Rio deJaneiro i Hrvati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Rio de Janeiro i Hrvati: skraćeno Rio je ime grada u saveznoj državi Rio de Janeiro na jugoistoku Brazila. Rio de Janeiro (port.= 'Siječanjska rijeka', fran. "France Antarctique") je bivši glavni grad Brazila od 1763.- 1960. i ranije Portugalskog Carstva od 1808.- 1821. Spektakularno prirodno okružje, karnevali, samba i plaže kao Copacabana, Ipanema i Leblon su glavne turističke atrakcije za Rio. Najpoznatiji spomenik i zaštitni znak grada je kip Isusa Otkupitelja (Cristo Redentor) na brdu Corcovado. Ine su zanimljivosti brdo 'Sladorna Glava' sa žičarom koja vozi do njegovog vrha, pa Sambodrom za vrijeme karnevala, kao i golemi nogometni stadion Maracanã, jedan od najvećih na svijetu. Rio također ima i 2 najveće gradske šume unutar samoga grada: Floresta da Pedra Branca i Floresta da Tijuca. Procjena pučanstva u gradu za 2005. godinu je 6.094.183 gradjana, a u širjem prigradskom okružju metropole živi između 11 i 12 milijuna stanovnika. Rio nije najveći grad u Brazilu, nego drugi iza São Paula. Ljude iz Rio de Janeira zovu Carioce, a gradska himna je Cidade Maravilhosa - Čudesan Grad. U Riju živi preko 30.000 doseljenih brazilskih Hrvata (Croátas Brasilẽiros) većinom iz Dalmacije.

Abstract

Rio de Janeiro & Croats, commonly referred to simply as Rio (River of January), is the capital city of the State of Rio de Janeiro, the second largest city of Brazil, and the third largest metropolitan area and agglomeration in South America, 6th largest in the Americas, and 26th in the world. This city was the capital of Brazil for nearly two centuries, from 1763 to 1815 during the Portuguese colonial era, 1815 to 1821 as the capital of the United Kingdom of Portugal, Brazil and Algarves, and from 1822 to 1960 as an independent nation. Rio is nicknamed the Cidade Maravilhosa or "Marvelous City". Rio de Janeiro represents the second largest GDP in the country (and 30th largest in the world), estimated at about 343 billion reais (2008), and is the headquarters of two major Brazilian companies – Petrobras and Vale, and major oil companies and telephony in Brazil, besides the largest conglomerate of media and communications companies in South America, the Globo Organizations. The home of many universities and institutes, it is the second largest center of research and development in Brazil, accounting for 17% of national scientific production, according to 2005 data. Rio includes a minor colony of 30.000 immigrant Croats mostly from Dalmatia.

Zemljopisne značajke

Rio de Janeiro leži blizu južne obratnice tj. po geo-širini je blizu granice tropi/subtropi. Grad leži u morskom zatonu Baía de Guanabara, na čijem je suženom ulazu slikovito kameno brdo 'Sladorna Glava' (Pão de Açúcar) koja je prirodni znak grada. Gradski centar leži na priobalnoj zaravni sa zapadne strane zatona Guanabara. Najveći sjeverozapadni dio grada (Zona Norte) je na aluvijskim naslagama i na kamenim brežuljcima. Južni dio grada (Zona Sul) leži uz prostrane morske plaže na Atlantiku i od središta prema zatonu je odvojen kamenim brdima u nizu Serra do Mar od gnajsa i granita, koji su izdanak velike Brazilske visoravni na kojoj je dalje jugoistočno još veći brdski grad São Paulo. Krajem 20. st. su preko tih brda još probijeni tuneli i ceste koji povezuju centar s novijim zapadnim predgradjima (Zona Oeste). Gradsko ozemlje Rija pokriva 1.182,3 kv.km, gdje na užem gradskom području živi oko 6.100.000 gradjana tzv. Cariocas. Ukupno pučanstvo prigradske metropole ima 11.–13.500.000 stanovnika. Rio je bio brazilskom prijestolnicom do 1960., odkad glavni grad postaje novoizgradjena Brasilia sjeverozapadno od Rija u kopnenom središtu države. Službena himna velegrada Rio je "Cidade Maravilhosa" ('Čudnovati grade').

Klima oko Rija

Rio ima tipičnu tropsku klimu s visokim temperaturama i vlagom cijele godine. Obzirom da su okolne obale većinom okrenute na jug ili jugoistok, podneblje je nešto svježije od pripadnog pojasa. Ljetne vrućine dostižu i preko 40°C, ali brojne vodene plohe i blizina brda i gorja čine ljeto u Riju podnošljivim. Oborine su česte, osobito ljeti kad su moguće i oluje, ali ne tropske ciklone. Podneblje Rija je tipa tropskih savana (Aw) po Köppen-ovoj klasifikaciji, pa u sparnom južnom ljetu od prosinca do ožujka ima uzastopne obilne kiše. Tada toplina rjedje prelazi 40°C, ali uz pratnju visoke vlage, dok su tada srednje temperature oko 28°C. Duž obale lokalnu sparinu ublažava priobalni vjetrić koji dnevno puše naizmjence s kopna ili mora. Ujesen i zimi grad povremeno zahvaćaju hladne fronte iz Antartika uzrokujući brze vremenske promjene s jačim vjetrom. Naprotiv su ljeti češći pljuskovi i prolomi oblaka koji stvaraju bujice i klizišta blatnog tla. Okolna brda primaju više kiša jer tvore barijeru vlažnom zraku s Atlantika. Prosječni toplinski minimum kroz godinu je 23°C, a prosjek oborina je 1.090 mm/god. Apsolutni ljetni maksimum u veljači je 44°C, a zimski minimum je ispod 10°C pri prolazu antartičke fronte, pa čak i na okolnim brdima je minimum iznad nule bez mraza.

Povijest grada

Zaton Guanabara na mjestu budućeg grada su vjerojatno prvi od zapadnih Europljana vidjeli 20. siječnja 1502. godine portugalski istraživači u ekspediciji koju je vodio Gaspar de Lemos. Odonda potječe naziv Rio de Janeiro (Siječanjska rijeka) i po legendi su moreplovci ovaj zaljev nazvali rijekom jer su mislili da je to ušće rijeke. Istina je da se u to vrijeme riječ rijeka koristila za sve veće vodene plohe koje ulaze u kopno. Ferdinand Magellan je 1519. godine u tom zaljevu dopunjavao zalihe za dalju ekspediciju svijetom, a francuski krijumčari su ga rabili za šverc drveta pernambuco. Kad je francuski vitez Nicolas Durand de Villegaignon došao u taj zaton sa 600 vojnika i kolonista, osnovao je prvo europsko naselje u tom dijelu Brazila pod privremenim nazivom Francuski Antarktik (France Antarctique), a kolonisti su tada uglavnom bili Francuzi i Švicarci. Službeno je taj grad ponovo 'osnovao' 1. ožujka 1565. godine portugalski bratić tadanjeg generalnog guvernera Brazila, Estácio de Sá. Izvorni puni naziv grada je bio São Sebastião do Rio de Janeiro (Sveti Sebastijan od Siječanjske Rijeke) u počast portugalskom kralju Sebastianu I. Glavni razlog tog ponovnog osnivanja grada je bilo protjerivanje Francuza iz Brazila. Idućih godina je Rio bio metom gusara, najviše onih čije su zemlje bile protivnici Portugala tj. Nizozemske i Francuske.

Najraniji Gornji grad Rio je izgradjen na vrhu brda Sladorna Glava. Potom je cijeli manji gradić izrastao na tjemenu tog brda, oponašajući tadašnje srednjovjeke europske gradove i njihovu strategiju obrane. Kako je Sladorna Glava bila centar grada, postala je i centar širenju grada na jug i zapad. Krajem 16. stoljeća je portugalska vlast posvetila više pažnje brazilskim mjestima na Atlantiku, koja su postala važna strateška čvorišta u brodskom prometu južnog Atlantika između portugalskih kolonija u Africi i Americi prama Europi. Portugal gradi tvrdjavu u Riju i sklapa saveze s domorodcima kako bi branili grad od gusara. Uskoro je počeo i industrijski razvitak proizvodnje i prerade sladorne trske. Kako je topliji sjeverni Brazil proizvodio kvalitetniji slador, ova grana industrije je uz Rio polako odumirala. Poslije 1720. su portugalski istraživači u današnjem gorju Minas Gerais pronašli zlato i diamante, pa je Rio postao prikladnijom lukom za njihov izvoz od dotadašnje najveće brazilske luke Salvador u dalekoj Bahiji. Godine 1763. Rio postaje i službeno administrativnim centrom Portugalske Amerike. Kad je 1808. godine portugalska kraljevska obitelj, bježeći pred Napoleonom stigla u Rio de Janeiro, ovo je postao glavni grad cijeloga portugalskog carstva, kao jedina europska prijestolnica izvan Europe. Mnogi stanovnici Rija su tada istjerani iz svojih kuća kako bi plemići iz Portugala imali dovoljno komodan smještaj.

Kada je Pedro I. od Brazila proglasio neovisnost Brazila 1822. godine, odlučio je zadržati Rio kao prijestolnicu njegovog novog carstva, ali je već tada grad počeo gubiti na značenju kako ekonomski tako i politički. Novi drugi grad se uzdizao u brdskom zaledju iznad Rija i to je bio São Paulo. Početkom 20. stoljeća je grad bio uglavnom ograničen na današnji povijesni centar pri ulazu zaljeva Guanabara. Tada se težište gradskog života polako počinje širiti na jug i zapad (danas Zona Sul), a prekretnica u razvitku je bilo bušenje tunela koji povezuje četvrti Botafogo i Copacabana. Prirodne ljepote plaže u kombinaciji s luksuzom i stilom Copacabana Palace hotela, pomoglo je Riju da stekne reputaciju grada zabave na plaži, primamljivog za turiste.

Rio je ostao brazilskom prijestolnicom i nakon 1889., kad je vojska zbacila monarhiju i uspostavila republiku. Planovi o preselidbi prijestolnice u središte zemlje da bi bila jednako udaljena od svih brazilskih krajeva su već tada započeli. Napokon je 1955. tadanji predsjednik Juscelino Kubitschek, odmah po svom izboru obećao izgradnju nove brazilske prijestolnice. Iako su mnogi držali da je u pitanju politička retorika, Kubitschek je doista uspio stvoriti novi glavni grad Brasilia do 1960. godine. 21. travnja 1960. je nova prijestonica i službeno premještena iz Rija u Brasiliju. Idućih 15 godina do 1975. godine je Rio bio autonomni savezni grad-država (npr. kao Hamburg i Bremen u Njemačkoj) pod nazivom Guanabara po zaljevu koji ga okružuje. 1975. godine je predsjedničkim dekretom nazvanim A Fusão (fuzija - spajanje) Rio izgubio federalni status i utopio se u državu Rio de Janeiro. I danas njegovi gradjani Carioce opet traže da im se vrati općinska autonomija.

Socialni problemi

Rio je tipičan brazilski grad zbog velikih razlika između bogatih i siromašnih. Iako je to jedan od najvećih svjetskih gradova, značajan postotak populacije (oko 15%) živi u krajnjem siromaštvu. To siromaštvo je najizraženije u neformalnim naseobinama bez reguliranih instalacija s lošim privremenim skloništima (poput europskih Roma), koje se ovdje nazivaju favelama. Ove su najčešće na strminama gdje nije moguće izgraditi neke trajne i čvršće gradnje i gdje su nesreće zbog bujica u kišno doba najčešće. U favelama su najviše stope kriminala zbog droge, borbe bandi i inih kriminalnih oblika većinom zbog siromaštva. Ono što je neobično za favele u Riju je njihovo neposredno susjedstvo izmedju bogatih četvrti. Tako su bogate četvrti Ipanema i Copacabana stiješnjene između plaža i brda, a na okolnim padinama tih brda su siromašne favele.

Croátas Brasilẽiros

Najraniji mogući kontakti ranohrvatskih moreplovaca (navakýre) s obalama Brazila malo sjevernije od današnjeg Rio de Janeira su vjerojatno bili puno ranije, jer se u kvarnerskim legendama (Veyske Povede) o pradavnoj plovidbi naše flote iz srednjovjekog Omiša pod admiralom Hrvojem (Harvàtje Marjakýr) spominje, kako su preko 'Zapadne Pučine' (Semèrna Kulàp) stigli do 'Sutonske Baruštine' (Kukûr-Zahôy) - vjerojatno ušće Amazone i potom do 'Sutonskog rta' (Artazahôy) tj. primorja Bahia. Prvi materialni trag tih ranih pomorskih Hrvata u današnjem istočnom Brazilu je nalaz na primorju kod Bahije sjeveroistočno od Rija 1970tih godina ploče sa srednjovjekim glagoljičnim nadpisom: No tada je kod nas državnim udarom uništeno Hrvatsko proljeće i takav 'subverzivni' nalaz je pravovjerni jugo-ministar Stipe Šuvar partijski odbacio kao nemoguć, pa je posve izbrisan iz naše javnosti. Zatim je u doba jugo-raspada u susjednom Paragvaju nadjeno čak 61 nama sličnih kamenih nadpisa iz srednjeg vijeka i još par u Argentni pa je sad već manjeviše jasno da su i kod Bahije ozemlje Brazila jamačno posjetili srednjovjeki ranohrvatski pomorci: vidi pobliže Amerohrvatski petroglifi. Kasnije zapisane novovjeke doselidbe južnih Hrvata iz Dalmacije u Brazil započinju pred dva stoljeća. Danas je nakon Čilea i Argentine, Brazil u Južnoj Americi treće važnije odredište prekomorskih iseljenika iz južne Hrvatske tu nazvanih Croátas Brasilẽiros (Brazilski Hrvati).

Tako sad u Brazilu živi 128.000 doseljenih čakavskih Hrvata uglavnom iz Dalmacije, a najviše ih ima na atlantskom jugoistoku oko najvećeg grada São Paulo (bar 45.000) i manje uz Rio de Janeiro oko 30.000. Većina njih tj. oko 2/3 u Riju su čakavci podrijetlom iz otoka Korčule, a ini su 1/4 štokavci iz našega kopnenog zaledja. Čakavski potomci tu većinom rade u ribarstvu, pomorstvu i brodogradnji, a kopneni štokavci u trgovini, obrtima i sl. Za razliku od zapadnijeg São Paula i inih manjih zajednica brazilskih Hrvata gdje su većina naših doseljenika uglavnom usmjereni domoljubno kao Hrvati, ovdje u Riju se znatan dio naših dosad već dugo izjašnjavaju kao 'Jugosloveni' (port. Yugoslavos), pogotovo štokavci iskonom iz našeg zaledja. Zato su tu osnovane unitarne udruge kao Jugoslavenski centar, Jugoslavenski iseljenički odbor i sl. Za razliku od zapadnijeg São Paula gdje naša zajednica kao i ukupno pučanstvo ubrzano rastu, ovdje u Riju naši stagniraju zbog odselidbe u São Paulo ili dalje u Čile, a dio se odnedavna i vraća u slobodnu Hrvatsku. Od nekih 30.000 hrvatskih potomaka u Rio de Janeiru, većina onih iz kasnijih generacija ili s višom naobrazbom uglavnom više ne znaju hrvatski i pretežno već govore portugalski ili dvojezično i popularni engleski. Domaći polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove u Riju donekle znaju tek desetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika koji uglavnom rade u ribarstvu, pa bar povremeno govore starinski kod kuće u obitelji ili privatno u društvu i na brodovima. U kulturnom i inom životu Rija malobrojni neorganizirani Hrvati uglavnom nemaju vidljivog utjecaja, kao npr. oni u Čileu i Peruu.

Literatura

  • Elisabeth Blum & Peter Neitzke 2004: Favela Metropolis. Berichte und Projekte aus Rio de Janeiro und Sao Paulo. Birkhäuser Basel, Boston, Berlin. ISBN 3-7643-7063-7
  • Jürgen Dietz: Stadtentwicklung, Wohnungsnot und Selbsthilfe in Rio de Janeiro. Bewertung und Evaluierung von Favela-Programmen und -Projekten. Brasilienkunde-Verlag, Mettingen 2000, ISBN 388559076X.
  • Heike Werner: Rio de Janeiro für Architekten. Werner, München 2003, ISBN 3-00012-540-X

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Rio_deJaneiro_i_Hrvati&oldid=35162"