Američki Hrvati

Američki Hrvati (Hrvatski potomci u SAD i Južnoj Americi): Dosad u Sjevernoj Americi po novijim popisima živi oko 650.000 iskazanih hrvatskih potomaka, od čega samo u SAD njih oko pola milijuna. U Južnoj Americi se ukupno nalazi 1.420.000 hrvatskih i poluhrvatskih potomaka, od čega najviše u Čileu do 750.000 i Argentini oko 500.000. Zato u obje Amerike zajedno sada živi sveukupno oko 2.070.000 (polu)hrvatskih potomaka, što je približno kao pola pučanstva domovinske Hrvatske. Najveći gradovi s preko 100.000 Hrvata su Buenos Aires, Antofagasta, Santiago i Pittsburgh. Najsjevernije poluhrvatsko naselje je grad Anchorage na Aljaski, a najjužnije Punta Arenas na jugu Patagonije. Nakon oslobodjenja domovinske Hrvatske se dio prekomorskih Hrvata već vraća u neovisnu domovinu, pa u većini prekomorskih država brojnost Hrvata odnedavna stagnira ili opada, izim Čilea, Brazila i Aljaske gdje i dalje rastemo zbog preselidbe iz okolnih zemalja, ali i lokalne demografske eksplozije tamošnjih Hrvata s više djece u boljim gospodarskim uvjetima.

Abstract

American Croats (Croatian descendants in both Americas): The Croatian Americans are citizens of the United States of Croatian descent. According to the 2007 US Community Survey, there are 420,763 Americans of full or partial Croatian descent; according to the US Census Bureau of Statistics (1990) there were over 544,270 Croatian Americans who identify themselves as being of Croatian descent or being born in Croatia. Among other countries in both Americas, Canada includes nearly 100,000 ones of Croatian origin, Chile 750,000 ones, Argentina about 500,000 ones, Brazil 128,000 ones, Paraguay about 20,000, Peru 18,000 ones, Uruguay 3,400 only, Bolivia about 1,000, and other tropical American countries the minute Croatian groups only. In addition to that, many Americans formerly noted as 'Slavs', 'Dalmatians', 'Bosnians', 'Austrians', or "Austro-Hungarians" were often of Croatian heritage. North America now includes about 650,000 Croatian descendants, and South America even 1,420,000 ones coming from Croatia, i.e. alltogether about 2,070,000 Croats or half-Croatian descendants now living in both Americas. The largest American cities with more than 100,000 Croatian descendants are Buenos Aires, Antofagasta, Santiago de Chile and Pittsburgh. The northernmost town with a considerable Croatian immigration is Anchorage in Alaska, and the southernmost one is Punta Arenas at Magellan Strait.

Hrvati u obje Amerike

U Sjevernoj Americi najviše hrvatskih potomaka po formalnim popisima sadrže SAD oko pola milijuna i u Kanadi blizu 100.000, a zajedno u SAD, Kanadi i Srednjoj Americi (Mesoamerica) na sjevernoameričkom kontinentu sada realno živi oko 650.000 poluhrvatskih potomaka. U Južnoj Americi su hrvatski iseljenici najviše naselili 2 najjužnije države tj. Čile i Argentinu s velikim našim zajednicama po više stotina tisuća iseljenika. Prama Srednjoj Americi se broj Hrvata naglo smanjuje, pa tako u srednjim zemljama tog kontinenta ima tek po par desetaka tisuća u Peruu i Paragvaju, samo par tisuća u Urugvaju i Boliviji, dok se u Venezueli i Kolumbiji nalazi jedva par stotina naših (a za Ekvador i Gvajane ni nema podataka). Pojedinačna ukupna brojnost svih hrvatskih i poluhrvatskih potomaka u južnoameričkim bi državama bila slijedeća: najviše ima Čile oko 750.000, pa Argentina do 500.000, Brazil 128.000, Paragvaj oko 20.000, Peru 18.000, Urugvaj tek 3.400, Bolivija oko 1.000 i ine sjevernije zemlje još manje po koju stotinu ili zamalo ništa. Stoga bi ukupan broj hrvatskih i poluhrvatskih potomaka u Južnoj Americi bio oko 1.420.000 tj. duplo više negoli ukupno Sjeverna Amerika.

U Sjevernoj Americi su formalne statistike o useljenicima tek prividno preciznije,- ali su tamo zbog pretežno jednostrukih patriarhalnih prezimena nakon par naraštaja većinom izgubljeni tragovi o poluhrvatskim potomcima po ženskoj lozi, što inače završni rezultat smanjuje bar za 1/3. Naprotiv su u latinoameričkim državama češća dvostruka prezimena po španjolskoj tradiciji tj. po ocu i po majci, a u Čileu je to čak i zakonska obveza. Zato su u Južnoj Americi statistike o daljem podrijetlu doseljenika ipak pouzdanije, pogotovo u Čileu. Stoga, ako se gornji podatci za našu diasporu iz Južne Amerike povežu s onima iz Sjeverne, onda se za obje Amerike dobiva ukupno naše iseljeništvo oko 2.070.000 hrvatskih i poluhrvatskih potomaka na zapadnoj hemisferi, što je približno kao polovica pučanstva domovinske Hrvatske. Nakon novije obnove hrvatske državnosti i vraćanja demokracije u oslobodjenoj domovini, smanjila se odselidba domaćih Hrvata u prekomorske zemlje i dio diaspore se već vraća u slobodnu domovinu. Stoga u većini američkih država hrvatska diaspora sada stagnira ili se smanjuje, izim u Brazilu, Čileu i Aljaski gdje je još uvijek vidljiv dalji porast. Zato u obje Amerike (i u svijetu) danas Hrvati još vidljivo rastu zamalo samo u Čileu, Brazilu i Aljaski zbog regionalne preselidbe iz okolnih američkih zemalja, ali još i zbog naše nove demografske eksplozije tamošnjih perspektivnih Hrvata s mnogo djece u puno boljim gospodarskim uvjetima negoli u domovini. Vidi pobliže: Poluhrvatska Atacáma i Vela Dalmácia (ConoSur).

Politička važnost

Naša desetljećima organizirana i većinom nacionalno svjesna prekomorska diaspora najviše iz SAD, Argentine i Australije, imala je iznimnu važnost u nedavnom stvaranju hrvatske državnosti i obnovi naše demokracije. Najveća je bila ogromna financijska pomoć i nabava oružja u Domovinskom ratu, a mnogi koji su to desetljećima čekali i osobno su terenski sudjelovali u našemu odlobodilačkom ratu uz životni rizik, pa su brojni ranjeni i neki su žrtvovali život za novu slobodnu domovinu. Povrh toga su svojim inozemnim iskustvima u organizaciji demokratskog društva i uspješnog gospodarstva takodjer značajno pridonjeli u obnovi i organizaciji nove hrvatske demokracije. Ipak tu domovinsku odanost hrvatske diaspore ne treba nekritično idealizirati, jer se zbog vjerodostojne objektivnosti mora spomenuti kako postoje i poneke prekomorske zajednice naših iseljenika koje su kroz 20. st. bar dijelom davale trajnu podršku unitarnom jugoslavenstvu npr. Montevideo, San Diego i Rio de Janeiro. Najekstremniji primjer toga upornog jugoslavizma u obje Amerike je naš najjužniji gradić Porvenir na Ognjenoj Zemlji, gdje sve do dandanas još postoje spomenici, natpisi, proslave i zastave u počast propaloj Jugoslaviji: vidi pobliže Američki Jugo-Hrvati.

Demografski trend

Ako se demografski usporede nataliteti prekomorskih Hrvata po svijetu u našim većim zajednicama (iznad nekih 10.000 iseljenika), onda je njihov raspon vrlo velik i raznolik od trenda izumiranja pa sve do demografske eksplozije. Stoga su naše uobičajene demagoške fraze o nekakvomu "normalnom" biološkom starenju hrvatskog naroda tek ideopolitičke floskule, kako bi se prikrila neobjektivnost naših demografa, te promašena organizacija i nesposobnost većine naših političara koji objektivno nisu u stanju usmjeravati budućnost hrvatskog naroda,- jer su prekomorski Amero-Hrvati zbog boljih i stimulativnih životnih perspektiva baš praktični dokaz protiv navodnoga "prirodnog i normalnog" izumiranja Hrvata. Ako se ovako nastave i dalje dosadašnji trendovi, onda će izumiruća domovinska Hrvatska uskoro biti prisiljena i "uvoziti" prekomorske Amero-Hrvate, najviše iz brzorastuće poluhrvatske Atacame i Aljaske: vidi još pobliže Demografija Amero-Hrvata. Slijedi sažeti poredbeni pregled hrvatskih nataliteta po svijetu:

Preniski ispodprosječni natalitet u smjeru demografskog odumiranja: domovinska Hrvatska i australski Hrvati.
Normalni prosječni natalitet u demografskoj stabilnosti: Kanada i većina južnoameričkih Hrvata.
Povišeni nadprosječni natalitet u blažemu demografskom porastu: SAD, Brazil i Čile.
Previsoki natalitet u fazi demografske eksplozije s obiljem naše djece: pustinjski Hrvati Atacame i polarne Aljaske.
Izrazito najviši natalitet prekomorskih Hrvata kao naš najbrži demografski boom s mnoštvom djece, sada pokazuju osobito poluhrvatski gradovi Antofagasta, Iquique i Anchorage.

Kanadski Hrvati

U Kanadi živi po podatcima iz 2001. ukupno 97.050 doseljenih Hrvata i njihovih potomaka, pa je u obje Amerike po broju Hrvata Kanada na petom mjestu nakon SAD, Čilea, Argentine i Brazila. Hrvati su u Kanadi naseljeni uglavnom po većim gradovima, a glavne su kanadske metropole s desetak ili više tisuća doseljenih Hrvata: Toronto, Vancouver, Hamilton, Missasauga i još ine manje. Glavne javne manifestacije kanadskih Hrvata jesu Kanadsko-hrvatski folklorni festival i Hrvatsko-sjevernoamerički nogometni turnir. Sada slijedi po podatcima iz 2001, popis brojnosti Hrvata u većim kanadskim gradovima (u pripadnim saveznim državama) i to prvi broj na širemu prigradskom okružju metropole, pa u zaporkama broj naših gradjana na užemu gradskom području: Toronto, Ontario: 30.585 (12.230); Vancouver, British Columbia: 11.225 (2.945); Hamilton, Ontario: 9.710 (8.170); Mississauga, Ontario: 9.140; Calgary, Alberta: 3.900 (3.690); Windsor, Ontario: 3.495 (2.520); Montréal, Québec: 3.270; Edmonton, Alberta: 3.230 (2.575); Ottawa, Ontario: 2.890 (2.505) i ini gradovi manje.

Po vjerskoj su pripadnosti većina ili 4/5 kanadskih Hrvata rimokatolici, a značajan je još manji broj naših ateista, grkokatolika i hrvatskih muslimana iz BiH, kao i novijih hrvatskih protestanata. Po statistici iz 2001. su se kanadski Hrvati po vjeri izjasnili najviše kao rimokatolici: 77.025 (79,4%), pa ateisti i agnostici 9.470 (9,8%), protestanti 5.870 (6,0%), grkokatolici 2.745 (2,8%), ini kršćani-općenito 1.120 (1,2%), muslimani: 490 (0,5%) i razni-ostalo 330 (0,3%). U Kanadi je prva hrvatska župa utemeljena u Windsoru godine 1950. i potom su još osnovane župe u Torontu 1951., Hamiltonu 1958., Vancouveru 1967., itd. Danas postoje čiste hrvatske župe u 17 kanadskih gradova, a organizirani su i hrvatski muslimani koji su osnovali Hrvatski islamski centar u Etobicokeu od 1974. Po regionalno-dialektalnoj kulturi su većina Hrvata u nutarnjim gradovima Kanade po podrijetlu naši kontinentalni štokavci iz nutarnje Hrvatske i BiH, a glavna je iznimka jugozapadni primorski Vancouver gdje su većina iskonom jadranski obalni čakavci koji se i tu po tradiciji najviše bave pomorstvom, ribarstvom i brodogradnjom. Za razliku od dijela Hrvata u SAD, ovi su kanadski Hrvati uglavnom izrazito usmjereni domoljubno i razmjerno je malo onih koji bi se sami izjašnjavali kao unitarni 'Yugoslavs' (Jugoslaveni),- premda su ranijih stoljeća formalno-teritorialno najprije popisivani kao 'Austrijanci' i zatim u 20. st. kao 'Jugoslaveni'.

Hrvati Sjedinjenih Država

Po popisu pučanstva iz 2005. godine se 401.208 državljana SAD-a izjasnilo da su hrvatskog iskona ili su rodjeni u Hrvatskoj, a po popisu iz god. 1990. je u SAD tada živjelo 544.270 hrvatskih potomaka. Po nekim povijesnim hipotezama u SAD bi bilo čak 3 milijuna hrvatskih potomaka što je dijelom dvojbeno,- iako u inače detaljnim popisima SAD, zbog patriarhalnih prezimena samo po ocu većinom izostaju poluhrvatski potomci po ženskoj lozi koji inače obično iznose oko 1/3 populacije (slični su npr. jasno iskazani u Čileu zbog zakonske obveze duplih prezimena po majci prema španjolskom modelu). Promjene brojnosti Hrvata u SAD kroz prošlih 130 godina po popisima pučanstva jesu 1880: 20.000, 1980: 252.970, 1990: 544.270, 2000: 374.241, 2004: 401.208.

Stoga bi po brojnosti hrvatskih potomaka u obje Amerike bile SAD na drugom mjestu nakon Čilea (vidi niže) i približno podjednake broju naših u Argentini. Ako se američkom patriarhalnom popisu, uz iskazanih pola milijuna naših u SAD realno doda još 1/3 za izostavljene poluhrvatske potomke po ženskoj lozi, onda je vjerojatni i stvarni broj (polu)hrvatskih potomaka u SAD preko 600.000, a zajedno s dvojbenim potomcima indianskih Croatana bi sveukupno bio najviše oko milijun naših,- a zamalo nikako čak predloženih tri milijuna Hrvata u SAD. Slično Argentini se i u SAD broj hrvatskih potomaka kroz zadnjih par desetljeća postupno smanjuje zbog asimilacije i dijelom novijeg povratka u oslobodjenu i neovisnu domovinu Hrvatsku.

Povijest doselidbe

Teško je potvrditi kada Hrvati prvi puta dolaze u SAD i u tomu se ocjene razilaze, od samo 3 zadnja stoljeća pa do cijelog tisućljeća unatrag. Neki dokumenti pokazuju da su se prvi Hrvati tj. dalmatinski pomorci nedvojbeno naselili u SAD bar prije dvjesto godina. Medjutim, postoje i glasoviti polubijeli Indianci plemena Croatan, koji su živjeli na atlantskoj obali Sjeverne Karoline, a bili su dijelom hrvatskog iskona. Neki povjesničari potvrđuju to činjenicom da su hrvatski mornari iz Dubrovnika doživjeli brodolom kod rta Hatteras godine 1498., pa ostaju živjeti u blizini gdje se asimiliraju s okolnim Indiancima. Također se oslanjaju i na 3 drvene rezbarije s natpisom "Croatoan" koje su pronašli engleski istraživači 1593., što američki povjesničari povezuju s indianskim plemenom iz etnogrupe Algonquin. Vidi još pobliže: Rani Hrvati u Americi i Carolinas i Hrvati.

Gospodarska kriza: Značajne odselidbe Hrvata u SAD zapisane su 1890tih i 1900tih, a vrhunac imigracije se zbivao oko 1910. kada su se mnogi Hrvati odselili u Sjedinjene Države, a većina njih su bili rimokatolici i pretežno čakavci iz južne Hrvatske i s jadranskih otoka. Većina njih je tamo otišla zbog gospodarskih problema, ali je i značajan broj političkih izbjeglica iz velikosrpske Jugoslavije koji su tražili azil. Kao i ini useljenici u SAD, Hrvati su se većinom doselili kako bi tu našli posao s obzirom na teško gospodarsko stanje u domovini. Mnogi od njih su uglavnom samci, no i neki supružnici bez djece su se naselili u gradovima Pennsylvanije i New Yorku. Radili su najviše kao rudari ili metalci. Mnogi su se naselili u tvorničkim četvrtima i poljoprivrednim mjestima na središnjim državama 'Srednjeg zapada' npr. Wisconsin, Indiana, Illinois i Iowa. Takvi su uglavnom bili samci i tu su ostajali privremeno, a kad bi prikupili dovoljno novca ovi Hrvati su se vraćali u Hrvatsku. Međutim oni što su ostajali, izgradili su domove i posao za obitelj. U razmjerno kratkom roku se Hrvate kroz 20. stoljeće moglo naći širom SAD, od New Yorka do Californije i od New Orleansa do Minneapolis-St. Paula.

Komunistički progoni: Noviji drugi najveći val doselidbe Hrvata u SAD je počeo zbog jugo-komunizma završetkom Drugog svjetskog rata. Ovaj val za razliku od prvog, većinom su činili politički izbjeglice uključivo i djecu čiji su roditelji pogubljeni od nove komunističke vlasti, pa pojedinci i cijele obitelji koji su bježali od komunizma zbog progona i oduzete imovine. Većina tih Hrvata se smjestila u postojećim hrvatskim kolonijama medju rodjake ili prijatelje. Smatralo se naivno kako je to ipak kraj hrvatske odselidbe, ali se od 1965.-1975. Hrvati nakon Titovog udara protiv 'Hrvatskog proljeća' ponovno iseljavaju u SAD. Većina tih novih iseljenika su bili politički izbjeglice, no u velikom broju je bilo i mladih obitelji koje su tražile posao. Oni Hrvati koji su se useljavali u 1960-ima naselili su se uglavnom u većim gradovima. Novi hrvatski useljenici bili su obrazovaniji i liberalniji za razliku od starih hrvatskih useljenika. Novi useljenici su bili pod većim utjecajem antikomunističke politike koja se tada dogadjala u Zapadnoj Europi i SAD, pa su stoga imali vrlo negativan stav o Jugoslaviji. Gledali su na "dobar i pristojan" posao, dobru naobrazbu za djecu, dobro udomljenje, slobodu govora o politici u demokratskoj Americi i slobodu izražavanja svoje religije koja je bila duboko ukorijenjena u njih, a u Jugoslaviji je bila potisnuta i progonjena.

Odljev mozgova: Taj noviji val useljavanja donio je procvat Hrvatskim katoličkim župama, a uskoro su novi useljenici postali nositelji hrvatske kulture u SAD. Nedavno se tek manji broj Hrvata doselio u SAD, pa tada uglavnom dolaze oni koji već imaju rodbinu po Americi. Medjutim, u zadnjem desetljeću je opet započeo najnoviji i dugoročno za zemlju vrlo pogubni val intelektualne odselidbe iz nove Hrvatske, što je dosad naš najjači "odljev mozgova" jer nova vlast sad sve rasprodaje, pa su tako jeftino prodana i propala mnoga ugledna poduzeća i ustanove. Stoga je niz domaćih stručnjaka i intelektualaca dosad ostao bez posla i zapravo smo i u novoj Hrvatskoj opet iznova prisiljeni na prekomorsku emigraciju najobrazovanijih izvan domovine, pa mladja hrvatska elita sad većinom odlazi u SAD i Njemačku.

Poluhrvatska naselja

Najviše Hrvata u SAD se nalazi u gradovima Chicago, New York, Pittsburg, Cleveland i Los Angeles, a nešto manji broj u St. Louisu i zaljevskom području San Francisco, Sacramento, Detroit, Kansas City, Milwaukee, Harrisburg itd. Veliki broj Hrvata živi i u dolini Ohia. Prva potvrdjena hrvatska naselja u SAD su bila na ušću rijeke Mississippi u Louisiani i Californiji, vidi još pobliže: New Orleans i čakavci, Los Angeles i Hrvati. Prvi su uglavnom čakavski doseljenici tamo bili mornari koji su napustili svoje brodove iz gospodarskih razloga i novih glasina o ratu u Europi, pa zbog raznih zaraznih bolesti na brodovima, lošeg stanja brodova itd. God. 1835. je u SAD već živio značajan broj Hrvata koji su se asimilirali i radili u trgovini i ugostiteljstvu. Većina njih se oženila Amerikankama što je ubrzalo njihovu asimilaciju.

Louisiana i California: Sredinom 19. stoljeća je veliki broj čakavskih Hrvata iz Dalmacije na jugu Louisiane radio na školjkarstvu, a Luka Jurišić (Jurisic) je bio prvak u uzgoju oštriga (kamenica) za prodaju. Do kraja 19. stoljeća Hrvati su držali monopol u školjkarskom poslu najviše oko New Orleansa. U San Pedru postoji skup ulica koje se nazivaju "Croatian Place" (Hrvatsko mjesto). Danas je prijavljeno preko 35.000 Amerikanaca hrvatskog iskona u San Pedru, što je najveća hrvatska zajednica na pacifičkom zapadu SAD (a južnije na Pacifiku u Čileu su po Hrvatima još puno veći Antofagasta i Iquique). Californija je imala hrvatske koloniste i nakon prvog vala uselidbe, a dolazak Hrvata u Californiju naglo je porastao za vrijeme "Zlatne groznice". Mnogi Hrvati su napravili dioničarske korporacije u slučaju značajnijih otkrića i jedna od najvažnijih hrvatskih i američkih kompanija u Kaliforniji je bila "The Slavonian Gold and Silver Company" (Slavenska kompanija zlata i srebra). San Francisco je postao središtem kalifornijskih Hrvata, a tu su osnovali i prvo Hrvatsko useljeničko društvo 1857. "Tadich Grill" u San Franciscu je ostatak iz tog vremena kao podsjetnik i dalje u vlasništvu Hrvata, a ujedno i najstariji restoran na području Californije.

Arizona & Nevada: Veliki je broj Hrvata nakon "Zlatne groznice" kasnije napustio Californiju i preselio se u susjednu Arizonu i Nevadu. U Nevadi su na početku Hrvati većinom radili u rudnicima zlata i srebra, pa kasnije u trgovini srebrom. U Arizoni su uglavnom radili kao rudničari, uredski zaposlenici, čuvari, kuhari, mesari, konobari, vlasnici restorana i hotela itd. Bilo je i nekoliko hrvatskih naselja u državi Washingtonu, a manje hrvatsko ribarsko selo Rosalyn postojalo je od početka 19. stoljeća, gdje su iskusni hrvatski ribari mnogo doprinjeli u razvoju trgovine ribom. Tri glavna hrvatska središta u Washingtonu su bili Seattle, Anacortes i Rosalyn. Veliki udjel Hrvata je dokazan postotkom učenika u školama u Rosalynu, gdje su hrvatski učenici činili 23% škole 1922./23.

Pennsylvania: Neki od prvih useljenika naselili su i Pennsylvaniju. Kao središte te države, Pittsburgh je zapošljavao najviše hrvatskih useljenika i mnogi od njih su radili u teškoj industriji. Početkom 20. stoljeća je bilo u Pittsburghu 36.000 Hrvata, a 1990. je tu zapisano preko 200.000 potomaka pittsburških Hrvata.

New York je uglavnom služio kao dolazna luka za dalje naseljavanje u SAD. Kasnije s razvitkom hrvatske diaspore je New York postao vrlo važan grad za Hrvate, jer nam je služio za širenje po Sjedinjenim Državama, ali do 1906. u New Yorku stalna hrvatska zajednica još nije postojala. Mnogi su se Hrvati potom naselili u vanjskim prigradskim dijelovima oko New Yorka, a najviše u sjeverozapadnom i sjeveroistočnom djelu u okruzima Queens, Astoria, Bayside, Whitestone i Douglaston.

Illinois: Hrvati su se koncentrirali najviše oko Chicaga. Iako je izgrađeno kasnije, hrvatsko naselje u Chicagu je potom postalo jedno od najvažnijih u Sjedinjenim Američkim Državama. Naselje se osobito počelo razvijati nakon 1. svj. rata, a Chicago je postao središte svih političkih i kulturnih zbivanja Hrvata iz Amerike. U Chicagu se nalazi preko 50.000 Hrvata, dok u cijeloj državi Illinois ima preko 100.000 Hrvata, tu raspoređenih u 54 naselja. Prvi Hrvati u Detroitu pojavili su se 1890tih i naseljavali su uglavnom područje Russel.

Kansas: Hrvatska zajednica Kansas City je također imala važnu ulogu, jer je to naše najveće dialektalno naselje prekomorskih kajkavaca izvan Europe, vidi pobliže: Kansas i kajkavci. I ovo je naselje nastalo u kasnom 19. stoljeću u susjedstvu zapadno od kompanije Armour Packing, uzduž avenije James Street, a kajkavski Strawberry Hill je primjer izrazite hrvatske četvrti u Kansasu. Prvo hrvatsko naselje u St. Louisu nastalo je jako rano i naselili su ga uglavnom Hrvati koji su doselili iz Louisiane uzduž Mississippija prama sjeveru. Po Anti Tresiću Paviću (Ante Trasic-Pavic), koji je SAD posjetio 1907., u St. Louisu je bilo oko 5.000 Hrvata. Većina ih je živjela u pansionima s poslovima na duži rok.

Aljaska je postala odredištem Hrvata početkom 20. stoljeću s početkom "Zlatne groznice" 1897.- 1899. Nekoliko stotina Hrvata naselilo se u Anchorage, Fairbanks i Sitka. Osnovali su male trgovine i poslove u ribarstvu. Danas Aljaska već ima 50.000 stanovnika hrvatskog iskona, što je 1/8 pučanstva Aljaske, vidi pobliže: Aljaska i Hrvati.

Vjerske ustanove

Hrvatski svećenici i većinom diecezanski kler, doselili su se s prvim Hrvatima u SAD u ranome 19. stoljeću. Bili su pravi misionari, tj. putovali su od mjesta do mjesta, gdje je god postojalo naselje, propovijedajući župske misije i osnivajući religijska, kulturna i dobrotvorna društva. Često su među hrvatskim kolonistima jedino ti svećenici bili obrazovani, pa su tako dobili uloge vodja i bili su prvi koji su dobro poznavali engleski jezik pa su i prevodili. Njihova prvotna odgovornost je ipak bila organiziranje hrvatskih katoličkih župa u urbanim središtima sa značajnim hrvatskim pučanstvom. Tako se početkom stoljeća grade hrvatske crkve u Pittsburghu i Steeltonu, Pennsylvaniji, New Yorku, Chicagu, Clevelandu i drugim gradovima. Najstarija župa je St. Nicholas Church (Crkva Svetog Nikole) u Pittsburghu utemeljena 1894., a ine župe su osnovane 1900tih, kao Church of the Nativity (Crkva Rođenja Isusova) u San Franciscu. I prije negoli su službeno osnovani, hrvatski franjevci su putovali kroz SAD, stvarjući i pomažući u hrvatskim župama, pa su se zalagali za očuvanje vjerskih i nacionalnih osjećaja kod Hrvata. Hrvatski rimokatolici u SAD su važan dio Rimokatoličke crkve u SAD, što je dijelom zbog velikog doprinosa hrvatskih svećenika i časnih sestara na stvaranju i očuvanju katoličke vjere u SAD. Isto tako su svećenici najzaslužniji što se potomci današnjih američkih Hrvata podrijetlom izjašnjavaju kao Hrvati i po vjeri rimokatolici. Danas postoje ukupno 32 hrvatske župe i 3 misije u SAD. Osim Hrvata rimokatolika, u Americi postoji i manji broj naših grkokatolika, protestanata, muslimana, itd.

Hrvatske udruge

Hrvatski Amerikanci međusobno su vrlo bliski još od vremena kada su napustili domovinu. Lančane migracije Hrvata iz istih dijelova domovine pomogle su u stvaranju hrvatskih naselja. Povezani su zbog istih ili sličnih zanimanja, jednakog socijalnog statusa, katoličke vjere i drugih stvari koje su ponekada jače od službenih organizacija. Najpoznatije neslužbeno okupljalište prvih Hrvata bile su kavane (saloons). Često su bili upleteni u razne dobrotvorne organizacije i bili su među prvim Hrvatima koji su naučili engleski. Osim tih neslužbenih okupljanja, hrvatski Amerikanci su osnovali nekoliko tisuća organizacija različitoga značenja. U svom djelu "Early Croatian Immigration to America to 1945" (Rana hrvatska imigracija u SAD-e do 1945.), George Prpic drži kako je u Sjedinjenim Državama bilo oko 3.000 naših organizacija osnovanih u rasponu od 1880. do 1940. Hrvati su prvo počeli osnivati dobrotvorne, kulturne, obrazovne, vjerske, poslovne, političke i športske udruge, koje su imale veliki utjecaj na hrvatska naselja u kojima su se nalazile, jer su Hrvati bili manjina u poredbi s Amerikancima i inim narodima. Kako su Hrvati većinom došli s kasnijim skupinama doseljenika, a većina njih nije znala engleski i imali su slabo plaćene poslove, što im je stvaralo kompleks nesigurnosti i neravnopravnosti. Stoga su pronašli sigurnost u udrugama svoje etnoskupine. Drugo posebno okupljanje je bilo oko tamburice, koja je bila jedna od prvih stvari koje bi Hrvat ponio sa sobom u SAD, a tamburica i pjevanje su spojeni do ožujka 1949. u Clevelandu, gdje je osnovana "American-Croatian Singing Association" (Američko-hrvatska pjevačka udruga). Hrvatski Amerikanci su većinom gajili duboku privrženost uz domovinu pa su to i javno izražavali, osim ponekih najviše iz San Pedra koji su bili jugoslvenski usmjereni.

Ine organizacije

Hrvatsko-američka ustanova Hrvatska bratska zajednica (Croatian Fraternal Union) je naše društvo s dugom tradicijom u SAD-u, osnovano god. 1897. Tijekom 2. svj. rata je preko Hrvatske bratske zajednice slan novac za pomoć u Hrvatsku. HBZ financira i školarine hrvatskim Amerikancima i pomaže njihovu kulturnu naobrazbu.
Hrvatsko američko udruženje najviše lobira Kongres Sjedinjenih Američkih Država po pitanjima vezanim uz Hrvatsku.
Croatian American Network (Hrvatska američka mreža) je poznata Facebook grupa gdje komuniciraju hrvatski Amerikanci.
God. 2007. je utemeljen godišnji filmski festival Croatian Film Festival u New Yorku, a osnovala ga je fondacija The Doors Art.

Čileanski Hrvati

Po najvjerojatnijim procjenama i pojedinačnim podatcima iz većih čileanskih gradova, danas u Čileu sigurno živi bar 380.000 Hrvata i poluhrvatskih potomaka koji su svjesni svog iskona i ponešto znaju ili bar pasivno donekle razumiju hrvatski, što je bar 2,4% čileanskog pučanstva. Približno još toliko njih su već posve asimilirani tj. hispanizirani i više nisu svjesni iskona svojih predaka. Medjutim je u Chileu slično kao i u Španjolskoj, zakonski strogo naredjeno kako svi moraju imati dupla prezimena oca i majke,- što mnogo pomaže u izvidima našeg iskona. Zato se danas tu procjenjuje (Memoria Chilena) kako u Čileu sveukupno živi oko 750.000 hrvatskih i poluhrvatskih potomaka što je 4,7% ukupnoga čileanskog pučanstva, pa su tu Hrvati nakon najbrojnijih romanskih potomaka (Španjolci, Talijani i sl.) jedna od brojnijih inih etnogrupa europskog iskona. Zato je hrvatska prekomorska diaspora u Čileu najbrojnija izvan Europe, nakon čega tek slijede podjednake naše zajednice u SAD i Argentini, pa znatno manje u Brazilu, Kanadi, Peruu, Australiji, itd.

Naše najveće prigradske zajednice hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka u Čileu poredane po brojnosti (samo svjesni naši potomci), danas su poluhrvatska Antofagasta sa 160.000 naših, pa Santiago oko 150.000, Iquique 80.000, Punta Arenas 25.000, Calama oko 20.000 i ini čileanski gradovi tek po par tisuća ili manje. U zastarjelim i nesigurnim domaćim izvorima iz Hrvatske (uključivo i hr.wikipedia) se krivo navodi kako je za nas popularna Punta Arenas navodno glavna i najveća hrvatska zajednica u Čileu, iako je u čileanskoj stvarnosti to po broju Hrvata tek četvrti gradić, jer mnogo više hrvatskih potomaka danas zapravo sadrže Antofagasta, Santiago i Iquique. Najviše uglednih i utjecajnih Hrvata u Čileu dolaze iz gradova Antofagasta, Iquique i Punta Arenas, dok u samoj prijestolnici Santiago kod naših više pretežu kratkotrajne pop-zvijezde, športaši i slične mladje osobe skromnijeg obrazovanja. Vidi pobliže: Chile i čakavci.

Argentinski Hrvati

Spram inih zajednica prekomorskih Hrvata izvan Europe, ova naša u Argentini se ističe nizom osobitosti:

Po brojnosti naše zajednice oko Buenos Airesa je to najveća prigradska skupina prekomorskih Hrvata izvan Europe s oko 180.000 hrvatskih potomaka.
Po trendu su Hrvati oko Buenos Airesa, uz slični manji Rio de Janeiro jedna od rjedjih naših južnoameričkih zajednica danas u relativnoj stagnaciji i djelomičnom opadanju.
Uz manji kanadski Vancouver, naša zajednica uz Buenos Aires se ističe obiljem sjevernojadranskih doseljenika oko Kvarnera, koji su rjedji u inim južnoameričkim gradovima gdje uglavnom prevladavaju južnojadranski doseljenici iz Dalmacije.
Uz našu manju sličnu zajednicu u Paragvaju (Asuncion), oko Buenos Airesa živi i najviše naših izrazito desničarskih nacionalista u Južnoj Americi, kojih je tu najmanje 20.000.

Iako sigurni i jasni pismeni navodi za doselidbu Hrvata u Argentinu nisu stariji od 2 stoljeća, polupismeni i ini legendarni pokazatelji o našim posjetima tom dijelu Južne Amerike su još mnogostruko stariji. Prvi materialni tragovi starih srednjovjekih Hrvata su nadjeni u južnom Paragvaju, gdje je dosad poznato čak 61 kamenih ploča s glagoljičnim nadpisom iz srednjeg vijeka i još par nama sličnih kamenih nadpisa u susjednoj Argentini, pa je sad već manjeviše jasno da su tada obale Argentine i La Plate jamačno posjetili srednjovjeki ranohrvatski pomorci: vidi pobliže Amerohrvatski petroglifi. Slični mogući kontakti ranohrvatskih moreplovaca (navakýre) s istočnom obalom Južne Amerike su još poznati i iz naše domaće predaje, jer se u kvarnerskim legendama (Veyske Povede) o pradavnoj plovidbi naše flote iz srednjovjekog Omiša pod admiralom Hrvojem (Harvàtje Marjakýr) spominje, kako su preko 'Zapadne Pučine' (Semèrna Kulàp) najprije stigli do 'Sutonske Baruštine' (Kukûr-Zahôy) - vjerojatno ušća Amazone. Potom se kaže kako su jedrili do 'Sutonskog rta' (Artazahôy) tj. primorja Bahia i na kraju do širokog ušća 'Sutonske rijeke' (Rýkva-Zahôyna) - možda La Plata, u koju su uplovili uzvodno sve do mjesta gdje su plićine i brzice zaustavile njihove mihyrûne (jedrenjake). Tu da su ostali par godina te razgledavali okolicu: to je vjerojatno rijeka Paraná uz granicu Argentina/Paragvaj,- gdje je baš kod rječne luke Ybyturuzu nedavno nadjeno i desetak glagoljskih nadpisa.

Inače je argentinska zajednica Hrvata jedna od starijih i ranije najvećih u Južnoj Americi, pa je tako npr. početkom 20. st. tamo živjelo oko 120.000 južnih Hrvata iz Kvarnera i Dalmacije. Sada u cijeloj Argentini živi dvostruko više tj. bar oko 250.000 hrvatskih potomaka koji su svjesni našeg iskona i ponešto znaju hrvatsko-čakavski ili bar pasivno donekle razumiju hrvatski. Zajedno s još toliko posve asimiliranih bez svijesti o našem iskonu, procjenjuje se kako u Argentini postoji oko pola milijuna bar poluhrvatskih potomaka, po čemu je podjednaka kao SAD i druga u obje Amerike nakon Čilea s oko 750.000 naših potomaka (380.000 svjesnih). Većina ili oko 3/4 argentinskih Hrvata žive uz prijestolnicu Buenos Aires, dok nas u inim gradovima ima mnogo manje, npr. u Cordobi tek dvadesetak tisuća. Buenos Aires je dosad bio prvi grad u obje Amerike po broju od 180.000 doseljenih Hrvata, gdje naš udjel odnedavna stagnira zbog asimilacije i preselidbe u Čile, te novijeg povratka u oslobodjenu Hrvatsku. Dotle npr. u novoj čileanskoj Antofagasti zbog opće demografske eksplozije i naša brojnost raste pa ubrzo treba očekivati kako će već poluhrvatska Antofagasta u idućih par godina nadmašiti Buenos Aires i postati najvećom zajednicom prekomorskih Hrvata, gdje su već dosad 2/5 ili 160.000 podrijetlom južni Hrvati većinom iz Dalmacije. Po iskonu i dialektu su i u Argentini većina naših južni čakavci iz Kvarnera i Dalmacije od Vinodola do južnih otoka. Znatno je manje oko 20.000 (10%) naših kopnenih štokavaca iz zaledja i ovi su većinom došli od sredine 20. st. kao kasnije poratne izbjeglice nakon 2. svj. rata.

Veći dio doseljenih južnih Hrvata s Jadrana su tu isprva radili u ribarstvu, pomorstvu i brodogradnji, gdje postaju vodećom etnogrupom u zemlji. Medju prvima se na prijelazu 19./20. st. najviše istaknuo Nikola Mihanović kao poznati brodovlasnik i osnivač argentinske trgovačke flote, sa 82 veća parobroda (transatlantici) i oko 350 inih obalnih brodova na kojima je zaposlio oko 5.000 naših jadranskih pomoraca. Drugi glasoviti naš potomak je donedavni argentinski predsjednik Néstor Kirchner Ostoić, pa još glasoviti antropolog Juan Vucetich koji je prvi razvio policijske identifikacije otiskom prsta. Inih naših obrazovanih uglednika u Argentini je inače znatno manje negoli u susjednom Čileu, pa su danas većina poznatih Hrvata u Buenos Airesu uglavnom popularni pjevači, filmaši, tenisači, nogometaši i slični kratkotrajni pop-idoli. Znatan problem naših i inih doseljenika u Argentini je bio da su ranije vojne diktature tamo uzastopce nametale prisilnu asimilaciju i brzu hispanizaciju doseljenika, što su donekle ublažile naše crkvene misije i najviše franjevci. Zato od naših potomaka u Argentini, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem većinom slabo ili nikako ne znaju rodni hrvatski i pretežno već govore španjolski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju tek tridesetak tisuća naših pretežno starijih iseljenika, pa bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu na ulici, u svojim klubovima i na brodovima. Vidi pobliže: BuenosAires i čakavci.

Croátas Brasilẽiros

Sigurno zapisane novovjeke doselidbe južnih Hrvata iz Dalmacije u Brazil započinju pred dva stoljeća. Danas je nakon Čilea i Argentine, Brazil u Južnoj Americi treće važnije odredište prekomorskih iseljenika iz južne Hrvatske tu nazvanih Croátas Brasilẽiros (Brazilski Hrvati). Tako sad u Brazilu živi 128.000 doseljenih južnih Hrvata uglavnom iz Dalmacije i većina njih tu potječe s Korčule i susjednih otoka. Najviše ih ima na atlantskom jugoistoku oko najvećeg grada São Paulo (bar 45.000) i manje uz Rio de Janeiro oko 30.000, pa još desetak tisuća uz luku Santos i ostali po inim manjim mjestima uglavnom u južnom Brazilu. Brazilski Hrvati (port. Croátas Brasileiros, eng. Croatian Brazilians) su osobe u Brazilu s punim, većinskim, ili djelomičnim hrvatskim podrijetlom, ili su u Hrvatskoj rođene osobe s boravištem u Brazilu. Spram inih južnih država kao Argentina i najviše Čile, uloga i utjecaj Hrvata u Brazilu su razmjerno sporedni, kako zbog razmjerno manje brojnosti i prosječno lošijih kvalifikacija, tako i zato što su većinom rastepeni i ne tvore veće poluhrvatske zajednice kao u nekim čileanskim gradovima, ili bar manja poluhrvatska predgradja kao u Peruu.

Prva masovna doselidba hrvatskog pučanstva u Brazil je započela oko godine 1830. Većina ovih iseljenika su tada napustili svoje domove zbog lošega gospodarskog stanja. Jedan od glavnih uzroka je bila tzv. "Vinska klauzula" trgovinskog sporazuma iz 1891. između Austo-Ugarske i Italije, koji je bio vrlo nepovoljan za hrvatsko vinogradarstvo. Vinskom klauzulom je dozvoljen uvoz jeftinijih talianskih vina uz povoljne uvjete, čime je Austro-Ugarska nastojala pridobiti taliansko vojno savezništvo. Hrvatska vinska proizvodnja je bila teško pogodjena tom odlukom bečkih vlasti, a sporazum je vrijedio dugi niz godina. Potom još pridolaze biljne bolesti filoksera i peronospora koje su zamalo posve dotukle naše domaće vinogradarstvo. Nakon drugog svjetskog rata kroz posredno smišljeno "etničko čišćenje" su stotine tisuća Hrvata napustile svoju domovinu zbog opasnosti od velikosrbske odmazde nakon Bleiburga i 'Križnog puta', te zbog ukidanje demokracije u komunističkoj Jugoslaviji. Takvih je bilo mnogo iz otoka Korčule i Hvara gdje su poratni partizani likvidirali tisuće starosjedilaca bacanjem u kraške jame (fojbe) da bi dosad preoteli njihovu imovinu i promijenili sastav pučanstva tih hrvatskih otoka u pripremama za buduću 'Veliku Srbiju' do Jadrana. Ovi iseljenici su bili uglavnom ljudi iz ruralnih područja, mladi i bez stručnih kvalifikacija. Tzv. lančana iseljavanja odvela su u američko prekomorje i veće povezane skupine iseljenika, tj. cijele obitelji i obiteljske zadruge, pa i čitava ugrožena sela, itd. Vidi pobliže: Croátas Brasilẽiros.

Peruanski Hrvati

Peruanska zajednica Hrvata oko Lime je najsjevernija na pacifičkoj obali Južne Amerike, pa sjevernije uz Tihi Ocean u zapadnim tropima srednje Amerike sve do San Diega u Kaliforniji nema veće grupe naših iseljenika. Prva poznata doselidba Hrvata u Peru je počela pred dva stoljeća od 1821. Tada su prvi Hrvati do 1. svj. rata bili politički zapisani kao tzv. "Austrijanci", jer su stigli iz Habsburške Monarhije, a kasniji doseljenici iz Hrvatske još do kraja 20. st. se tu navode kao "Jugoslaveni". Većina tih naših ranih doseljenika su napustili domovinu zbog gospodarske krize. Glavni uzrok je tada bila tzv. "Vinska klauzula" trgovinskog sporazuma između Austougarske i Italije od 1891., koji je bio posebno nepovoljan za hrvatsko vinogradarstvo. Vinskom klauzulom je dozvoljen uvoz jeftinih talianskih vina uz povoljne uvjete. Hrvatsko vinogradarstvo je time teško pogođeno, a sporazum je trajao dugi niz godina. Nakon toga još slijede biljne bolesti peronospora i filoksera, pa je zbog osiromašenja najviše ranih doseljenika stiglo iz vinorodnih južnih krajeva. Nakon 2. svj. rata je mnoštvo Hrvata još izbjeglo iz domovine zbog poratnih velikosrbskih pokolja i ukinuća demokracije u komunističkoj Jugoslaviji. Ovi doseljenici su bili uglavnom mladji ljudi iz ruralnih područja bez stručnih kvalifikacija. Lančana rodbinska odselidba je pritom ovamo dovela cijele ugrožene obitelji i čitava nepodobna sela. Većina tih Hrvata su u Peruu započeli s najtežim poslovima, kako bi stekli imetak i potom se obrazovali radom u industriji, trgovini itd.

Procjenjuje se da u Peruu danas živi oko 18.000 hrvatskih potomaka bar djelomično našeg iskona, pa je Peru po tomu četvrti u Južnoj Americi nakon Čilea, Argentine i Brazila. Njih 2/3 su već posve asimilirani tj. hispanizirani pa dijelom nisu svjesni svog iskona i ne znaju više ništa hrvatski. Naših je najviše oko glavnoga grada Lime gdje živi oko 15.000 hrvatskih potomaka, a većina njih su iskonom južni Hrvati iz Dalmacije. Od tih su tek oko 6.000 svjesni Hrvati i znaju bar ponešto hrvatski ili ga tek pasivno donekle razumiju. Glavna aglomeracija Hrvata tu živi u jugozapadnom obalnom predgradju Lime, Miraflores koji je i jedno od glavnih turističkih odredišta Perua. U Limi je danas najpoznatija i cijenjena dalmatinska kuhinja s plodovima mora i tu glasovitim našim palačinkama kao 'peruanski' specialitet spram ine Latinske Amerike, pa naša ugostiteljska tvrtka "Palachinke" u gradu ima 3 veća ugledna restorana. Drugi je poznati hrvatski šport raširen u Limi "bocchas" tj. naše jadransko boćanje na kuglaškim terenima, najviše u predgradju Chorillos odakle se taj popularni šport proširio diljem Perua, u čemu je za Južnu Ameriku vodeći naš Regatas Lima club. Najugledniji zaslužni Hrvat iz Lime je bio peruanski admiral i ministar pomorstva Cesar Bielich-Pomareda (1871.– 1950.), pa još ini ugledni Peruanci iz hrvatskih obitelji Pavlich, Bielich itd. Stoga u Peruu sposobni Hrvati imaju približno sličan javni ugled kao i u Argentini, a zaostaju jedino za susjednim Čileom gdje su brojni prekomorski Hrvati najutjecajniji izvan Europe. Vidi pobliže: Lima i Hrvati.

Hrvati u Paragvaju

Prvi novovjeki Hrvati stižu u Paragvaj krajem 19. st., ali su odonda sve do 2. svj. rata ostali razmjerno malobrojni tj. svega par tisuća jer su to pretežno bili južni čakavci iz Dalmacije kojima razmjerno siromašniji Paragvaj u kopnenom zaledju nije bio previše privlačan. Nagli porast naših useljenika tu slijedi osobito nakon 2. svj. rata i nasilnog komunizma u Jugoslaviji, kada u Južnu Ameriku zbog Bleiburga i 'Križnog puta' stižu mnoge tisuće preživjelih žrtava i političkih izbjeglica, osobito domobrana i ustaša. Brojnost naših je u Paragvaju osobito porasla za predsjednikovanja A. Stroessnera 1954.- 1989., kada su tu bili najsigurniji u inozemstvu zbog službeno proglašenoga državnog antikomunizma. U to drugo poratno doba je u Paragvaju boravilo bar dvadesetak tisuća Hrvata, koji su za razliku od starijih jadranskih doseljenika, većinom bili po iskonu kopneni štokavci. Nakon raspada Jugoslavije i obnove slobodne Hrvatske se dio njih ili potomaka vratio u stari zavičaj, gdje su mnogi kao dragovoljci sudjelovali u Domovinskom ratu i obnovi naše državnosti. Za iseljene Hrvate je bio značajan i koristan donedavni urugvajski predsjednik Alfredo Stroessner zato, što su se zbog državnog antikomunizma u Paragvaju kroz njegovu vladavinu od 1954.- 1989. sklonili na sigurnom mnogi naši ugroženi politički izbjeglice iz okolnih južnoameričkih država, tako da su tu mogli preživiti upravo do propasti Jugoslavije i oslobodjenja nove Hrvatske. Vidi pobliže: Paragvaj i Hrvati.

Hrvati u Urugvaju

Spram inih zajednica prekomorskih Hrvata izvan Europe, naša oko Montevidea se ističe s više osobitosti:

Naša urugvajska zajednica oko Montevidea je jedna od najstarijih u Južnoj Americi, gdje se Hrvati doseljuju već blizu tri stoljeća.
Po brojnosti naša urugvajska zajednica oko Montevidea je jedna od manjih u Južnoj Americi gdje sadrži tek 3.400 deklariranih Hrvata.
Po trendu su Hrvati oko Montevidea, uz slični Rio de Janeiro jedna od rjedjih naših južnoameričkih zajednica danas u relativnoj stagnaciji i djelomičnom opadanju.
Pored kalifornijskog San Pedra i brazilskog Rio de Janeira, urugvajski Montevideo je u obje Amerike treći grad gdje su domoljubni Hrvati manjina i pretežu unitarno-jugoslavenski iseljenici.

Urugvaj je danas po broju doseljenih Hrvata i njihovih potomaka tek šesti u Južnoj Americi, nakon najbrojnijeg Čilea, pa Argentine, Brazila, Perua i Paragvaja. Ipak je Urugvaj uz Argentinu i Brazil bio jedna od prvih južnoameričkih zemalja, gdje su već od sredine 18. st. stoljeća brodovima preko Atlantika stizali naši prvi prekomorski iseljenici do Južne Amerike u luku Montevideo, ali je većini njih Montevideo bio tek privremena lučka postaja. Dio naših su se potom iz Urugvaja često selili dalje, najviše u susjednu Argentinu i Čile. Najveći broj urugvajskih Hrvata su iskonom čakavci iz Dalmacije. Od naših potomaka u Urugvaju, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem većinom slabo ili nikako ne znaju rodni hrvatski i pretežno već govore romanski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju tek nekih 3 tisuće naših pretežno starijih iseljenika, pa bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu po svojim klubovima. Danas u Urugvaju boravi desetak tisuća južnohrvatskih potomaka, od kojih su 3/5 već posve asimilirani i romanizirani, pa uglavnom više nisu svjesni svog podrijetla i posve su zaboravili hrvatski. Tek nekih 3.400 naših urugvajskih potomaka su manjeviše svjesni svoga hrvatskog iskona, pa ipak ponešto znaju miješani polučakavski ili bar donekle razumiju hrvatski.

Većina naših starijih doseljenika su radili u pomorstvu, brodogradnji i ribarstvu oko Montevidea, a noviji u 20. st. su dijelom kopneni štokavci koji odlaze u nutarnja mjesta Urugvaja gdje većinom rade u poljodjelstvu, ali im se sad potomci opet vraćaju u Montevideo. Zato danas većina ili oko 3/4 urugvajskih Hrvata žive u glavnom gradu, a ini u desetak manjih naselja po zaledju. Medju našima u Urugvaju se na prijelazu 19./20. st. najviše istaknuo Nikola Mihanović kao bogati brodovlasnik rodom iz Brača koji je započeo karieru u Montevideu i kasnije je prešao u Buenos Aires. On je imao u vlasništvu cijelu trgovački flotu od 82 veća parobroda (transatlantici) i oko 350 inih obalnih brodova na kojima je zaposlio oko 5.000 naših jadranskih pomoraca. U urugvajskoj kulturi je danas od naših najuglednija slikarica Sonja Vidovich Imhof, pjesnikinja Elena Rivero Vidovich, pisac i povjesničar Eduardo R. Antonich, itd.

Literatura

Ljubomir Antić: Pregled hrvatskih iseljeničkih društava u Južnoj Americi od prvog svjetskog rata. Radovi instituta za hrvatsku povijest, Zagreb 1984.
Ljubomir Antić: Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Centar za migracije i narodnosti, Stvarnost, Zagreb 1991.
Ljubomir Antić: Hrvati i Amerika, Hrvatska sveučilišna naklada - Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2002.
Memoria Chilena: Inmigración Croáta en Chile, 1864 - 1930. Santiago de Chile.
Marko Sinovčić: Hrvati u Argentini i njihov doprinos hrvatskoj kulturi, pregled hrvatskog tiska objavljenog u Argentini od godine 1946. do 1990.
Carmen Vrljicak: Los Croatas en la Argentina (Hrvati u Argentini), 2007.
Composición Étnica de las Tres Áreas Culturales del Continente Americano al Comienzo del Siglo XXI.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Američki Hrvati

Sadržaj