Ranočakavski Kircý

Ranočakavski Kircý (reliktna pračakavica nutarnjeg Vinodola - kao Vinodolski zakonik 1288): Na profilu uzduž Vinodola postoji dialektalna šarolikost, pa je na sjeverozapadu izrazitiji sjevernojadranski ekavsko-čakavski govor osobito u Jadranovu i Kižišću, a na jugoistoku u Novom Vinodolskom je pretežno ikavski govor tj. poluikavska ili ikavsko-ekavska čakavica. Zato je u čakavskim govorima Kvarnera, ikavizam razmjerno najizrazitiji u Novome i Baški, kao i u Senju. Spram Novoga koji postoji s pripadnim govorom još od srednjeg vijeka iz doba Frankopana, uočljivo je razmjerno siromaštvo lokalne čakavice u Crikvenici, koja je jedno od najmladjih naselja oko Vinodola, nastala tek pred par stoljeća iz sitnoga ribarskog zaselka Podturanj na ušću vinodolske rječice Dubračine. Stoga tu uglavnom žive noviji doseljenici dijelom iz Vinodola i takodjer iz kajkavskog zaledja u Gorskom Kotaru, pa iz štokavske Like itd.

U središnjem dijelu nutarnjeg Vinodola, osobito u manjim selima izmedju Triblja i Bribira postoji cijeli gradient šarolikih govora od pretežno ekavskih do poluikavskih. U samim Grižanima zbog dužega i jačeg utjecaja škole i javnih medija, lokalna grižanska čakavica je razmjerno siromašnija s dosta primjesa vukovakih štokavizama, romanizama, germanizama pa i malo turcizama. Naprotiv je tu najosobitija arhaična čakavica iz srednjeg vijeka, Kÿrska besèda dosad očuvana samo kod domaíh staraca u manjim brdskim zaselcima srednjeg Vinodola u oko Grižana, osobito Antòvo, Bašùnje, Šarari i Rupe. U ovima je kroz 20. st. prevladavala agrarna depopulacija pa u doba Jugoslavije tu donedavna još nije bilo jačeg priseljavanja inojezičnih došljaka kao danas, a vukovski utjecaj javnih medija je ostao razmjerno slabiji nego u ostalom Vinodolu. Osim čakavskih otoka, izvan Vinodola na hrvatskom kopnu se arhaična čakavica dosad još razmjerno najbolje očuvala u nekim selima srednje i sjeverne Istre, ali su ti reliktni istarski govori već dosta različiti od kvarnerske čakavice.

Abstract

Proto-Chakavians in Vinodol (relict medieval dialect closest to the Vinodol Statute 1288): The early Vinodol Statute in Glagolitic script edited by Frangipani princes in 1288, up to recently was iteratively studied in different formal, juridic, cultural and historical aspects, but almost not its language: except a blurring constatation to be an 'archaic Chakavian'. In that Vinodol area one noted and published almost only the seashore dialects in attractive bathing-towns, but the inland valley villages were neglected. Recently one detected few upland elders called Kircý of Mt. Bitoray at Vinodol valley, speaking this same archaic dialect as in that Statute of 13th century. The main peculiarities of their live Proto-Chakavian archidiom are: substantives having the medieval dual forms (as Slovene), non-standard sounds w and y (= ü), 8% of vocabulary are pre-Slavic archaisms comparable with Mesopotamian and Indo-Iranian synonyms, and other peculiarities rather divergent from South-Slavonic languages. Due to all these singularities, this distinct archidiom is hardly understandable to standard urban speakers of Croatia, except scarcely on a very general all-Slavonic level.

Proslovne napomene

"Kÿrska besèda" je ranočakavski govor, najarhaičniji na kopnenom primorju izvan otoka, kojom još govore malobrojni vinodolski "Gorÿnce" u brdskim selima na južnoj padini Bitoraja uz Vinodol. To je arhaična srednjovjeka pračakavica, skoro ista kao poznati starohrvatski tekst "Vinodolskog zakona" pisanog na glagoljici u susjednom Novom Vinodolskom god. 1288. Dosad je taj zakon bio podrobno i višekratno raščlanjen s pravno-političkih i društveno-imovnih gledišta (Kostrečić 1949, Grekov 1957, Margetić 1980, N.Klaić 1988), a znatno manje glede njegova jezika i glagoljične paleografije (npr. Bratulić 1988). U jezičnom pogledu se pritom spominju tek uopćeni navodi da je taj tekst arhaičan i različit od sadanjeg vinodolskog govora, ali bez poredbenih analiza i pogotovo je ostalo nepoznato da se u nekim selima nutarnjeg Vinodola pod Bitorajom starci vrlo slično govore sve do danas.

Najizvorniji arhaičan čakavski govor u okolici Vinodola i duž cijeloga našeg kopnenog primorja (izim otoka) se održao koed malobrojnih staraca u brdskim selima i zaselcima izmedju Liča i Ledenica. Ova se bitorajska visoravan pruža na visini od 400 - 900m, od južne padine najvišeg bitorajskog vrha Viševica (1.428 m) pa do klisurastih odsjeka Vinodolske stijene ili po domaćem Grîže, visine 300 - 700m. One sa sjevera omedjuju dolinu Vinodol i po kojima se zove središnje vinodolsko naselje Grižane. Dok se nizinsko pučanstvo pri dnu vinodolske doline po domaćem čakavski zovu "Dolînce", oni iz viših zaselaka pod Bitorajem i Viševicom se nazivaju "Gorÿnce" tj. gorštaci-brdjani. U vinodolskoj je okolici danas razmjerno najmladji i najčešći lokalni govor novija mješovita vinodolska koiné iz obalnih naselja, a staročakavski su razmjerno bolje očuvali seoski Dolînce u Vinodolu od Drivenika do Grižana.

Kulturno-povijesno okružje

Najstariji izvorni vinodolski govor tzv. "Kÿrska besèda", skoro isti kao i tekst Vinodolskog zakona 1288, još su zadržali Gorÿnce u višim selima na bitorajskoj padini, gdje se do sredine 20. stoljeća tako arhajski govorilo u 6 visinskih zaselaka: U gorskim naseljima Lûkovo, Mâševo i Planjàva taj je prastari govor nestao već 1970tih godina kad su ta sela raseljena i napuštena pa su danas u ruševinama ili dijelom pregradjena u vikendice. Dosad se srednjovjeka Kÿrska besèda u izumiranju još donekle očuvala samo u nekoliko domaćih staračkih obitelji na južnom rubu bitorajske visoravni, u slikovitim brdskim zaselcima Rùpe, Antòvo i Bašùnje uz Vinodolske stijene gdje tako još govori tek dvadesetak starih Gorinaca, dok tu mladji i doseljeni povratnici već rabe miješanu vinodolsku koiné. U zadnjih dvadesetak godina je taj govor većinom uništen izumiranjem staraca, odselidbom starosjedilaca u Novi, Crikvenicu i najviše u Rijeku, ter doselidbom ovamo bosanskih izbjeglica, EUropskih vikendaša i bogatih Levantinaca, koji su zajedno uglavnom razbili i preokrenuli donedavnu vinodolsku ekumenu, tradicijsku etnokulturu i starinski dialekt.

Povijest naselidbe i odselidbe u vinodolskoj okolici je već razradjena i dokumentirana u više publikacija (Laszowski 1923, Tomičić 1988, N.Klaić 1988, Rac 1997 i dr.) pa se tu navode samo neki ključni preduvjeti za razvitak i održanje tog kirskog govora. Nakon prapovijesnih Japoda i antičkih romaniziranih Liburna, pri raspadu Rimskog carstva uz uzastopne provale Gota, Avara i doselidbu Slavena, većina romanskih starosjedilaca iz vinodolskog primorja je (navodno) izbjegla na susjedne otoke ili u Italiju. Tako je njihov udjel u kasnijem pučanstvu, pa u srednjovjekoj kulturi i govoru Vinodola bio slabiji, a imena antičkih gradića oko Vinodola su već od srednjeg vijeka kroatizirana: sam Vinodol (romanski Valdevinum), pa Volcera (Kraljevica), Adturres (Kotor kod Crikvenice), Lopsica (Lopar kod Novoga), itd. Stoga je u doba kraljevanja hrvatskih Trpimirovića i ugarskih Arpadovića, Vinodol već izrazito hrvatski kraj s izvornom glagoljaškom kulturom i ranočakavskim govorom, vidljivim iz niza srednjovjekih glagoljskih tekstova (Tomičić 1988), što se održalo stabilnim kroz nekih 8 stoljeća.

Novije značajne promjene tu nastaju tek od turskih provala nakon 16. st. Zahvaljujući braniku tvrdjava Ledenice i Nehaj kod Senja kojih su okolicu čuvali ljuti Uskoci, izim tek kraćih pljačkaških provala Turci nisu nikada zaposjeli Vinodol ni Bitoraj, gdje se hrvatska srednjovjeka etnokultura mogla razmjerno bolje očuvati negoli u Lici i Dalmaciji. Naprotiv su bitnije demografske i dialektalne izmjene pod turskim pritiskom počele tek istočnije od Ledenica i Klenovice. Tu su prvobitni kopneni čakavci iz Like i Velebita od kojih su nam ostali srednjovjeki glagoljski tekstovi, izim preostale čakavske oaze Otočac-Lešće u Gackom polju, drugdje većinom izbjegli pred Turcima na Kvarnerske otoke ili sjevernije sve do Gradišća. Velebitski čakavci s područja Krasno - Ledenice koji su govorili vrlo slično Vinodolcima, izbjegli su pred Turcima dijelom na susjedni Krk (najviše u Bašćansku Dragu), a većina inih je otišla sjevernije u Austrougarsku tj. u Gradišće, Slovačku i Moravsku (gdje su ih uništili češki komunisti).

Zato naši iseljeni čakavci u južnom Gradišću oko grada Güssing npr. sela Stinatz (Stinjàc), Hackenberg (Stinjàčki vrh) i Neuberg (Nova Gorà), pa veliko selo Nova Vâs kod Devina u jugozapadnoj Slovačkoj, zbog odvojenosti izvan dosega naše vukovske standardizacije još i sada čuvaju staročakavske govore razmjerno slične našoj Kirskoj besedi i Vinodolskom zakonu, pa i ovi naši daleki iseljenici još uvijek dijelom pripadaju vinodolskom govornom sustavu (izim dosta germanizama). U njihovu srednjovjekom zavičaju istočno od crte Klenovica - Ledenice sada ih većinom zamjenjuju pred Turcima izbjegli ikavski štakavci tj. Bunjevci i Uskoci. Ipak u zaselcima oko Krasnog polja iznad Jurjeva na Velebitu, neki ikavski starci koji tu još govore starijom šćakavskom ikavicom, još dosad čuvaju niz riječi tipičnih za vinodolsku čakavicu, a istom tom sustavu vinodolskog nazivlja pripada i dio starih toponima na sjevernom Velebitu, kao i čakavica nutarnjeg sela Bašćanska Draga na Krku.

Nakon svih tih promjena i selidbi tako je izvan Istre, Vinodol dosad ostao važnijim područjem na kopnenom primorju, gdje još bar dijelom postoje izvorni srednjovjeki čakavci. Južnije uz kopnene obale oni su se uspjeli održati tek mjestimice s vrlo osiromašenom polučakavštinom u najužim priobalnim oazama npr. kod Senja, Zadra, Trogira, Kaštela i Splita, pa dakako na većini otoka koji su zbog Venecije ostali uglavnom nedostupni kontinentalnim Turcima. U vinodolskoj su okolici jezični utjecaj i doselidbe ikavskih štokavaca bile izrazitije prama istoku od Novoga i Bribira, gdje je vinodolski govor dosad vidljivo najjače izmjenjen i dalji od srednjovjekog, s nizom ikavsko-štokavskih primjesa pa je sada na prijelazu od sjevernojadranske ekavske čakavice prama ikavskim čakavcima u Dalmaciji. Pritom se u nutarnjem Vinodolu pretežno zadržala stara ekavska čakavica bliža Vinodolskom zakonu, izim novije ikavske oaze Tribalj, gdje su takodjer dijelom nazočni priseljeni Bunjevci. Naprotiv je starija poluizvorna čakavica bolje očuvana u središnjem Vinodolu, a nadasve je arhaičan donedavna bio srednjovjeki govor u spomenutim brdskim zaselcima Rùpe, Antòvo i Bašùnje, kao razmjerno najbliži tekstu Vinodolskog zakona.

Iranohrvatski iskon imena Kyrci

Sadanji poznati naziv za Vinodol i Vinodolce je romanskog podrijetla, kao slavenska prevedenica (kalk) iz latinskoga Valdevinum (ili srednjovjekog Valis Vinearia). Naprotiv je u Kvarneru osobito na otocima, za Vinodolce uobičajeni naziv Kîrci, koji u prastarom veyskom govoru na susjednom Krku ima arhaični oblik Kircý i Kyrnavàla za sam Vinodol. Po ideopolitičkom shvaćanju Vukovih jugoslavista, taj naziv Kirci treba biti navodno balkanskog iskona iz turskog "kirija" (nadnica), jer su se ranije ti Kirci većinom bavili 'kirijašenjem' tj. kolnim prijevozom, pa bi im navodno od toga ostao ovaj pogrdni balkanski nadimak (slično priglupi balkanski Vukovci tvrde i za Čazmu i Bašku da su to turski toponimi - iako su obje višeput zapisane već od 13. stoljeća - dok su njihovi Turci još bili u srednjoj Aziji). Iako je taj izvod zadrtim jugobalkancima logičan, on ipak ostaje poprilično nevjerojatan za naziv Kirci kod kvarnerskih otočana, koji inače nemaju jezične veze s Turcima ni ne rabe turcizme, a posebice ne arhaični Gan-Veyãn gdje su turcizmi inače nepoznati i baš taj pragovor sadrži najviše izvedenica iz imena Kirci. Sam govor Kÿrska besèda je ranijega srednjovjekog iskona, dok su Turci tek jezdili po središnjoj Aziji, daleko istočnije od Vinodola.

Zato je ipak vjerojatnija mogućnost da bi kirski i Kirci bili srednjovjeki helenizam iz grčkoga kyros (= gazda, gospodar), jer je nakon propasti Rimskog carstva u ranom srednjem vijeku moćni Bizant još stoljećima vladao Dalmacijom povremeno sve do Kvarnera. Treća je najstarija, ali ipak najvjerojatnija mogućnost ranoantičkog iskona kirskog naziva sa Starog istoka iz prednje Azije. U doba Mitanskog kraljevstva u Siriji i gornjoj Mezopotamiji, pod ranoarijskom dinastijom Maryanni od 16.-12.st., uz ina huritska plemena duž gorja Antitaurus, oko izvora rijeke Tigris zapisani su i Hurrwuhé Kirki ili Kirkhi (= prahrvatski Kirci) uklesani klinopisom npr. na poznatoj ploči Ar.Ab. II, odlomak br. 170 (Astour 1984). Danas stariji Gorÿnce iznad Vinodola rabe slične nazive Kýrci (Vinodolci), kÿrski (vinodolski), Kÿrska dràga (Vinodol) i spomenuta Kÿrska besèda. U arhaičnom veyskom govoru na susjednom Krku se takodjer nalazi cijeli niz starih naziva iz osnovice Kirci: kÿrni - kÿrne (vinodolski, -o), Kyràc - Kyrcý (Vinodolac-Vinodolci), Kyrnavàla (Vinodol), Kircarÿa (Čićarija), Hlâm-Kyrcâr (zapadnobosansko gorje Šator + Golija), itd.

Pri srednjovjekoj naselidbi Vinodola od 7. st. su jasno vidljiva 2 različita puta doselidbe (Mandić 1990, Müller i surad. 1993): Jedni su sa sjevera bili nehrvatski kopneni Slaveni koji su kao seljaci naselili uglavnom obradivo dno Vinodola i od njih većinom potječu današnji vinodolski Dolînce. Druga je južna pomorska doselidba uglavnom preko Kvarnerskih otoka iz Dalmacije, odakle su u savezu s Bizantom nakon hrvatske pobjede nad Avarima 635, vinodolsku okolicu do Bakra i Grobnika zaposjeli vojnopomorski Iranohrvati i tu organizirali najzapadniju starohrvatsku županiju. U ovoj je (davno prije vukovskih 'Turaka') zavladalo indoiransko rodovsko plemstvo iz vinodolske etnogrupe Kirki, koji su preuzeli obalne luke i bitorajsku visoravan prikladnu za stočarstvo. Od tih uglavnom potječu vinodolski Gorÿnce, kao i danas već slavizirani vinodolski pomorci i ribari. Njihova je etnokulturna dvojnost za Hrvatskog kraljevstva od 9.- 11. st. oko Vinodola još očigledna u arheonalazima heterogenog ukrasa, ostruga i keramike (N. Klaić 1988, Rac 1997). Tek kasnije nakon 12. st. se pod vlašću Arpadovića te dvije različite etnopopulacije po vinodolskim arheonalazima i zapisima konačno stapaju u zajedničku hrvatsko-glagoljašku etnokulturu Vinodola, gdje su vinodolski Slaveni već kroatizirani, a Kirki u kontaktu s njima većinom slavizirani. Ipak se njihova prastara Kÿrska besèda sve dosad ističe razmjerno najvećim brojem indoiranskih arhaizama na cijelomu kopnenom primorju izvan još bogatijih otočnih govora.

Sličan je po vukovcima i navodno pogrdni naziv Bôduli za hrvatske otočane, tobože prenesen od neke rase talijanskog psa (bodolo). Medjutim, iz istočnoperzijske vazalne kraljevine Harauvatya (staroiranska Hrvatska) u Afganistanu je zabilježeno indoarijsko pleme Bodyul još u ranoarijsko doba Aveste i Veda. Nadalje po vukovcima prastari vejski naziv Veÿa za Krk i njegove stanovnike Veyàne (možda i za sam pradialekt Gan-Veyãn ?) treba biti iz novijega talianskog Veglia i vegliotto (= Krk i krčki). Vejski je govor po leksiku i ostalom očigledno daleko stariji od tih zakašnjelih talijanizama, dok su raniji izvorni grčko-latinski nazivi Krka zapravo Curycta i curictanus. Naprotiv u tekstovima Veda i Aveste, ranoarijska domovina se višekratno naziva u Avesti Vaejo i u Vedama Veyah (domovina, zavičaj), pa i sada u veyskom postoje u istom smislu veÿe (zavičaj, rodno mjesto), veyãn (zemljak, sunarodnjak), veyânski (zavičajni, domovinski), itd. Tako su u preverznoj žudnji za istrebljenjem hrvatstva i njegovim pretapanjem u bezlične Jugoslavene, vukovski slavisti proglasili pogrdnim barbarizmima i već uporno otjerali u zaborav niz drugih predslavenskih etnonima za ranije iranohrvatske rodove i naša indoarijska plemena iz antike i prapovijesti. U nastavku ovoga, već oprobanog jugo-vukovskog recepta spram naivnih Hrvata, čim dobiju prigodu i ako se pravodobno ne razotkriju, fanatični će vukovci i jugo-fundamentalisti pod lažnom krinkom "visoke znanosti", konačno proglasiti pogrdnim nadimkom i ukinuti samo nacionalno ime Hrvata, što su već i pokušavali svojim umotvorinama u stilu: Hrvati = "Rvaćani", avarska konjica itd.

Raznolikost govora uz Vinodol

Izim obalnih gradskih čakavaca u Novomu i Crikvenici, nutarnji primorski govori u Vinodolskoj dolini su donedavna bili dosta slabo poznati i navode se tek usputno poneki detalji o njima u širim dialektalnim pregledima primorja (npr. Belić 1909, Barac-Grum 1993). Kao posljedica povijesnog razvitka i miješanja raznih čakavskih i ikavskih govora uz noviji vukovski pritisak, oko Vinodola sad postoji povijesno-jezično slojanje s bar 4 dosta različita lokalna govora:

Crikvenički čakavci

"Besèda Primôri" (Primorski govor) ili Crkvèniška besèda (Ivančić-Dusper 2002) je pretežno ekavska čakavica, bliža drugim sjevernokvarnerskim govorima oko Rijeke. Danas njome tu govori obalno pučanstvo oko Crikvenice. To je razmjerno najmladji govor oko Vinodola uglavnom bez predslavenskih arhaizama, jer se mladje čakavsko naselje Crikvenica s pripadnim govorom oblikovalo tek od 17. stoljeća.

Gradski čakavci u Novom

"Novljânska besêda" (Sokolić-Kozarić 2003) je poluikavska čakavica s dosta istočnih primjesa od ikavsko-štokavskih doseljenika. Govori se najviše u Novome i Bribiru, a dosta sličan im je govor i na susjednom Krku npr. u mjestima Punat i Stara Baška.

Donji čakavci Vinodola

"Dolînska besèda" je tipična vinodolska čakavica u užem smislu, a rabe ju Dolínce u srednjem i sjevernom Vinodolu, uglavnom od Grižana do Drivenika. Podrijetlom je vjerojatno od kasnoga srednjeg vijeka. Slično se govori i u brdskim selima oko Bakarskog zaljeva, pa na središnjem Krku npr. u Dobrinju i okolnim selima. Taj je idiom dosad oskudno poznat npr. iz vinodolskog sela Kamenjak (Barac-Grum 1993).

Bitorajski pračakavci

"Kÿrska besèda" kojom govore Gorÿnce iz južne bitorajske padine uz Vinodol od Grižana do Bribira, danas je razmjerno najstariji dialekt oko Vinodola i u cijelomu čakavskom primorju izvan otoka. To je arhaičan pračakavski govor ranoga srednjovjekog iskona i vrlo sličan tekstu Vinodolskog zakona. Po očuvanim toponimima i glagoljskim zapisima, ranije do turskih provala ovako se kirski jamačno govorilo i dalje u zaledju, duž primorskih padina barem od Liča do Krasnog polja na Velebitu, a možda i širje duž primorja. Danas je u izumiranju i usko ograničen tek na malobrojne starce zaselaka Antòvo, Bašùnje, Šarari i Rupe u središnjem Vinodolu. Izvan Vinodola je ovomu razmjerno najsličnija reliktna čakavica Dràška besèda u unutrašnjosti jugoistočnog Krka, pa donekle i stara iseljenička čakavica iz južnog Gradišća (Güssing) i Devina u Slovačkoj.

Većina dosad poznatih kirskih tekstova iz Vinodola je očuvana na glagoljici: prvi poznati kyrski tekst oko god. 1200 je "Legenda o Sv. Tekli" (Grabor 1972), a najveći su dosad na kyrskom objavljeni tekstovi Vinodolski zakon iz 1288, ter "Vinodolski zbornik" iz 15. stoljeća (Štefanić 1970). Poput antičkih krčkih legenda "Veÿske povêde" (Yošamýa i sur. 1997, 1998, 2004, 2005), tako su i na kirskom iz Vinodola već objavljene uglavnom kršćanske legende iz srednjega vijeka (Štefanić 1970, Grabor 1972): Cvêt od krêposti, Legenda o Sv. Krištoforu, Legenda o Sv. Tekli, Legenda o Aleksandri, Legenda o Troji, Pavlova apokalipsa, itd.

Iako je Krčki zakonik (Verbânske štatûti iz 1388) pisan cijelo stoljeće kasnije od Vinodolskog zakona, taj tekst na veyskom jezično i grafički je još arhaičniji, što je takodjer i danas u skladu s izrazitim otočnom arhaičnošću izoliranih krčkih govora u poredbi s Vinodolom i ostalim primorjem. Naprotiv je tekst Vinodolskog zakona uglavnom ekavsko-čakavski i sličniji sjeverozapadnim čakavskim govorima Istre i Kvarnera, ali uz mnoštvo arhaizama. Tom je tekstu sada razmjerno bliži središnji vinodolski govor oko Grižana, tj. reliktni kirski idiom iz gorskih sela Rupe, Antòvo i Bašùnje medju Vinodolskim stijenama pod Bitorajom. Stari zapisi mjesta na pavlinskoj karti Vinodola iz god. 1752. (Pandžić 1987) još znatnim dijelom sadrže toponime iz kirskog govornog sustava, što znači da se tako arhaično do pred 3 stoljeća govorilo i širje oko Vinodola.

Kyrski leksik i gramatika

Od najstarijeg pračakavskog arhidioma Gan-Veyãn na jugoistočnom Krku, tek nešto mladji srednjovjeki kyrski govor se odvaja izostankom staroistočnih vedskih glasova kh, bj i sc, gramatički je član pred imenicama dijelom nestao (u vejskomu redovit), upitno-odnosna čestica u kyrskomu je ča (u vejskom scà ili coã), superlativ pridjeva počinje slavenskim prefiksom naj- (u veyskomu sa sion-), augmentativ imenica je s nastavkom -ina (u vejskom opet prefiks sion-), plural pridjeva ima 3 roda (u vejskomu su svi plurali ženski), a kyrski glagoli nemaju staroistočne oblike optativ ni necesativ kao u vejskom. Naprotiv su glavne starinske odlike kyrske beséde prama vinodolskim i inim kopnenim čakavcima uz sjeverni Jadran sli;ne veyskima: posebni staročakavski glasovi w i y, stari poluglasovi su očuvani, naglasak je češće pri kraju riječi, rjedje su i djelomične južnoslavenske asimilacije, početni skup čr- se izgovara kao čer-, česti su muški plurali na -e, a u povratnoj konjugaciji i futuru su čestice se- i te- (= će) redovito ispred glavnog glagola. Te iste stare značajke su i u veyskomu na Krku, a dijelom i u većini inih ranohrvatskih pradialekata.

Leksičke obitosti rječnika

Za razliku od prastaroga veyskog koji ima izdvojeni prijelazni položaj s mnoštvom osobitih riječi, Kÿrska besèda po oblicima i sastavu riječi već svakako spada u tipske hrvatsko-čakavske govore. U kyrskomu postoji oko 8% posebnih arhaizama srednjovjekog (praslavenskog) ili još ranijega staroistočnog iskona iz ranoarijskog, staroperzijskog i mezopotamskih prajezika, što je najviši udjel tih posebnih arhaizama medju kopnenim čakavcima. Veći im je udjel još samo na našim otocima, a najviši 23% u veyskomu.

Fonetika kyrskog govora

U kyrskoj akcentuaciji je stari čakavski tronaglasni sustav (`, ˄, ~), a naglasak je razmjerno češće prama kraju riječi negoli kod inih kopnenih čakavaca, pa 1/3 riječi ima naglasak na kraju. U veyskom i kyrskom se naglasak nikada ne pomiče naprijed na proklitiku tj. nemoguć je na prednjem prijedlogu ili zamjenici kao u štokavskom. Za razliku od većine kopnenih čakavaca, u kyrskomu su još bar mjestimice očuvani posebni staročakavski glasovi koji se nalaze u reliktnim otočnim govorima na Susku, Cresu, Krku, Rabu itd. To je prvenstveno vokal y koji se izgovara znatno dublje (muklije) od običnoga "i" pa je na prijelazu prama njemačkome ü (tj. ue), zatim fonem w na prijelazu prema "vu", te jako umekšani suglasnik tj na prijelazu izmedju ć i t.

Kao u veyskomu, i u kyrskom izostaje štokavski "lj" umjesto kojega je tu jednostavno nepalatalno l, a umjesto "đ" je redovito j, pa umjesto "dž" obično ž, tj. kao i kod većine čakavaca. U kyrskomu postoji palatal č, koji je u veyskom, labinskom i inim otočnim govorima nepoznat, dok u kyrskom naprotiv izostaju staroistočni veyski glasovi kh i bj (izmedju b i p), a stari čakavski i kyrski skup šć, u veyskomu je zamijenjen s jedinstvenim nepalatalnim sc. Kao u većini sjevernojadranskih govora, slavenski glas "jat" je u kyrskomu najčešće kao e, a rjedje kao i (u veyskomu je češći jat kao mukli y, a rjedje kao e ili i). U kyrskomu i nadasve u veyskom su očuvani stari poluglasovi npr. èrt (= rt), zâli - zâla (zao - zla), a takodjer se i nepostojano "a" održava: pas, pàsa... pàsi (pas, psa...psi). Nema balkanskih kraćenja i početno h- te završno -r i -l u veyskom i kirskom se nikada ne gube.

Čestice i gramatički član

Odnosno-upitna čestica "što" u kyrskomu kao i u većine kopnenih čakavaca glasi ča, dok u veyskom oko Baške ona glasi coã (ili rjedje scá): slična čestica je u ranoarijskoj Avesti i Vedama kao ca, u perzijskom kao če i u kurdskomu kao naše ča. Odnosno-upitna čestica "gdje" u kyrskom i veyskom glasi kadý. Za razliku od većine južnoslavenskih govora, veyski jedini ima redovni gramatički član pred imenicom: odredjeni je sêy (plural sÿe) = isti, dotični, poznati (tj. the, der, le), a neodredjeni je uõn (plur. unê) = neki, nepoznati tj. a, ein, un. U kyrskomu su ti članovi rjedji uz imenice: češće se izgovara neodredjeni "un", dok su od odredjenog člana u kyrskom preostali jedino padeži sèga i sèmu. Uporaba imenskog člana u kirskomu je vidljiva na primjeru "un_človìk" = neki (neodredjeni - nepoznati) čovjek. Deklinacija tog člana glasi: ûn, unêga, unên, unýn.

Kyrske deklinacije

U načelu je sklonidba kyrskih (i veyskih) imenica većinom slična inim čakavcima iz Vinodola i Krka, ali se tu nadasve izdvajaju osobiti oblici pluralnih nominativa koji su u kyrskom bar djelomice a u veyskomu posvema različiti od svih čakavaca. Muški plural u kirskom (i veyskom) kao i u inim arhaičnim izvornohrvatskim govorima, nikada nema produženi štokavski nastavak na -ovi niti -evi. Kod većine čakavaca su muški plurali s nastavkom -i, a ženski na -e, dok su u kirskomu i pogotovo u veyskom ti plurali redovito baš obrnuti: muški -e i ženski -i. Većina muških imenica u kirskomu (kao i u veyskom) imaju plurale na -e, npr. kyrski plurali derželâne (podanici), gorÿnce (gorštaci), jûde (ljudi), Hervâte (Hrvati), zagòne (stočni obori), itd. Slične plurale imaju dijelom još i šćakavski ikavci, najviše u patronimskim imenima naselja na -e. Za razliku od inih obalnih Vinodolaca, u kyrskom (i u veyskom) ženski plurali tek dijelom završavaju na -e, a češći su na -i, npr. dèrži (obveze), hrùsti (kršine), krelùti (krila), lèdvi (ledja), skári (škare), škrîli (pločice), itd. Kyrski plurali (i veyski) su češće u starom obliku zbirnih imenica na -je, npr. četîrje (četvorica), dàžje (kišurine), fûzje (klizaljke - skije), kebârje (kukci), kozlìtje (jarići), kumpîrje (krumpiri), petôrje (petorica), têrsje (čokoti), zûbje (zubi), itd.

Arhajski čakavski dual

Većina slavenskih jezika imaju tek 2 gramatička broja imenica tj. jedninu (singular) i množinu (plural), iako je ranoslavenski kao i neki ini prajezici grupe satem imao i treći dual. Medju današnjim slavenskim jezicima je slovenski zamalo jedini koji redovno rabi izraziti pravi dual, dok je u inim južnoslavenskim jezicima on tek djelomičan tj. zamijenjen kosim padežima većinom u obliku gentiva. Kod Hrvata se arhaični kyrski i veyski jasno izdvajaju od svih inih mladjih hrvatskih govora jer još imaju dobro očuvane dualne oblike imenica poput slovenskoga. U veyskomu su još obilno nazočni jedinstveni arhajski duali na -oj, -aj i -ej (muški, ženski i srednji rod), dok je u kyrskomu očuvan samo jedan takav prastari plural od imenice riba: dual = rybôj (ribe), najviše u starinskom ribarskom uzviku "Ala_rÿb, rybôj!" (Evo ribe!). Ostali su kyrski duali sličniji slovenskima: dvi žéni / pet žên, tri rúki / pet rûk, dvi nógi / sto nôg, itd.

Ine sličnosti i razlike

Kyrski atributi za jedninu tj. pridjevi i zamjenice u singularu se rodom slažu s pripadnom imenicom, kao i u inim našim govorima. Naprotiv u kyrskom (i veyskom) pluralu to slaganje atributa postoji samo uz živa bića, ali ne i za plurale neživih stvari, kojih su atributi svi samo u ženskom pluralu na -e bez obzira na rod. Kyrski i veyski pridjevi su većinom u odredjenom obliku, dok se neodredjeni tu rjedje rabi (a u staromu veyskom on čak niti ne postoji). Infinitiv kyrskih i veyskih glagola je uvijek s kratkim nastavkom -it (tj. bez završnog -iti). Za razliku od većine naših govora, u kyrskoj (i veyskoj) konjugaciji je u futuru pomoćni glagol ten, teš, te (= ću, ćeš, će) redovito ispred glavnog glagola i nikada iza njega, a u povratnim glagolima je i čestica "se" redovito ispred glagola (dapače u veyskom su ove čestice se- i te- sprijeda čak spojene kao prefiksi). Inače u kyrskom, veyskom kao i u mnogim čakavskim govorima ne postoje aorist ni imperfekt.

Poredbe kyrskih arhaizama

Kyrski rječnik nutarnjeg Vinodola je preopsežan da se tu nabroji, pa se niže navode samo njegovi najosebujniji arhaizmi (nerazumljivi jugo-štokavcima), a popis inih riječi sličnijih većini čakavaca mogu se naći u uvodnom rječniku monografije Mitjêl Yošamýa: Gan-Veyãn, ITG-Zagreb 2005, str. 180-210. Kyrski leksik sadrži znatan udjel od preko 8% neromansko-predslavenskih arhaizama antičkoga i prapovjesnog podrijetla sa Starog istoka, od kojih se ovdje navode tek najvažniji izraziti primjeri u poredbi sa sličnima još brojnijim arhaizmima (23 %) u susjednomu pračakavskom dialektu Gan-Veyãn na jugoistočnom Krku: o ovomu vidi pobliže Pračakavski Gan-Veyãn. Prvo se navodi kirski oblik, pa (u zagradi) veyski sinonim. Znakovi: * predslavenskog iskona iz prednje Azije; perz. = staroperzijski, ved. = vedski samskrit, akad. = mezopotamsko-akadski, hrw. = mitanski hurrwuhé. Naglašen slog je podebljan kad je suprotan službenom Vukopisu:

bàlas (balàš) = vitak, mršav: perz. balaš *
barhãn (isto veyski) = haljina: indoved. barha *
besèda (bješÿd) = govor,izraz: perz. besas *
bližîki (blizÿkoj) = rodbina, srodnici
čâ, česâ (câ, cesâ )= što,čega: ved. ca *
čârni ( tjârni ) = crn: perz. taren *
čerîšnja (cerÿšna) = trešnja: akad. kirasi *
četìrasto (cetyrštotÿn)= 400: perz. čatursatem
četîrje (cetÿrdi *) = četvoro: per. čaturdi
člòvik, jûde (slovÿk, slovÿkoj) = čovjek
dàšt ( dàzd ) = kiša: per. duzd *
dàšnik ( dažnjâk ) = vodosprema, cisterna
dèrža ( dàrza ) = obveza, dug, dužnost
deržavìna (darzavÿna) = vlast, poredak
deržèla ( darzèla ) = država, 'zemlja'
derželân (darzelân) = državljan, podanik
dumbràva (darmũn *) = šuma: perz. darin
êrt (ârta *) = rt, šiljak: perz. arta
fûzje ( hûzje ) = sklizaljke, skije
gorÿnce (gorynôj) = gorštaci: perz. gorani
grabânt (sigũur *) = stražar, hrw. sigguru
grîža, -e (aštèn) = stijena, hrid, litica
grûbja, -e (gromûzje) = gromača, kamena medja
hàrmica, e (mâlta) = mitnica, carina
Hervâte (Harvátje) = Hrvati: avest. Harauvati, rigved. Haraquati
hrùsta, -e (isto vejski) = kršina, kamenjara
htjêr, -ri (htjèra) = kćerka
hùja, -e (i vejski) = bijes: perz. ahya *
inodý (i vejski) = drugdje
izlîznut, -en (zilêznut) = izaći, otići
kàčka, -e (kàška)= zmija: hetit. kaška *
kalàc (kalÿć) = lokva, bara: perz. kališ *
kêbar, -bri (kebâr) = kukac, insekt: perz. kerbe *
kêrv, kervý ( krÿ, karvÿ ) = krv, krvi
Kýrci ( Kyrcý ) = Vinodolci: hrw.& akad. Kirki *
kîrski, kîrsko (kÿrni, kÿrne) = vinodolski
Kîrska dràga ( Kyrnavàla ) = Vinodol
kostèlj, -i (kaštÿl) = dvorac, kaštel: grč. kastron
kozâk, -ki (kozâl) = jarac: akad. kozala *
làšan, làšno (alšèti, alšète *) = gladan, -no
lèdva ( škÿna ) = ledja, šija
likarýa, -e (i vejski) = ljekarna, apoteka: gotsko-pragerman. lekinon
màlik ( plovân ) = župnik: perz. malik *
mêl (vára *) = pijesak, prah: akad.& hrw. wara
Mèrike (Semerãye *) = Amerika: sumer. Semiru (= zapadne zemlje)
Merikân, -ni (Semerãn *) = Amerikanac: akad. Simeruni (= zapadnjak)
mêrtvi (martvÿn *) = mrtvac, mrtvi: ved. martavya
mîći, -a,-e (i vejski) = manji, sitan
navâdit, -in (i vejski) = naučiti, usvojiti
navlàsni, -o (navlâšni) = osobit, poseban
òšće ( oscè ) = te, još, zatim
otêt, tên, têl (utèt, utên, utêl)= htjeti, hoću
otpìrat ( udprýt ) = otvoriti
ozvân ( zivên ) = osim, izim
plása (i vejski) = stog, plast sijena
pòstelj ( poštÿl ) = krevet, ležaj
prevnùk ( sionùk ) = praunuk
primìšal, -li (i vejski) = dvojba, sumnja
pripèlat, -an (i vejski) = dovesti: ved. pari-pelate *
prvìć ( parvÿć ) = izravno, neposredno
psòst, -ti ( vragÿna ) = psovka, kletva
pùc, -ci (putàc) = gumb, puce, turs. “dugme” (dogme): hetit. puce
pudâr, -ri (i vejski) = poljar, čuvar polja
rìčina (ricÿna) = potok, jarak, korito
samànj (samãn) = izložba, sajam: ved. samana *
senjùda (šenùda) = višnja: akad.& hrw. šennuru *
shabàt (i vejski) = istrošiti: akad. habilar *
shòd (stàlbi) = stubište, stepenice: rus. stolbi
shranìt, -în (zihranìt) = spremiti, očuvati
skarbét, -ýn,-êl (škarbýt) = brinuti se
skùta, -e (i vejski) = maslac, putar
služàbnik, -i (i vejski) = radnik, djelatnik
supròti (i vejski) = obratno, naopako
svedét (zivêdet *) = svjedočiti: ved. ze-vede
šestýla, -e (šestÿl) = javor, klen (drvo Acer)
škrîl, škrîli (škrÿl, škrilôj) = ploča, -e
škùlja, -e (i vejski) = rupa, špilja
tên, têš, tê (i vejski) = ću, ćeš, će
têr (tàr *) = i, pa: pery. ta
tèrsje, -a (taršât *) = vinograd: akad. trši, gotsko-pragerman. weinagard
teržàc, -i (tarzàc) = prodavač, trgovac: kelt. tergius
továr (tovõr) = magarac: perz. tavar *
tovàrica (tovorýca) = magarica: pery. tavarek *
tovòrit, -in,-il (kargàt *) = prevoziti: perz. kargar, bask. kargatu *
tûran, tûrni* (vârda *) = tvrdjava: etrur. turum, perz. varda
tvârnica, -e (bahôrnica) = vještica, čarobnica
ubèd, -di (ubÿd, ubidôj) = ručak
ublacýlo, -la (šwÿta) = odijelo, odjeća
ulîznut, -en,-ul (vleznùt, -ên) = ući
umankàt, -ân,-âl (i vejski) = smanjiti
varodìt (varoÿt) = roditi: ved. varedaiti *
vašćìna, -e (vascÿna) = sramota, stid
vàvik ( vavÿk ) = uvijek, vječno
vijàt, -ân (vêšt) = znati: sansk. vede *
vnùk, -ki (vanùk) = unuk: perz. hunuk
Vazân ( Važân ) = Uskrs: perz. Vazma * (proljetni početak godine)
zagòn, -ni (margãr) = obor, stočni tor
zajìk, -ki ( zaÿk ) = jezik (govor = gân)
zlîć (i vejski) = svući, skinuti
zlotvòrac (šûndar *) = razbojnik, zločinac: perz. xunder
zvèrgnut, -en,-ul (zivargnùt) = izbaciti: vede: ze-varuna
žêlje, -a (brôskva) = hrv. zelje, jugo-srb. 'kupus': turs. kapuz, bask. broska
žùhki, -o (zùhak) = gorak: perz. zuhak *

Zaključak

Iz svega navedenog slijedi kako je Kÿrska besèda iz nutarnjih vinodolskih sela razmjerno najstarija srednjovjeka pračakavica medju kopnenim primorskim govorima. Kyrski je vjerojatno slavizirani ostatak prvotnoga indoiranskog idioma, kojim su pri doselidbi Iranohrvata s istoka preko Jadrana govorili najzapadnije naseljeni Hurrwuhé Kirki (prahrvatski Kirci) na sjevernojadranskom primorju približno od Rječine do Senja. Slično kao i Veyàne na Kvarnerskim otocima, kyrsko je rodovsko plemstvo na primorju oko Kyrske drage (tj. Vinodola) organiziralo ranohrvatsku državnu vlast, a njihovi su slavizirani potomci sada već malobrojni Gorÿnce iznad Vinodola što govore Kyrskom besèdom.

Bibliografija

Astour, M. 1984: Semites and Hurrians in northern Transtigris. Illinois University, Edwardsville, 68 p.+ 1 map.
Barac-Grum, V. 1993: Odnosi medju sjevernim kopnenim čakavskim sustavima. Rasprave Zavoda za hrvatski jezik 19: 63 - 80, Zagreb.
Bratulić, J. 1988: Vinodolski zakon 1288 (izvornik i prijevod). Globus i JAZU Zagreb.
Grabor, B. 1972: Legenda o Sv. Tekli ikonijskoj ( XII. stoljeće). Apokrifna djela u glagoljskoj književnosti 3, Staroslavenski institut Zagreb.
Grekov, B.D. 1957: Vinodolskij Statut ob obščestvenom i političeskom stroe Vinodola. Izabrannie Trudy I, Moskva - Leningrad.
Greppin, J. 1991: The survival of ancient Anatolian and Mesopotamian vocabulary until the present. J. Near East Studies, 50: 203 - 207.
Horvat-Mileković M. i sur. 1999: Podrijetlo starohrvatskog jezika i indoiranski arhaizmi u reliktnim pradialektima. Monograph: Old-Iranian origin of Croats, p. 191 - 234, 1 tab.+ 2 maps, Iranian cultural center, Tehrân.
Ivančić-Dusper, D. 2003: Crkvèniški besedãr. Čakavska biblioteka 8/5, Adamić Rijeka, 167p.
Klaić, N. 1988: Vinodol od antičkih vremena do knezova krčkih i Vinodolskog zakonika. Posebna izdanja 9, Historijski arhiv Pazin - Rijeka.
Kostrenčić, M. 1949: Vinodolski zakon. Historijski zbornik 2, Zagreb.
Kranjčević, M. 2003: Ričnik gacke čakavšćine. Čakavski sabor pokrajine Gacke, Otočac, 1.200 p.
Lambton, A.K.S. 1977: Persian vocabulary. Cambridge University Press, 394 p.
Laszowski, E. 1923: Gorski kotar i Vinodol, mjestopis i povijest. Matica Hrvatska.
Lovrić A.Ž.& Mileković H.M. 1999: Ranohrvatski jezik i njegovi pradialekti. Hrvatsko slovo V/194: 12 - 13, 1 karta, Društvo hrv. književnika, Zagreb.
Lukežić, I. 1990: Čakavski ikavsko-ekavski dijalekt. Izdavački centar Rijeka.
Lukežić, I. 1996: Trsatsko-bakarska i crikvenička čakavština. Izdavački centar Rijeka.
Margetić, L. 1980: Iz vinodolske prošlosti. Liburnija, 283 str., Sveučilište u Rijeci.
Matejčić, R. 1981: Pregled kulturno-povijesnih spomenika Vinodola. Vinodolski zbornik 2. Crikvenica.
Monier-Williams, M. 1997: Sanskrit - English dictionary. Motilal Banarsidas Ltd., 14th Ed. 1.333 p. (reprint), Delhi.
Neweklowsky, G. 1978: Die kroatischen Dialekte des Burgenlandes und der angrenzenden Gebiete. Akad. Wiss. Wien, Phil.-hist. Klasse Bd. 25, 376 p.
Novak, G. 1918: Topografija i etnografija rimske provincije Dalmacije. Nastavni vjesnik 27: 1 - 39, Zagreb.
Rac, M. 1997: Kratki pregled povijesti Vinodola od prapočetaka do danas. Ognjište 8: 235-245, Karlovac-Zagreb.
Sokolić-Kozarić, M. 2003: Rječnik čakavskog govora Novog Vinodolskog. Rjeka - Novi Vinodolski, 382 str.
Suić, M. 1956: Granice Liburnije kroz stoljeća. Radovi JAZU - Zadar, 2: 273 - 297.
Šimunović P., Olesch R. 1979-1983: Čakavisch-Deutsches Lexikon, I - III. Bõhlau Verlag, Köln-Wien.
Štefanić, V. 1970: Cvêt od krêposti, Legenda o Troji, Pavlova apokalipsa. Vinodolski zbornik, Glagoljski rukopisi JAZU, II / 268, Zagreb.
Tomičić, J. 1988: Prošlost i baština Vinodola. Povijesni muzej Hrvatske, 184p. Zagreb
Tomičić, Ž. 1993: Auf der Spur der Reconquista Iustiniana: spätantike Befestigungs anlagen an der Nordküste Kroatiens. Prilozi Instituta za arheologiju 10: 103-116, Zagreb.
Vančik, B. 1997: Svi puti vode k čakavštini. Ognjište, 8: 204-216, Karlovac-Zagreb.
Važny, V. 1927: Čakavske nareči v slovenskem Podunaji. Sbornik Filosoficke fakulty v Bratislave 5/2, 47: 122-336.
Verbânske štatûti 1388. ( glagoljica + prijevod ), Krčki zbornik 10: 1-173, Povijesno društvo otoka Krka 1988.
Yošamýa, Z. 1997: Kÿrska besèda, srednjovjeka pračakavica gorskih sela uz Bitoraj i sličnost s veyskim na Krku. Ognjište, 8: 142 - 151, 1 tab., Karlovac - Zagreb.

Poveznice

Reference

Original condensed compilation from above literature, partly adapted and elaborated by GNU-license from WikiSlavia and Wikinfo.

Ranočakavski Kircý

Sadržaj