Vokativ i naš apelativ

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Vokativ i naš apelativ (klasični izvornohrvatski apelativ i Vukov jugosrbski vokativ): Klasični pravi izvornohrvatski i Vukov balkanizirani jugohrvatski se kao dva različita južnoslavenska jezika, u gramatičkom pogledu uz ino ne razlikuju samo kod glagola zbog jugo-vukovskog izostanka infinitiva i participa sadanjeg (tzv. Dadakanje i kojakanje), nego takodjer još značajno i po imeničnim padežima. Najčešće su te razlike po drugačijim nastavcima vokativa / apelativa, dativa, lokativa i instrumentala u muškomu i ženskom rodu, tj. ukratko sažeto:

  • 5. padež: izvornohrvat. apelativ, muški nastavak je -u!, ženski apelativ = kao nominativ / a jugosrb. je to vokativ: muški -e!, ženski -o!
  • Muški instrumental imenica: hrv. -om / srb. -em, npr. putom / putem, mužom / mužem, itd. U klasičnomu izvornohrvatskom instrumental na -em mogu imati jedino imenice srednjeg roda kojima nominativ završava na -e: npr. polje / poljem, more / morem i slične.
  • Muški dativ i lokativ pridjeva: hrv. -omu / srb. -ome (nikada tako u izvornohrvatskom).

Ovdje niže će se pobliže razraditi medjuodnosi i razlike imenica za 5. padež izmedju klasičnoga izvornohrvatskog apelativa i Vukova jugo-balkanskog vokativa po njihovoj uporabnoj sintaksi i nastavcima (sufiksi).

Abstract

Vocative and Croatian apellative (classical Croat apellatives and the Balcanic-Yugoslav vocative): The vocative case (abbreviated VOC) is the case used for a noun identifying the person (animal, object, etc.) being addressed and/or occasionally the determiners of that noun. A vocative expression is an expression of direct address, wherein the identity of the party being spoken to is set forth expressly within a sentence. For example, in the sentence, "I don't know, John," John is a vocative expression indicating the party who is being addressed, as opposed to the sentence "I don't know John," where John is the direct object of the verb "know."

Historically, the vocative case was an element of the Indo-European cases system, and existed in Latin, Samskrit, and Classical Greek. Although it has been lost by some modern Indo-European languages, other languages have retained the vocative case to nowadays. Examples are Modern Greek, Albanian, Baltic languages such as Lithuanian and Latvian, Slavic languages such as Polish, Czech, SerboCroat, Ukrainian, Macedonian, Bulgarian, and the modern Celtic languages such as Irish and Scottish Gaelic. Among the Romance languages the vocative was preserved in Romanian: it is also sometimes visible in Catalan or Portuguese which employ the personal article but drop it in front of vocative forms. In Extremaduran and Fala language, some post-tonical vowels open in vocative forms of nouns, but it is a new development which doesn't come from the Latin vocative case. It also occurs in some non-Indo-European languages, such as Arabic, Georgian, Chinese, etc.

Izvorna / jugohrvatska slovnica

Prva je hrvatska gramatika napisana i objavljena već prije četiri stoljeća (B. Kašić 1604.) i za većinu je Hrvata sve do danas razumljiva, jer je izvorni hrvatski jezik u njoj čakavsko-štokavski stiliziran na većinskoj ikavskoj šćakavici. Od tada je dosad hrvatsko gramatičarstvo razmjerno plodno spram inih susjednih Slavena: uključivo kajkavske kao i hibridne srbohrvatske gramatike, napisano je već sedamdesetak izvornohrvatskih i manje poluhrvatsko-vukovskih gramatika s više ponovljenih naklada. Nakon okupacije pod Jugoslavijom u 20. stoljeću, od 1918.- 1939. i 1945.- 1990. već manje izlaze prave hrvatske slovnice, nego više hibridne polu-gramatike za novi umjetni jugojezik tj. srbohrvatski pidgin. Tek od 1939.- 1945. i 1990.-1999. još postoje noviji pokušaji obnove izvornih hrvatskih slovnica.

Približno izmedju god. 1890.- 1918. su naši jugo-unitarni vukovci klasičnu izvornohrvatsku slovnicu zbog nasilne prilagodbe na njihov Balkanski Sprachbund već duboko unakazili i deformirali u svrhu stvaranja hibridne gramatike za novi i umjetni srbohrvatski jugojezik. Zato uglavnom odonda novija vukopisna gramatika u službenoj uporabi po Hrvatskoj zamalo više ne naliči na klasični izvornohrvatski: kao da su u pitanju 2 druga i različita južnoslavenska jezika. Stoga se ovdje daje pregled nastanka te hibridne poluhrvatske gramatike balkaniziranoga srbohrvatskog jugojezika i sustavna poredba niza važnijih gramatičkih razlika spram prave slovnice za klasični izvornohrvatski jezik.

Opći južnoslavenski vokativ

Vokativ ili 5. padež (od latin. vocare = zvati, pridjev: vocativus = pozivni), je naziv pozivnog padeža u nekim jezicima uključivo i srbohrvatski jugojezik (balkanski Vukopis) koji se rabi kada pripadna imenica služi za doziv, ili stilski za pjesničko isticanje u književnosti i narodnim pjesmama. Zato je vokativ slobodni oblik imenice izvan rečenične strukture i može se uporabiti i samostalno. Stoga je vokativ uz nominativ, samostalni i neovisni padež.

Vokativ u inim jezicima: Sličan vokativ je povijestno postojao i ranije u zajedničkomu indoeuropskom sustavu padeža. Postojao je npr. u staroindskom samskritu, pa u latinskomu i starogrčkom (helenskom) jeziku. Iako je u mnogim suvremenim jezicima već izgubljen i nestao, neki su ga ipak još očuvali npr. većinom slavenski jezici, pa današnji keltski jezici i grčki jezik, a medju romanskima samo još rumunjski. Vokativ se takodjer nalazi i kod nekih inih neindoeuropskih jezika, npr. arabski, gruzijski, kineski i korejski jezik.

Vokativ je 5. padež u južnoslavenskim jezicima i srbohrvatskim standardima. Ne odgovara ni na kakvo pitanje, pa nije dijel rečenice i od rečenice s kojom dolazi u pisanju se po Vukopisu odvaja zarezom.

Porabna uloga vokativa

Južnoslavenski vokativi imaju višestruke uporave, pa služe npr. za pozive, čudjenje, tepanje, grdnje, prijezir, oslovljavanje, obraćanje sugovorniku, itd.

  • Dozivanja (prvotna i najčešća uloga): Hej, Ivane! - poviče za njim.
  • Obraćanja sugovorniku: U pravu si Marice, ali poslušajmo što kolega želi reći.
  • Oslovljavanja: Pravi si heroj, rodjače!
  • Tepanje: Cvjetiću moj, opet si žalosna!
  • Grdnja: Ne vraćaj se više, ludjače!
  • Prijezir: Eh ti, moržu jedan!'
  • Čudjenje: Majko moja, kakvo je to stvorenje!
  • Blizkost: O, draga moja, da sam samo znao!

Zamjena vokativ/nominativ

Poseban je slučaj uporabe vokativa umjesto nominativa, najčešće u narodnom pjesništvu. Tada vokativ nema funkciju obraćanja, nego dolazi iz stilsko-metričkih i razloga, pa se ne odvaja zarezom:

  • Knjigu piše od Kotara kneže. (Andrija Kačić Miošić, „Razgovor ugodni naroda slovinskoga”)
  • Kada li ih okrijepio starče. (Ivan Mažuranić, „Smrt smail-age Čengića”, Četa)
  • Misli jadan da je gorski vuče, Il još gori brdjanski hajduče. (Ivan Mažuranić, „Smrt smail-age Čengića”, Noćnik)

Sklonidba uz vokativ se odnosi na cijelu strukturu. Tako nije samo atribut u vokativu, nego i imenica na kojeg se odnosi (naprotiv se to vukovsko u izvornohrvatskom smatra prostačko-narodnjačkim izražavanjem !):

  • hrv. "Hvala Vam, gospodine Ladan." / jugovuk. "Hvala Vam, gospodine Ladane."
  • hrv. "Hvala Vam, gospodine Mihaljević." / jugovuk. "Hvala Vam, gospodine Mihaljeviću."

Jugo-oblici vokativa

U imenicama a-sklonidbe (muški rod) u jugohrvatskom standardnom Vukopisu postoje 2 fleksijska sufiksa u vokativu; sufiks -e koji dolazi na nepalatalnu osnovu i sufiks -u koji dolazi na palatalni završetak. Npr: Ivan - Ivane, kralj - kralju, itd.

  • Dodavanjem sufiksa -e na osnovu koja završava na k, g, h, c, z, dobiva se u balkanskom vukopisu palatalizirana alomorfna osnovu, npr: Istok - Istoče, zec - zeče, vitez - viteže (hrv. vitezu !)
  • Vokativni sufiksi kod imenica e-sklonidbe su -o, -e i -a
    • Nastavak -o imaju dvosložna ženska imena s Vukovim dugouzlaznim naglaskom (nema izvornohrvatski): Maja - Majo, Iva - Ivo, itd.
    • Nastavak -e dobivaju imenice koje završavaju na -ica ako imaju više od 2 sloga, npr. učiteljica - učiteljice.
  • Ine opće imenice uglavnom imaju nastavak -o: Mačko! Pjesmo! Kućo!
  • Imenice tetka, ujna i strina imaju vokativ jednak nominativu ako znače rodbinske odnose: Tetka Ana, kad ćete nam doći? Ako znače nešto ino, dobivaju vokativ na -o: Tetko jedna, baš si se uprljao!
  • Neka imena imaju vokativ istovjetan nominativu )to je zapravo izvorni oblik hrvatskog apelativa - nepoznat vukovcima !). To su imena koja se uopće ne sklanjaju poput Nives, Ines i Karmen u hrvatskom jeziku, većina anglosaksonskih imena i inih stranih imena: npr. Kako si, Ines?
  • Muška imena na -o, -e uvijek imaju vokativ jednak nominativu (to je zapravo stari apelativ !): Marko i Ante, hvala vam!
  • Imenice koje mogu značiti i muško i žensko, mogu imati nastavak -o ili -e: Varalico! / Varalice!, Kukavico! / Kukavice!, Izjelico! / Izjelice!, itd.
  • Imenice tetka, ujna i strina imaju vokativ jednak nominativu ako znače rodbinske odnose. Ako znače nešto drugo, dobivaju vokativ na -o: Tetka Ana, kad ćete nam doći?, Tetko jedna, baš si se uprljao!
  • Muška imena na -a uvijek imaju vokativ (tj. ovo je apelativ !) jednak nominativu: Andrija! Nikola! Toma!
  • Opće imenice na -ica imaju u vokativu nastavak -e: Sestrice! Prijateljice! Mamice! Tatice!
  • Osobna imena na -ica imaju nastavak -e: Ankice! Tomice! Ivice! Nikice!
  • Imenice na -ar mogu imati dvostruke oblike, ali se preporučuje koristiti apelativ na -u negoli vokativ na -e: Mornaru! Gospodaru! Ribaru!. Ista stvar vrijedi i za imenicu pastir i slične.

Uporaba i oblici apelativa

U nekim arhaičnim idiomima, na mjestu 5. padeža umjesto uobičajenoga indoeuropskog vokativa može sličnu prozivnu ulogu imati analogni stariji apelativ ili "pozivnik", npr. u slovenskomu, kajkavici, čakavici i sličnima, gdje većinom ni nema pravoga tipskog vokativa. Slično je i u pravomu klasičnom izvornohrvatskom do 1918., gdje takodjer za 5. padež služi posebni apelativ ili pozivnik, kojega su oblici većinom različiti od Vukova srbohrvatskog vokativa, a jedino su u srednjem rodu uglavnom podjednaki.

Vukovi jugoslavisti i osobito oni iz Bosne i inih republika, bilo iz balkanskog dogmatizma - ili zbog hrvatskog neznanja, obično tvrde kako je takav apelativ navodno "nepravilan i pogrešan" i njegova uporaba bi bila kriva, - najviše zato što se razlikuje od njima uvriježenog jugo-srbskog vokativa. Ako se gdje kod nas rabe istodobno, tada se stariji apelativ smatra uljudno-pristojnim obraćanjem, a obični balkanski vokativ se shvaća kao vulgarno-'čobanski' govor.

Izvorni oblici apelativa

Čakavsko-kajkavski i klasični izvornohrvatski oblici muških i ženskih apelativa su većinom različiti od vukobalkansko-jugohrvatskih, a samo u srednjem rodu su podjednaki s jugobalkanskim vokativom.

  • Muški apelativ u izvornohrvatskomu i većini dialekata je različit od vukopisnog vokativa, jer nikada ne završava s vukovskim nastavkom -e. Najčešći su muški apelativi na -u (poput dativa i lokativa), ili može biti i bez nastavka podjednak nominativu.
  • Ženski apelativ u izvornohrvatskom i većini dialekata je takodjer različit oed vukopisnog vokativa, jer nikada ne završava na -e, nego je većinom bez nastavka tj. sličan nominativu.
  • Apelativ srednjeg roda u izvornohrvatskom i većini dialekata je naprotiv jedini sličan i podjednak vukovskom vokativu, tj. obično je bez nastavka poput nominativa.

Pristojno-kulturni apelativ

Po vukovcima se sklonidba uz vokativ odnosi proširena na cijelu strukturu. Tamo nije samo atribut u vokativu, nego i imenica na kojeg se odnosi: Ali se naprotiv takvo vukovsko izražavanje u izvornohrvatskom smatra vulgarno-seljačkim i prostačko-narodnjačkim stilom, nepodobnim za uljudjeno društvo! Baš zato se u uljudjenomu izvornohrvatskom uvijek rabi apelativ, - a ne vokativi kao u primitivnomu balkanskom Vukopisu (tzv. "čobansko" obraćanje !):

  • hrv. "Hvala Vam, gospodine Ladan." / jugovuk. "Hvala Vam, gospodine Ladane."
  • hrv. "Hvala Vam, gospodine Mihaljević." / jugovuk. "Hvala Vam, gospodine Mihaljeviću."

Dvojnost vokativ / apelativ

Razvojne dvojnosti se u hrvatskom pojavljuju osobito kod imenica kojima osnova završava na r jer bi taj glas nekoć bio palatalan (kao npr. češki). Tako npr. za riječ gospodar postoje dva oblika: jugo-balkanski vokativ gospodare i klasični izvornohrvatski apelativ: gospodaru.

Kaj-čakavski apelativ

U cijeloj kajkavici i zagrebéčkom (agramerskom) govoru česta je za vukovce prividna uporaba nominativa umjesto vokativa, što im je nepravilno u njihovomu jugohrvatskom standardu, gdje se za dozive navodno "mora" koristiti vokativ. Te prave jugo-vokative rabe samo prijelazni 'štokajski' polukajkavci i kopneno-primorski polučakavci, ali ne pravi kajkavci niti otočni čakavci koji rabe uglavnom samo drugačije apelative! Medjutim su tu vukocentrični jugoslavisti zapravo dogmatskio-slijepi za sve nebalkansko i nevukovsko, - jer je to ustvari nebalkanski oblik apelativa, uobočajen u slovenskomu, čakavici, kajkavici i sl. Npr.:

  • Čak.& kaj. Marija, donesi mi knjigu! - jugosrb. "Marijo, donesi mi knjigu!"
  • Čak.& kaj. Boris, čuješ li ti to? - "Borise, čuješ li ti to?"

Literatura

  • Petar Guberina i Kruno Krstić: Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, Zagreb, 1940.
  • Leopold Auburger: Hrvatski jezik i serbokroatizam, Hrvatsko filološko društvo, Rijeka : Maveda, 2009., ISBN 978-953-7029-15-9
  • Mario Grčević: Karadžićeva gledišta o hrvatskome jeziku u slavističkome okružju, Jezik, 45., 2., 1997., str. 41-58.
  • Miro Kačić: Hrvatski i srpski: zablude i krivotvorine, Zavod za lingvistiku FF, 1995., Zagreb
  • Banac, Ivo: Main Trends in the Croatian Language Question, Yale University Press, 1984
  • Branko Franolić, Mateo Zagar: A Historical Outline of Literary Croatian & The Glagolitic Heritage of Croatian Culture, Erasmus & CSYPN, London & Zagreb 2008 ISBN 978-953-6132-80-5
  • Franolić, Branko: Language Policy in Yugoslavia with special reference to Croatian, Paris, Nouvelles Editions Latines 1988
  • Batzarov, Zdravko: "Balkan Linguistic Union" (at the Encyclopædia Orbis Latini)
  • Lindstedt, J. 2000: "Linguistic Balkanization: Contact-induced change by mutual reinforcement". Pp. 231–246 in D. G. Gilbers & al. (eds.), Languages in Contact. Amsterdam & Atlanta, GA, 2000: Rodopi. (Studies in Slavic and General Linguistics, 28.) ISBN 9042013222
  • Tomić, Olga Mišeska 2003: "The Balkan Sprachbund properties: An introduction to Topics in Balkan Syntax and Semantics" (PDF).
  • Sanda Ham: Povijest hrvatskih gramatika, Globus, Zagreb, 2006. ISBN 953-167-185-0

Vanjske sveze

Poveznice

Referenca

Original compilation, adapted and condensed by GNU-license from Wikislavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Vokativ_i_naš_apelativ&oldid=45098"