Bečki jugojezik 1850.

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Bečki jugojezik 1850. (početak kraja klasičnoga izvornohrvatskog zbog buduće Jugoslavije): Do godine 1890. je na ozemlju matične Hrvatske tj. sada Republike Hrvatske kao javno-službeni i književni jezik važio pravi klasični izvornohrvatski, kojim je napisana većina naše književnosti i hrvatskih dokumenata do 19. stoljeća. Zatim se od 20. st. taj klasični izvornohrvatski jezik dosad javno rabi uglavnom samo u hrvatskoj diaspori, ali je takav vrlo sličan kodificiran i unutar Europske Unije kao Gradišćansko-hrvatski mikrojezik naših EU-manjina: Austria, Magjarska, Slovačka, Češka i pripadni odseljenici u inim europskim državama. Naprotiv u domovinskoj Hrvatskoj taj klasični izvornohrvatski od god. 1918. više nije službeno-javni jezik, pa se dosad kod nas rabi većinom neformalno u privatnom društvu i obitelji, ter u dialektalnoj uporabi na selima, izim kraće javne uporabe kod nas opet od god. 1939.- 1945. To je takodjer taj tip klasičnoga izvornohrvatskog, na kojemu je uglavnom napisana i ova naša Hrvatska Metapedia.

Naprotiv, god. 1850. je pod nadzorom i uputama samoukoga-polupismenog srbskog 'jezičara' Vuka Stefanovića Karažića sklopljen Bečki književni dogovor jugofilno-unitarnih predstavnika južnih Slavena za ujedinjeni srbohrvatski jugojezik na temelju Vukove jekavske novoštokavštine iz okolice Bileća u istočnoj Hercegovini, - što je zapravo zajednički srbojekavski govor pravoslavnih zapadnih Srba - 'Prečana': Bosna, Crna Gora, istočna Hercegovina, 'Krajina' u Hrvatskoj. Djelomična zamjena ovim srbojekavskim jugojezikom (umjesto klasičnoga izvornohrvatskog) u Hrvatskoj je neslužbeno započela pod zloglasnom diktaturom bana Khuena Hedervarya od godine 1890. Taj novo-hibridni srbohrvatski pidgin je službeno-javno stupio na snagu s proglašenjem prve SHS-Jugoslavije od kraja god. 1918, pa je od 1919. ranije višestoljetni klasični izvornohrvatski ukinut i stvarno zabranjen u javno-službenoj uporabi.

Time je ranije nebalkanska hrvatska kultura zapravo u 20. stoljeću silom prebačena u Balkanski Sprachbund, tj. balkanska je (polu)kultura naknadno proširena sve do Kupe i Sutle. Kasnije, nakon naše stidljive 'Deklaracije o hrvatskom jeziku' od hrvatskih vukovaca, do god. 1971. je ovaj srbohrvatski Vukopis, uglavnom sličnoga vukovskog sadržaja (bez bitnih izmjena u izvornohrvatskom smjeru) tek formalno prepakiran kao tzv. 'hrvatski' pravopis pod nadimkom "Londonac", koji je nakon Titina državnog udara krajem 1971. zabranjen i većina je naklade po odredbi zloglasnoga partijskog sekretara Stipe Šuvara u Jugoslaviji uništena. Po malobrojnim inozemnim primjercima tog "Londonca" iz Engleske, nakon jugo-razpada i Domovinskog rata je naivnim (i dijelom polupismenim) Hrvatima, tek pod formalnim hrvatskim imenom opet podmetnut taj manjeviše sličan prepakirani Vukopis: većinom na temelju propaloga srbohrvatskog jugojezika i uglavnom bez mnogih elemenata klasičnoga izvornohrvatskog do 19. st. (i danas najsličnijega gradišćanskog).

Summary

Vienna Literary Agreement 1850, is the designation of a meeting held in March 1850, when writers from Croatia, Serbia and one from Slovenia met to discuss the extent to which their literatures could be conjoined and united. The first half of 19th century proved to be a turning point in Illyrian language conceptions. By that time, Illyrians held individual debates with their opponents; and Zagreb, as a the center of Croatian cultural and literary life, served as a stronghold for their implementation and propagation. However, by that time some of the Illyrians came to realize the infeasibility of the Illyrian conceptions of language and literary unification of all South Slavs, realizing that the only real option left would be the creation of common literary language for Croats and Serbs, which have in common both Shtokavian dialect in its Yekavian variant. In March 1850 the meeting was organized and was attended by self-taught Serbian linguist and folklorist Vuk Stefanović Karadžić, his close followers Đuro Daničić and Stefan Pejaković; the eminent Slavist of the period - Slovenian Franc Miklošič, and Croatians were represented by Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić, and Vinko Pacel.

General guidelines for the conceived development of the common literary language for Croats and Serbs were agreed on, which were in accordance with the native Karadžić's language and his orthographic premises, and that partly corresponded to those fundamental West-Serbian NeoShtokavian language which Illyrian language conception suppressed at the expense of South-Slavic commonness. Its posterior title 'Vienna Literary Agreement' (Serbo-Croatian: Bečki književni dogovor/Бечки књижевни договор) dates from the 20th century. The Vienna Literary Agreement was variously interpreted and referred to throughout the history of Slovenes, Croats and Serbs. During the history of both Yugoslavias, especially the second communistic Yugoslavia, the official doctrine was that the agreement set firm grounds for the final codification of Croatian language and Serbian language that soon followed. With the advent of national standard languages; Bosnian language, Croatian language and Serbian language in the 1990s, criticism emerged on the relevance of the agreement.

For example, this event had no critical influence for the Croatian cultural milieu, but has "managed to indicate developmental tendencies that in the formation of Croatian literary language which won by the end of the century". Malić argues that it was only during the 20th century, in the framework of "unitarist language conceptions and language policy", that the meeting has been given critical influence for the formation of common Croatian literary language and Serbian literary language. In Croatia it was later gradually introduced from 1890 to 1919. Since the agreement was not officially organized, no one was bound by it and was thus not initially accepted neither by Croatian nor by Serbian press. Croatia still had very live Illyrian language conception, and conservative Serbian cultural milieu was not ready to accept Karadžić's views of folk language of being literary. It was only in 1868 that his reform was accepted in Serbia, and not to the complete extent (Ekavian variant was accepted as standard, rather than Yekavian), and urban colloquial speech was silently given great influence to form standard language.

Bečki književni dogovor

Prvu iniciativu, organizaciu i novčanu podporu za Bečki književni dogovor je potaknuo dr. Franc Miklošič, knjižničar iz K.u.K. Ministarstva pravosudja Austrijske monarhije u Beču, zbog štednje na budućoj objavi (od 1853.) zajedničkih zakona i pravnog nazivlja za sve Slavene u K.u.K. carstvu. Tekst za taj Bečki književni dogovor (tj. početak kraja klasičnomu izvornohrvatskom jeziku) je rukopisno izpisao Stefan Pejaković i potom je dne 28. ožujka 1850. podpisan na poziv Vuka Karadžića u Gerlovićevoj krčmi na Ungargasse 362, gdje se u Beču na prigodnom domjenku sastalo 8 južnoslavenskih književnika: 5 iz Hrvatske, 2 iz Srbije i 1 iz Slovenije - radi dogovora o ujedinjenju književnih jezika Slovenaca, Hrvata i Srba. Kako tu nisu došli kao izabrani ni službeno ovlašteni predstavnici pripadnih naroda, cilj im je bio neka se nacionalni književni jezici što je više moguće približe, zato što su ovi tada smatrali, kako su svi južni Slaveni jedan narod i stoga trebaju imati jedan književni jezik. Dogovor su posložili u idućih 5 točaka:

  • 1. Zaključili su kako ne mogu miješati postojeća narječja stvarajući neko novo, nego trebaju po ugledu na ine narode npr. Nijemce i Talijane odabrati jedan od južnoslavenskih narodnih govora koji će biti književni i na kojemu bi svi trebali pisati.
  • 2. Zaključili su neka južno narječje bude zajednički književni jezik za sve južne Slavene, pa su se složili neka svi trebali pisati ije tamo gdje su to po tom narječju dva sloga, a gdje je to samo jedan slog da se piše je ili e ili i kako gdje treba, jer su u pojedinim krajevima rabili ekavski, ikavski i ijekavski glas jata.
  • 3. Zaključili su kako bi srpski i crnogorski književnici trebali pisati hrvatski glas h svuda gdje mu je mjesto po etimologiji, kako to pišu hrvatski književnici.
  • 4. Zaključili su kako kod imenica u genitivu množine ne treba na kraju pisati h jer srpski i crnogorski književnici h ne pišu nigdje i jer da mu po etimologiji tamo nije mjesto, zato jer to nije potrebno kao razlika prema inim padežima.
  • 5. Dogovoreno je kako ispred samoglasnog r gdje ono čini slog ne treba pisati ni a ni e kako to pišu hrvatski književnici, nego samo r kao u riječi "prst", jer tako "naš narod" govori i tako piše većina inih književnika i manji dio hrvatskih.

Taj dogovor su podpisali idući književnici: Ivan Kukuljević Sakcinski, Dimitrije Demeter, Ivan Mažuranić, Vuk Stefanović Karadžić, Vinko Pacel, Franc Miklošič, Stefan Pejaković i Đuro Daničić. Ovaj dogovor nije bio obvezatni dokumentb zato, jer ga nisu ratificirali službeno izabrani ni ovlašteni narodni predstavnici, a niti su u potpisivanju sudjelovali ključni jezikoslovci kao što je bio hrvatski Ljudevit Gaj, pa stoga nije odmah ni izpoštovan. Slovenci su svoj književmi jezik odmah i dalje dosad nastavili izgradjivati na slovenskom narječju iz ljubljanske okolice, a Srbianci su nastavili graditi svoj književni jezik na iztočnomu ekavskom izgovoru šumadijsko-vojvođanskog narječja uz utjecaj torlačkih govora. Samo Hrvati svoj književni jezik (do 1918.) temelje na ranijem trojstvu štokavštine, kajkavice i čakavštice, dok su oed 1919. u obje Jugoslavije slijedom Bečkog dogovora to napustili i službeno prešli na Vukovu jekavsku novoštokavštinu iz istočne Hercegovine. Napomena: u Hrvatskoj taj Vukov standard i Bečki dogovor formalno i dalje važe, jer sve dosad ih nijedna službena institucia dosad još nije službeno odbacila niti javno odkazala (izim kraće u predratno i ratno doba 1939.- 1945.).

Ocjene uglednih stručnjaka

Dolje niže slijedi izvorni tekst podpisanoga Bečkog književnog dogovora, - koji je bio najvećim kulturnim porazom Hrvata od stoljeća VII. do dandanas, jer je postao početak kraja klasičnom i pravomu izvornohrvatskom jeziku prošlih stoljeća (što je potom postupno ukinut i likvidiran u domovini izmedju god. 1890. i 1919., a ostao u javnoj uporabi u našoj diaspori i Gradišću).

  • Pogubni učinak toga kasnije u Hrvatskoj jezgrovito navodi dr. Viktor Novak 1967 u svom tekstu "Vuk i Hrvati": str. 561: Tvorci ovog hrvatskog novogovora nisu se vraćali izvornom hrvatskom jeziku koji je bio različit od srpskog, već su samo postojeći srpski koji su ilirci prihvatili, da bi se "približili braći Srbima" pretvarali u novogovor, a to znači davali mu neprimjerene pa i nakazne oblike.
  • Prof.dr. Bulczu Laszlo, simpozij INTERCON, Zagreb 1996: "Kratko i jezgrovito rečeno: prošlost je jezika hrvatskoga sjajna, sadašnjost mračna, budućnost neizvjestna ... U djelima se (ranijih) književnika zrcali pravo biće jezika hrvatskoga, pravopisa i porabe jezične. Sve je to obrazbeno blago u XX. stoljeću odvrženo i poslano u ropotarnicu poviesti... Budući nam je izvorni književni izraz hrvatski iz mozga bez traga izpran, ... unatoč mnogostoljetnoj svojoj poviesti, hrvatski je jezik danas lišen prošlosti."

I od tih novijih izjava se dosad još ništa bitno u Hrvatskoj nije poboljšalo, - dapače opet zlokobno klizimo u lošije jer su nam nedavno vladajući neokomunisti čak ukinuli i službeno Povjerenstvo vlade za hrvatski jezik ...

Tekst Bečkog dogovora

Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući kako nam je književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego još i po jeziku i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana da se razgovorimo kako bismo se, što se za sad više može u književnosti složili i ujedinili. I tako smo:

  1. Jednoglasnice priznali da ne valja miješajući narječja graditi novo kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno da bude književni jezik, i to sve:
    a) zato što nije moguće pisati tako da bi svaki mogao čitati po svojem narječju,
    b) zato što bi svaka ovakova mješavina, kaono ti ljudsko djelo bila gora od kojeg mu drago narječja, koja su djela božija,
    c) a i zato što ni ostali narodi, kao npr. Nijemci i Talijani, nijesu od svojih narječja gradili novijeh, nego su jedno od narodnijeh izabrali te njim knjige pišu.
  2. Jednoglasnice smo priznali da je najpravije i najbolje primiti južno narječje da bude književno, i to:
    a) zato što najviše naroda tako govori,
    b) što je ono najbliže staromu slovenskomu jeziku a po tome i svjema ostalijem jezicima slovenskijem,
    c) što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane,
    d) što je sva stara dubrovačka književnost u njemu spisana,
    e) što najviše književnika i istočnoga i zapadnoga vjerozakona već tako piše (samo što svi ne paze na sva pravila). Po tom smo se složili da se na onijem mjestima gdje su po ovomu narječju dva sloga (syllaba) piše ije, a gdje je jedan slog, ondje da se piše je ili e ili i, kako gdje treba npr. bijelo, bjelina, mreža, donio. A da bi svak mogao lakše saznati gdje su po ovome narječju dva sloga, gdje li jedan i gdje treba pisati je, gdjeli e, gdjeli i - zamolili smo svi ostali g. Vuka Stefanovića-Karadžića da bi napisao o tome glavna pravila, koja su ovdje priložena.

Ako li tkogod iz kojega mu drago uzroka ne bi htio pisati ovijem narječjem, mi mislimo da bi za narod i za književno jedinstvo najprobitačnije bilo da piše jednijem od ostala dva narodna narječja, kojijem mu je volja, ali samo da ih ne miješa i ne gradi jezika kojega u narodu nema.

  1. Našli smo za dobro i potrebno da bi i književnici istočnoga vjerozakona pisali h svuda gdje mu je po etimologiji mjesto, kao po starome slavenskome jeziku, kao što oni zakona zapadnoga pišu h i kao što narod naš od obadva vjerozakona na mnogo mjesta po južnijem krajevima govori.
  2. Svi smo priznali da h u samostavnijeh imena na kraju u rod. množ. ne treba pisati jer mu ondje ni po etimologiji ni po općenome narodnom govoru, ni po ostalijem današnjijem jezicima slavenskijem nije mjesta. Mi smo se opominjali da će se naći književnika koji će reći da bi ovo h samo zato valjalo pisati da se ovaj padež razlikuje od ostalijeh, ili najposlije da bi ove razlike radi mjesto h valjalo pisati kakav drugi znak.

Ali jedno zato što se u mnogijeh riječi ovaj padež po sebi razlikuje (npr. zemalja, otaca, lakata, trgovaca itd.), a drugo što u nas ima i drugijeh padeža jednakijeh, pa ih u pisanju nikako ne razlikujemo, i što ovakovijeh stvari ima mnogo i u drugih naroda - mi smo svi pristali na to da se ni h niti ikakov drugi znak na pomenutome mjestu ne piše, osim samo kada se iz smisla ne bi moglo razumjeti da riječ stoji u rod. mn. da se naznače akcenti (koje će nam valjati činiti i u ostalijem ovakovijem događajima).

  1. Svi smo jednoglasice pristali da se pred r, gdje samo sobom slog čini, ne piše ni a ni e, već samo r neka stoji (npr. prst) i to:
    a) zato što narod tako govori,
    b) što književnici istočnoga vjerozakona svi tako pišu (osim jednoga, dvojice),
    c) što i Česi tako pišu,
    d) što su i mnoge slovenske knjige glagoljskijem slovima tako pisane,
    e) što se dokazuje da ni u starom slovenskome jeziku na ovakijem mjestima nije trebalo pisati jerova ni kod r ni kod l, jer su ova oba slova na ovakijem mjestima bila samoglasna, kao i u sanskritu.

Ovo smo dakle za sad svršili. Ako da Bog te se ove misli naše u narodu prime, mi smo uvjereni da će se velike smutnje književnosti našoj s puta ukloniti i da će se k pravome jedinstvu mnogo približiti.

Zato molimo sve književnike, koji upravo žele sreću i napredak narodu svojemu, da bi na ove misli naše pristali i po njima djela svoja pisali.

<poem> U Beču 28. ožujka p. n. 1850.

Ivan Kukuljević, s. r. Dr. Dimitrije Demeter, s. r. Ivan Mažuranić, s. r. Vuk Stef. Karadžić, s. r. Vinko Pacel, s. r. Franjo Miklošić, s. r. Stefan Pejaković, s. r. Gjura Daničić, s. r. </poem>

Literatura

  • Hrvatski pravopis: Lada Badurina, Ivan Marković, Krešimir Mićanović, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-150-815-5
  • Hrvatski školski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 2008., ISBN 978-953-0-40026-9
  • Hrvatski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 2010., ISBN 978-953-0-40034-4
  • Stjepan Babić & Milan Moguš: Hrvatski pravopis usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2010. ISBN 978-953-0-40034-4
  • Vladimir Anić & Josip Silić: Pravopis hrvatskoga jezika, Novi Liber i Školska knjiga, Zagreb 2001. godine, ISBN 953-6045-17-6 (Novi Liber), - ISBN 953-0-40019-5 (Školska knjiga)
  • Stjepan Babić, Božidar Finka, Milan Moguš: Hrvatski pravopis, Zagreb 1971. (pretisci: London 1972., 1984., Zagreb 1990.), 1994., 1995., 1996., 2000., 2002., 2003., 2004., 2006.
  • Vladimir Anić, Josip Silić: Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb 1986., 1987., 1990.; Pravopis hrvatskoga jezika, Zagreb 2001.
  • Milan Moguš, Značenje Deklaracije u povijesti hrvatskoga jezika, Kolo, 40. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, Broj 01-02, 2009., ISSN 1331-0992
  • Miko Tripalo, Hrvatsko proljeće, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 2001.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU license almost from WikiSlavia and Wikinfo (partly from Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Bečki_jugojezik_1850.&oldid=41102"