Ranohrvatski pradialekti

Ranohrvatski pradialekti (srednjovjeki diasustav ranohrvatskog jezika): U zabačenim su brdskim selima po Hrvatskoj sve dosad (ili donedavna) mjestimice bili očuvani reliktni, zanemareni pradialekti s najviše ranoslavenskih i indoiranskih tragova u arhaičnom rječniku i gramatičkim oblicima. Takva je u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (sjeverno Zagorje) Baegnjûnska prakajkavica uz gornju Bednju i kajkavska ikavica sjeverozapadne Hrvatske, pa jekavska čakavica jugoistočnog Jadrana (Janjina i Lastovo), Murláška besýda kod Glamoča u zapadnoj Bosni, Kyrska besèda uz gorje Bitoraj iznad Vinodola i najarhaičniji naš poluslavenski pradialekt Gan-Veyãn iz nutarnjih sela na jugoistočnom Krku. Ovima dijelom slična gradišćanska ikavica je očuvana i u izbjeglištvu kod grada Güssing na jugoiztoku Austrije, osobito u selima Stinjâki (Stinatz), Nova Gorà (Neuberg), Stinjáčki Vrh (Hackenberg), itd. U gradišćanskom dialektu izbjeglica pred Turcima u austrijskom Gradišću (Burgenland), ovaj je govor razmjerno najbliži spomenutim reliktnim ranočakavskim govorima uz Jadran. U njihovom ranijem srednjovjekom zavičaju oko Velebita sad ih većinom zamjenjuju pred Turcima izbjegli ikavski šćakavci i Bunjevci. Vidi još pobliže: Ranohrvatski pradialekti. Pripomena: starohrvatski je naglasak u dialektalnim riječima ovdje istaknut podebljanim slogom (bold).

Abstract

Early-Croatian dialects (relict medieval dialects of early Croats): One presents 6 early relict dialects of the medieval Croatian language, and their abundance of Indo-Iranian archaisms in that early half-Slavic Croatian being divergent from the new hybrid Serbo-Croatian pidgin (BCS). These archaic dialects were spoken in larger areas of eastern Adriatic coast and north-western inlands, but then by the Turkish invasion they were pressed in the actual residual refugia, and recently they were not studied and are abandoned to extinction due to ideological dogmas. Among the northern Kaykavian dialects of Pannonia, the most abundant Indo-Iranian archaisms are conserved in the Baegnjunska tongue of northern Zagorje county. The southern Chakavian dialects in Adriatic coast and islands include even more Indo-Iranian and also Mesopotamian archaisms within the relict tongues in extinction: Murláska besýda in south-western Bosnia, Kyrska beséda at the coastal valley of Vinodol, and the most archaic Gan-Veyãn in Krk island - with only 49% Slavic vocabulary and 23% of Pre-Slavic archaisms from the Old Orient. The initial proto-Croatian of genomic ancestors was an Indo-Iranian tongue of Old Orient, and its slavonizing started since medieval migrations from 8th cent. AD, and was completed in 20th cent. in Yugoslavia, where the dogmatic Yugoslav 'Vukovians' eliminated and prohibited nearly all Indo-Iranian archaisms in public Croatian: they survived only in some rural dialects, and in Croatian emigration.

Proslovne napomene

Za razumijevanje naših ranohrvatskih tekstova na glagoljici, Slovencima i Gradišćanskim Hrvatima, pa otočnim "Bodulima" i zagorskim kajkavcima uglavnom ne trebaju prijevodi niti rječnici jer većinom odmah razumiju te ranohrvatske izvornike. Naprotiv je za naše otudjene i vukovizirane tj. jezično posrbljene gradjane za razumijevanje izvornohrvatskih tekstova prije 15. stoljeća nužan prijevod ili bar starohrvatski rječnik - jer srednjovjeki izvornohrvatski i današnji tzv. "hrvatski" više nemaju zamalo nikakve medjusobne veze: današnji je tzv. "hrvatski" kao pokvareni engleski u Irskoj ili Indiji, tj. nakon Bečkog "dogovora" i jugo-'prisajedinjenja' od 1918. se dosad u Hrvatskoj objektivno i stvarno već piše zapadnosrpski, kakvim od rodjenja ne govori 90% Hrvata (46% ikavci + 31% kajkavci + 12% čakavci), nego ga nauče "pod moraš" tek od škole. Kod nas se u zabačenim selima još danas ili donedavna u 20. stoljeću govorilo bar 6 srednjovjekih pradialekata manjeviše sličnih tim glagoljskim tekstovima. U Jugoslaviji su istraženi uglavnom samo oni idejno-podobni govori koji ulaze u "srpskohrvatski dijasistem" (po novom eufemizmu: tzv. "srednjejužnoslavenski"), a svi ini nepodobni naši dialekti koji se ne uklapaju u taj dogmatsko-ideološki okvir su većinom prešućeni i zanemareni,- neka izumru neproučeni da nam ne kvare tu fiktivnu jugoslavističku idilu. Svi ti nepodobni taboo-dialekti o kojima sinekurni jugoslavisti uporno šute, ovdje su po prvi puta pregledno prikazani i još podrobno razradjeni po priloženim poveznicama.

Baegnjunska prakajkavica

Baegnjunska prakajkavica je jedini donekle proučen i očuvan ranohrvatski pradialekt s više tisuća govornika u sjevernom Zagorju oko gornje Bednje. To je izvorni govor kraljeva dinastije Slavnikovići u Bijeloj Hrvatskoj na Karpatima i potom banova sjeverne ili Panonske Hrvatske u srednjem vijeku. Iz njega se je potom razvila poznata novovjeka kajkavica sjeverozapadne Hrvatske i kajkavski govori Gradišća. Nalazi se uz gornji tijek rijeke Bednje na sjeveru Hrvatskog Zagorja većinom oko mjesta Bednja, Jesenje i Trakoščan. To je najarhaičniji osobiti govor u sjevernoj kontinentalnoj Hrvatskoj i najstariji u kajkavskom dialektu srednjovjekog podrijetla. Medju reliktnim srednjovjekim pradialektima u Hrvatskoj, ovaj je dosad bio razmjerno najbolje poznat i proučen (Lončarić i sur. 1997), jer je još dobro očuvan s više tisuća stalnih govornika u mjestima Bednja, Gonje Jesenje i u susjednim selima i zaselcima na sjeverozapadu Zagorja. Bednjanski pradialekt je danas najbliži živi ostatak srednjovjekog javnog jezika starohrvatske elite iz karpatske Bijele Hrvatske. Vidi o tomu još pobliže Bednjanska prakajkavica.

Kajkavska ikavica

Ikavsko-kajkavski je srednjovjeki pradialekt sjeverne Istre i Pokupja do Sutle u nizu glagoljskih zapisa, a sad se još govori u brdskim selima na zapadu Ćićarije oko Buzeta, pa uz gornju i srednju Kupu i Dobru do Turopolja i na sjeveru do Sutle. Taj naš prvi nesudjeni Frankopanski jezik se je do Turaka javno govorio od Istre preko Pokupja i srednje Hrvatske sve do Podravine i Medjimurja, ali je danas potisnut u rastrgane oaze gornje Istre, Pokuplja, Sutle i južnog Gradišća. Ovo je bio naš javni i službeni književni jezik hrvatske elite u doba Zrinskih i Frankopana, a da nije bilo njihova smaknuća jamačno bi postao hrvatskim standardom mjesto jugo-kolonialnog vukopisa.

Kajkavska ikavica (jat = I, što = KAJ) je sjeverozapadna inačica raznolikih ikavskih dialekata. Danas kajkavski ikavci žive u nizu izdvojenih oaza, od Furlanije na zapadu pa do srednje i sjeverne Hrvatske, kao i u austrijskom Gradišću. Najzapadnija je očuvana skupina u talianskoj Furlaniji i uz donju Soču kod Gorice, što se u Sloveniji naziva "ikavska slovenščina" (Ilešič i ini). Druga prostranija i izrazita skupina kajkavskih ikavaca živi u srednjoj i sjevernoj Istri izmedju Pazina i Ćićarije. Nešto je kajkavskih ikavaca još preostalo u slovenskoj Beloj Krajini po selima oko Črnomelja i Metlike, a manja su mozaične enklave kajkavskih ikavaca i u Gorskom Kotaru npr. oko Fužina. Najveća su govorna područja kajkavske ikavice dosad očuvana u središnjoj Hrvatskoj oko Karlovca, osobito na Kordunu izmedju Dobre i Korane, pa u južnom Žumberku najviše oko Ozlja. Manja je uklopina kajkavskih ikavaca i sjevernije u dolini Bregane, pa opet veća skupina preko Save uz dolnju Sutlu izmedju Kumrovca i Zaprešića, ter u Turopolju nedaleko Zagreba: Horvati, Zdenčina, a ranije se tako govorilo i na zagrebačkoj Trešnjevki. Konačno je najsjevernija iseljena skupina kajkavskih ikavaca iz južnog Gradišća u Austriji. Vidi još pobliže: Kajkavska ikavica.

Jekavska čakavica

Jekavska čakavica (što = ČA, jat = JE) je srednjovjeki pradialekt Crvene Hrvatske, koji je još vidljiv iz starog mjestopisa duž južnog primorja Neretva-Skadar, a u zaledju do Trebinja, Ljubinja i na dubrovačkim otocima. To je bio i govor Duklje (Zete) do katoličkih banova Balšića, a u Dubrovniku ovako pišu književnici do Držića. Danas su mu još zadnji živi ostatci otok Lastovo i Janjina na srednjem Pelješcu. Od inih čakavaca se ovi najjužniji odvajaju glasom "jat" kao je, ali su po ostalom izgovoru i zamjenicama (ča, itd.) te završnom naglasku slični primorskim čakavcima, a ne štokavcima.

Jekavska čakavica je jugoistočna inačica starohrvatskih čakavskih narječja, medju kojima zbog najjačeg potiskivanja danas zauzima najmanji prostor. Jekavska čakavica je danas najtipičnija s većim brojem govornika na otoku Lastovu. Sličan je govor manje izrazit na središnjem Pelješcu oko Janjine, gdje je ukliještena izmedju ikavske čakavice na zapadu (Trpanj-Orebić) i ijekavske štokavice na iztoku oko Stona. Ova su mjesta danas zadnje reliktne oaze toga starog južnohrvatskog govora, nekoć rabljenog na većim prostranstvima uz južni Jadran. Na temelju današnjih čakavskih tragova u južnojadranskim štokavskim govorima, pa šire očuvane zemljopisne toponimije slične kao na čakavskom Lastovu, proizlazi da je slična jekavska čakavica ranije, osobito u srednjem vijeku prevladavala duž cijeloga južnojadranskog primorja od Neretve do Skadra. Danas su vidljivi njezini tragovi u dubrovačkom govoru, pa u čakavskom mjestopisu na dubrovačkom otočju Elafiti, duž konavoske obale, oko Boke Kotorske itd. Vidi o tomu još pobliže: Jekavska čakavica.

Murlâška besýda

Murlâška besýda je srednjovjeka praikavica Herceg-Bosne, kojom su do 20.st. govorili još malobrojni katolici u selima oko Glamoča, a sad je već izumrla zbog odselidbe i uništenja tih sela nedavnim ratom. Danas su od nje preostali još zapisi na stećkima i mjestopis (toponimi) oko Glamoča do Livna, npr. Yenit, Ayvatat, Zugwa, Ozirna, Suturba, Sevendut, Bleynatorna i sl. Iz ovog pradialekta zatim nastaje stara ikavska šćakavca u tekstovima na bosančici, a danas se rabi u zapadnoj Bosni (Bihać-Rama) do Poljica. Nakon Turaka miješanjem osiromašena prelazi u novu poluikavsku štakavicu u Bosni i dalmatinskoj Zagori.

To je vrlo arhaičan poluslavenski pradialekt, koji se još u prošlim stoljećima održao u jugozapadnoj Bosni po brdskim selima izmedju Glamoča i Livna, ali je danas već pri kraju izumiranja. Tu više ni nema stalnih govornika, izim par desetaka starijih poznavatelja koji su ga tek povremeno rabili u obitelji kod kuće. Murlâška besyda je prva praikavica zapadne Bosne, koja se je tu oblikovala od početka srednjega vijeka, vjerojatno još u rano doba Kraljevine Hrvatske za vrijeme Trpimirovića. Ovim arhaičnim pradialektom ranohrvatskog podrijetla su još do 19. st. govorili malobrojni katolici i dio muslimana u nekim zabačenim selima oko Glamoča i južnije do Livna s nekih 1.800 govornika u doba Austrougarske. Tu sada više nema stalnih govornika, jer su zadnja pripadna sela u BiH uništena nedavnim ratom, a kao nepodoban predslavenski govor je u vukovskoj Jugoslaviji ostao posve zanemaren i neproučen.

Zato je danas slabo poznata Murlaška besyda već pri kraju izumiranja, pa su od nje preostali samo još malobrojni zapisi na nadgrobnim stećkima i čudnovati arhaični toponimi, koji su dosad najbolje očuvani oko gorja Staretina izmedju Glamoča i Livna: npr. imena potoka Ayvatat, Čamašir, Suturba, pa planinski vrhovi Bleynatorna, Sevendut, Brona, Zugwa, Mitra i gorska sedla Ozirna, Drul, Yunč, Yenit, itd. Znakovito je da ovima slični predslavenski arhaizmi postoje i u prastarom veyskom nazivlju na Krku, kao zugwa (vrba), surba (žalfija), syrbe (klanac), mitrat (krunidba) i slični. Ovi i ini slični nazivi su očito neslavenski tj. indoiranskog ili ranogermanskog izkona i možda pripadaju predslavenskom nazivlju doseljenih Iranohrvata ili Ilira. Daljom slavizacijom se je potom u srednjem vijeku od njega bar dijelom razvila stara ikavska šćakavica u tekstovima na bosančici i konačno nakon Turaka, miješanjem s doseljenim jekavskim novoštokavcima, tu nastaje mladja mješovita poluikavska štakavica u Bosni do dalmatinske Zagore.

Koliko se dosad može razabrati iz malobrojnih ranijih zapisa, pa još očuvanih toponima i dva provizorna uvida prije nedavnog rata u BiH, glavne bi osobitosti toga pradialekta bile slijedeće. Murlâška besyda je po jezičnim značajkama bila približno na prijelazu izmedju današnje stare ikavske šćakavice u BiH i poluromanskog ćiribirskog dialekta Rumeri kuvinta u Istri. Po obliku jata je bila ikavska, ali se je dugi jat dijelom izgovarao kao muklo-preglašeno y bliže njemačkom ü. Upitno-odnosna zamjenica je uglavnom glasila šća, dok su ju starci dijelom izgovarali i kao sca. Slično veyskom pradialektu na Krku i ćiribirskom (rumerski) u Istri, ovaj je pred imenicama većinom imao gramatički član. Sadržavao je stare predslavenske glasove w, y i više dvoglasa i poluglasa, a južnoslavenske asimilacije, sibilarizacija i jotiranje u tom pradialektu uglavnom nisu postojali pa je on po izgovoru bio korijenski. Naglasni je sustav bio arhaičan s akcentima uglavnom na predzadnjem slogu, dok štokavski prijenos na proklitiku nije postojao. Po svom je rječniku to bio poluslavenski govor blizak indoiranskim i ranogermanskim jezicima, s mnoštvom ranohrvatskih arhaizama i obiljem romanizama. Ostale potankosti njegova rječnika, gramatike, sklonidbe i sintakse su većinom ostale neistražene. Nažalost je danas već prekasno za dalje proučavanje toga čudnovatog prastarog govora koji je najvjerojatnije već izumro, jer su posljednji preostali starci koji bi ga bar dijelom poznavali ili rabili tek povremeno unutar obitelji, dosad u BiH protjerani i uništeni u nedavnom ratu. Vidi još pobliže: Morlački dialekt.

Vinodolska pračakavica

Kyrska besèda je arhaična pračakavica iz brdskih sela pod Bitorajom uz Vinodol, a u srednjem vijeku se je šire govorila od Bakra duž Vinodola do zapadne Like (Krasno polje). Njome je pisan Vinodolski zakon u 13.st. i niz inih glagoljskih tekstova iz Hrvatskog primorja. Iz tog praoblika su potom nastali drugi novovjeki čakavski govori od Kvarnera do Dalmacije i dio iseljeničkih govora u Gradišću. Sličan je idući govor Gan-Veyãn na susjednom otoku Krku.

Kyrska besèda se nalazi uz Bitoraj iznad Vinodola u brdskim selima Rupe, Antovo, Bašunje, itd. Ranije se dijelom govorila još na sjevernom Velebitu i zapadnom dijelu Like (Yošamya 1997). Ovo je reliktni ranočakavski pradialekt srednjovjekog podrijetla, podjednak kao u povelji "Vinodolski zakon" iz 1288. i u drugim glagoličnim tekstovima iz srednjovjekog primorja. Danas je to najarhaičniji govor očuvan na hrvatskom kopnu izvan otoka, s nizom indoiranskih arhaizama u rječniku (8% predslavensko-neromanskih riječi). Taj su govor rabili srednjovjeki Gorynce (čakavski gorštaci) u selima sjevernog Velebita i bitorajske visoravni, gdje se još do sredine 20. stoljeća tako govorilo u 6 visinskih zaselaka. U bitorajskim naseljima Lukovo, Maševo i Planjàva je taj prastari govor nestao od 1980tih godina kad su ta sela raseljena i napuštena u ruševinama. Dosad se srednjovjeka Kyrska besèda još donekle očuvala samo na južnom rubu bitorajske visoravni, u slikovitim zaselcima Rupe, Antòvo i Bašùnje medju Vinodolskim stijenama gdje tako povremeno govori kod kuće tek dvdesetak starih Gorýnaca, dok tu mladji i doseljeni povratnici već rabe miješanu vinodolsku polučakavicu.

Sadanji poznati naziv za primorsku dolinu Vinodol i stanovnike Vinodolce je romanskog podrijetla, kao slavenska prevedenica iz latinskoga Valdevinum (ili srednjovjekog Valis Vinearia). Naprotiv je u Kvarneru osobito na otocima, za Vinodolce uobičajeni naziv Kirci, koji u prastarom veyskomu na Krku ima i arhaični oblik Kyrcý, pa Kyrnavàla za sam Vinodol. Po ideopolitičkom shvaćanju vukovskih slavista, taj naziv 'Kirci' treba biti navodno podrijetlom iz turskog "kirija" (nadnica), jer su se ranije ti Kirci većinom bavili kirijašenjem tj. kolnim prijevozom, pa bi im od toga ostao ovaj pogrdni nadimak. Iako taj izvod izgleda logičan kontinentalnim vukovcima, on ipak ostaje poprilično nevjerojatan za naziv Kirci kod kvarnerskih otočana, koji inače nemaju jezične veze s Turcima i uglavnom ne rabe turcizme.

Sam govor Kyrska besèda je srednjovjekog iskona, dok su Turci tek jezdili po središnjoj Aziji daleko iztočnije od Vinodola. U doba Mitanskog kraljevstva u Siriji i gornjoj Mezopotamiji pod ranoarijskom dinastijom Maryanni od 16.-12.st., uz ina huritska plemena duž gorja Antitaurus, oko izvora rijeke Tigris zapisani su i Hurrwuhé Kirki ili Kirkhi (prahrvatski Kirci) uklesani klinopisom npr. na poznatoj ploči Ar.Ab. II, odlomak br. 170 (ASTOUR 1984). Dosad Gorýnce iznad Vinodola rabe slične nazive Kirci (Vinodolci), kyrski (vinodolski), Kyrska draga (Vinodol) i spomenuta Kyrska besèda. U arhaičnom veyskom govoru na susjednom Krku takodjer se nalazi još niz starih naziva iz osnovice Kirci: kyrna - kyrne (vinodolski, -o), Kyràc - Kyrcý (Vinodolac-Vinodolci), Kyrnavàla (Vinodol), Kyrcarýa (Čićarija), itd. Vidi još pobliže: Ranočakavski Kircý.

Pračakavski Gan-Veyãn

Gan-Veyãn (= vlastiti naziv) ili Veyska zaýk (nadimak okolnih čakavaca) je izrazito najstariji ranohrvatski pradialekt iz prvih glagoljičnih tekstova npr. "Verbanske štatuti" i završni dio Bašćanske ploče od opata Dobrovita. Ovako su govorili južni praikavci od 6.st. pri doselidbi iz Ukrajine do Jadrana, pa u srednjem vijeku duž velebitskog primorja Klenovica-Jablanac i na otoku Krku i Rabu, a krajem 20.st. još samo sela Batomãl i Yurandwõr na jugoistočnom Krku. Danas već izumire i tako tek povremeno govore poneki starci u obiteljskom krugu. Od svih slavenskih govora ovaj se oštro izdvaja nizom osobitosti: pred imenicama je posebni član sey (= der, the) ili neodredjeni uon (ein, a), augmentativ imenica i superlativ pridjeva imaju osobit predmetak sion- (bez slavenskog naj-), imenice imaju ispred član i još arhajski dual na -oj i ženski na -aj (kao hetitski jezik), a glagoli imaju posebne oblike optativ i necesativ kao jezici Starog Istoka. Osobite čestice u vejskom su sca (što), a "jat" je većinom kao muklo-preglašeno y (slično ü). U veyskomu su očuvani prastari indovedski glasovi: kh, sc (vede: sk), bj (vede: bh), tj (vede: th), itd. Sam naziv "veyski" je predslavenski, indovedskog podrijetla: u Vedama Veyah i Avesti Vaejo = domovina.

Kao u sumerskomu i baskijskom, grad je na veyskom "uri" npr. Uri-Harwátje (grad Zagreb), Urhatýa (Ankara), Urmišýre (Kairo), Ursemèrna (Mexico City), itd. Od 23.500 popisanih veyskih riječi, tek je 51% slavenskih, 18% kao prajezici Starog Istoka, 12% romanskih, 7% starogrčkih, samo 4% sličnih kao Srbi, itd. Zbog starosti i glagoljskih tekstova je veyski već razvio svoj pradavni pravopis s osobitim znacima i hrvatskim brojevima:.A. (1), .B. (2), .J. (10), .R. (100), .Č. (1.000), itd. Zbog staroga nesrpskog rječnika su gradskim štokavcima ovi naši pradialekti posve nerazumljivi kao neki strani jezici, npr. veyski: "Sey poštýl imý sekhãn tar tuhici" (Na krevetu su plahta i jastuci), "Siõn macãr eš vaõn darmûn poli warskeg buymèra" (Veliki bor je u šumi uz planinski izvor), "Meyõn sionoćâl sevidu uõn loprãn tar seuné žwezdõj" (Kroz dalekozor je vidljiv avion i puno zvijezda), "Uri-Harvátje, yenãar .Š.Y.A." (= Zagreb, siečanj 2011)... i sl.

Gan-Veyan se je očuvao u nutarnjim selima Batomaal, Šuraye i Šta'Lucya na otoku Krku, a ranije još na otoku Rabu i na kopnu duž sjeverne velebitske obale Novi - Jablanac. Ovo je dosad daleko najarhaičniji ranohrvatski pradijalekt, vrlo sličan kao prastari glagolični tekstovi Bašćanske ploče (oko 1105), Verbanske štatuti (1388), itd. Na veliku starost i izvornost ovoga otočnog pradialekta upućuju takodjer i bogati antički sadržaji desetak epova "Veyske Povede" dosad očuvanih jedino na tom govoru. Nadasve je znakovito da je taj prastari govor na Krku najbolje očuvan u brdskom kaštelu "Batomalj" (novi štokavizirani oblik) pod najvišim vrhom Krčkog gorja Veyske Hlami, koji domaći starosjedioci Veyànne izgovaraju na reliktnom veyskom kao Batomaãl. To je očito antički domaći toponim Batoni malum (Batonovo brdo), a ovo je naselje zapisano talianski (Batomaghel) već u srednjem vijeku od doba Bašćanske ploče kad je pripadalo susjednoj kraljevskoj opatiji Sv. Lucije (pobliže: Lovrić i Mileković 1996 i Tomašić i Yošamýa 1997). To je razmjerno najbliži pradialekt javnom jeziku iranohrvatske elite iz kasnoantičke Velike Hrvatske (Velikaya Horvatiya) u Ukrajini. Ovaj je još arhaičniji od kyrskoga i baednjunskog, jer sadrži niz antičkih i prapovjesnih arhaizama u rječniku, te osobite deklinacije, konjugacije, dual i imenske članove kakvih nema nijedan slavenski govor u Europi (Yošamýa 1997, 2005). Arhaični je veyski rječnik ipak bliži Avesti i Vedama negoli štokavskom vukopisu s kojim ima samo 4% zajedničkih riječi i za vukovizirane gradske Hrvate to je posve nerazumljiv strani jezik.

Iz starijih glagoljičkih zapisa i danas očuvanih obalnih toponima slijedi da se veyski u srednjem vijeku do Turaka govorilo i južno od Novoga tj. u obalnim naseljima od Klenovice do Stinice, gdje sada pretežu doseljeni ikavski šćakavci izim još rijetkih čakavaca u Senju. Po vukovcima prastari vejski naziv Veya za Krk i njegove stanovnike Veyanne treba biti iz novijega talijanskog Veglia i vegliotto (= Krk i krčki). Ipak je veyski govor po leksiku i gramatici očito stariji od tih zakašnjelih talianizama, dok su antički latinski nazivi Krka zapravo Curycta i pridjev curictanus (a ne kasnija talianska 'Veglia'). Naprotiv u prapovjestnim tekstovima Veda i Aveste, ranoarijska zemlja se u Avesti višekratno naziva Vaejo i u Vedama Veyah (domovina, zavičaj), pa i danas na Krku postoje u istom smislu riječi veye (zavičaj, rodno mjesto), veyaan (zemljak-sunarodnjak), veyska (zavičajni-izkonski), itd. Vidi o tomu još pobliže: Pračakavski Gan-Veyãn.

Pradialektne ranohrvatske legende

Ranohrvatski predslavenski epovi: Uz glagoljske zapise i pučke pjesme, na veyskom je očuvana i najranija prahrvatska književnost iz srednjeg vijeka i antike u desetak opsežnih epskih legenda "Veyske Povede" koje su se od pradomovine "gangàle" uz glazbenu pratnju sopýlih tar sjûrlih. One nam pričaju od naše prapovijesti do srednjega vijeka: o Božjem stvaranju svijeta, pranarodu Matana, zemljama Hatýa tar Mišýre, bitkama kod Troje i Korinta, kralju Šalamunu, pomorskoj selidbi naše flote "Noãvje Harwátje" od Azova do Jadrana, o našemu oceanskom kitolovu (orkulàtva) i ranoj plovidbi duž zapadne zemlje Semerãye, o Crvenim kraljevima i crvenokošcima (Semerâne), o kralju Zvonimiru, Tatarima i Frankopanima. Ovi epovi navode naš predkršćanski panteon "Seune Nebêšniki" (Zbor bogova) koji stoluju na velebitskom vrhuncu Sveto Brdo i nemaju veze s nametnutim nam lažnim jugo-bogovima (Perun & company): gornji dobri duhovi Sewýšna (Gospod Bog), Khulàp (duh pomorstva), Macarõl (ribarski duh), Semêra (Sreća i ljepota), Hayebãj (Kišni duh), Výntja (Sveti ždral), Ulýkva (Duh masline) i dolje zli crni demoni Šaýta (Sotona), Tohõr (duh leda i smrti), Tjarmãl (duh rata i potresa), Mantràtja (aždaja ljudožderka), Štrygûn (bludni vještac), Bakodlãk (golemi Prabik), a pomorski duhovi Khulàp (Duh plovidbe), Šyuûn (Orkanski zloduh), Orkuûl (čudovište Velekit) i Macarõl (ribarski duh) su šire poznati u jadranskim legendama od Istre do Dubrovnika. Ovi naši "goangi" su stilom i sadržajem slični nordijskim Sagama i grčkim epovima, a odraz su naše rane urbano-pomorske civilizacije i oštro se razlikuju od skromnih seljačkih bajki u inih Slavena, kojima smo bili ideološki kljukani u jugo-školama. Vidi još pobliže: originalne Veyske Povede i prijevode Vejske legende.

Rane sličnosti pradialekata

Prije dok se znalo samo za jedan čudan dialekt kao baegnjunski, to se smatralo tek lokalnim egzotičnim odstupanjem - ali sada čak 6 sličnih pradialekata već složno pokazuju na cijeli starohrvatski diasustav tj. srednjovjeki skup srodnih dialekata sa zajedničkim iskonom iz ranohrvatskog prajezika istodobnog s ranoslavenskim. Da su hrvatski i srpski navodno postali iz zajedničkoga srpskohrvatskog i još ranijega južnoslavenskog, onda bi im najstariji dialekti morali biti najsličniji, ali je ustvari baš obrnuto! Svi se ovi pradialekti oštro razlikuju od srbijanskog s kojime imaju tek po 5-12% zajedničkog rječnika, a baš najstariji Gan-Veyãn skoro ni nema veze sa Srbima tj. jedva 4% sličnih riječi - a i tih malo su različite bar po naglasku i padežima. Dakle već od praiskona duže od tisućljeća hrvatski i srbijanski nikada nisu ni bili jedan jezik i samo su se naknadno susjedstvom približavali, a slični su tek odnedavna zbog vukovskog nasilja u Jugoslaviji kroz dekroatizaciju hibridnoga novohrvatskog. Iz zbira ovih 6 pradialekata su danas već poznate glavne značajke za 2 rane faze razvitka i iskona izvornohrvatskog jezika. Svi naši pradialekti svojim zajedničkim oznakama pokazuju osobitosti starohrvatskog jezika, pa baš ovaj skup sličnih pradialekata već nedvojbeno dokazuje da je u ranom srednjovjekovlju od 7.- 12.st., istodobno s crkvenim staroslavenskim već postojao i drugi paralelni starohrvatski jezik u pučkom govoru. Iz sličnosti najstarijeg veyskoga i baegnjunskog koji nastaju još prije doselidbe, slijedi da je već u antici od 1.- 6.st. negdje oko Tanaisa postojao ranohrvatski prajezik "Harwatje", istodoban i paralelan s ranim praslavenskim.

Skupne značajke pradialekata

Na temelju uvida u te dosad očuvane reliktne pradialekte, moguće je po njima izvesti i glavne zajedničke osobitosti najstarijega ranohrvatskog jezika u ranom srednjovjekovlju iz doba naše doselitbe. Od najstarijih ranohrvatskih pradialekata (Gan-Veyan i Murlaška besyda), mladja srednjovjeka Kyrska bešeda i Brajska besyda se razlikuju izostankom staroistočnih indoarijskih glasova kh, bj i sc, gramatički je član pred imenicama većinom nestao, upitno-odnosna čestica u kirskom je već ča (u veyskomu ca i murlaški sca), superlativ pridjeva je sa slavenskim prefiksom naj- (u vejskom sa sion-), augmentativ imenica je s nastavkom -ina (u veyskom isto prefiks sion-), plural pridjeva ima 3 roda (u veyskome su svi plurali ženski), a kirski i brajski glagoli nemaju staroistočne oblike optativ i necesativ kao u vejskom. Naprotiv su glavne starinske odlike kirskoga i brajskog govora (što ima i veyski) spram inih novijih prosječnih čakavaca: posebni staročakavski glasovi w i y, stari poluglasovi su očuvani, naglasak je većinom pri kraju riječi, rjedje su i djelomične slavenske asimilacije, početni skup čr- se izgovara čer-, česti su muški plurali na -e, a u povratnoj konjugaciji i futuru su čestice se i te (= će) redovito ispred glavnog glagola. Ove i još ine stare značajke su i u vejskomu na Krku, gdje je umjesto čr- češće veyski tjar-.

Ranohrvatske leksičke obitosti

U kirskomu postoji oko 8% posebnih arhaizama srednjovjekog (praslavenskog) ili staroiztočnog podrijetla iz ranoarijskog, perzijskog i mitanskog prajezika, što je razmjerno najviši udjel tih posebnih predslavenskih arhaizama medju kopnenim čakavcima izvan otoka. Veći im je udjel još samo u otočnom cakavizmu, a najviši od čak 19% u veyskom pradialektu.

Osobiti ranohrvatski glasovi

U ranohrvatskoj akcentuaciji tih pradialekata je stari čakavski tronaglasni sustav, a naglasak je češći na kraju riječi negoli kod inih kopnenih čakavaca, pa u veyskomu čak 2/3 riječi ima izraziti naglasak na završnom slogu. U svim tim pradialektima se naglasak ne pomiče naprijed na proklitiku tj. doslovce nikad nije na prednjem prijedlogu ili zamjenici kao štokavski. U tim govorima su još očuvani i posebni staročakavski glasovi koji se nalaze u reliktnim otočnim govorima na Susku, Cresu, Krku, Rabu itd. To je prvenstveno vokal y koji se izgovara znatno dublje (muklije) od običnoga "i" pa je blizak njemačkome ü (tj. ue), zatim fonem w na prijelazu prema "vu", ter jako umekšani suglasnik tj na prijelazu izmedju ć i t. Kao u veyskomu, tako u kirskom i brajskom posve izostaje štokavski lj umjesto kojega je tu obično l, a umjesto dj je redovito j, te umjesto dž obično ž, tj. kao i kod većine čakavaca. U kirskom i brajskom postoje slavenski suglasnici č i nj, koji su u veyskom i murlaškom nepoznati. Naprotiv u inim pradialektima izostaju staroistočni veyski glasovi kh i bj (izmedju b i p), dok stari čakavski skup "šć" u veyskom glasi sc (= sk u Vedama). Kao u većini sjevernojadranskih govora, glas "jat" je u kirskom najčešće kao e, a u brajskom kao i, dok je u veyskom i murlaškom najčešći jat kao mukli y, a rjedje kao e ili i. U kirskom, brajskom, gradšćanskom i nadasve u veyskom su očuvani stari poluglasovi npr. ert (= rt), zali - zala (zao - zla), a takodjer se i nepostojano "a" često održava: pas, pasa ... pasi (pas, psa...psi). Nema srboštokavskih kraćenja i početno h-, pa završno -r i -l u svim tim pradialektima se nikada ne gube.

Čestice i gramatički članovi

Odnosno-upitna čestica "što" kod većine kopnenih čakavaca glasi ča, a u veyskom je ca i murlaški sca - što je njezin jedinstveni prastari oblik nepoznat u inim slavenskim dialektima: ova indoiranska čestica sličnog značenja je u ranoarijskoj Avesti i Vedama kao ca, u perzijskom kao če i u kurdskomu kao naše ča. Odnosno-upitna čestica "gdje" u veyskom, kirskom i brajskom glasi kady. Za razliku od većine slavenskih govora, veyski i murlaški jedini imaju pred imenicom redovni gramatički član. Murlaški su članovi odredjeni saj (tj. the, der, le) i neodredjeni on (= a, ein, un), dok je veyski odredjeni član sey = isti, dotični poznati, a neodredjeni je uon (plur. une) = neki, nepoznati. U kirskom, brajskom i gradišćanskom su ti članovi rjedji uz imenice: samo se ponekad izgovara neodredjeni "on", dok su od odredjenog člana u kirskom i brajskom dosad preostali u uporabi jedino padeži sega i semu.

Rane deklinacije i dual

U načelu je sklonidba veyskih, kirskih i ranokajkavskih imenica dosta slična inim čakavcima, ali se tu nadasve izdvajaju posebni oblici pluralnih nominativa koji su u kyrskomu bar djelomice a u veyskomu posvema različiti od svih čakavaca. Muški plural u svim tim pradijalektima doslovce nikad nema produženi srboštokavski nastavak na -ovi niti -evi. Kod većine su čakavaca muški plurali s nastavkom -i, a ženski na -e, dok su u kyrskom i pogotovo u veyskomu ti plurali redovito baš obrnuti (muški -e i ženski -i). Većina muških imenica u veyskom kao i u kirskom imaju plurale na -e, npr. kyrski plurali derželâne (podanici), gorýnce (gorštaci), jude (ljudi), Hervâte (Hrvati), zagóne (stočni obori), itd. Slične plurale imaju dijelom i šćakavski ikavci, osobito u patronimskim imenima naselja na -e.

Za razliku od inih čakavaca, u kyrskom kao i u vejskomu ženski plurali samo manjim dijelom završavaju na -e, a češći su na -i, npr. kyrski derži (obveze), hrusti (kršine), krelùti (krila), ledvi (ledja), skari (škare), škrili (ploče), itd. U svim tim pradialektima su plurali najčešće u starom obliku zbirnih imenica na -je, npr. četirje (četvorica), daštje (kišurine), fuzje (klizaljke - skije), kebarje (kukci), kozlitje (jarići), kumpirje (krumpiri), petorje (petorica), tersje (čokoti), zubje (zubi), itd. U veyskomu (i rjedje u kyrskom) su još posebno nazočni i arhajski duali na -aj (ženski) i -oj (muški), -ej (srednji rod), dok je u kyrskomu očuvan samo jedan takav rani dual od imenice riba: rybõj (ribe) npr. u starinskom uzviku "Ala_rýb, rybõj !" (Evo ribe !). Ini kyrski duali su sličniji slovenskima, npr. dvi nogi (2 noge), tri ruki (2 ruke) i sl.

Ine reliktne sličnosti i razlike

Ranohrvatski atributi tj. pridjevi i zamjenice iz tih pradialekata se u jednini rodom slažu s pripadnom imenicom, kao i u drugim našim govorima. Naprotiv u kirskomu i bodulskom pluralu to slaganje atributa postoji samo uz živa bića, ali ne i za plurale neživih stvari, kojih su svi atributi samo u ženskom pluralu na -e bez obzira na rod. Ovo je neslaganje atributa još dalekosežnije u staromu veyskom, gdje su odreda svi atributi u pluralu jedino i izključivo ženskog oblika, a većinom su ženski i u singularu na -a, izim muških u singularu za živa bića. Njihovi pridjevi su većinom u odredjenom obliku, dok se neodredjeni tu rjedje rabi, a u veyskomu neodredjeni čak niti ne postoji. Infinitiv ranohrvatskih glagola je uvijek s kratkim nastavkom -it (tj. bez završnog -iti). Za razliku od većine naših govora, u kirskoj, brajskoj i bodulskoj konjugaciji je u futuru pomoćni glagol ten, teš, te (= ću, ćeš, će) redovito ispred glavnog glagola a nikad iza njega, a u povratnim je glagolima i čestica "se" redovito ispred glagola. Dapače u staromu veyskom su ove čestice se- i te- sprijeda čak spojene kao prefiksi pred glagolom. Inače u tim pradijalektima, kao i u inim čakavskim govorima ne postoje aorist ni imperfekt. Naprotiv u kirskom, brajskom i gradišćanskom izostaju osobiti glagolski oblici veyskog optativa i necesativa, koji su inače značajni za orientalne azijske jezike.

Drastične razlike spram Srba

Da su hrvatski i srpski navodno postali iz zajedničkoga srpskohrvatskog i još ranijega južnoslavenskog, onda bi im najstariji dialekti morali biti najsličniji, ali je ustvari baš obrnuto! Premda bi po jugoslavistima arhaični srpski i hrvatski dialeki morali biti najbliži, svi se ovi starohrvatski srednjovjeki pradialekti vrlo oštro razlikuju od srbijanskog s kojim imaju tek po 5-12% zajedničkog rječnika, a baš najstariji Gan-Veyãn skoro ni nema veze sa Srbima tj. jedva 4% sličnih riječi - a i tih malo su različite bar po naglasku i padežima. Dakle već od praiskona duže od tisućljeća hrvatski i srbijanski nikada nisu ni bili jedan jezik i samo su se naknadno susjedstvom približavali, a slični su tek odnedavna zbog vukovskog nasilja u Jugoslaviji kroz dekroatizaciju hibridnoga novohrvatskog. Sve to nam jasno pokazuje da su hrvatski i srbski oduvijek jasno različiti i prvotno odvojeni jezici bez zajedničkog iskona, a njihova sadanja djelomična sličnost je nastala tek kasnije zbog susjedstva, prvo selitbenim miješanjem nakon turskih provala i potom još najviše zbog novije prisilne srbizacije hibridnoga novohrvatskog u Jugoslaviji.

Obilje indoiranskih toponima

Najviše indoiranskih arhaizama u 19% svog riječnika, u Europi dosad sadrži naš poluslavenski pradialekt Gan-Veyan na otoku Krku samo sa 51% slavenskih riječi, a ostalo su uglavnom obći indoeuropski i internacionalni izrazi. Najveće koncentracije mnogobrojnih predslavensko - neromanskih toponima orientalnog indoiranskog podrijetla kod nas su očuvane na Jadranu osobito u bodulskoj cakavici na otocima Krku i Visu, pa u jugozapadnoj Bosni izmedju Livna i Glamoča (Murlaška besyda) i na sjeveru u Hrvatskom Zagorju najviše uz gorje Ivanščica - Strahinščica. Pojedini slični toponimi mogućeg indoiranskog podrijetla su još rjedje razasuti diljem Hrvatske i Bosne, ali ih uglavnom nema na Balkanu iztočnije od Drine.

Iz svega navedenog slijedi da su Gan-Veyan na Krku i Murlaška besyda kod Glamoča antičkoga predslavenskog podrijetla i najarhaičniji naši pradialekti. Kyrska bešeda iz vinodolskih sela je najstarija srednjovjeka pračakavica medju sjevernojadranskim kopnenim govorima, pa povezuje veyski i gradišćanski govor kojima je najsličnija, a Bajska besyda je prastari prijelaz izmedju čakavice i kajkavice. Kirski je slavizirani ostatak prvotnoga poluslavenskog idioma, kojime su pri doselidbi Iranohrvata s istoka do Jadrana govorili kod nas najzapadnije naseljeni Hurrwuhé Kirki (prahrvatski Kirci). Slično kao indoiranski Veyanne na Kvarnerskim otocima, kirsko je rodovsko plemstvo na primorju oko Kirske drage (tj. Vinodola) organiziralo ranohrvatsku vlast, a njihovi su slavizirani potomci sada već malobrojni Gorynce iznad Vinodola što govore Kirskom bešedom.

Ranohrvatski prajezik

Za iskon hrvatskog jezika su uz ino važni i nedavni ruski arheonalazi iz kasnoantičke države Velikaya Horvatya oko Ukraine u 4.- 6. stoljeću (Alexander Mayorov 2006) i ujedno prve praglagoljice (A. Istrin) na Krimu iz 5.- 7.st., kojom se je tada pisao naš ranohrvatski još odavna prije Ćirila i Metoda. Tim su antičkim ranohrvatskim govorili naši pučani, dok je obrazovana elita rabila i grčki, tada svjetski jezik (2 ploče iz Tanaisa). Iz zajedničkih osobina ovih naših pradialekata slijede i glavne značajke srednjovjekog ranohrvatskog: naglasak je većinom pri kraju riječi, uz nazočnost starih glasova w i y (ü), pa obilje dvoglasa i poluglasa, u povratnim glagolima i futuru su čestice se i će uvijek ispred glagola (a nikad iza kao Srbi), umjesto srboštokavskih skupova "št" i cr- je bilo praikavsko šć i čar- ili prakajkavsko šč i čer-, a vokalno "r" kao praikavsko ar ili prakajkavsko er, još izostaju noviji glasovi "dž" i "lj", nema srboštokavskih plurala na "-ovi" niti "-evi" nego kratki starohrvatski na -i. Antički je ranohrvatski Harwatje iz Azova i Krima imao glas kh, još bez slavenskih palatala dj, dž, lj i nj, futurno te- i povratno se- spojene kao prefiksi pred glagolom, muški su plurali na -e i ženski na -i (obratni od južnoslavenskih), naglasi su uglavnom na kraju riječi (poput francuskog), a nikada na početku. Ranohrvatski je bio ikavski, pa zato taj glas "i" u sličnim riječima imaju nama bliski Ukrajinci, stari Irci (biel, briga: brdo, snigid: snijeg, dvi, kao i Iranci: di (gdje), mih (mijeh), bida (bijeda), sidat (sjesti), mist (mjesto), diver (djever), smišin (smiješan)... itd.

Već od antike je hrvatski primio niz klasičnih romanizama i po tomu se razlikuje od inih kasnijih slavenskih jezika. Naš antički Harwatje još ne pripada slavenskoj nego indoiranskoj skupini, gdje su mu najbliži osetski i nadasve sjevernokurdski (delamitski) koji uz ino ima i naš jat. Vjerojatno je, ali još nedovoljno proučeno predslavensko nadovezivanje ranohrvatskog iz indovedskog Harahvaiti u Afganistanu i mitanoarijskog Hurrwuhé u Kurdistanu. Pri našoj selidbi iz Ukrajine od 6.st., na jugu manje slavizirani primorski praikavci uz Crno more odmah idu do Jadrana, a sjevernije jače slavizirani prakajkavci sele duž Karpata do Bijele Hrvatske (potom u Panoniju), pa s ovim razlazom nastaju naši prvi pradialekti, veyski i baegnjunski. Tada počinju uzajamna susjedna prožimanja sa Slavenima i mnoge zajedničke "slavenske" riječi indovedskog tipa zapravo su doneseni antički prakroatizmi iz ranohrvatskog. Južnoslavenska se čestica "što" razvila: ranoslavenski čto -> starije što -> novije šta. Istodobno u indohrvatskom sustavu, ta čestica prvotno u Vedama i Avesti glasi ca kao kod naših cakavskih Bodula na otocima i potom slijedi: vedsko-bodulski ca -> primorski ča -> bosanski šća -> novije šta kao odraz hrvatsko-slavenskog miješanja (hrvatsko šća + slavensko što = novije "šta"). Vidi o tomu još pobliže: Starohrvatski jezik.

Uloga pradialekata danas

Današnja važnost pradialekata: Ovi su naši pradialekti očiti i živi dokazi, kako je hrvatski oduvijek bio poseban jezik, pa prije Jugoslavije nikada nije imao bližih veza sa srbijanskim. Zato ih moramo, zajedno s pripadnom etnokulturom svestrano proučiti, dok još nisu nestali pod pritiskom škole i javnih medija, jer će zauvijek ostati naša nacionalna sramota, ako šutke izumru zbog nemara ili glupe ideologije. Po ugledu na civilizirane europske zemlje u spašavanju izumirućih jezika, tako se i kod nas na ugrožena područja arhaičnih govora, osobito baegnjunski, veyski i lastovski, uz državnu pomoć moraju postaviti etnoparkovi s dvojezičnim nadpisima i etničke radiostanice koje će stalno emitirati na ugroženom govoru. Time se postiže ugled tog govora, njegova stabilizacija i potom čak porast govornika: npr. Wales, Baski, Retoromani, itd.

Naknadno sklepani "srpskohrvatski" jezik i njegov slavenski iskon su dosad bili glavni dokazni stup isključivo slavenskog iskona Hrvata u svrhu postojanja Jugoslavije, ali s upoznavanjem tih 6 pradialekata i ranohrvatskog prajezika, ova ideološka manipulacija slavenstvom postaje vrlo sumnjiva. Očito slavenski udjel kod Hrvata nije više jedini niti glavni u našem podrijetlu, što je sad već jasno dokazala i nova biogenomika: tek 1/4 do 1/3 muških Hrvata su iskonom Slaveni i čak 00 do 1/5 Hrvatica su genske Slavenke (ovisno o kraju analize). Već uz staroslavenski je paralelno postojao i starohrvatski sustav pradialekata, a uz praslavenski i ranohrvatski jezik Harwatje s medjusobnim susjedskim utjecajima iz kojih nastaju kasnije sličnosti. Na isto već odavna upućuje hrvatska etnokultura, prapovijesni nalazi, antropologija i nova biogenomika, ali to fanatični jugolingvisti i jugoistoričari ne žele ni čuti, a glavni "naučni" dokazi bili su zatvori i ubojstva neistomišljenika: dr. Kerubin Šegvić, dr. Milan Šufflay, prof. Mitjel Yošmya,... itd. Zato treba objektivno i stručno proučiti glavne sastavnice u dugomu i složenom oblikovanju Hrvata, njihova izvornog jezika i etnokulture.

Nehrvatski jezik danas

Poredba staroga i ranohrvatskog s "novohrvatskim": u 19.st. je s tim pradialektima još slično do pola našeg rječnika, ali sada skoro ništa. Kako i zašto je tako, jasno je sažeo prof. dr. B. Laszlo 1996: "Kratko i jezgrovito rečeno, prošlost je jezika hrvatskoga sjajna, sadašnjost mračna, budućnost neizvjestna. U djelima se ranijih književnika zrcali pravo biće jezika hrvatskoga, pravopisa i porabe jezične. Sve je to obrazbeno blago odvrženo i poslano u ropotarnicu poviesti... Budući nam je izvorni jezik hrvatski iz mozga izpran, unatoč mnogostoljetnoj svojoj poviesti, hrvatski je jezik danas lišen prošlosti." Vukovskim terorom u Jugoslaviji, sve Srbima nepoznate starohrvatske i indoiranske riječi su nam ukinute i izbačene kao "ustaške novotvorbe" (tj. praustaške ?) i zamijenjene ijekaviziranim srbizmima i turcizmima, do 2. svj. rata nepoznatih u hrvatskomu. Blizu 70% rječnika nam je izmijenjeno i tzv. novi "hrvatski" je izjednačen s govorom pravoslavnih Vlaha u BiH, a posve različit od ranijega pravog hrvatskog.

Dubrovački pisci, Šenoa, Kumičić, Gjalski i ostali su bez pitanja i dozvole lažno pretiskani na krivotvoreni vukopis i tim falsifikatima su jezično drogirane cijele generacije učenika i čitatelja. Tako je presječen dvomilenijski kontinuitet hrvatskog jezičnog razvitka i to nije tek formalno pitanje pravopisa, nego i masakra većine hrvatskog rječnika: samom primjenom korienskog pravopisa to će postati "srbokorjenski". Prije Jugoslavije su većina Hrvata bili ikavci (2/3) i kajkavci 1/4, a jedva 7% ijekavci (Slunj, Konjic, Stolac i Boka). Zato je sada čak i slovenski po rječniku puno bliže nedavnom hrvatskom od toga "našeg" vukopisa. Kad bi hrvatski kraljevi ustali iz groba i progovorili, vukovizirani Hrvati ne bi ih uopće razumjeli, a oni bi nas smatrali Srbima. Ovo je već katastrofično stanje jezične anarhije i nametanja tudjega kolonialnog rječnika, a ključno žarište tog mnoštva srboidnih balkanizama u Hrvatskoj je dosad isti jugo-jezik iz HRT. Taj jezični salto-mortale i propast izvornog jezika je naš najteži nacionalni poraz nakon gubitka države 1102. Narod bez svoga jezika je bezglavi polunarod i njegova država samo privremena tampon-tvorba koja će kad-tad nužno nestati. To je predvidio Pavao Štoos još u doba Bečkog dogovora: "Vre i svoj jezik zabit Horvati, hote ter drugi narod postati !"

Literatura

Fishman, J.A. 2000: Can threatened languages be saved? (a 21st century perspective). Multilingual Matters Ltd., 503 p.
Lovrić A.Ž.& Mileković M.H. 1996: Antičke epske legende na ranohrvatskom prajeziku krčkih gorštaka. Ognjište 7: 166 174, Karlovac - Zagreb.
Lovrić, A.Ž.& Mileković, M.H. 1997: Južnojadranska jekavska čakavica (Lastovo, Pelješac i Boka Kotorska). Ognjište, 8: 250-255, Karlovac.
Lovrić A.Ž.& Mileković H.M. 1999: Ranohrvatski jezik i njegovi pradialekti. Hrvatsko slovo V/194: 12 - 13, 1 karta, Društvo hrv. književnika, Zagreb.
Lovrić A.Ž.& Budimir S. 1999: Ikavska šćakavica, starohrvatski govor srednjovjeke Bosne. Ognjište, 10: 90-101, Karlovac-Zagreb.
Lovrić, A.Ž. (ured.), 2004-2011: Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti, knj. 1 – 3. Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, Zagreb (knj. 1: 1223 str., knj. 2 u tisku).
Maffi, L. (edit.) 1996-2004: Terralingua, linguistic and biological diversity. Fasc. 1-28.
Maffi, L. 2001: On Biocultural Diversity, linking language, knowledge and the environment. Smithsonian Institution, Washington.
Yošamýa, Z. 1997: Kÿrska besèda, srednjovjeka pračakavica gorskih sela uz Bitoraj i sličnost s veyskim na Krku. Ognjište, 8: 142 - 151, 1 tab., Karlovac - Zagreb.
Yošamýa, Mitjêl 1998: Podrijetlo Liburna i njihovo etnokulturno naslijedje u Hrvata. Ognjište 9: 175 - 187, Karlovac - Zagreb.
Yošamýa Z.& Mileković M.H. 2001: Podrijetlo, značenje i sudbina starodalmatskog jezika. Bujština 2001: 247-255, Matica Hrvatska, Umag.
Yošamýa, Mitjêl 2004: Gan-Veyãn. ITG – Zagreb. 979 p. (2. izdanje: 1223 str. ITG Zagreb 2005).
Yošamýa, Z. i surad. 2013: Zrinsko-frankopanski inverzni riečnik engleško-starohorvaško-srbohrvacki (Zrinski-Frangipani's inverse glossary English-OldCroat-SerboCroat). Zagreb - u tisku.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Adriatic-Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.