
   loboda = loboda, Atriplex spp.
   lozina = vinjaga - divlja loza, Vitis sylvestris
   luk = luk vlasac, Allium ascalonicum
   luzmarîn* = ružmarin, Rosmarinus officinalis (sađen)
   mačice = zijevalica, cvijet Antirrhinum spp.
   mačkovina = korovni čičak, Carduus spp.
   mah = mahovina, biljčice Musci spp.
   makljen = makljen, drvo Acer monspessulanum
   mala gora = šimšir, grm Buxus sempervirens
   mala kukavica = obični kaćun, Orchis morio
   malina = gorska malina, grmić Rubus idaeus
   maslina = plod masline (stablo: ulikva)
   mažurâna* = mažuran, Majorana hortensis
   melancâna* = patlidjan, Solanum melongena
   melôn* = dinja, voće Cucumis melo
   mendula* = badem, voće Amygdalus communis
   meškula = oskoruša, voćka Sorbus domestica
   mihúnac = mračnjak, Abutilon avicennae
   mirlin = mrkva, povrće Daucus carota
   mličak = maslačak, cvijet Taraxacum spp.
   mličnjak = veliki zvončić, Campanula pyramidalis
   mrmanj = stolisnik, Achillea spp.
   mukôvnica = merala, grm Sorbus umbellata
   murva = dud, Morus spp. (iz grčkog: mourea)
   orêh (orih) = orah, voćka Juglans regia
   orîži = riža, žitarica Oryza sativa (kupovna)
   osikovina = stričak, korov Cirsium spp.
   ostruga = bodljasta kupina, grm Rubus spp.
   ostružnica (jagoda)= plod kupine (Rubus)
   papučica = kokica, cvijet Ophrys spp.
   pasići = šeboj, cvijet Cheiranthus cheiri
   patušina = plijesan, pljesnivoća
   pavenka (povinula) = zimzelen, Vinca spp.
   pečûrva = razne veće gljive, Basidiomycota
   pelin = gorki pelin, Artemisia spp.
   peteršîn = peršun, začin Petroselinum hortense
   pocuranice = zečina, cvijet Centaurea spp.
   podlisnica = trava šašika, Sesleria autumnalis
   polaj = dubačac, grmić Teucrium spp.
   pomidôr* = rajčica, Lycopersicum esclentum
   povinula (pavenka) = zimzelen, Vinca spp.
   pozemljûh = jagoda, voće Fragaria spp.
   praprot (paprat) = paprati, Filicinae
   praskva = breskva, voćka Prunus persica
   prelôg = poljski korov (općenito)
   pukovina = pucalina, grm Colutea arborescens
   radîć = divlje salate: Taraxacum, Cichorium etc.
   repúh = stočna repa, Onopordum acanthium
   repušîna = kukuruzna komušina
   riga = povrće Eruca sativa
   ripa = repa, povrće Brassica rapa
   rokvica = vrtna rotkvica, Raphanus sativus
   rozga = vriježa, izboj (perzijski: rezegi)
   rožica = cvijet općenito (flos)
   ruj = rujevina, grm Cotinus coggygria
   rumânica = vrtni šeboj, Cheiranthus cheiri
   rusomača = rusomača, korov Capsella spp.
   ruta* = mirisna rutvica, Ruta graveolens
   ružmarîn* (lušmarîn) = ružmarin, Rosmarinus officinalis
   rž = raž, žitarica Secale cereale
   senjùda = rašeljka, grm Cerasus cupaniana
   slez = ljekoviti sljez, Malva spp.
   sliva = šljiva, voćka Prunus domestica
   smokva = smokva, Ficus carica (gotski: smakka)
   smokveš = divlja smokva, grm Ficus caprificus
   smudin = smudnjak, Peucedanum spp.
   snit = snijeti, nametnici žita: Tilletia etc.
   strnîšće = korovi, zakorovljeno tlo
   sunčić (sunčanica) = jaglac, cvijet Primula spp.
   sunovrat = sunovrat, cvijet Narcissus spp.
   svibovina = svib, Swida sp. (Cornus sanguinea)
   šanbûk* (bazak) = bazga, grm Sambucus nigra
   šćirica = zidna štirenica, korov Parietaria sp.
   šćulac = obalni petrovac, Crithmum maritimum
   šedrkva = rašeljka, stablo Cerasus mahaleb
   šegljin = celer, začin Apium graveolens
   šenîca = pšenica, žitarica Triticum spp.
   šešarca = češer, crnogorična šiška
   šestila (žestiljac) = javor, klen, Acer spp.
   šipak = divlja ruža, Rosa spp.
   šiškvić = hrastova šiška (biljna bolest)
   škorušva = oskoruša, voćka Sorbus domestica
   škrebùt = pavit, povijuša Clematis flammula
   škrebútnjak = splet pavitine, Clematidetum
   šmrikva (šmrika)= borovica, Juniperus oxycedrus
   šmrikulja (šmrîkvica) = plod borovice
   šparuga = šparoga, Asparagus tenuifolius
   šparugînac = bodljasta šparoga, Asparagus acutifolius
   špićinâda, = lavanda, grm Lavandula spp.
   tabák* = duhan, Nicotiana tabacum
   ters (trs) = vinova loza, Vitis vinifera
   tersje (trsi) = vinograd (iz akadskog: trši)
   tićje mliko = ptičje mlijeko, Ornithogalum spp.
   tintarôla* = veprina, grmić Ruscus aculeatus
   topol (janjac)= jagnjed, stablo Populus nigra
   trava-îva = dubačac, Teucrium montanum
   travá = trava općenito, Gramineae
   travîna = visoka trava (nepokošena)
   trpútac = bokvica, Plantago spp.
   trs (ters)= vinova loza, Vitis vinifera
   trsje (trsi) = vinograd (iz akadskog: trši)
   ulikva (ulika)* = maslina, Olea europaea
   uskorušva = oskoruša, voće Sorbus domestica
   vela kukavica = crveni kaćun, Orchis purpurea
   veprovina = šibovina, grm Viburnum lantana.
   vilina kosa = vilina kosa, nametnik Cuscuta spp.
   vinukva = lišće od loze (Vitis - folium)
   vresina = vrijesak, grmić Satureia spp.
   vuk = vučja stopa, Aristolochia spp.
   zdravo-Marija = đurđica, Convallaria majalis
   zelî (zelje)= kupus, povrće Brassica oleracea
   zlak = puzavi slak, Convolvulus spp.
   zlatica = žabnjak, Ficaria spp.
   zob = zob, žitarica Avena sativa
   zmijska rožica = otrovni kozlac, Arum italicum
   zvončići = zvonce, Edraianthus tenuifolius
   žaba = svekrvin jezik, kaktus Opuntia spp.
   želud = hrastov žir (akadski: šelu)
   žestîljac (šestila) = javor klen, Acer spp.
   žukva (vrba) = vrba, grm Salix spp.
   žukvenica = vrbov pleter (košare itd.)
   žutenica = maslačak, Taraxacum spp.

Summary

Vinodol (Latin: Valdevinum, Croat. Vinodolska općina) is a coastal valley and also a municipality in the Primorje-Gorski Kotar county in southwestern Croatia. There are 3,530 inhabitants, with 94% Croats. The main settlements are: Bribir, Drivenik, Grižane-Belgrad, Tribalj. The Law codex of Vinodol, a medieval Croatian codex, was made in and named after this region. The Vinodol Hydroelectric Power Plant is located in the region at Tribalj.

Law Codex of Vinodol or Vinodol statute (Croatian: Vinodolski zakonik) is one of the oldest law texts written in the Croatian language. It is possibly the second oldest legal text written in a Slavic language. It was compiled in 1288 by a commission of 42 members in Novi Vinodolski. A paragraph was set to define the relation between the dukes and the peasantry of the region. It was written in the glagolitic alphabet.[2] The Vinodol Statute was written in 1288 in Croatia. It is the oldest among all Croatian city statutes, which represented an agreement between the people of Vinodol and their new liege lords, the Princes of Krk. It contains important information about the feudal law in this area which had replaced the tribal customs of an earlier period. The Vinodol Statute provide a rare contemporary picture of the life and political conditions in medieval Europe.

Vinodol's Flora: Botanical peculiarities in Vinodol valley and local phytonyms. Along the coastal slopes from Mt Bitoraj and Viševica up to Vinodol seashore 1,679 terrestrial plant taxa are registered; that is among the richest local floras in Croatia since Mt Velebit. The endemic and rare plants are the most abundant in local firwoods of Abies pardei within the Supra-Mediterranean belt above Vinodol cliffs, and also in Mt Viševica peak, as well as in sea capes of Takal and Kačjak, needing to be established as natural reserves. The poorest, trivial and uniform flora there occurs in valley bottom, and in the beechwoods around Mt Bitoraj. In the valley hamlets of Vinodol we registered 230 archaic plant names in local Chakavian dialect, and these ones are older and richer than in adjacent coastal towns with a stronger litterate impact.

Literatura

  • Forenbacher A. 1905: Fužinski kraj u fitogeografskom pogledu, dio 1-3. Nastavni vjesnik 13: str. 45-61, 199-211, 331-342, Zagreb.
  • Lovrić A.Ž., Rac M. 1992: Trockene windbedingte Tannenwälder von kroatischen Küstenbergen. Beiträge 6. IUFRO-Tannensymposium, p. 143-152, Šumarski fakultet Zagreb.
  • Piškorić, O. 1980: Prirodno rasprostranjenje zimzelenih listača u gornjem dijelu Hrvatskog primorja. Šumarski list 54: 45-59, Zagreb.
  • Rac M., Lovrić A.Ž. i sur. 1988: Remarkable flora and vegetation of J. Pančić’s homeland in Vinodol valley. Zbornik simpozijuma “Proučavanje biljnog i životinjskog sveta sa aspekta zaštite životne sredine” str. 71-75, Prirodno-matematski fakultet Kragujevac.
  • Rac M., Lovrić A.Ž. i sur. 1988: Ekologija i rasprostranjenost jadranske crne jele i submediteranskih jelovih šuma na primorskom kršu. Zbornik referata 4. kongresa ekologa Jugoslavije: str. 371-372, Ohrid.
  • Rac, M. 1994: Flora i vegetacija Vinodola i Viševice i njihov geobotanički položaj među primorskim Dinaridima. Disertacija, Sveučilište u Zagrebu, 279 str.+ 122 priloga.
  • Rac M., Lovrić A.Ž. 1997: Gradijent raznovrsnosti alga od vinodolske obale do Krka i Raba. Prirodoslovna istraživanja riječkog područja, str. 723-728, Prirodoslovni muzej Rijeka.
  • Rac M., Lovrić A.Ž. 1998: Macroalgae composition in Vinodol seashore, and its relation to other areas in northern and eastern Adriatic. Periodicum biologorum, 100 / 1: 29 – 37, Zagreb.
  • Rac M., Lovrić A.Ž. 2006: Botaničke osobitosti Vinodola i domaći biljni nazivi. Vinodolski zbornik 11: 34-43, Crikvenica.
  • Rossi, Lj. 1931: Pregled flore Hrvatskog primorja. Prirodoslovna istraživanja 17: 1-368, JAZU Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and condensed study for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted free for copying and distribution without changes. Adapted and elaborated by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo (and a stub in Croatian Wikipedia).

Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik, dozvolom auktora može slobodno kopirati uz citat bez izmjena. Glavni početni izvornici:

  • M. Rac & A.Ž. Lovrić: Botaničke osobitosti Vinodola i domaći biljni nazivi, reprint in Vinodolski zbornik 11: 34 - 43, Crikvenica 2006.
  • WikiFLORA ADRIATICA: dr. A.-Z. Lovric, Herbarium Adriaticum - ADRZ 1995, Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Vinodol:_kultura_i_priroda&oldid=41683"