Montevideo i Hrvati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Montevideo i Hrvati (naši iseljenici u Urugvaju): Montevideo je glavni i najveći grad Istočne Republike Urugvaj, u istoimenoj pokrajini na ušću La Plate. Ima oko 1.432.200 stanovnika. Osnovali su ga španjolski doseljenici 1726. godine. 1807. godine zauzeli su ga Britanci, a 1817. godine Portugalci, a u brazilskom posjedu je do 1828. godine, kad je Urugvaj postao samostalan. Blizu polovice Urugvajaca živi u Montevideu. Glavno je kulturno središte Urugvaja: sveučilište, zdravstveni instituti, muzeji, galerije itd. Središte je urugvajske industrije: klaonice i hladnjače, tvornice mesnih konzervi, uljare, mlinovi, rafirenije nafte, tekstilna, građevinska i kemijska industrija. U Urugvaju živi desetak tisuća naših iseljenika od kojih su 3.400 svjesni Hrvati, a najviše ih je u Montevideu.

Abstract

Montevideo & Croats (Croatian descendants in Uruguay): Montevideo is the largest city, the capital, and the chief port of Uruguay. The settlement was established in 1726 by Bruno Mauricio de Zabala, as a strategic move amidst a Spanish-Portuguese dispute over the platine region, and as a counter to the Portuguese colony at Colonia del Sacramento. According to the census of 2004, Montevideo has a population of 1,325,968 (about half of Uruguay's population).[8] It has an area of 530 square kilometres (200 sq mi) and extends 20 kilometres (12 mi) from west to east. The southernmost cosmopolitan capital city in the Americas and third most southern in the world, it is situated in the southern coast of the country, on the northeastern bank of the Río de la Plata (also River Plate). The city was under brief British rule in 1807 and was involved in the first major naval battle in the Second World War: the Battle of the River Plate. It is also the place where the Montevideo convention was signed, in 1933, by nineteen nations of the Americas. The city hosted all 1st FIFA World Cup matches in 1930. Montevideo has a rich architectural and cultural heritage, the latter including tango and candombe. According to Mercer Human Resource Consulting, in 2007 Montevideo provided the highest quality of life in Latin America. Montevideo includes also 3,400 Croatian immigrants.

Zemljopis Urugvaja

Urugvaj je država u Južnoj Americi između Brazila na sjeveroistoku i Argentine na zapadu, s jugoistočnom obalom na Atlantskom oceanu i zaljevu La Plata na jugu. Oko polovice pučanstva živi u glavnom gradu Montevideo. Urugvaj je druga najmanja država u Južnoj Americi i jedna od politički i gospodarski najstabilnijih. Urugvaj se prostire na 176,214 kv.km kopna i 142,199 kv.km rječnih močvara i laguna. Reljef se pretežno sastoji od primorskih ravnica i valovitih brežuljaka (cuchillas) u sredini. Urugvaj ima 4 riječna sliva ili delte: rijeke Urugvaj, Negro, Plate i jezero Merin, a najveća je rijeka Rio Negro (Crna rijeka). Najviši vrh Urugvaja je Cerro Cathedral (514 m) u brdskom lancu Carape.

Klima je u Urugvaju umjereno-topla, pa su mrazovi skoro nepoznati. Zbog niskog reljefa je zemlja izložena brzim premještanjima vremenskih fronti, te hladnomu i jakom vjetru pamperos, koji puše iz argentinskih pampa. Plodni primorski pojas je zarastao travnjacima i idealan je za uzgoj goveda i ovaca. Na jugozapadu Urugvaj izlazi na zaljev La Plata što je zajednički estuarij reka Urugvaj (koja čini zapadnu granicu zemlje) i Parane koja ne prolazi kroz Urugvaj, a od inih rijeka se ističe jedino Rio Negro. Na istočnoj obali uz Atlantik se nalazi nekoliko laguna, od kojih je najveća Lagoa Mirim na granici Brazila. Urugvajske su obale većinom ravne i nerazvedene bez većih otoka osim desetak manjih priobalnih, od kojih su važniji niži močvarni otoci Labos i Juncal na ušću rijeka Uruguay i Rio Negro, pa u zaljevu La Plata otok Martin Garcia, a pred lukom Montevideo otočić Flores, itd.

Povijest Urugvaja

Pučanstvo današnjeg Urugvaja prije europske kolonizacije su tvorila razna indianska plemena lovaca, a najvažnije je bilo pleme Charrua, koje je potom paragvajska etnogrupa Guarani natjerala u selidbu na jug. Ime Urugvaj dolazi iz jezika Guarani i ima razna značenja jer je guaranski aglutinativan jezik, a većinom se tumači kao "rijeka šarenih ptica". Španjolci su na ozemlje današnjeg Urugvaja došli 1516., ali su žestoki otpor Indianaca, uz nedostatak srebra i zlata uvjetovali tu samo manja naselja u 16. i 17. stoljeću. Tada je Urugvaj bio uzrokom sukoba između Španjolaca i Portugalaca. God. 1603. Španjolci tu uvode stočarstvo koje postaje izvorom bogatstva. Prvo trajno naselje na ozemlju današnjeg Urugvaja su osnovali Španjolci 1624. godine kao Soriano na Rio Negro (Crna rijeka).

Tokom 1661.-71. Portugalci grade utvrdu Colonia del Sacramento. Španjolska kolonizacija se povećava u pokušaju da umanji portugalsko širenje na granicama Brazila. Glavni grad Montevideo su osnovali Španjolci početkom 18. st. kao vojno uporište, a prirodna luka ovoga grada uskoro postaje komercialni centar koji se počinje takmičiti sa susjednim Buenos Airesom u Argentini. Povijest 19. st. je uvjetovana stalnim borbama između Španjolaca, Britanaca i Portugalaca za prevlast nad argentinsko-brazilsko-urugvajskim prostorom. Tokom rata sa Španjolskom 1806. i 1807. godine, britanska armija pokušava osvojiti Buenos Aires. Zato početkom 1807. godine, britanska armija okupira Montevideo pa ga drži pod svojom vlašću do sredine iste godine kada dalje odlaze u napad na Buenos Aires.

Ustavom iz 1967. stvorena je snažna institucija predsjednika, uravnotežena zakonodavnom i sudbenom vlasti slično SAD-u. Predsjednik je istodobno šef države i vlade, a bira ga se na općim izborima zajedno s podpredsjednikom na raspon od 5 godina. Vladu (kabinet) tvori 13 ministara koje imenuje predsjednik. Zakonodavnu vlast ima dvodomna Opća skupština (Asamblea General) koja se sastoji od 30-članog senata (Cámara de Senadores) kojim predsjeda podpredsjednik Republike i 99-članog zastupničkog doma (Cámara de Representantes). Mandat zastupnika oba doma izabranih na općim izborima, traje 5 godina. Tijekom većeg dijela urugvajske povijesti na vlasti su se smjenjivale stranke Colorado i Blanco. Napokon je na izborima 2004. pobijedila lijeva koalicija "Široka fronta" (Frente Amplio) s većinom u oba parlamentarna doma, a njen je kandidat Tabaré Vázquez postao predsjednikom s apsolutnom većinom glasova.

Pučanstvo

Urugvajci su dio španjolske jezične i kulturne sfere, iako četvrtina pučanstva potječe iz Italije. Oko 88% stanovnika iskonom su Europljani uz 8% mestika i 4% crnaca. Religija je službeno odvojena od države, a najveća je vjerska zajednica Katolička crkva kojoj pripada 66% pučanstva, uz veliku skupinu ateista i agnostika (31%), te manju protestantsku (2%) i židovsku (1%) zajednicu. Urugvaj se ističe visokom stopom pismenosti, velikom srednjom klasom i ravnomjernom raspodjelom nacionalnog bogatstva. U zadnja dva desetljeća oko 500.000 pretežno mladjih Urugvajaca su odselili većinom u Brazil i Argentinu. Dobna struktura pučanstva je sada dosta nepovoljna zbog niskog nataliteta, visoke životne dobi i velike odselidbe mladih.

Gospodarstvo

Urugvajsko gospodarstvo karakterizira izvozno orientiran poljoprivredni sektor, dobro obrazovana radna snaga, visoka razina državne potrošnje i razvijeni sektor industrije. Nakon što je od 1996.- 1998. bilježilo prosječni godišnji rast od 5%, gospodarstvo je između 1999.- 2001. osjetilo negativne učinke smanjene potražnje u Argentini i Brazilu kamo odlazi polovica urugvajskog izvoza. Unatoč ozbiljnim potresima u vanjskoj trgovini, urugvajski su financijski pokazatelji ostali stabilnijima nego kod njegovih susjeda, što je odraz čvrste reputacije među investitorima i investicijskog ugleda državnih obveznica, jednog od dva takva u Južnoj Americi. U zadnjih nekoliko godina Urugvaj je usmjerio svoje napore u razvitak informatičke industrije i postao najvećim latinoameričkim izvoznikom softvera.

Iako su neki dijelovi gospodarstva izbjegli veću krizu, obični građani Urugvaja ipak su pogođeni gospodarskim problemima i nezaposlenost se popela preko 20%, realne su se plaće smanjile, pesos je devalvirao i razina siromaštva dosegnula je skoro 40%. Takvo pogoršanje gospodarskih prilika dovelo je do pada popularnosti urugvajske vlade koja je tijekom 1990-ih zastupala politiku slobodnog tržišta, uz neuspjeh referenduma o privatizaciji državne naftne i vodoopskrbne tvrtke 2003. i 2004. Novoizabrana vlada Široke fronte (Frente Amplio) obećala je pokrenuti programe javnih radova kako bi ubrzala zapošljavanje i smanjila siromaštvo, ali nije odustala od redovite otplate urugvajskog vanjskog duga.

Grad Montevideo

Montevideo je glavni i najveći grad Urugvaja, u istoimenom departmanu i nalazi se u prirodnoj luci na ušću zaljeva La Plata.Klima u gradu je umjerena sa srednjom godišnjom temperaturom od 13 °C, a najviše naliči na klimu južne Francuske, Italije i Španjolske s izraženim svim godišnjim dobima. Osnovali su ga Španjolci godine 1726. i god. 1807. su ga zauzeli Britanci, a god. 1817. Portugalci. Prama popisu iz 2004. godine je grad imao 1.325.968 stanovnika. U Montevideu živi skoro polovica Urugvajaca, koji je glavno administrativno i kulturno središte ove države: sveučilište, zdravstveni instituti, mnoge knjižnice, muzeji, galerije, itd. Tu je glavno središte urugvajske industrije u kojoj ima udjel oko 75%: tekstilna, građevinska i kemijska industrija rafinerije nafte, velike klaonice, hladnjače, tvornice mesnih konzervi, uljare, mlinovi i dr. Montevideo je najvažnija luka Urugvaja i jedna od najvećih južnoameričkih luka. Također je ishodište urugvajskih željezničkih pruga. Međunarodna zračna luka zove se Carrasco. U okolici grada nalaze se moderna kupališta. U Urugvaju i Montevideu veliki dio pučanstva govori portuñol, prijelazni hibrid (pidgin) izmedju brazilsko-portugalskog i argentinsko-španjolskog.

Povijest grada

Grad Montevideo je 24. prosinca 1726. utemeljio Bruno Mauricio de Zabala, guverner Buenos Airesa, a dvije godine prije toga su Portugalci ovdje izgradili tvrđavu. Pučka legenda kaže da ime mjesta potječe od jednoga Magellanovog mornara koji je, videvši obalu kod današnjeg Montevidea uzviknuo: Monte vi eu (Vidio sam brdo). U brazilskom je posjedu Montevideo bio do 1828., kad je Urugvaj postao samostalan. Montevideo je 1930. godine bio mjesto održavanja prvog Svjetskog prvenstva u nogometu. Također je poznat i po tomu što je 1939. godine tu potonuo njemački bojni brod Admiral Graf von Spee. Montevideo je bio pod jakim britanskim utjecajem kroz cijelo 19. stoljeće. Britanci su na ovaj načih željeli trgovati u okolnom području bez uplitanja Argentine ili Brazila. Montevideo je tada bio trgovinski rival Buenos Airesa. Početkom 20. st. se u grad doselilo mnogo europskih imigranata, pa je 1908. trećina pučanstva bila rodjena u Europi. Vojne diktature i gospodarska stagnacija u 20. st. su izazvale opadanje važnosti ovoga grada, a posljedice toga su i danas vidljive. Nakon te krize su se mnoge siromašne seoske obitelji iz okolice naselile u starom dijelu grada, a dio ranijih gradjana se odselio preko zaljeva La Plata u susjedni veći i bogatiji Buenos Aires.

Hrvati u Urugvaju

Spram inih zajednica prekomorskih Hrvata izvan Europe, naša oko Montevidea se ističe s više osobitosti:

  • Naša urugvajska zajednica oko Montevidea je jedna od najstarijih u Južnoj Americi, gdje se Hrvati doseljuju već blizu tri stoljeća.
  • Po brojnosti naša urugvajska zajednica oko Montevidea je jedna od manjih u Južnoj Americi gdje sadrži tek 3.400 deklariranih Hrvata.
  • Po trendu su Hrvati oko Montevidea, uz slični Rio de Janeiro jedna od rjedjih naših južnoameričkih zajednica danas u relativnoj stagnaciji i djelomičnom opadanju.
  • Pored kalifornijskog San Pedra i brazilskog Rio de Janeira, urugvajski Montevideo je u obje Amerike treći grad gdje su domoljubni Hrvati manjina i pretežu unitarno-jugoslavenski iseljenici.

Urugvaj je danas po broju doseljenih Hrvata i njihovih potomaka tek šesti u Južnoj Americi, nakon najbrojnijeg Čilea, pa Argentine, Brazila, Perua i Paragvaja. Ipak je Urugvaj uz Argentinu i Brazil bio jedna od prvih južnoameričkih zemalja, gdje su već od sredine 18. st. stoljeća brodovima preko Atlantika stizali naši prvi prekomorski iseljenici do Južne Amerike u luku Montevideo, ali je većini njih Montevideo bio tek privremena lučka postaja. Dio naših su se potom iz Urugvaja često selili dalje, najviše u susjednu Argentinu i Čile. Najveći broj urugvajskih Hrvata su iskonom čakavci iz Dalmacije. Od naših potomaka u Urugvaju, većina onih iz kasnijih generacija ili s višim obrazovanjem većinom slabo ili nikako ne znaju rodni hrvatski i pretežno već govore romanski. Domaći hispanizirani polučakavski s puno romanskih primjesa za tehničke i upravne pojmove, ovdje bolje znaju tek nekih 3 tisuće naših pretežno starijih iseljenika, pa bar povremeno govore starinski u obitelji kod kuće ili privatno u društvu po svojim klubovima. Danas u Urugvaju boravi desetak tisuća južnohrvatskih potomaka, od kojih su 3/5 već posve asimilirani i romanizirani, pa uglavnom više nisu svjesni svog podrijetla i posve su zaboravili hrvatski. Tek nekih 3.400 naših urugvajskih potomaka su manjeviše svjesni svoga hrvatskog iskona, pa ipak ponešto znaju miješani polučakavski ili bar donekle razumiju hrvatski.

Većina naših starijih doseljenika su radili u pomorstvu, brodogradnji i ribarstvu oko Montevidea, a noviji u 20. st. su dijelom kopneni štokavci koji odlaze u nutarnja mjesta Urugvaja gdje većinom rade u poljodjelstvu, ali im se sad potomci opet vraćaju u Montevideo. Zato danas većina ili oko 3/4 urugvajskih Hrvata žive u glavnom gradu, a ini u desetak manjih naselja po zaledju. Medju našima u Urugvaju se na prijelazu 19./20. st. najviše istaknuo Nikola Mihanović kao bogati brodovlasnik rodom iz Brača koji je započeo karieru u Montevideu i kasnije je prešao u Buenos Aires. On je imao u vlasništvu cijelu trgovački flotu od 82 veća parobroda (transatlantici) i oko 350 inih obalnih brodova na kojima je zaposlio oko 5.000 naših jadranskih pomoraca. U urugvajskoj kulturi je danas od naših najuglednija slikarica Sonja Vidovich Imhof, pjesnikinja Elena Rivero Vidovich, pisac i povjesničar Eduardo R. Antonich, itd.

Inače, za razliku od susjedne Argentine i Paragvaja sa strožim režimima, u demokratskom Urugvaju je desetljećima bio pojačan unitarni utjecaj jugoslavenskih udbaša i Agitpropa. Odraz toga je, da je tu slično kao u San Pedru i Rio de Janeiru, dio naših iseljenika hrvatskog iskona u 20. st. već od 1. svj. rata pa sve donedavna prihvatio unitarnu jugoslavensku usmjerbu. Zato su se pretežno izjašnjavali Jugoslovenima (Yugoslavos) i u 2. svj. ratu su politički i financijski pomagali Titove partizane protiv Hrvatske. Na sličnu usmjerbu donedavna upućuju i njihove znakovite udruge u Montevideu, npr. Bratstvo, Slobodna Jugoslavija, Jugoslavenska narodna obrana i slično, a u Montevideu takodjer izdaju znakovite novine kao Nova Jugoslavija, Jugoslavenski vjesnik, itd. Unatoč razmjerne malobrojnosti, baš zbog takve ideološke podobnosti se naši urugvajski iseljenici kroz 20. st. u Jugoslaviji češće navode kao poželjan primjer, negoli ini nepodobni prekomorski Hrvati iz Argentine, Čilea, Paragvaja i slični.

Poznati Hrvati

Navode se samo neki najpoznatiji Hrvati iz Urugvaja i Montevidea:

  • Nikola Mihanović: bogati brodovlasnik
  • Fernando Sendić Rodriguez: ministar industrije
  • Raul Sendić: gerilski vodja tupamarosa
  • Eduardo R. Antonich: pisac i povjesničar
  • Elena Rivero Vidovich: pjesnik i književnica
  • Sonja Vidovich Imhof: slikarica

Literatura

  • Eduardo Antonich: Los Croatas del Uruguay. Studia Croatica 3, 2008.
  • Eduardo R. Antonich: Croacia y los Croatas en Uruguay. Montevideo, 2006.
  • Carmen Vrljicak: Los Croatas en la Argentina (Hrvati u Argentini), 2007.
  • Ljubomir Antić: Pregled hrvatskih iseljeničkih društava u Južnoj Americi od prvog svjetskog rata. Radovi instituta za hrvatsku povijest, Zagreb 1984.
  • Ljubomir Antić: Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Centar za migracije i narodnosti, Stvarnost, Zagreb 1991.
  • Ljubomir Antić: Hrvati i Amerika, Hrvatska sveučilišna naklada - Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2002.
  • Marko Sinovčić: Hrvati u Argentini i njihov doprinos hrvatskoj kulturi, pregled hrvatskog tiska objavljenog u Argentini od godine 1946. do 1990.
  • Günther Wessel: Uruguay, Reiseführer mit Landeskunde. Mai, Dreieich 1996, ISBN 3-87936-229-7 (Mai’s Weltführer, Nr. 5)
  • Alex Schubert: Stadtguerilla, Tupamaros in Uruguay. Wagenbach, Berlin 1971, ISBN 3-8031-1026-2
  • Thomas Fischer: Die Tupamaros in Uruguay. Das Modell der Stadtguerilla. In: Wolfgang Kraushaar (Hrsg.): Die RAF und der linke Terrorismus. Band 2. Hamburger Edition, Hamburg 2006, ISBN 978-3-936096-65-1, S. 736–750

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Montevideo_i_Hrvati&oldid=35570"