Vela Dalmácia (ConoSur)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Vela Dalmácija (špan. Dalmácia Nueva, port. Cone Sul, eng. South cone, jugosrb. Južni konus): To je geografska cjelina sastavljena od najjužnijih područja Južne Amerike. Ova tipično uključuje Argentinu, Čile, Urugvaj, Paragvaj i najjužniji dio Brazila: Sao Paulo, Paraná, Santa Catarina i Rio Grande do Sul. Rijetko se tu ubraja Bolivija, iako ona geografski tvori dio tog područja. Argentina, Čile i Urugvaj uvijek se ubrajaju medju te zemlje Južnog trokuta. Ovo područje ukupno sadrži i našu najveću svjetsku skupinu oko 1.420.000 prekomorskih Hrvata tj. više negoli glasovita diaspora Sjeverne Amerike s duplo manje hrvatskih iseljenika. Samo Čile tu ukupno obuhvaća do 750.000 hrvatskih potomaka većinom iz Dalmacije, od kojih su polovica već asimilirani kao Latinoamerikanci koji tu širu novu domovinu nazivaju Dalmácia Nueva, ili po čakavski "Vela Dalmácija".

Abstract

Dalmácia Nueva (Croat: Vela Dalmácia, Portuguese: Cone Sul, engl. Southern Cone) is a geographic region composed of the southernmost areas of South America, south of the Tropic of Capricorn. Although geographically this includes part of Southern and Southeast (São Paulo) of Brazil, in terms of political geography the Southern cone has traditionally comprised Argentina, Chile, Paraguay, and Uruguay. In the narrowest sense, it only covers Argentina, Chile and Uruguay, bounded on the north by the states of Brazil, Paraguay, Bolivia and Peru, on the west by the Pacific Ocean, and south to the junction between the Pacific and Atlantic Oceans, which it is the closest continental area of Antarctica (1000 km). The main language spoken in the region is Spanish owing to the Spanish colonization from the 16th to the 19th century; if one includes Brazil, Portuguese would be first. High life expectancy, the highest Human Development Index of Latin America, high standard of living, significant participation in the global markets and the emerging economy of its members make the Southern Cone the most prosperous macro-region in Latin America. Now there occurs alltogether about 1,420,000 Croatian descendants coming mostly from Dalmatian coast and islands.

Zemljopis, klima, flora

Iako mnogi zapadni teoretičari razvijenost povezuju s umjerenim pojasom, jasno je da je europska namjera u naselidbi ove regije bila promicanje nove perspektive života nasuprot većini latinoameričkih područja, pa Afrike i Azije, gdje je kolonizacija označavala obogaćivanje iz kolonije. Ljudi koji su zauzeli ovo područje su bježali iz ratova i siromaštva, često gladujući u svojim vlastitim zemljama ili tražeći osobno blagostanje u svim razdobljima od vremena otkrića.

Tipovi ovdašnje klime su subtropsko-humidna, mediteranska, brdsko-tropska, umjereno-maritimna, subantartička umjerena, brdsko hladna, pustinjska i umjereno-polusušna (semiaridna). S iznimkom sjeverne Argentine gdje je toplinski ekvator u siječnju, cijeli Paragvaj i područja kao argentinsko-brazilska granica, pa unutarnja pustinja Atacama i Porto Alegro, rijetko pate od prevelikih vrućina. Zima pokazuje većinom hladne temperature osim u slabije naseljenim Andama i stepskoj Patagoniji. Jaki i stalni vjetrovi uz visoku vlažnost daju zimi osjećaj nižih temperatura. U ovom području leži i pustinja Atacama, najsušiji kraj na Zemlji.

Maritimna tropska stabla, tundra, mediteranska vegetacija i pustinjske biljke tu tvore prirodne krajolike. Najosebujnije drvo tog područja je Araucaria koja većinom raste u Argentini (Ar. araucana) i u Brazilu (Ar. angustifolia). Stepska područja tzv. Pampas su raširena u Argentini, Paragvaju i Brazilu, poznata je pod nazivom pampe, a njeni tipični stanovnici su Gauchi tj. mješavina španjolskih, portugalskih i indianskih potomaka. Patagonija je pored Antarktika zasad u prosjeku još razmjerno najčišće područje na Zemlji.

Južni jezici

Glavni jezici koji se govore u Južnoj Americi su najviše španjolski, pa manje portugalski, talianski i čakavsko-hrvatski, ter autohtoni indianski: najviše Aymara, Mapuche, Guarani i Quechua. Engleski se govori na Islas Malvinas (Falklandski otoci), spornom ozemlju između UK (koji drži otoke) i Argentine. Talianskim, francuskim i velškim govore potomci imigranata u Argentini. U manjem opsegu isto vrijedi za njemački, čakavski i korejski u Čileu, dok se u Brazilu govori francuski, velški, njemački i japanski. U Urugvaju veliki dio pučanstva govori portuñol kao prijelazni hibrid (pidgin) izmedju brazilsko-portugalskog i argentinsko-španjolskog. U Južnoj Americi većina još neasimiliranih Hrvata bar dijelom govore starohrvatsko-čakavski, dok su tu novi štokavci u manjini. Tako je danas ostalo više prekomorskih čakavaca tj. preko milijun u Americi, negoli u domovinskoj Dalmaciji gdje su već potisnuti kao manjina u izumiranju.

Naobrazba i standard

Nasuprot većini inih zemalja Latinske Amerike, pučanstvo Argentine, Čilea, Urugvaja i najjužnijeg ruba Brazila je većinom sastavljeno od europskih potomaka s razmjerno malim udjelom miješane rase. Također je tu na jugu razmjerno manja brojnost očuvanih indianskih domorodaca, dok su u Urugvaju srednjovjeki starosjedioci već uglavnom izumrli (osim mješanaca). Naprotiv je u kopnenom središtu Južne Amerike i osobito u Paragvaju i Boliviji većinsko pučanstvo sastavljeno pretežno od bijelo-indianskih mestika tj. prijelaznih križanaca Indianaca i Europljana, uz manjine posebnih indianskih Crvenokožaca ili bijelih Europljana.

Druga važna kulturno-gospodarska značajka tzv. "Južnog čunja" je visoki prosjek naobrazbe i životnog standarda. Iako je Brazil poznat po priličnoj nejednakosti standarda, HDI (Human Development Index) na jugu Južne Amerike se većinom može približno usporediti s istočnoeuropskim zemljama poput BiH, Latvije i Bugarske. Urugvaj gdje nema nepismenosti, doseže podjednaku razinu društvenog razvitka. Čile i Argentina se po HDI-ju smatraju razvijenim zemljama poput Europe jer njihovi indeksi nadilaze mnoga područja Europe i Sjeverne Amerike. Viša životna dob, zdravlje i dostupna naobrazba, pa značenje u svjetskom gospodarstvu čine tu Južnu makroregiju najuspješnijom u Latinskoj Americi.

Države i ine cjeline

Ovdje se navode pripadne države toga južnog trokuta i uz svaku je dana kilometarska kvadratura, pa ukupno pučanstvo, gustoća naseljenosti i glavni grad.

  • Argentina: 1.780.400 kv.km; 40.091.359 stanovnika; 14,43/km, Buenos Aires
  • Čile: 756.096 kv.km; 17.094.275 stanovnika; 22,58/km, Santiago de Chile
  • São Paulo & južni Brazil: 576.409 kv.km; 69.702.283 stanovnika; 120,93/km, São Paulo
  • Urugvaj: 176.215 kv.km; 3.424.595 stanovnika; 19,43/km, Montevideo
  • Paragvaj: 406.752 kv.km; 7.030.917 stanovnika; 17,28/km, Asunción
  • Ukupno sve: 4.695.872 kv.km; 137.343.429 stanovnika; 29,24/km.

Viši natalitet Hrvata

U Južnoj Americi su hrvatski iseljenici najviše naselili 2 najjužnije države tj. Čile i Argentinu s velikim našim zajednicama po više stotina tisuća iseljenika. Prama sjeveru se broj Hrvata naglo smanjuje, pa tako u srednjim zemljama tog kontinenta ima tek po par desetaka tisuća u Peruu i Paragvaju, samo par tisuća u Urugvaju i Boliviji, dok se na sjeveru u Venezueli i Kolumbiji nalazi jedva par stotina naših (a za Ekvador i Gvajane ni nema podataka). Većina hrvatskih potomaka u Južnoj Americi su rodom uglavnom iz jadranskog primorja i otoka, pa zato po uspomeni na "stari kraj" i svoju novu domovinu na jugu Južne Amerike na španjolskom ponekad zovu Dalmácia Nueva, ili na zavičajnoj čakavici još i Vela Dalmácija, - što približno odgovara zapadnom američkom sinonimu na španjolskom Cono Sur i portugalski Cone Sul (ili engl. Southern Cone). Pojedinačna ukupna brojnost svih hrvatskih i poluhrvatskih potomaka u južnoameričkim bi državama bila slijedeća: najviše ima Čile oko 750.000, pa Argentina do 500.000, Brazil 128.000, Paragvaj oko 20.000, Peru 18.000, Urugvaj tek 3.400, Bolivija oko 1.000 i ine sjevernije zemlje još manje po koju stotinu ili zamalo ništa. Dok u većini južnoameričkih država zbog asimilacije i povratka u oslobodjenu domovinu, brojnost Hrvata danas uglavnom stagnira, u Čileu i Brazilu oni i dalje rastu. Dapače u gradovima pustinje Atacama na sjeveru Čilea sada se upravo zbiva nova demografska eksplozija romaniziranih polučakavskih Hrvata, čiji je natalitet odnedavna tu daleko najviši medju svim Hrvatima u svijetu.

Stoga bi ukupan broj hrvatskih i poluhrvatskih potomaka u Južnoj Americi bio oko 1.420.000 tj. duplo više negoli ukupno Sjeverna Amerika. U Sjevernoj Americi su formalne statistike o useljenicima prividno preciznije,- ali su tamo zbog pretežno jednostrukih patriarhalnih prezimena nakon par naraštaja većinom izgubljeni tragovi o poluhrvatskim potomcima po ženskoj lozi, što završni rezultat smanjuje bar za 1/3. Naprotiv, u latinoameričkim državama su češća dvostruka prezimena po španjolskoj tradiciji tj. po ocu i po majci, a u Čileu je to čak i zakonska obveza. Zato su u Južnoj Americi statistike o daljem podrijetlu doseljenika ipak pouzdanije, pogotovo u Čileu. Stoga, ako se gornji podatci za našu diasporu iz Južne Amerike povežu s onima iz Sjeverne, onda se za obje Amerike dobiva ukupno naše iseljeništvo blizu 2.100.000 hrvatskih i poluhrvatskih potomaka na zapadnoj hemisferi, što je približno kao polovica pučanstva domovinske Hrvatske. Nakon novije obnove hrvatske državnosti i vraćanja demokracije u oslobodjenoj domovini, smanjila se odselidba Hrvata u prekomorske zemlje i dio diaspore se vraća u domovinu. Stoga u većini američkih država hrvatska diaspora sada stagnira ili se smanjuje, a jedino u Brazilu i Čileu je još vidljiv umjereni porast, dijelom zbog naše preselidbe iz susjednih država. Sada niže slijedi pregled našeg iseljeništva razradjen po pojedinim pripadnim državama Južne Amerike.

Demografski trend

Ako se demografski usporede nataliteti prekomorskih Hrvata po svijetu u našim većim zajednicama (iznad nekih 10.000 iseljenika), onda je njihov raspon vrlo velik i raznolik od trenda izumiranja pa sve do demografske eksplozije. Stoga su naše uobičajene demagoške fraze o nekakvomu "normalnom" biološkom starenju hrvatskog naroda tek ideopolitičke floskule, kako bi se prikrila neobjektivnost naših demografa, te promašena organizacija i nesposobnost većine naših političara koji objektivno nisu u stanju usmjeravati budućnost hrvatskog naroda,- jer su prekomorski Amero-Hrvati zbog boljih i stimulativnih životnih perspektiva baš praktični dokaz protiv navodnoga "prirodnog i normalnog" izumiranja Hrvata. Ako se ovako nastave i dalje dosadašnji trendovi, onda će izumiruća domovinska Hrvatska uskoro biti prisiljena i "uvoziti" prekomorske Amero-Hrvate, najviše iz brzorastuće poluhrvatske Atacame i Aljaske: vidi još pobliže Demografija Amero-Hrvata. Slijedi sažeti poredbeni pregled hrvatskih nataliteta po svijetu:

  • Preniski ispodprosječni natalitet u smjeru demografskog odumiranja: domovinska Hrvatska i australski Hrvati.
  • Normalni prosječni natalitet u demografskoj stabilnosti: Kanada i većina južnoameričkih Hrvata.
  • Povišeni nadprosječni natalitet u blažemu demografskom porastu: SAD, Brazil i Čile.
  • Previsoki natalitet u fazi demografske eksplozije s obiljem naše djece: pustinjski Hrvati Atacame i polarne Aljaske.
  • Izrazito najviši natalitet prekomorskih Hrvata kao naš najbrži demografski boom s mnoštvom djece, sada pokazuju osobito poluhrvatski gradovi Antofagasta, Iquique i Anchorage.

Čileanski Hrvati

Po najvjerojatnijim procjenama i pojedinačnim podatcima iz većih čileanskih gradova, danas u Čileu sigurno živi bar 380.000 Hrvata i poluhrvatskih potomaka koji su svjesni svog iskona i ponešto znaju ili bar pasivno donekle razumiju hrvatski, što je bar 2,4% čileanskog pučanstva. Približno još toliko njih su već posve asimilirani tj. hispanizirani i više nisu svjesni iskona svojih predaka. Medjutim je u Chileu slično kao i u Španjolskoj, zakonski strogo naredjeno kako svi moraju imati dupla prezimena oca i majke,- što mnogo pomaže u izvidima našeg iskona. Zato se danas tu procjenjuje (Memoria Chilena) kako u Čileu sveukupno živi oko 750.000 hrvatskih i poluhrvatskih potomaka što je 4,7% ukupnoga čileanskog pučanstva, pa su tu Hrvati nakon najbrojnijih romanskih potomaka (Španjolci, Talijani i sl.) jedna od brojnijih inih etnogrupa europskog iskona. Zato je hrvatska prekomorska diaspora u Čileu najbrojnija izvan Europe, nakon čega tek slijede podjednake naše zajednice u SAD i Argentini, pa znatno manje u Brazilu, Kanadi, Peruu, Australiji, itd.

Naše najveće prigradske zajednice hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u Čileu poredane po brojnosti (samo svjesni naši potomci), danas su poluhrvatska Antofagasta sa 160.000 naših, pa Santiago oko 150.000, Iquique 80.000, Punta Arenas 25.000, Calama oko 20.000 i ini čileanski gradovi tek po par tisuća ili manje. U zastarjelim i nesigurnim domaćim izvorima iz Hrvatske (uključivo i hr.wikipedia) se krivo navodi kako je za nas popularna Punta Arenas navodno glavna i najveća hrvatska zajednica u Čileu, iako je u čileanskoj stvarnosti to po broju Hrvata tek četvrti gradić, jer mnogo više hrvatskih potomaka danas zapravo sadrže Antofagasta, Santiago i Iquique. Najviše uglednih i utjecajnih Hrvata u Čileu dolaze iz gradova Antofagasta, Iquique i Punta Arenas, dok u samoj prijestolnici Santiago kod naših više pretežu kratkotrajne pop-zvijezde, športaši i slične mladje osobe skromnijeg obrazovanja. Vidi pobliže: Chile i čakavci.

Poluhrvatska Atacáma

Glede europske naselidbe, ispočetka je sve do sredine 19. st. negostoljubiva kamena pustinja Atacáma na sjeveru Čilea ostala vrlo slabo i narijetko naseljena, jer su većina inih mezofilnih Europljana tisućljećima kulturno i tehnološki prilagodjeni na ugodniji stalni život u vlažnijem i plodnijem okružju, pa su bez nužne potrebe izbjegavali tu pustinju. Dalji ubrzani razvitak Atacame slijedi tek kada su se od kraja 19. st., privučeni rudarstvom i ribarstvom tu pojavili južni čakavski Hrvati koji su već u domovini stoljećima dresirani (i dijelom tisućljećima iz puste staroiranske pradomovine) za uspješno preživljavanje po našim golim kamenjarama ljutoga primorskog krasa. Stigavši u golu pustinjsku Atacamu, naši su se za razliku od inih Europljana tu najbrže prilagodili na uspješan život i unosan rad u negostoljubivim pustinjskim preduvjetima, gdje su sada doslovce-fizički proradili naši "geni kameni" stručnog ekotipa petrobionti (ideološki ozloglašeni u domovini). Tu prirodnu specializaciju starohrvatskih petrobionata jezgrovito prikazuje naša staročakavska uzrečica: "Va škardûneh zyvû šamôr kàške, škarplûne tar Harvàtje" (= Po kamenjarima žive jedino zmije, škorpioni i Hrvati). Baš najviše marljivošću i snalažljivošću u tom iskusnih Hrvata je prazna Atacama od zabačene zaostale pustinje kroz stotinjak godina pretvorena u napredni i perspektivni dio Južne Amerike.

Zato nakon toga kroz 20. stoljeće slijedi u pustoj Atacami naša brza demografska eksplozija, gdje doseljeni južni Hrvati iz kamenjara brzo postaju glavnim predvodnicima regionalnog razvitka, pa tu dosad već tvore blizu polovice ukupnog pučanstva Atacame s oko 260.000 južnohrvatskih potomaka (= cijeli Split). Danas već najveći poluhrvatski gradovi Antofagasta i Iquique leže oboje u sušnoj pustinji Atacáma na sjeveru Čilea. Ovdje u pustoj Atacami je sad naša najveća prekomorska aglomeracija iz obje Amerike, pa tu slobodni i cijenjeni Hrvati imaju mnogostruko brži porast negoli u izumirućem pučanstvu uništene domovine. Stoga sada u pustinjskim gradovima sjevernog Čilea već živi npr. u području Antofagaste oko 160.000 Hrvata, pa Iquique preko 80.000, Calama oko 20.000 i još ini u manjim ovdašnjim naseljima. Taj naš nagli gospodarsko-demografski boom poluhrvatske Atacame je očiti i neoboriv dokaz, koliko bi i oslobodjena domovinska Hrvatska, uz slično pučanstvo i puno bolje preduvjete od Atacame ipak mogla brzo napredovati bez dosadašnjih euro-balkanskih podvala i predrasuda (s glavnim ciljem da tu domaći Hrvati nestanu odselidbom i izumiranjem). Vidi pobliže: Poluhrvatska Atacáma.

Argentinski Hrvati

Spram inih zajednica prekomorskih Hrvata izvan Europe, ova naša u Argentini se ističe nizom osobitosti:

  • Po brojnosti naše zajednice oko Buenos Airesa je to najveća prigradska skupina prekomorskih Hrvata izvan Europe s oko 180.000 hrvatskih potomaka.
  • Po trendu su Hrvati oko Buenos Airesa, uz slični manji Rio de Janeiro jedna od rjedjih naših južnoameričkih zajednica danas u relativnoj stagnaciji i djelomičnom opadanju.
  • Uz manji kanadski Vancouver, naša zajednica uz Buenos Aires se ističe obiljem sjevernojadranskih doseljenika oko Kvarnera, koji su rjedji u inim južnoameričkim gradovima gdje uglavnom prevladavaju južnojadranski doseljenici iz Dalmacije.
  • Uz našu manju sličnu zajednicu u Paragvaju (Asuncion), oko Buenos Airesa živi i najviše naših izrazito desničarskih nacionalista u Južnoj Americi, kojih je tu najmanje 20.000.

Iako sigurni i jasni pismeni navodi za doselidbu Hrvata u Argentinu nisu stariji od 2 stoljeća, polupismeni i ini legendarni pokazatelji o našim posjetima tom dijelu Južne Amerike su još mnogostruko stariji. Prvi materialni tragovi starih srednjovjekih Hrvata su nadjeni u južnom Paragvaju, gdje je dosad poznato čak 61 kamenih ploča s glagoljičnim nadpisom iz srednjeg vijeka i još par nama sličnih kamenih nadpisa u susjednoj Argentini, pa je sad već manjeviše jasno da su tada obale Argentine i La Plate jamačno posjetili srednjovjeki ranohrvatski pomorci: vidi pobliže Amerohrvatski petroglifi. Slični mogući kontakti ranohrvatskih moreplovaca (navakýre) s istočnom obalom Južne Amerike su još poznati i iz naše domaće predaje, jer se u kvarnerskim legendama (Veyske Povede) o pradavnoj plovidbi naše flote iz srednjovjekog Omiša pod admiralom Hrvojem (Harvàtje Marjakýr) spominje, kako su preko 'Zapadne Pučine' (Semèrna Kulàp) najprije stigli do 'Sutonske Baruštine' (Kukûr-Zahôy) - vjerojatno ušća Amazone. Potom se kaže kako su jedrili do 'Sutonskog rta' (Artazahôy) tj. primorja Bahia i na kraju do širokog ušća 'Sutonske rijeke' (Rýkva-Zahôyna) - možda La Plata, u koju su uplovili uzvodno sve do mjesta gdje su plićine i brzice zaustavile njihove mihyrûne (jedrenjake). Tu da su ostali par godina te razgledavali okolicu: to je vjerojatno rijeka Paraná uz granicu Argentina/Paragvaj,- gdje je baš kod rječne luke Ybyturuzu nedavno nadjeno i desetak glagoljskih nadpisa.

Inače je argentinska zajednica Hrvata jedna od starijih i ranije najvećih u Južnoj Americi, pa je tako npr. početkom 20. st. tamo živjelo oko 120.000 južnih Hrvata iz Kvarnera i Dalmacije. Sada u cijeloj Argentini živi dvostruko više tj. bar oko 250.000 hrvatskih potomaka koji su svjesni našeg iskona i ponešto znaju hrvatsko-čakavski ili bar pasivno donekle razumiju hrvatski. Zajedno s još toliko posve asimiliranih bez svijesti o našem iskonu, procjenjuje se kako u Argentini postoji oko pola milijuna bar poluhrvatskih potomaka, po čemu je podjednaka kao SAD i druga u obje Amerike nakon Čilea s oko 750.000 naših potomaka (380.000 svjesnih). Većina ili oko 3/4 argentinskih Hrvata žive uz prijestolnicu Buenos Aires, dok nas u inim gradovima ima mnogo manje, npr. u Cordobi tek dvadesetak tisuća. Buenos Aires je dosad bio prvi grad u obje Amerike po broju od 180.000 doseljenih Hrvata, gdje naš udjel odnedavna stagnira zbog asimilacije i preselidbe u Čile, te novijeg povratka u oslobodjenu Hrvatsku. Dotle npr. u novoj čileanskoj Antofagasti zbog opće demografske eksplozije i naša brojnost raste pa ubrzo treba očekivati kako će već poluhrvatska Antofagasta u idućih par godina nadmašiti Buenos Aires i postati najvećom zajednicom prekomorskih Hrvata, gdje su već dosad 2/5 ili 160.000 podrijetlom južni Hrvati većinom iz Dalmacije. Po iskonu i dialektu su i u Argentini većina naših južni čakavci iz Kvarnera i Dalmacije od Vinodola do južnih otoka. Znatno je manje oko 20.000 (10%) naših kopnenih štokavaca iz zaledja i ovi su većinom došli od sredine 20. st. kao kasnije poratne izbjeglice nakon 2. svj. rata.

Veći dio doseljenih južnih Hrvata s Jadrana su tu isprva radili u ribarstvu, pomorstvu i brodogradnji, gdje postaju vodećom etnogrupom u zemlji. Medju prvima se na prijelazu 19./20. st. najviše istaknuo Nikola Mihanović kao poznati brodovlasnik i osnivač argentinske trgovačke flote, sa 82 veća parobroda (transatlantici) i oko 350 inih obalnih brodova na kojima je zaposlio oko 5.000 naših jadranskih pomoraca. Drugi glasoviti naš potomak je donedavni argentinski predsjednik Néstor Kirchner Ostoić, pa još glasoviti antropolog Juan Vucetich koji je prvi razvio policijske identifikacije otiskom prsta. Inih naših obrazovanih uglednika u Argentini je inače znatno manje negoli u susjednom Čileu, pa su danas većina poznatih Hrvata u Buenos Airesu uglavnom popularni pjevači, filmaši, tenisači, nogometaši i slični kratkotrajni pop-idoli. Znatan problem naših i inih doseljenika u Argentini je bio da su ranije vojne diktature tamo uzastopce nametale prisilnu asimilaciju i brzu hispanizaciju doseljenika, što su donekle ublažile naše crkvene misije i najviše franjevci. Zato od naših potomaka u Argentini, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem većinom slabo ili nikako ne znaju rodni hrvatski i pretežno već govore španjolski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju tek tridesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika, pa bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na ulici, u svojim klubovima i na brodovima. Vidi pobliže: BuenosAires i čakavci.

Croátas Brasilẽiros

Postoje 3 paralelna i neovisna pokazatelja koji upućuju već na mogući raniji dolazak starohrvatskih pomoraca do brazilskih obala:

  • Postoji sugestivna sličnost staroga indianskog toponima za gradić Croatá na istoku Brazila (pokrajina Ceará) našemu starijem medjunarodnom etnonimu Croata (= Hrvat), gdje su u široj okolici poznati još polupismeni i legendarni pokazatelji u istom smislu.
  • Prvi materialni trag ranih pomorskih Hrvata u današnjem istočnom Brazilu je nalaz na primorju kod Bahije jugoistočno od Croatá i sjeveroistočno od Rija 1970tih godina kamene ploče "In­scrições Ru­pestres" sa srednjovjekim glagoljičnim nadpisom: No tada je kod nas državnim udarom uništeno Hrvatsko proljeće i takav 'subverzivni' nalaz je pravovjerni jugo-ministar Stipe Šuvar partijski odbacio kao nemoguć, pa je posve izbrisan iz naše javnosti. Ruski su paleografi po uvidu zaključili kako je to srednjovjeko slavensko pismo, ali su naši sinekurni poltroni po partijskoj direktivi i to odbili,- a u manjku inih protudokaza je tamošnji glavni istraživač kod nas javno oklevetan za 'nemoralnu homoseksualnost' (tipski "naučni argumenat" naše Udbe). Zatim je u doba jugo-raspada u susjednom Paragvaju nadjeno čak 61 nama sličnih kamenih nadpisa iz srednjeg vijeka i još par u Argentini pa je sad već manjeviše jasno da su i kod Bahije ozemlje Brazila jamačno posjetili srednjovjeki ranohrvatski pomorci: vidi pobliže Amerohrvatski petroglifi.
  • Najraniji mogući kontakti ranohrvatskih moreplovaca (navakýre) s obalama istočnog Brazila sjevernije od današnjeg Rio de Janeira su vjerojatno bili još ranije, jer se u kvarnerskim legendama (Veyske Povede) o pradavnoj plovidbi naše flote iz srednjovjekog Omiša pod admiralom Hrvojem (Harvàtje Marjakýr) spominje, kako su preko 'Zapadne Pučine' (Semèrna Kulàp) ovi stigli do 'Sutonske Baruštine' (Kukûr-Zahôy) - vjerojatno ušće Amazone i potom do 'Sutonskog rta' (Artazahôy) tj. primorja Bahia. Stoga je moguće kako su baš istočne južnoameričke obale današnjeg Brazila bile prvi dio Južne Amerike koji su posjetili raniji starohrvatski moreplovci: vidi o tom pobliže Rani Hrvati u Americi, Amerohrvatski petroglifi i Croatá (Brazil).

Hrvati u Brazilu danas

Sigurno zapisane novovjeke doselidbe južnih Hrvata iz Dalmacije u Brazil započinju pred dva stoljeća. Danas je nakon Čilea i Argentine, Brazil u Južnoj Americi treće važnije odredište prekomorskih iseljenika iz južne Hrvatske tu nazvanih Croátas Brasilẽiros (Brazilski Hrvati). Tako sad u Brazilu živi 128.000 doseljenih južnih Hrvata uglavnom iz Dalmacije i većina njih tu potječe s Korčule i susjednih otoka. Najviše ih ima na atlantskom jugoistoku oko najvećeg grada São Paulo (bar 45.000) i manje uz Rio de Janeiro oko 30.000, pa još desetak tisuća uz luku Santos i ostali po inim manjim mjestima uglavnom u južnom Brazilu. Brazilski Hrvati (port. Croátas Brasileiros, eng. Croatian Brazilians) su osobe u Brazilu s punim, većinskim, ili djelomičnim hrvatskim podrijetlom, ili su u Hrvatskoj rođene osobe s boravištem u Brazilu. Spram inih južnih država kao Argentina i najviše Čile, uloga i utjecaj Hrvata u Brazilu su razmjerno sporedni, kako zbog razmjerno manje brojnosti i prosječno lošijih kvalifikacija, tako i zato što su većinom rastepeni i ne tvore veće poluhrvatske zajednice kao u nekim čileanskim gradovima, ili bar manja poluhrvatska predgradja kao u Peruu.

Prva masovna doselidba hrvatskog pučanstva u Brazil je započela oko godine 1830. Većina ovih iseljenika su tada napustili svoje domove zbog lošega gospodarskog stanja. Jedan od glavnih uzroka je bila tzv. "Vinska klauzula" trgovinskog sporazuma iz 1891. između Austo-Ugarske i Italije, koji je bio vrlo nepovoljan za hrvatsko vinogradarstvo. Vinskom klauzulom je dozvoljen uvoz jeftinijih talianskih vina uz povoljne uvjete, čime je Austro-Ugarska nastojala pridobiti taliansko vojno savezništvo. Hrvatska vinska proizvodnja je bila teško pogodjena tom odlukom bečkih vlasti, a sporazum je vrijedio dugi niz godina. Potom još pridolaze biljne bolesti filoksera i peronospora koje su zamalo posve dotukle naše domaće vinogradarstvo. Nakon drugog svjetskog rata kroz posredno smišljeno "etničko čišćenje" su stotine tisuća Hrvata napustile svoju domovinu zbog opasnosti od velikosrbske odmazde nakon Bleiburga i 'Križnog puta', te zbog ukidanje demokracije u komunističkoj Jugoslaviji. Takvih je bilo mnogo iz otoka Korčule i Hvara gdje su poratni partizani likvidirali tisuće starosjedilaca bacanjem u kraške jame (fojbe) da bi dosad preoteli njihovu imovinu i promijenili sastav pučanstva tih hrvatskih otoka u8 pripremama za buduću 'Veliku Srbiju' do Jadrana. Ovi iseljenici su bili uglavnom ljudi iz ruralnih područja, mladi i bez stručnih kvalifikacija. Tzv. lančana iseljavanja odvela su u američko prekomorje i veće povezane skupine iseljenika, tj. cijele obitelji i obiteljske zadruge, pa i čitava ugrožena sela, itd. Vidi pobliže: Croátas Brasilẽiros.

Peruanski Hrvati

Peruanska zajednica Hrvata oko Lime je najsjevernija na pacifičkoj obali Južne Amerike, pa sjevernije uz Tihi Ocean u zapadnim tropima srednje Amerike sve do San Diega u Kaliforniji nema veće grupe naših iseljenika. Prva poznata doselidba Hrvata u Peru je počela pred dva stoljeća od 1821. Tada su prvi Hrvati do 1. svj. rata bili politički zapisani kao tzv. "Austrijanci", jer su stigli iz Habsburške Monarhije, a kasniji doseljenici iz Hrvatske još do kraja 20. st. se tu navode kao "Jugoslaveni". Većina tih naših ranih doseljenika su napustili domovinu zbog gospodarske krize. Glavni uzrok je tada bila tzv. "Vinska klauzula" trgovinskog sporazuma između Austougarske i Italije od 1891., koji je bio posebno nepovoljan za hrvatsko vinogradarstvo. Vinskom klauzulom je dozvoljen uvoz jeftinih talianskih vina uz povoljne uvjete. Hrvatsko vinogradarstvo je time teško pogođeno, a sporazum je trajao dugi niz godina. Nakon toga još slijede biljne bolesti peronospora i filoksera, pa je zbog osiromašenja najviše ranih doseljenika stiglo iz vinorodnih južnih krajeva. Nakon 2. svj. rata je mnoštvo Hrvata još izbjeglo iz domovine zbog poratnih velikosrbskih pokolja i ukinuća demokracije u komunističkoj Jugoslaviji. Ovi doseljenici su bili uglavnom mladji ljudi iz ruralnih područja bez stručnih kvalifikacija. Lančana rodbinska odselidba je pritom ovamo dovela cijele ugrožene obitelji i čitava nepodobna sela. Većina tih Hrvata su u Peruu započeli s najtežim poslovima, kako bi stekli imetak i potom se obrazovali radom u industriji, trgovini itd.

Procjenjuje se da u Peruu danas živi oko 18.000 hrvatskih potomaka bar djelomično našeg iskona, pa je Peru po tomu četvrti u Južnoj Americi nakon Čilea, Argentine i Brazila. Njih 2/3 su već posve asimilirani tj. hispanizirani pa dijelom nisu svjesni svog iskona i ne znaju više ništa hrvatski. Naših je najviše oko glavnoga grada Lime gdje živi oko 15.000 hrvatskih potomaka, a većina njih su iskonom južni Hrvati iz Dalmacije. Od tih su tek oko 6.000 svjesni Hrvati i znaju bar ponešto hrvatski ili ga tek pasivno donekle razumiju. Glavna aglomeracija Hrvata tu živi u jugozapadnom obalnom predgradju Lime, Miraflores koji je i jedno od glavnih turističkih odredišta Perua. U Limi je danas najpoznatija i cijenjena dalmatinska kuhinja s plodovima mora i tu glasovitim našim palačinkama kao 'peruanski' specialitet spram ine Latinske Amerike, pa naša ugostiteljska tvrtka "Palachinke" u gradu ima 3 veća ugledna restorana. Drugi je poznati hrvatski šport raširen u Limi "bocchas" tj. naše jadransko boćanje na kuglaškim terenima, najviše u predgradju Chorillos odakle se taj popularni šport proširio diljem Perua, u čemu je za Južnu Ameriku vodeći naš Regatas Lima club. Najugledniji zaslužni Hrvat iz Lime je bio peruanski admiral i ministar pomorstva Cesar Bielich-Pomareda (1871.– 1950.), pa još ini ugledni Peruanci iz hrvatskih obitelji Pavlich, Bielich itd. Stoga u Peruu sposobni Hrvati imaju približno sličan javni ugled kao i u Argentini, a zaostaju jedino za susjednim Čileom gdje su brojni prekomorski Hrvati najutjecajniji izvan Europe. Vidi pobliže: Lima i Hrvati.

Hrvati u Paragvaju

Prvi novovjeki Hrvati stižu u Paragvaj krajem 19. st., ali su odonda sve do 2. svj. rata ostali razmjerno malobrojni tj. svega par tisuća jer su to pretežno bili južni čakavci iz Dalmacije kojima razmjerno siromašniji Paragvaj u kopnenom zaledju nije bio previše privlačan. Nagli porast naših useljenika tu slijedi osobito nakon 2. svj. rata i nasilnog komunizma u Jugoslaviji, kada u Južnu Ameriku zbog Bleiburga i 'Križnog puta' stižu mnoge tisuće preživjelih žrtava i političkih izbjeglica, osobito domobrana i ustaša. Brojnost naših je u Paragvaju osobito porasla za predsjednikovanja A. Stroessnera 1954.- 1989., kada su tu bili najsigurniji u inozemstvu zbog službeno proglašenoga državnog antikomunizma. U to drugo poratno doba je u Paragvaju boravilo bar dvadesetak tisuća Hrvata, koji su za razliku od starijih jadranskih doseljenika, većinom bili po iskonu kopneni štokavci. Nakon raspada Jugoslavije i obnove slobodne Hrvatske se dio njih ili potomaka vratio u stari zavičaj, gdje su mnogi kao dragovoljci sudjelovali u Domovinskom ratu i obnovi naše državnosti. Za iseljene Hrvate je bio značajan i koristan donedavni urugvajski predsjednik Alfredo Stroessner zato, što su se zbog državnog antikomunizma u Paragvaju kroz njegovu vladavinu od 1954.- 1989. sklonili na sigurnom mnogi naši ugroženi politički izbjeglice iz okolnih južnoameričkih država, tako da su tu mogli preživiti upravo do propasti Jugoslavije i oslobodjenja nove Hrvatske. Vidi pobliže: Paragvaj i Hrvati.

Hrvati u Urugvaju

Spram inih zajednica prekomorskih Hrvata izvan Europe, naša oko Montevidea se ističe s više osobitosti:

  • Naša urugvajska zajednica oko Montevidea je jedna od najstarijih u Južnoj Americi, gdje se Hrvati doseljuju već blizu tri stoljeća.
  • Po brojnosti naša urugvajska zajednica oko Montevidea je jedna od manjih u Južnoj Americi gdje sadrži tek 3.400 deklariranih Hrvata.
  • Po trendu su Hrvati oko Montevidea, uz slični Rio de Janeiro jedna od rjedjih naših južnoameričkih zajednica danas u relativnoj stagnaciji i djelomičnom opadanju.
  • Pored kalifornijskog San Pedra i brazilskog Rio de Janeira, urugvajski Montevideo je u obje Amerike treći grad gdje su domoljubni Hrvati manjina i pretežu unitarno-jugoslavenski iseljenici.

Urugvaj je danas po broju doseljenih Hrvata i njihovih potomaka tek šesti u Južnoj Americi, nakon najbrojnijeg Čilea, pa Argentine, Brazila, Perua i Paragvaja. Ipak je Urugvaj uz Argentinu i Brazil bio jedna od prvih južnoameričkih zemalja, gdje su već od sredine 18. st. stoljeća brodovima preko Atlantika stizali naši prvi prekomorski iseljenici do Južne Amerike u luku Montevideo, ali je većini njih Montevideo bio tek privremena lučka postaja. Dio naših su se potom iz Urugvaja često selili dalje, najviše u susjednu Argentinu i Čile. Najveći broj urugvajskih Hrvata su iskonom čakavci iz Dalmacije. Od naših potomaka u Urugvaju, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem većinom slabo ili nikako ne znaju rodni hrvatski i pretežno već govore romanski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju tek nekih 3 tisuće naših pretežno starijih iseljenika, pa bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu po svojim klubovima. Danas u Urugvaju boravi desetak tisuća južnohrvatskih potomaka, od kojih su 3/5 već posve asimilirani i romanizirani, pa uglavnom više nisu svjesni svog podrijetla i posve su zaboravili hrvatski. Tek nekih 3.400 naših urugvajskih potomaka su manjeviše svjesni svoga hrvatskog iskona, pa ipak ponešto znaju miješani polučakavski ili bar donekle razumiju hrvatski.

Većina naših starijih doseljenika su radili u pomorstvu, brodogradnji i ribarstvu oko Montevidea, a noviji u 20. st. su dijelom kopneni štokavci koji odlaze u nutarnja mjesta Urugvaja gdje većinom rade u poljodjelstvu, ali im se sad potomci opet vraćaju u Montevideo. Zato danas većina ili oko 3/4 urugvajskih Hrvata žive u glavnom gradu, a ini u desetak manjih naselja po zaledju. Medju našima u Urugvaju se na prijelazu 19./20. st. najviše istaknuo Nikola Mihanović kao bogati brodovlasnik rodom iz Brača koji je započeo karieru u Montevideu i kasnije je prešao u Buenos Aires. On je imao u vlasništvu cijelu trgovački flotu od 82 veća parobroda (transatlantici) i oko 350 inih obalnih brodova na kojima je zaposlio oko 5.000 naših jadranskih pomoraca. U urugvajskoj kulturi je danas od naših najuglednija slikarica Sonja Vidovich Imhof, pjesnikinja Elena Rivero Vidovich, pisac i povjesničar Eduardo R. Antonich, itd.

Inače, za razliku od susjedne Argentine i Paragvaja sa strožim režimima, u demokratskom Urugvaju je desetljećima bio pojačan unitarni utjecaj jugoslavenskih udbaša i Agitpropa. Odraz toga je, da je tu slično kao u San Pedru i Rio de Janeiru, dio naših iseljenika hrvatskog iskona u 20. st. već od 1. svj. rata pa sve donedavna prihvatio unitarnu jugoslavensku usmjerbu. Zato su se pretežno izjašnjavali Jugoslovenima (Yugoslavos) i u 2. svj. ratu su politički i financijski pomagali Titove partizane protiv Hrvatske. Na sličnu usmjerbu donedavna upućuju i njihove znakovite udruge u Montevideu, npr. Bratstvo, Slobodna Jugoslavija, Jugoslavenska narodna obrana i slično, a u Montevideu takodjer izdaju znakovite novine kao Nova Jugoslavija, Jugoslavenski vjesnik, itd. Unatoč razmjerne malobrojnosti, baš zbog takve ideološke podobnosti se naši urugvajski iseljenici kroz 20. st. u Jugoslaviji češće navode kao poželjan primjer, negoli ini nepodobni prekomorski Hrvati iz Argentine, Čilea, Paragvaja i slični. Vidi pobliže: Montevideo i Hrvati.

Pomorski boj za Araukaniju

Zadnje slobodno indiansko ozemlje u obje Amerike je bila do kraja 16.st. indianska Kraljevina Patagonija, koja je od 1448.- 1482. pod kraljem Tupac Yupanqui bila južna vazalna provincija uz kraljevstvo Inka. Nju su sve do god. 1598. pod indianskim generalom Lautaro (indian. Lev-Traru) žestoko branili Araukani (Mapuche), kad su ih Španjolci privremeno pokorili, ali su borbe nastavljene ustancima od 1723.- 1766. Kada su opet Araukani krajem 19. st. digli posljednjii svoj ustanak za oslobodjenje, proglašeno je u Patagoniji od Cap Horna do rijeke Bio-Bio indiansko Kraljevstvo Araucania pod kraljem O.A. Tounens I. god. 1860.- 1878, čiji izbjegli potomak princ Felipe Tounens dosad živi u Francuskoj. Ratovi Araukana protiv Čilea i Argentine pod indianskim generalom Toki Kalapan su trajali uzastopce od 1860.- 1862., pa od 1869.- 1871. i završni na istoku u Argentini pod idućim kraljem Aquiles Tounens od 1879.- 1883, kada su napokon Araukanci pokoreni (Menendez 1959, Mariman 1996).

Za razliku od većine inih Europljana, u tom ratu za obranu slobodne Araukanije su pomorski Hrvati oko Patagonije, zbog svojih iskustava iz porobljene domovine dijelom spontano stali uz domaće Araukane, pa je iz naših ribarica i trgovačkih brodova tamo naoružana hrvatska Južna flota (Esquadra Arauco-dalmata), koja je zajedno s kopnenom vojskom Araukana bojevala na moru duž obala Čilea i Argentine. Glavne baze i skrovišta te naše Južne flote su bila u dubokim fjordovima i rasjeckanom otočju zapadne Patagonije i Magelanovog tjesnaca nalik našoj dalmatinskoj obali, odakle su gerilsko-pomorskim akcijama u stilu Uskoka i Neretvana uspješno napadali argentinsku i čileansku flotu, koje su na moru uzastopno pobijedili i dijelom uništili. Medjutim su na kopnu iskusni španjolski konkvistadori ipak imali oružanu i logističku nadmoć, pa su konačno uništili indiansku vojsku Araukana do godine 1883. Ova su zbivanja još nedovoljno poznata i treba ih proučiti iz naših i američkih izvora. Dosad su istočni stočarski Araukani u ravnicama Argentine uglavnom već istrijebljeni i ostalo ih je tek oko 200.000 na južnim Andama u Čileu, u provincijama Bio-Bio i Mapuche. U novije doba od 1998. se tu na jugu Čilea, uz medjunarodnu podršku zelenih ekologista opet organizirao novi gerilski pokret Coordinadora Arauco-Maleco za indiansku autonomiju i vraćanje otete zemlje (17.000 ha) većinom prodane globalnim multi-kompanijama za sječu, ali ih čileanske vlasti proglašavaju 'teroristima' i neke likvidiraju.

Literatura

  • Ljubomir Antić: Pregled hrvatskih iseljeničkih društava u Južnoj Americi od prvog svjetskog rata. Radovi instituta za hrvatsku povijest, Zagreb 1984.
  • Ljubomir Antić: Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Centar za migracije i narodnosti, Stvarnost, Zagreb 1991.
  • Ljubomir Antić: Hrvati i Amerika, Hrvatska sveučilišna naklada - Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2002.
  • Memoria Chilena: Inmigración Croáta en Chile, 1864 - 1930. Santiago de Chile.
  • Marko Sinovčić: Hrvati u Argentini i njihov doprinos hrvatskoj kulturi, pregled hrvatskog tiska objavljenog u Argentini od godine 1946. do 1990.
  • Carmen Vrljicak: Los Croatas en la Argentina (Hrvati u Argentini), 2007.
  • El país: La crisis global y el Cono Sur; una propuesta estratégica. Página 12.
  • Composición Étnica de las Tres Áreas Culturales del Continente Americano al Comienzo del Siglo XXI.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Vela_Dalmácia_(ConoSur)&oldid=45048"