Američki Jugo-Hrvati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Američki Jugo-Hrvati (naši prekomorski odseljenici na strani Jugoslavije): Naša desetljećima organizirana i većinom nacionalno svjestna prekomorska diaspora najviše iz SAD, Argentine i Australije, imala je iznimnu važnost u nedavnom stvaranju hrvatske državnosti i obnovi naše demokracije. Najveća je bila ogromna financijska pomoć i nabava oružja u Domovinskom ratu, a mnogi koji su to desetljećima čekali i osobno su terenski sudjelovali u našemu oslobodilačkom ratu uz životni rizik, pa su brojni ranjeni i neki su čak žrtvovali život za novu slobodnu domovinu. Povrh toga su svojim inozemnim izkustvima u organizaciji demokratskog društva i uspješnog gospodarstva takodjer značajno pridonjeli u obnovi i organizaciji nove hrvatske demokracie.

Ipak tu domovinsku odanost hrvatske diaspore ne treba nekritično idealizirati, jer se zbog vjerodostojne objektivnosti mora spomenuti, kako još postoje i poneke prekomorske zajednice naših iseljenika koje su kroz 20. stoljeće na poticaj udbaša i Agitpropa bar dielom davale trajnu podršku unitarnom jugoslavenstvu, npr. Montevideo, San Diego i Rio de Janeiro. Najekstremniji primjer toga upornog jugoslavizma u obje Amerike je naš najjužniji gradić Porvenir na Ognjenoj Zemlji, gdje sve do dandanas još uvijek postoje spomenici, natpisi, proslave i zastave u počast propaloj Jugoslaviji: vidi još Američki Hrvati.

Abstract

American Yugoslav-Croats (Croatian emigrants supporting Yugoslavia): The majority of Croatian emigrants in both Americas during the WW2, and also during the recent Yugoslavia's disaster were anti-communist, politically and otherwise supporting the autonomous Croatia against the united Yugoslavia. However, in Americas existed also some emigrant groups of Croatian descent supporting Yugoslavia against Croatia, e.g. in San Diego, Montevideo, and Rio de Janeiro. The most curious example is Porvenir in Fireland once founded by Croats: there persisted in Porvenir even nowadays a strong nostalgic support for yet unexisting Yugoslavia, including its public monuments, inscriptions, declarations, feasts, and flags in the honour of former Yugoslavia.

Jugoslavenski Porvenir

Porvenir (indianski: Karkanke) je jedini gradić i upravno središte zapadnoga čileanskog dijela Ognjene Zemlje. Leži na sjeverozapadnoj obali glavnog otoka Isla Grande de Tierra del Fuego, u sredini Magelanovog tjesnaca, nasuprot većega poluhrvatskog grada Punta Arenas (gdje su većina domoljubni Hrvati). Godine 2007. je Porvenir imao 6.940 stanovnika, a od ovih su 3/4 ili oko 5.000 naši potomci iz Dalmacie, koji su pred nekih 130 god. i osnovali taj gradić. Odkrićem zlata od 1879. je Ognjena Zemlja privukla val doseljenika, uključujući najviše Hrvate.

Zaljev gdje je sad naselje, do 19. st. su indianski domorodci plemena Ona zvali "Karkanke" (morska oseka), a doseljenici s nadom u bolju budućnost su ga prekrstili u Bahia Porvenir i od 1883. je u tom zaljevu izgradjeno istoimeno selo Porvenir (špan. "Budućnost"). 20. lipnja 1894 je čileanski predsjednik Jorge Montt tu odobrio osnutak novoga grada, koji je postao lukom za izvoz proizvoda od ovaca s Ognjene Zemlje. Potom je ta luka privukla i nešto španjolskih doseljenika iz zapadnijeg pacifičkog otočja Chiloé, ali su dosad tu većina ostali naši potomci iz Dalmacije. U svjetskom ratu je Porvenir bio opskrbna baza njemačkim brodovima južnog Atlantika, a u poraću su se tu uz ine sklonili i njemački vojni čelnici Joseph Bohr i Walther Rauff.

Klima uz Porvenir je hladna južno-oceanska s godišnjim prosjekom 6°C, a zimi u srpnju je +1,0-1,5°С i ljeti u siječnju 10,0-10,5°C. Oborine su oskudnije nego u susjednom gradu Punta Arenas i prosjek je tek 370 mm/god. Ovčarstvo je tu do danas ostalo jedna od glavnih djelatnosti, a tek u manjoj mjeri je to ranije zlatno rudarstvo i novije bušotine nafte. Za jače ribarstvo u uvali Porvenir su nepovoljni olujni vjetrovi i pliće kameno dno s puno stijena koje priječe plovidbu većih ribarskih brodova, a i turizam je slabiji u poredbi sa susjednim gradovima Punta Arenas i Ushuaia. Jedan od glavnih gradskih prihoda su u okolici najveća čileanska kasarna na Ognjenoj Zemlji i veći kažnjenički logor, a stotinjak km istočno su naftne bušotine i rafinerija Cerro Sombrero. Porvenir je na kopnu povezan cestama s argentinskim naseljima na iztoku Ognjene Zemlje, a u blizini je i manji aerodrom. Dva trajekta šest puta tjedno povezuju Porvenir preko tjesnaca s glavnom lukom Punta Arenas.

Porvenir: Jugonostalgici

Glavnu ulogu u lokalnoj upravi gradića i Ognjene zemlje sve dosad tu većinom imaju deklarirane unitarne Jugoslavenke, pa je sada čelnik gradske uprave gdja. Liliana Kusanović, a ovdašnji delegati Ognjene Zemlje u čileanskom parlamentu su Carolina Goić i Miodrag Marinović. Dok je naša velika diaspora u susjednom gradu Punta Arenas i drugdje u Čileu oduvijek jasno iskazivala hrvatsko domoljublje, ovi preko tjesnaca iz južnijeg Porvenira su prvo doselili u 19. st. kao dalmatinski autonomaši, a u svjetskom ratu su bili pro-nacisti, pa u poraću sve dosad izraženo pro-jugoslavenski unitaristi uz postavljene spomenike, natpise, proslave i zastave u počast propaloj Jugoslaviji.

Zato dosad usred grada ovi imaju Parque Yugoslavo (Jugoslovenski vrt) uz velebni spomenik našim pionirima u obliku kuglaste mine s 'rogovima' (inspiracija iz JNA), ter nostalgične titoističke proslave jugo-praznika uz jugoslavenske zastave. Za razliku od ogromne većine doseljenih Hrvata u obje Amerike koji su raznoliko pomagali Hrvatsku u Domovinskom ratu, ovi iz Ognjene Zemlje su uglavnom ostali na strani Jugoslavije i JNA. Tako je daleki Porvenir na ledenoj Ognjenoj Zemlji ostao zadnjim upornim utočištem tvrdokornog jugoslavenstva u Americi. Vidi još pobliže: PuntaArenas i čakavci.

Jugo-Hrvati Montevidea

Spram inih zajednica prekomorskih Hrvata izvan Europe, ova oko Montevidea se iztiče s više osobitosti:

  • Naša urugvajska zajednica oko Montevidea je jedna od najstarijih u Južnoj Americi, gdje se Hrvati doseljuju već oko tri stoljeća.
  • Po brojnosti naša urugvajska zajednica oko Montevidea je jedna od manjih u Južnoj Americi gdje sadrži tek 3.400 deklariranih Hrvata.
  • Po trendu su Hrvati oko Montevidea, uz slični Rio de Janeiro jedna od rjedjih naših južnoameričkih zajednica danas u relativnoj stagnaciji i djelomičnom opadanju.
  • Pored kalifornijskog San Pedra i brazilskog Rio de Janeira, urugvajski Montevideo je u obje Amerike treći grad gdje su pravi domoljubni Hrvati manjina, jer tu pretežu unitarno-jugoslavenski iseljenici.

Urugvaj je danas po broju doseljenih Hrvata i njihovih potomaka tek šesti u Južnoj Americi, nakon najbrojnijeg Čilea, pa Argentine, Brazila, Perua i Paragvaja. Ipak je Urugvaj uz Argentinu i Brazil bio jedna od prvih južnoameričkih zemalja, gdje su već od sredine 18. st. stoljeća brodovima preko Atlantika stizali naši prvi prekomorski doseljenici do Južne Amerike u luku Montevideo, ali je većini njih Montevideo bio tek privremena lučka postaja. Dio naših su se potom iz Urugvaja većinom preselili dalje, najviše u susjednu Argentinu i Čile. Najveći broj urugvajskih Hrvata su izkonom čakavci iz Dalmacije. Od naših potomaka u Urugvaju, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem većinom slabo ili nikako ne znaju rodni hrvatski i pretežno već govore romanski.

Domaći hispanizirani polučakavci s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju tek nekih 3 tisuće naših pretežno starijih doseljenika, pa bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu po svojim klubovima. Danas u Urugvaju boravi desetak tisuća južnohrvatskih potomaka, od kojih su 3/5 već posve asimilirani i romanizirani, pa uglavnom više nisu svjesni svog podrietla i posve su zaboravili hrvatski. Tek nekih 3.400 naših urugvajskih potomaka su manjeviše svjesni svoga hrvatskog izkona, pa ipak ponešto znaju miešani polučakavski ili bar donekle pasivno razumiju hrvatski.

Većina naših starijih doseljenika oko Montevidea su radili u pomorstvu, brodogradnji i ribarstvu, a noviji u 20. st. su dielom kopneni štokavci koji odlaze u nutarnja mjesta Urugvaja gdje većinom rade u poljodjelstvu, ali im se sad potomci opet vraćaju u Montevideo. Zato danas većina ili oko 3/4 urugvajskih Hrvata žive u glavnom gradu, a ini u desetak manjih naselja po zaledju. Medju našima u Urugvaju se na prijelazu 19./20. st. najviše istaknuo Nikola Mihanović kao bogati brodovlasnik rodom iz Brača koji je započeo karieru u Montevideu i kasnije je prešao u Buenos Aires. On je imao u vlasništvu cijelu trgovački flotu od 82 veća parobroda (transatlantici) i oko 350 inih obalnih brodova na kojima je zaposlio oko 5.000 naših jadranskih pomoraca. U urugvajskoj kulturi su danas od naših najugledniji: slikarica Sonja Vidovich Imhof, pjesnikinja Elena Rivero Vidovich, pisac i povjesničar Eduardo R. Antonich, itd.

Političke usmjerbe

Inače, za razliku od susjedne Argentine i Paragvaja sa strožim režimima i kontrolom, u demokratskom Urugvaju je zato već desetljećima bio pojačan unitarni utjecaj jugoslavenskih udbaša i Agitpropa. Odraz toga je, što je tu slično kao u San Pedru i Rio de Janeiru, dio naših doseljenika hrvatskog izkona u 20. st. već od 1. svj. rata pa sve donedavna prihvatio unitarnu jugoslavensku usmjerbu. Zato su se pretežno izjašnjavali Jugoslovenima (Yugoslavos) i u 2. svj. ratu su politički i financijski pomagali Titove partizane protiv Hrvatske.

Na sličnu usmjerbu donedavna upućuju i njihove znakovite udruge u Montevideu, npr. Bratstvo, Slobodna Jugoslavija, Jugoslavenska narodna obrana i slične, a u Montevideu takodjer izdaju znakovite novine kao Nova Jugoslavija, Jugoslavenski vjesnik, itd. Unatoč razmjerne malobrojnosti, baš zbog takve ideološke podobnosti se naši urugvajski doseljenici kroz 20. st. u Jugoslaviji češće navode kao poželjan primjer, negoli ini nepodobni prekomorski Hrvati iz Argentine, Čilea, Paragvaja i slični. Vidi još pobliže: Montevideo i Hrvati.

Jugo-Hrvati Rija (Brazil)

Dosad u Brazilu živi 128.000 doseljenih čakavskih Hrvata uglavnom iz Dalmacie, a najviše ih ima na atlantskom jugoiztoku oko najvećeg grada São Paulo (bar 45.000) i manje uz Rio de Janeiro oko 30.000. Većina njih tj. oko 2/3 u Riju su čakavci podrietlom iz otoka Korčule, a ini su 1/4 štokavci iz našega kopnenog zaledja. Čakavski potomci tu većinom rade u ribarstvu, pomorstvu i brodogradnji, a kopneni štokavci u trgovini, obrtima i sl. Za razliku od zapadnijeg São Paula i inih manjih zajednica brazilskih Hrvata gdje su većina naših čakavskih doseljenika uglavnom usmjereni domoljubno kao Hrvati, ovdje u Riju se znatan dio naših štokavaca dosad već dugo izjašnjavaju kao 'Jugosloveni' (portug. Yugoslavos), a pogotovo štokavci izkonom iz našega kopnenog zaledja. Zato su tu osnovane unitarne udruge kao Jugoslavenski centar, Jugoslavenski iseljenički odbor i sl.

Za razliku od zapadnijeg São Paula gdje naša zajednica kao i ukupno pučanstvo ubrzano rastu, ovdje u Riju naši stagniraju zbog odselidbe u São Paulo ili dalje u Čile, a dio se odnedavna i vraća u slobodnu Hrvatsku. Od nekih 30.000 hrvatskih potomaka u Rio de Janeiru, većina onih iz kasnijih generacija ili s višom naobrazbom uglavnom više ne znaju hrvatski i pretežno već govore portugalski ili dvojezično i popularni engleski. Domaći polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove u Riju donekle znaju tek desetak tisuća naših pretežno starijih doseljenika koji uglavnom rade u ribarstvu, pa bar povremeno govore starinski kod kuće u obitelji ili privatno u društvu i na brodovima. U kulturnom i inom životu Rija malobrojni neorganizirani Hrvati uglavnom nemaju vidljivog utjecaja, kao npr. oni u Čileu i Peruu. Vidi još pobliže: Rio deJaneiro i Hrvati.

Jugonostalgici u San Pedru

San Pedro je najveća ribarska luka na pacifičkoj obali zapadnih SAD. To je ranije bio poseban kalifornijski gradić, ali je s porastom susjednog Los Angelesa u 20. stoljeću ovomu pripojen kao južno lučko predgradje. U San Pedru je i najveća hrvatska zajednica zapadne obale SAD-a, ali se u popularnoj promičbi (Wikipedia i sl.) zbog idejne podobnosti tih unitarnih Poluhrvata posve krivo navodi da je to tobože najveća hrvatska zajednica na Pacifiku: Mnogostruko su veće (ali idejno nepodobne) hrvatske zajednice južnije na Pacifiku u čileanskoj Antofagasti s oko 160.000 Hrvata i Iquique s 80.000 naših.

Naprotiv kod Los Angelesa i najviše u San Pedru živi tek oko 35.000 hrvatskih potomaka - ali su ovi dosad vrlo poznati i podobni, jer su do 1. svj. rata oni dielom podržavali dalmatinsko autonomaštvo i još potom su kroz 20. stoljeće većinom bili usmjereni pro-jugoslavenski pod znatnim utjecajem Udbe i Agitpropa, za razliku od većine inih Hrvata u obje Amerike (i Australiji) koji su ipak bili manjeviše domoljubno usmjereni od početka do danas. Njihovu dugotrajnu jugo-usmjerbu dosad jasno pokazuju čak 17 jugo-društava tih kalifornijskih Poluhrvata u 20. stoljeću: Dalmatinska sloga, Jugoslavenski klub, Jugoslavenski dom, Radnički klub, Jugoslavenski ženski klub, Jugoslavenski sportski klub, Klub amerikanaca jugoslavenskog porijekla, pa još izdavanje kalifornijskog lista "Jugoslaven", vlasništvo broda "Jugoslavija"... i tomu jugo-slični pokazatelji.

U nizu lučkih gradova duž obala Kalifornije su manjeviše nazočni polučakavski potomci hrvatskih doseljenika s Jadrana, a tu je njihova najveća zajednica u lučkom naselju San Pedro uz Los Angeles. Ovi čakavski potomci u Kaliforniji su uglavnom iz Dalmacije tj. većinom iz otoka Brača, Hvara, Visa i Korčule i sada se pretežno bave raznim pomorsko-ribarskim i sličnim djelatnostima, pa su tamo imali do 5.000 ribarskih brodica i 101 brod veće tonaže. Kao dalmatinski otočni pomorci su ovi kalifornijski Hrvati nakon doselidbe većinom radili u ribolovu i povezanoj ribarskoj industriji, gdje imaju podjednaku važnost i utjecaj kao i kalifornijski Taliani kojih tu ima 45.000 oko Los Angelesa.

San Pedro: Jugohrvati

Jezična je posljedica što su ti kalifornijski čakavci većinom bili usmjereni jugoslavenski pa su sve donedavna podržavali stvaranje i obnovu Jugoslavije: Zato su odatle prihvaćali Vukovski hibridni polujezik i rado su preuzeli u govoru brojne jugoštokavske i čak turko-balkanske riječi usred Amerike, pa mnogi njihovi jugoslavenski potomci sada tamo govore osiromašenom anglo-jugoturskom mješavinom, tek s malo ili nimalo čakavske baštine. Od tih hrvatskih potomaka u Kaliforniji, većina onih iz kasnijih generacija ili s višom naobrazbom uglavnom više ni ne znaju hrvatsku čakavicu i pretežno već govore engleski. Domaći polučakavski s puno jugo-balkanskih i engleskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje znaju tek oko 5 tisuća naših pretežno starijih doseljenika, koji uglavnom rade u ribarstvu i tako bar povremeno govore starinski kod kuće ili privatno u društvu na svojim brodovima.

Baš zbog te ideološke podobnosti se u našoj dialektološkoj literaturi za iseljeništvo najviše ponavljaju ovi podobni i hibridni polučakavci iz Kalifornie, a ini naši nepodobni iz Amerike se često izostavljaju i prešućuju. U ideološki kontroliranom informativnom prostoru Hrvatske (i hr.wikipedije) se stalno i uporno ponavlja taj podobni primjer San Pedra, da nam se nametne krivi dojam kako većina "naših" emigranata ipak podržava bratstvo-jedinstvo i održanje Jugoslavije. Tek u novije doba, nakon razpada Jugoslavije i ovi kalifornijski Poluhrvati bar dielom pragmatično napokon iskazuju nešto više domoljublja spram "starog kraja". Vidi još pobliže: Los Angeles i Hrvati.

Literatura

  • Ljubomir Antić 1991: Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Centar za migracije i narodnosti, Stvarnost, Zagreb.
  • Memoria Chilena: Inmigración Croáta en Chile, 1864 - 1930. Santiago de Chile.
  • Mateo Martinić: Brief History of the Land of Magellan. Punta Arenas 2002.
  • Klaus Bednarz: Am Ende der Welt - Eine Reise durch Feuerland und Patagonien, Reisebericht.
  • Eduardo Antonich: Los Croatas del Uruguay. Studia Croatica 3, 2008.
  • Eduardo R. Antonich: Croacia y los Croatas en Uruguay. Montevideo, 2006.
  • Ljubomir Antić: Pregled hrvatskih iseljeničkih društava u Južnoj Americi od prvog svjetskog rata. Radovi instituta za hrvatsku povijest, Zagreb 1984.
  • Ljubomir Antić: Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Centar za migracije i narodnosti, Stvarnost, Zagreb 1991.
  • Ljubomir Antić: Hrvati i Amerika, Hrvatska sveučilišna naklada - Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2002.
  • Alex Schubert: Stadtguerilla, Tupamaros in Uruguay. Wagenbach, Berlin 1971, ISBN 3-8031-1026-2
  • Elisabeth Blum & Peter Neitzke 2004: Favela Metropolis. Berichte und Projekte aus Rio de Janeiro und Sao Paulo. Birkhäuser Basel, Boston, Berlin. ISBN 3-7643-7063-7
  • Jürgen Dietz: Stadtentwicklung, Wohnungsnot und Selbsthilfe in Rio de Janeiro. Bewertung und Evaluierung von Favela-Programmen und -Projekten. Brasilienkunde-Verlag, Mettingen 2000, ISBN 388559076X.
  • Leonard Pitt & Dale Pitt 2000: Los Angeles A to Z; An Encyclopedia of the City and County, University of California Press.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license mostly from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.