Vunbacytel (šiguur)
Vunbacýtel (= kajk., otočno-čakav. śiguũr, novo polukajk. sigurnjâk): izbacivač, čuvar hotela, restorana i dvorana za svečane priredbe u starohrvatskim gradovima od 17. stoljeća pa sve do Prvoga svjetskog rata, a tu su ulogu u prošlim stoljećima najviše obavljali Ličani. Kasnije je u Hrvatskoj to starinsko zanimanje fizičkih čuvara-snagatora što su na posao stizali pješice uglavnom prestalo, pa su ih u novijim desetljećima dosad zamijenili naoružani čuvari posebnih sigurnosnih službi, koji na posao stižu i odlaze službenim automobilima.
Sadržaj
Abstract
Vunbacytel & shiguur (their traditional role as Croatian guardians of entrances, and as modern auto-bots in some Croatian wikies): During some former centuries, vunbacytel was the traditional physical guardian of hotels and restaurants in Croatian inlands, but it was abolished in 20th century during Yugoslavia. Its synonymic role in the hotels of Croatian coast and Adriatic islands was called shiguur. Then recently the former name vunbacytel was anew applied for the auto-boots in some Croatian wiki-encyclopedias as the automatized guardians detecting and blocking trolls and similar web-provocators.
Kajkavski vunbacýtel
Vunbacýtel je u gradovima sjeverozapane Hrvatske kroz prošla stoljeća sve do 1. svjetskog rata bio tradicijski kajkavski naziv za sigurnosne čuvare-snagatore što su većinom obavljali kršni Ličani u Zagrebu, Varaždinu, Križevcima i inim našim gradovima. Njihov je plaćeni posao i zadaća bilo hvatati "za gušu" i iz hotela, boljih restorana i svečanih priredbi ručno izbaciti van pijance, nasilnike i ine provokatore (= sada trollovi).
Ovi su gradski 'izbacitelji' djelovali sve do godine 1918., kad ih je zabranila SHS-Jugoslavija, jer su ranije od ovih mnogi jugo-balkanci zaradili teške batine. Taj slikoviti starinski naziv potječe od kajkavskih riječi: vun = van (srb. napolje) i bacýtel = izbacivač, tj. "izbacitelj van".
Jadransko-čakavski śiguũr
Vrlo sličnu ulogu je takodjer u prošlim stoljećima sve do 2. svjetskog rata kod nas na istočnom Jadranu imao tzv. śiguũr, što su takodjer kao plaćeni posao većinom obavljali snažni Ličani, koji su pri ulazima (portûni) bili fizički osiguratelji turističkih hotela i boljih restorana na obali i otocima protiv pijanaca, raznih nasilnika i inih nepodobnih osoba.
Sam taj naziv je pradavnoga prapoviestnog podrietla još iz rane Mezopotamie, pa je ovaj naš čakavski śiguũr u današnjoj Europi daleko najstariji naziv za novijega štokavskog čuvara, starosti najmanje 4 tisućljeća. Naime, u prapoviestnomu akadskom je sigguru prvotno značilo čuvara ili stražu, pa se od toga razvila i rana izvedenica za arheološki poznati ziggurat tj. mezopotamski hram na umjetnom brežuljku. Taj stražarski posao "sigguru" su u ranoj Mezopotamiji često obavljali sjeverniji huritski Mitanci (klinopisom: Hurrwuhé-Mitanni) iz ranog Kurdistana koji po imenu možda imaju veze s Prahrvatima, jer su ovi tada rastom bili najviši (do 170 cm) i najsnažniji prastanovnici uz gornju Mezopotamiu.
Kasnije je sličan asimilirani naziv straže/čuvara posudjen iz Mezopotamie i preko rano-perzijskog jezika prenesen našim antičkim pretcima tj. Iranohrvatima, koji se razmjerno najbolje i najobilnije očuvao od srednjeg vieka dosad s raznolikim arhajskim izvedenicama u bodulskom cakavizmu kvarnerskih otočana: npr. śiguũr = čuvar - stražar, zbirna imenica śiguûrba = straža - garda, śiguràtja = kopča - "ziherica", pa pridjev i prilog śigûri - śigûre = siguran - sigurno, ter glagoli śiguràt = stražariti - osigurati i śigurÿvat = nadzirati - osiguravati, ... itd.
Iz svega toga se konačno po starohrvatskoj tradiciji nakon 4 tisućljeća do 20. stoljeća (mimo nametnutog vukopisa), u novijoj zagrebéčkoj polukajkavici sada još razvila i domaća kolokvialna imenica sigurnjâk = stražar - pozornik (a koju naše vukovske crnomanjaste lektorice iskonom îzBosne dosad uporno križaju iz "neknjiževnih" tekstova).
Vunbacytel: nova wiki-uporaba
Vunbacytela je, kao stari hrvatski pojam i čuvarsku ulogu kroz 20. stoljeće srbo-balkanska Jugoslavija ukinula i izbacila u poviestnu ropotarnicu. Ipak je nakon njegove pojave pred pola tisućljeća, on nakon propale Titine Jugovine odnedavna u najnovijemu digitalnom obliku od godine 2013., poput neuništivog feniksa opet uzkrsnuo na svjetskom medjumrežju, kao tradicionalni hrvatski pojam i nadimak za novog auto-bota:
Ovaj se nakon stoljetne jugo-pauze, opet sada u 21. stoljeću već svakodnevno primjenjuje barem u 2 medjunarodne wiki-enciklopedie na medjumrežju, gdje se svakim njihovim otvaranjem, zajedno s ulazom u dotični wiki na računalima ujedno podiže u ulozi web-čuvara i pripadni "Vunbacytel" u novoj suvremenoj elektro-borbi za djelatnu blokadu i izbacivanje zlonamjernih jugo-trollova i sličnih balkanskih provokatora. Njegova su obnovljena 'radna mjesta' danas: Wiki-enciklopedia Wikinfo na hrvatskomu, kao i Hrvatska Metapedia, - a nadajmo se kako će se tom dvojcu uskoro pridružiti sa sličnim vunbacytelom još ini hrvatski portali na medjumrežju (osobito oni izvorno-hrvatski iz naše diaspore).
Glavna literatura
- T. Lipljin: Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Garestin d.o.o, 1284 str. Varaždin 2002.
- M. Yoshamya & al.: Glossaries of east Kvarner (Baška, Rab, Vinodol) - dictionary, grammar and culture, vol. 1: 1224 p., ITG - Zagreb 2005.
- A.Ž. Lovrić, M.H. Mileković, M. Rac i sur.: Purgerska špreha zagrebéčka, sisečka i petrinjska (Jen agrámerski slovár). Ranohrvatski srednjovjeki pradialekti knj. 2 (u tisku), Zagreb 2014.
Poveznice
Reference
Original compilation adapted and enlarged by GNU license almost from WikiSlavia.
