Amerohrvatski petroglifi

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Amerohrvatski petroglifi (srednjovjeka glagoljica u predkolumbovoj Americi): Zapisi ranih Hrvata iz Sjeverne Amerike prije Columba dosad još nisu poznati, ali je već pred tridesetak godina nadjena na istoku Brazila u primorskoj pokrajini Bahia srednjovjeka kamena ploča s uklesanim alfabetskim nadpisom, koji je dosta podsjećao na hrvatsku glagoljicu. Medjutim, baš tada su Hrvati od 1972, nakon sloma "Hrvatskog proljeća" opet morali biti podrijetlom neplovni kopneni Slaveni koje bi tek od 10. st. Venecija naučila o moru i plovidbi. Takodjer po donedavnoj jugoslavenskoj povijesti zbog "srpskohrvatskog bratstva-jedinstva", Hrvati takodjer nisu smjeli postati pismeni prije Srba i zato se je dopuštalo samo njihovo istodobno opismenjavanje nakon Ćirila i Metoda. Postanak glagoljice i opismenjavanje su se dopuštali tek s pokrštavanjem od 9. st., a prije toga bi Hrvati jedva postojali i bezuvjetno su morali biti nepismeni kao Srbi i ini Slaveni. Zato je onda odkriće jedine takve ploče iz Bahije izgledalo nevjerojatno, pa je po analogiji taj osamljeni nadpis pripisan mogućim runama slično kao na sjeveru u Kanadi, što je važilo sve donedavna.

Abstract

American-Croat petroglyphs (medieval inscriptions by overseas Croats): Before 3 decades in Bahia coast of Brasil a medieval inscription on stone was found, reminding of the medieval Glagolitic alphabet in the early Croatia. Subsequently also 61 similar inscriptions of this Glagolitic type from 7th - 14th centuries on the rocks of Mt Sierra de Amambay in Paraguay have been discovered. Some American scientists think that the scriptors of these petroglyphs probably took part in the construction of the earliest American town Tiwanaku (Tiahuanaco). The ruler statues of the old Huari empire in 9th - 12th cent. bring the chessboard symbols there, as well as the subsequent Inka kings (both reminding of the Croatian anthem). Their villages also have the medieval Croatian name "wasi" (habitation). In the Moorish caliphat of Spanish Omaiads, several islamised Croats had the essential roles e.g. generals H. Badr, W. El-Ameri, and Z. Al-Ameri. Some Croatian navigators from Spain also took part in the Moorish expeditions to America after 9th cent. From them probably descend the medieval ethnic group of Hvirtamanna in eastern USA, which was mentioned in the old Viking reports; their descendants may be the recent tribe Croatans in southeastern coast of USA, being the best known indicator on the early presence of Croats in America.

Proslov

Kroz protekla dva stoljeća je već 97 naših i stranih profesora, doktora i akademika objavilo bar 217 stručnih radova i desetak monografija o predslavenskom iskonu antičkih Hrvata tj. zamalo kao i o našemu kasnoslavenskom "porijeklu". Potom je pred desetak godina, nakon smrti predsjednika Tudjmana uz lievoliberalnu vlast 'trećejanuarske koalicije', takodjer zaredao orkestrirani niz novinskih napada protiv antičkih Iranohrvata, gdje nam novinari i visokotitularni akademici (čak iz crkve) hoće iznova nametnuti kako su Bog i Marks zajedno odlučili da Hrvati moraju biti samo i jedino Slaveni, kao da smo opet u trećoj Jugoslaviji. Ipak je danas već nemoguća crvena ni crna inkvizicija, jer je takva infomacijska blokada konačno dokinuta svjetskim medjumrežjem (Internet). Ta panslavistička hajka je započela, kada je hrvatska delegacija iz posjeta Turskoj donesla par vaza sa znakom šahovnice: stariju prapovjestnu iz hetitske civilizacije pred 3800 godina i drugu iz frigijske uljudbe prije 2700 god. O tomu je već pobliže nešto zapisao Mirko Vidović 1991 (Hrvatski iranski korijeni), ali to mnogi nisu ni čitali ili to zapravo niti ne žele znati.

Na predsjedničku izjavu kako te vaze upućuju na postojanje ranih Hrvata u prednjoj Aziji, iz sveslavenskih "naučnih visina" su se složno obrušili naši vrli akademici u zboru s novinarima: To im je besmislica i nekompetentnost jer Hrvati su svakako nastali tek iz srednjovjekih Slavena, a sličnih šahovnica ima diljem Starog istoka pa čak u Americi i da je (njihova) "znanost" tobože dokazala kako sve to nema veze s Hrvatima. Naprotiv, za inat tomu: svjetska znanost danas govori baš obrnuto! Prava znanost ipak nije ta zastarjela balkanska žabokrečina, koju nam u bulevarskoj "štampi" lažno i uporno recikliraju svakojaki politikanti i novinska piskarala. Objektivna istraživačka znanost slijedi medjunarodne standarde i stvarne arheonalaze, pa sporo ali dostižno kroči krivudavim putovima sve do dokumentirane materialne istine, koja se nekima može ideološki svidjati ili ne, ali ju je nemoguće izbjeći i kad-tad se doznaje, sad već sve brže kroz internet. Ostalo više nije znanost nego samo ideopolitika ili čak i stručno neznanje.

Prof.dr. Branka Sušnik

Naši umišljeni jugoslavistički galamdžije protiv turskih šahovnica još nisu ni usta zaklopili, a već im je preko Atlantika zagrmio strahoviti protuudar: to je simbolično 'Ex Occidente lux'. U dalekom Paragvaju pred desetak godina, na smjeni tisućljeća se je okupio zapadni jet-set najuglednijih predstavnika Latinske Amerike i SAD, pa je cijela eskadrila helikoptera predvodjena paragvajskim predsjednikom poletila preko prašuma u gorje Sierra de Amambay, gdje je svečano otvoren Paragvajski naconalni park "Amambay". Odonda i Hrvati moraju dobro upamtiti to egzotično ime, koje će nam u idućim stoljećima znanost neizbježno navoditi, umjesto već ideološki izlizanih "Kirila i Metodija" (lažnih odkrivača glagoljice) kojima smo prisilno kljukani u bivšim jugo-školama. Za taj novi veličanstveni dogodjaj u svjetskoj kulturnoj povijesti tj. novi nalaz najstarijih ljudskih zapisa na zapadnoj zemaljskoj polukugli preko Atlantika je najzaslužnija nedavno preminula profesorica Dr. Branka SUŠNIK (1920-1996), svjetski priznata i glasovita američka znanstvenica.

Otac joj je bio slovenski etnolog (i praktični katolik) pa je mlada Branka odlučila poći njegovim stopama, ali su je jugo-komunisti zbog vjere 1947. prognali iz domovine: Neka je vječna hvala Bogu i Marksu za tu njihovu veliku uslugu Hrvatima. Da su naši jugo-primitivci znali čime će im uzvratiti sposobna i kulturna Branka, ne bi ju ispuštali iz svojih crvenih šapa. Prognana Branka nije klonula duhom nego je odplovila u daleku Argentinu, brzo je naučila španjolski i na Sveučilištu Buenos-Aires dovršila silom prekinute studije iz etnografije i antropologije, pa potom postaje sveučilišnim profesorom i ravnateljem nacionalnog muzeja Asuncion. Kasnije ju ipak pozivaju da se vrati u domovinu, što je bezuvjetno odbila i tek pred smrt je dobila i službeno priznanje za svoje zasluge od nove slovenske vlade 1992. Branka nam je uzorni primjer, koliko je moralni intelekt dugoročno najmoćnije oružje, spram kojega je sva gruba sila ideoloških primitivaca većinom prolazna i nemoćna.

Los petroglifos medievales

Zapisi ranih Hrvata prije Columba dosad iz Sjeverne Amerike još nisu poznati, ali je već pred tridesetak godina nadjena na istoku Brazila u primorskoj pokrajini Bahia srednjovjeka kamena ploča "In­scrições Ru­pestres" s uklesanim alfabetskim nadpisom, koji je dosta podsjećao na hrvatsku glagoljicu. Zatim je još par sličnih kraćih nadpisa nadjeno i u Argentini. Medjutim su baš tada Hrvati od 1972, nakon sloma "Hrvatskog proljeća" po jugopartijskoj odluci S. Šuvara opet morali biti podrijetlom neplovni kopneni Slaveni, koje bi tek od 10. st. Venecija naučila o moru i plovidbi. Takodjer po donedavnoj jugoslavenskoj povijesti zbog "srpskohrvatskog bratstva-jedinstva", Hrvati takodjer nisu mogli postati pismeni prije Srba i zato se je dopuštalo samo njihovo istodobno opismenjavanje nakon Ćirila i Metoda. Postanak glagoljice i opismenjavanje su dopušteni tek s pokrštavanjem od 9. st., a prije toga su Hrvati jedva postojali i bezuvjetno su morali biti nepismeni kao Srbi i ini Slaveni.

Zato je onda odkriće takvih ploča iz Bahije i Argentine izgledalo nevjerojatno, pa su po analogiji ovi nadpisi pripisani mogućim runama slično kao na sjeveroistoku u Kanadi, što je važilo donedavna. Ipak od devedesetih godina se je poznavanje brojnih srednjovjekih petroglifa (nadpisa na stijeni) u Južnoj Americi mnogostruko poboljšalo, jer je u brdskim prašumama Paragvaja dosad nadjen čak 61 sličan nadpis poput Bahije i još par njih u Argentini, pa je to danas najveći niz srednjovjekih nadpisa u obje Amerike (WILKINS 1974, MAC GLONE 1993, D. CYR 1998). Ruski su paleografi po uvidu zaključili kako je to srednjovjeko slavensko pismo, ali su naši sinekurni poltroni po partijskoj direktivi i to odbili,- a u manjku inih protudokaza je tamošnji glavni istraživač kod nas javno oklevetan za 'nemoralnu homoseksualnost' (tipski "naučni argumenat" naše Udbe).

Za njihovo odkriće je najzaslužnija, nedavno preminula slovenska profesorica dr. Branka SUŠNIK, koju su nakon 2. svj. rata jugoslavenski komunisti zbog vjere prognali iz domovine, pa je otišla u južnu Ameriku i u Buenos-Airesu je postala najugledniji južnoamerički etnolog i antropolog, te direktor nacionalnog muzeja. Potom je doktorica Sušnik po južnoameričkim planinama i prašumama savjesno proučavala nepoznate i zanemarene kulture Indianaca. Napokon je devedesetih godina na sjeveru Paragvaja duž gorja Sierra de Amambay otkrila cijeli niz zagonetnih alfabetskih zapisa uklesanih po stijenama na visini 800 - 1000m, a najviše ih je oko vrhova Pedro Caballero, Cerro Yapones, Cerro Cira itd. Potom je više sličnih zapisa još nadjeno i južnije uz rijeku LaPlata kod naselja Ybyturuzu. Baš zbog tih srednjovjekih zapisa je gorje Amambay nedavno proglašeno Paragvajskim naconalnim parkom. Manji su nadpisi već spremljeni u Nacionalnom muzeju Asuncion, dok su veći i nepokretni preslikani i njihovi odljevi danas krase parkove u paragvajskoj prijestolnici, kao temelj nacionalnog prestiža iz predkolumbove civilizacije Paragvaja. Prvotno se pomislilo da bi i ovo možda bile vikinške rune, ali su skandinavski stručnjaci za Vikinge nakon uvida to odbacili. Napokon se pokazalo da je to arhaični tip uglate glagoljice s manjeviše vidljivim našim slovima A, B, K, M, Š, T, V, poluglasom ( | ), itd. Približnim arheološkim poredbama su ti nadpisi datirani od IX.- XIV. stoljeća, a najveći je sigurno radiodatiran oko godine 970. (kod nas tada vlada Stjepan Držislav).

Dok su naši ćiriloslavci na Balkanu blaženo drijemali u svojim sinekurama jugoslavenskog sna, Branka je po bespućima južnoameričkih planina i tropskih prašuma savjestno i uporno proučavala donedavna većinom nepoznate kulture Indianaca. Napokon je prošlih devedesetih godina na sjeveru Paragvaja, duž gorja Amambay otkrila cijeli niz zagonetnih alfabetskih zapisa uklesanih na brdskim stijenama visine 800 - 1000m, a najviše ih je nadjeno oko vrhova Pedro Caballero, Cerro Yapones, Cerro Cira itd. Potom je više sličnih kamenih zapisa još nadjeno i južnije uz rijeku LaPlata kod naselja Ybyturuzu. U Americi tako uklesanu "povist na stini" zovu petroglifi i u Paragvaju je dosad nadjen čak 61 takav kameni zapis, što je najviše u obje Amerike. Manji su već spremljeni u Nacionalnom muzeju Asuncion, dok su veći i nepokretni preslikani i njihovi odljevi danas krase parkove u paragvajskoj prijestolnici ispred muzeja, parlamenta i predsjedničke palače, kao temelj nacionalnog prestiža iz najstarije predkolumbove civilizacije Paragvaja i prvi zapisi iz cijele Amerike.

Ovi su paragvajski nadpisi sigurno predkolumbovski i srednjovjekog iskona, tj. datirani su od IX.- XIV. stoljeća odkad prestaju. Sadržaj im većinom još nije pobliže protumačen, jer su to uglavnom kraći tekstovi dijelom oštećeni tisućljetnom erozijom, pa glavna odkrića čitanjem tek slijede i mogu biti dalekosežna, ne samo za američko srednjovjekovlje - nego i za ranohrvatsku povijest. Ovi nam zapisi jasno potvrdjuju da je u srednjovjekom Paragvaju trajno postojala naša pismena civilizacija bar tijekom šest stoljeća i nestala je prije Columba kada prestaju ovi zapisi. Njezini su pisci jamačno doplovili iz Europe još početkom srednjega vijeka tj. prije sv. Ćirila i to su prvi pismeno potvrdjeni europski odkrivači Južne Amerike, izim prvotnih Indianaca i možda još nesigurnih antičkih Feničana.

Šahovnice andskih kraljeva

Najpoznatiji trag ranijih Hrvata u Americi je donedavna bilo polubijelo indiansko pleme Croatan poznatih već od Columbova doba u današnjoj Carolini oko rta Hatteras, ali su danas uglavnom anglizirani bez hrvatskih riječi (osim imena). U prošlom stoljeću je nadjeno južnije još i drugo slično polubijelo pleme bljedolikih Indianaca Guayaki (Aché), koji su rasni mješanci slično kao sjevernoamerički Croatani. Guayaki žive na istoku Paragvaja baš oko nalazišta naših glagoljskih petroglifa, a sad su pred izumiranjem i ima ih 900-1600. Njihov indianski jezik je sličan okolnima većinskim Guarani, ali uz ine razlike imaju i naše riječi (bez prijevoda): ime, ruka, kuja, kuna, itd. Južnomerički povjestnici sada drže da su pisci paragvajskih petroglifa bar dijelom izgradili u visokim Andama najraniji američki grad, kojega Indijanci izvorno zovu Tiwanak (Tivanacu), ali su ga potom Španjolci razorili i romanizirali u poznati "Tiahuanaco". Po indijanskim legendama koje su već dokazane brojnim arheonalazima, od 9.- 12. stoljeća je na središnjim Andama zavladao narod Huariti, koji kontroliraju Ekvador, Peru i Boliviju pa tu izgradjuju visoku civilizaciju i prostrano Huaritsko carstvo s prijestolnicom Tiwanacu uz planinsko jezero Titicaca.

Na ranim srednjovjekim kipovima iz te prijestolnice, huaritski su vladari kao znak svoje vlasti nosili na prsima kariranu šahovnicu. Kada su potom vlast Huarita srušili indijanski Inke, ovi isto preuzimaju sličan znak bijelo-smedje šahovnice na prsima kao simbol kraljevske vlasti sve do provale Španjolaca u XVI. stoljeću. Uz državnu šahovnicu su Inke od ranijih Huarita naslijedili i neke društvene nazive slične čakavsko-starohrvatskima, koje su još zadržali potomci Inka sve do danas: npr. kula (= ocean-kulaf), tarata (more - krčki taraca), mul (zidina), tarma (izvor), tapuja (zemljišna parcela), pa ranohrvatski naziv wasi za naselja (= naše vesi i vas) i zato do danas u Peruu postoje prastara mjesta Huari-Wasi, Inkawasi, itd. Time se dosad očito potvrdjuje da gdjegod se u ranoj povijesti pronadje crvenobijela šahovnica, to onda vjerojatno upućuje na nazočnost Iranohrvata, čak i u prekomorskoj Americi. Kada su rani Inke zauzeli Peru, vladari Huarita su dijelom odplovili Pacifikom na Uskrsni otok, gdje bijeli starosjedioci još i sada pripadaju našemu dinarskom antropotipu. Glasoviti je iztraživač Thor HEYERDAHL dokazao da baš njih prikazuju glasovita divovska poprsja na tom otoku, a negroidi sa zapada iz Polinezije su se tu doselili tek kasnije.

Hvirtamanna kao predci Croatana

Izim južne Amerike, srednjovjeki su tragovi ranih Hrvata rašireni i medju sjevernoameričkim Indijancima. Već u nordijskim Sagama pa u zbirki Antiquitates Americanae, navodi se da su pomorski Vikingi pri plovidbi do Kanade u XI. st. izim tamnoputih Indijanaca (Skraellinge), južnije tj. na iztoku današnjih SAD već našli i svjetloputi narod Hvirtamanna. Ovi su bili na čelu saveza Indianaca na jugoistoku USA, u zemlji Hvirtalanda i tu kasniji engleski doseljenici nalaze pleme Croatan, što su vjerojatno potomci Hvirtamanna, dok danas u SAD ima oko 800.000 potomaka Croatana. Ova je kultura Hvirtamanna obuhvaćala današnje američke države Maryland, Virginia i Carolina. Pred dvadesetak godina je i arheološki potvrdjena, pa su tamo američki arheolozi našli od X.-XIV. st. piramidalne obredne gomile visoke do 30m, tragove hramova, više naselja i ine arheonalaze. Više srednjovjekih indianskih crteža danas u američkim muzejima prikazuju nam čelnike Hvirtamanna koji na glavi nose metalne kacige s kariranom šahovnicom ili ogrtače s crveno-bijelom šahovnicom (kao hrvatski grb).

Istodobne srednjovjeke legende meksičkih Maya, takodjer spominju da ih je jednom napalo brodovlje "bijelih bogova" koje su odbili. Ti ratni zarobljenici su potom kao zidari u njihovu svetom gradu Chicen-Itza na poluotoku Yucatan dekorirali njihove hramove, gdje se još vide našima slični valoviti tropleti, inače nepoznati diljem Amerike, jer kod Indianaca obično prevladavaju nizovi uglastih dekoracija. Takodjer je medju američkim Indijancima raširen mit o njihovu pravednom bijelom mesiji Wissakae koji je u jedno pradavno svitanje s prvim zrakama izlazećeg sunca na obzorju doplovio s brodovljem preko Iztočnog oceana i donio im kulturu, zakone, vjeru i kodeks časti (BUCHAN 1935). Te zajedničke indianske legende srednjovjekog podrijetla opisuju nam bijele bogove i njihovog predvodnika Wissakae (= Lofty Hero tj. Visoki junak): To je glavni indianski prorok kojega je poslao njihov vrhovni bog Veliki Manitou, da ih nauči tehniku častnog i moralnog ratovanja, simbolično paljenje svetih vatra na brdima, simboliku boja za strane svijeta i ine vještine iztočnog podrijetla. Pri obredu u čast proroka Wissakae, indianski vračevi u Meksiku sve do danas stavljaju znakovite pregače ukrašene šahovnicom. Još i sada neki Indianci na selima zorom pobožno čekaju s iztoka povratak mesije Wissakae, koji po proročanstvu Manitua treba opet doći da ih oslobodi i vrati prirodnom životu.

Noviji povezani arheonalaz (dr. Alex Green i Daniel Meadow, 8. srpnja 1999): Uz Paragvaj, u graničnoj prašumi susjednog Brazila duž prostrane granitne stijene 72m X 12m uklesan je velebni panoramski reljef flote srednjovjekih brodova sredozemnog tipa, što je jamačno prikaz plovidbe prvih Europljana koje je legendarni indianski mesija Wissakae doveo do Amerike.

Ranohrvatski mjestopis Amerike

Kada su od X.- XII. st. arapski Mauri osvojili Španjolsku, u Kordovskom kalifatu dinastije Omajada u njihovoj službi kao plaćenici ili zarobljenici rade brojni srednjovjeki Hrvati iz Dalmacije. Osobito u maurskoj mornarici i vojnoj gardi su najpoznatiji naši vojskovodje bili Hadžib Badr (902 - 921), Wadha El-Ameri (1009 - 1013) i Zohair Al-Ameri (1018 - 1041),- po kojima je možda prvotno i prozvana Amerika?. Maurski su brodovi iz Španjolske, bar dijelom s našim posadama tada plovili diljem Atlantika, a Hrvati koji su već odprije imali bar neke maglovite predočbe o čakavskoj prekomorskoj zemlji Semeraye (= Zapadno kopno), jamačno su im pomogli kao pomorski vodiči preko Atlantika. Po arapskim zapisima i nalazu novca, ovi su brodovi iz Španjolske tada nedvojbeno oplovili pučinske Azore i vjerojatno stigli do Amerike negdje oko rta Hatteras, istodobno dok su Vikingi odkrivali sjeverniju Kanadu. Da su bar neke povratne vijesti već u srednjem vijeku povremeno stizale iz Amerike do Jadrana, upućuje i naša čakavska predaja o tomu, ter osobito i bogato arhaično nazivlje na Krku za dijelove Amerike, koje je posvema različito i jezično starije od medjunarodnog nazivlja.

Kod starih pomoraca u Vejskom pradialektu (Gan-Veyãn) na Krku je očuvan naš najstariji naziv Amerike kao Semerâje (staro bodulski: semêra = zapad). Još donedavna su tu postojali bogati i arhaični 'veyski' nazivi za pojedine dijelove Amerike (y = ü, deblje = naglasak): Kulàp-Siõn (Pacifik), Kulàp-Semêrna (Atlantik), Siôn-Zahõj (američke zemlje - zapadni svijet), Zgor-Semêrah (Sjeverna Amerika), Zdol-Semêrah (Južna Amerika), Meysemêra (srednja Amerika - Mexico), Merike (USA - SAD), Baršÿne (Kanada), Baršÿtje (kanadski otoci), Velatohõr (Grenland), Artatohõr (Labrador), Artabârša (Aljaska), Arta-Semêra (poluotok Yucatan), Artazahõj (Florida), Skopje-Semêrne (Antili-Karibi), Vela-Semêra (Kuba), Mića-Semêra (Portorico), Semèrne-Šadrÿni (Bahamski otoci), Semerÿtje (otoci Bermudi), Semêrne-mori (Karipsko more), Zahôjne-mori (Meksički zaljev), Buka-Semêrah (Magellanov tjesnac), Kukûr-Semêrah (delta Amazone), Kukûr-Zahõj (delta Missisippi), Hlami-Zahôjne (američki Kordiljeri), Hlami-Semêrne (Ande) , Varsemêrah (Brazilsko gorje), Varzahõj (Rocky Mt.- Colorado), Ursemêrah (Tiahuanaco - LaPaz), Urzahõj (Mexico City), Merikâni (bijeli Amerikanci), Semerâne (Indianci), Semerÿce (Indianke), Baršâne (Eskimi), Baršÿce (Eskimke), itd.

Prastare krčke legende (Veyske Povede) spominju zagonetne "kulàpne orkatûri" (oceanske kitolovce) i "Ćavjène kerôli" (Crvene kraljeve), što su mogući odrazi ranije plovidbe Atlantikom i upoznavanja Amerike, a s tim se očito slažu američki nalazi srednjovjeke glagoljice i opisani američki simboli i legende. Svi spomenuti pokazatelji iz paragvajskih i maurskih tekstova, pa vikinške Sage, indianske i veyske legende, grbovi i bogato ranočakavsko nazivlje Amerike istosmjerno nas zajednički upućuju kako su već u srednjem vijeku ranohrvatski pomorci navigali Atlantikom do Amerike i tamo prenesli našu glagoljicu. Dotle su se prvi poznati Slaveni u srednjem vijeku tek pojavili u zakarpatskim močvarama, pa Iranohrvati i glagoljica jamačno nisu odatle, nego su na Jadran i u Ameriku doplovili morem s istoka. Iako je već dugo poznata ranija praglagoljica na Krimu već od III. stoljeća, dio naših slavista još uvijek uporno ponavljaju da je nemoguća glagoljica prije sv. Ćirila. Nakon tog niza paragvajskih zapisa prije sv. Ćirila i Kolumba, to je već besmislena ideološka tvrdoglavost jugonostalgika izvan granica znanosti. Danas već svjetski Internet sadrži niz informacija o ranim Prahrvatima i navode ih kongresi u Aziji i Americi, pa je očito tu našu "Povist na stini" odnedavna nemoguće ukinuti novinskom halabukom i recikliranjem zastarjelih i nestručnih dogmi, kao u bivša vremena jugoslavističkog monopola. Sada slijedi naša pripadna legenda iz Kvarnera o srednjovjekoj plovidbi 'Zapadnim oceanom' do zemlje Semerâje, prvo štokavsko-književni prijevod i potom staročakavski original:

Književni prijevod legende

"Legenda o Crvenim kraljevima i kitolovcima" (štokavski književni prijevod iz donjega čakavskog izvornika):

"Ovo je prastara legenda o prvoj bodulskoj plovidbi kroz zapadna mora i ocean u srednjem vijeku. Kada su pomorski Matani došli na jadranske otoke, nakon nekog vremena su se borili s Talijanima i arapskim gusarima, pa su zato obnovili i povećali svoju flotu na Jadranu. Njihov čelnik admiral Hrvoje tada je odabrao sedam većih brodova tj. jedrenjaka: Glavni brod, Marjan, Razarač, Brodina, Brodić, Blizanac i Predvodnik. U te brodove su onda spremili sve zalihe za dugotrajnu plovidbu i opremu za drvodjelstvo i popravak brodovlja. Jednoga lijepog dana u proljeće su ovi pomorci zapjevali svoju himnu Marjani-Marjani! - pa se svaka posada ukrcala na svoj brod, odvezali su konope i razapeli jedra.

Potom je ta flota odjedrila na jug uzduž Dalmacije i Albanije (Vlaško primorje), pa su pored Apulije (Talijanski rt) izašli iz Jadrana (Sinjemori) i uplovili su u Sredozemlje (Velemori). Tamo su jedrili na sjeverozapad kroz Mesinski tjesnac i Tirensko more, gdje se na sjeveru vide sniježni vrhunci Talijanskog gorja (Abruzzi). Potom su prošli pored otoka Korzike i Baleara (Kirnya tar Orkule) sve do Iberskog poluotoka (Španjolska). Tamo su kroz Zapadni tjesnac (Gibraltar) izašli iz Sredozemlja i ušli na Zapadni ocean (Atlantik), gdje su ugledali nekoliko ogromnih kitova koji su izbacivali vodoskoke i bili su podjednako veliki kao njihovi brodovi.

Tada su oklijevali, hoće li se vratiti ili poći dalje pa su se tamo neko vrijeme odmarali. Neki dalmatinski Vlasi iz posade, koji nisu bili navikli na otvorenu pučinu i oluje, tada su se iskrcali i ostali u arapskim naseljima gdje su se i oženili tamnim Arapkinjama. Ostali pomorci iz Kvarnera koji su bili iskusni u čestim olujama bure, nisu se toliko plašili pučine ni orkana pa su uglavnom sigurno zaplovili kroz prostrani ocean. Potom su jedrili uz Moreško primorje i Moreške otoke (Maroko i Kanari ?), gdje su drugi brodovi s arapskim ribarima lovili ribu.

Onda su pod stalnim istočnim vjetrom jedrili dalje na zapad preko prostranog Zapadnog oceana, a glavni pokazatelji za smjer plovidbe bili su im danju sunce, a noću zvijezda Tohornica (Sjevernjača) koja im je stalno bila s desne strane. Kroz cijeli mjesec na toj pučini nisu vidjeli nijednog broda niti galebove. Nakon mjesec dana ove neprekidne plovidbe su potrošili sve zalihe tj. pojeli su dvopek, pršute i sir, te popili sve vino iz bačvi i mješina. Potom su bili većinom gladni, jer su samo lovili ribe i pili kišnicu. Tada su već zamalo izgubili nadu da će stići do nekog kopna, ali su se ipak nadali da još nije sve izgubljeno.

Najprije su na pučini zapazili u preletu nekoliko galebova, što može biti znak da je blizu neka obala. Napokon su u iduće svitanje s prvim zrakama sunca na zapadu opazili sitne Zapadne otočiće Semerytje (? Bermudi ili Mali Antili). Pilot prvog broda Predvodnik (Šwera) koji je osiguravao smjer plovidbe, odmah je zaurlao kao ludjak: Kopno-o-o, otoci na zapadu !! Svi beznadni mornari koji su većinom još spavali, tad su naglo ustali i potrčali na pramac ili jarbole da vide taj kraj njihovog lutanja kroz ogromni ocean. Nakon tih sitnih kamenih otočića su ubrzo stigli do velikog Zapadnog otočja (Karibi ?) gdje su susreli crvene ribare Semerane (Indijanci) koji su tu lovili ribu. Jedreći izmedju tih otoka, ovi jedrenjaci su napokon stigli do velikoga Zapadnog kopna Semeray (? Amerika).

Nakon te duge plovidbe i mjesec dana gladovanja, na kopnu su se po prvi puta dobro najeli i napili svježe vode, pa su se tu neko vrijeme odmarali. Potom su otišli dalje pa su jedrili na jug uz zapadno kopno sve do jednog tjesnaca. Tu su s visokom plimom uplovili u neku poveću rijeku (? Orinoco ili LaPlata ?), gdje su plovili na zapad posred velikih močvara Kukur-Zahoy (? Amazonija) sve do neke zabiti medju šumama, gdje su prostrane plićine s jakim protustrujama. Odatle nije više moguća plovidba naprijed i tu su ostali kroz više godina. Oko njih bijahu prostrane prašume i močvare s golemim zmijama, krokodilima i drugim zvijerima, a na drveću su bili čopori majmuna i papiga. Na zapadu su se vidjeli visoki sniježni vrhunci Zapadnog gorja – Semerne Hlami (? Kordiljere).

Ovdje su u manjim zaselcima oko rijeke boravili divlji crvenokošci, od kojih su nabavili ponešto za hranu i takodjer su ih shvatili, da se zapadnije izmedju onih planina još nalaze veća naselja i bogati gradovi s kraljevima. Ovi divljaci nisu obradjivali zemlju, nego su većinom jeli divlje plodove iz šume i lovili su ribu u rijeci i okolnim močvarama. Tad je bilo nepovoljno godišnje doba s neprekidnim kišurinama i sva je okolina bila močvarna i blatnjava. tj. ni za hodanje niti za plovidbu. Kada su završile te kišurine i stiglo je ljepše doba, ovi pomorci su se pokrenuli pa su opet zaplovili i lovili ribu duž rijeke, gdje su pronašli i neki sušniji brežuljak uz obalu. Oko njega su posjekli šumu za dobivanje gradilišta i drvne gradje za barke, pa su tu napravili lučicu i drvene kuće za dulje stanovanje.

Desetak mladjih i hrabrijih mornara su potom pješačili dalje na zapad pa su kroz pustopoljine i bodljasto grmlje stigli na podnožje tog zapadnog gorja. Potom su tamo prošli kroz neke klance i duboke gudure pa su se penjali izmedju strmih vrhova gdje lete ogromni lešinari (? kondori). Napokon su stigli do gorskih jezera, gdje su lijepa polja i parcele ogradjene suhozidima, slično kao kod nas uz Jadran. Ondje su crvenokošci uzgajali kukuruz, krumpir, grah, rajčice i takodjer bodljaste kaktuse i agave. Tamo kao stoku drže neke čupave životinje kao velike koze, ali su bez rogova.

Ondje su našli još veća naselja gradskih crvenokožaca u kamenim kućama, a takodjer i bogati grad s velikim palačama, gdje su zlatna prijestolja Crvenih kraljeva. Ovi crvenokošci ranije nisu nikad vidjeli bijele ljude, ali su ove mornare ipak lijepo prihvatili, pa su tamo dobro jeli i pili. Tada su im naši pomorci lijepo zapjevali i zadovoljni Semerani su uživali i zaplesali svoje plesove. Potom su se ovi mornari tamo još oženili crvenim djevojkama Semeryce (Indijanke) pa su s djecom ondje još dugo boravili i dobro živjeli.

Drugi stariji pomorci koji su većinom ostali uz onu rijeku i brodove, kružili su po močvarama oko svog brežuljka u manjim čamcima, pa su prolaze za ribolov u gustom spletu granja i povijuša probijali sjekirama i kosirima. Ipak klima ondje nije bila zdrava, jer su kroz pola godine lijevale neprekidne kišurine i sve okolo je bilo mokro i blatno. Takodjer su ih tu stalno napadali razni insekti i gamad, pa su ih tu mučile svakakve bolesti i zaraze, te su počeli umirati. Prva je žrtva toga bio stariji admiral Hrvoje i potom je umrlo još nekoliko mornara. Nakon tih zlokobnih znakova, ostalima je tu već dozlogrdilo pa su poželjeli pobjeći i vratiti se na naš lijepi Jadran. Napokon su popravili i obnovili 4 stara jedrenjaka i u njih su spremili obilne zalihe, a kao uspomenu su ponijeli sjeme graha, kukuruza i kaktusa.

Kad je završilo to prokleto kišno doba, jednoga vedrog dana su se svi pomorci u lučici pod brežuljkom ukrcali na brodove i odplovili nizvodno sa strujom duž rijeke sve do mora. Kada su stigli na Zapadni ocean (Semeran), neprekidni istočni vjetrovi su im zapriječili izravnu plovidbu na istok do Sredozemlja. Zato su najprije odjedrili na sjever duž Zapadnog kopna, pa su izmedju Zapadnih otoka i atola Semerne Šadryni (? Bahami) stigli do poluotoka Artasemera (? Florida). Tamo se vide tri veća otoka (? Kuba, Haiti i Portoriko ?), gdje su se neko vrijeme odmorili. Nakon toga su istočni vjetrovi konačno prestali i promijenila se svježija klima, pa su sa zapadnim vjetrom odatle odjedrili na istok preko Zapadnog oceana. Tada su prolazili pored sniježnih otoka i poluotoka gdje u magli žive Sjevernjaci (Nordijci), pa tuljani i bijeli medvjedi. Plovli su uz otok Baršynah (? New Foundland), Irsku (Mićatudor), poluotoke Cornwall i Bretanja sve do Iberskog zaljeva (Biskaj) gdje se na istoku vide sniježni vrhunci Iberskog gorja (Pireneji).

Tamo su susreli britanske i francuske brodove s kitolovcima koji su lovili kitove i ulješure (balene tar orkulyni) i oni su ih uputili na južni plovni smjer spram Sredozemlja. Potom su oplovili veliki Iberski poluotok (Španjolska) i kroz tjesnac Gibraltar ušli su na Sredozemlje. S dobrim strujama i zapadnim vjetrom su tu jedrili duž Maurskog primorja (Magreb) gdje se na jugu vide sniježni vrhunci Maurskog gorja (Atlas). To gorje prestaje kod Maurskog rta (Tunis) gdje su spram juga Maurske pustinje (Sahara). Potom su uz Apuliju uplovili na Jadran, pa su duž Albanije i Dalmacije napokon dojedrili do Kvarnera.

Ova plovidba je većinom bila zapisana glagoljicom u njihovom plovidbenom dnevniku, ali su ga nakon smrti admirala Hrvoja mornari potom izgubili na povratku. Kad su se vratili kući, domaći Boduli su bili zapanjeni i nisu ih prepoznali, jer su ovi pomorci već bili stariji i zarasli u guste bradurine. Zato su ti Boduli mislili da su ovi stari jedrenjaci gusarski brodovi i da će ih napasti neki gusari. Njihovi sinovi i kćeri su u medjuvremenu izrasli u ljude i majke s unucima, a ostali rodjaci su te pomorce većinom zaboravili, jer su nakon toliko godina bez vijesti već mislili da su stradali i potonuli, ili su bar ostali u stranim naseljima. Tada su se ovi pomorci najeli, obrijali i uredili, pa su otišli na veliku misu da zahvale Svevišnjemu što ih je dotad čuvao do sretnog povratka. Potom su još napravili veliku proslavu gdje su jeli, pili, pjevali i plesali."

Staročakavski original s Krka

Povêda ud Ćavjèneh kerôlih tar orkatûrih :

˙˙ Vô_eš seunâ štoâra povêda ud_parvànjeg bôdulskeg navÿga škrôzi unê zahôjne morâ tar_vèle kulàpi vaõn mejonvÿk. Kadâ esû Matâne navakÿre prišlÿ vaunê skôpje ud_Sinjemorà, potlèn nìkeh vrymjâh esû sebàtili zi_Talyânih tar_Morèškeh šûndrah. Perkê esû renovàli švoẽ domâtje noâvje, taroscè esû udèlali nìke nuôve tar_vètje mihyrûni (caterèć jadrìlci) za_navigàt škrôzi vèle kulàpje. Unên glavâš Harvàtje Marjakÿr potlèn eš_zibrâl šedmòre zmòžne mihyrûni˙ Sionãv, Dragãar, Marjãan, Noavÿna, Mićanãv, Dvõydi tar_Šuêra. Va_seÿh noâvih esu_prontàli vèle provÿšte za_uõn dàlgi navÿg tar_seunû spravÿtbu za_drevnÿnu tàr za_renovàt noãvi. Jenôg šèsneg dnevâ va_protulèti ve_navakÿre esû zakantàli švojû goângu ˙˙Marjàni-Marjàni˙˙ tar_sekâ šûrma sejê imbarkàla va_švojû noãv, oscé esû udmolàli cìme tar_udpârli mihÿrje. Šedmòri noâvje bìhu mihyràle vapolnèb zi_bùron va_jadrâh lajunâ Delmatÿa tar_Krâje Vlahÿske. Poli_Artalÿah esû zilêzli zi_Sinjemorà tar_esû vlêzli vaunê Velemôri (caterèć Mediterân). Undÿ esû setornàli vazahõy tar_esû mihyràli škrôzi unê Bùke Talyâne tar_Muõri Talyâne (caterèć danàska Mesîna i_Tirênsko môre), kadÿ eš_vît vatohôr unê vàrhe šenygàve ud_Hlâmi Talyâneh. Potlèn esu_pasàli lajunâ înšula Kirnÿa tar_Skôpje Orkùle šuê do_unê vèle Artÿne Hybêrne (caterèć danàska Spànja). Undÿ esu_pasàli škrôzi unê Bùke Zahôjne (caterèć Gibraltâr), kadÿ esû zilêzli zi_Velemorà tar_esû vlêzli vaõn vèli Kulàp Semerãn. Vanên esû oscé ošervàli nike_vèle orkùli ky_esû hitàli kužêli tar_keunê bìhu prispodòbne zi_seÿh noâvih.

Ontrátt bìhu dvôydili aš_tesê tornàt, alê terêšt naprÿd tar_undÿ esû_se nìko vrÿme komodàli. Nìki Murlâki delmatÿni zi_krâja (caterèć Vlàhi), ky_nišuné bili vÿšbi za_vê vèle kulàpi tar_šyũni, undÿ esû sezbarkàli zi_šûrmah tar_esû oštàli va_morèških stanÿšćah, oscé undÿ esû_se uzjenìli zi_tjârnimi Môricam. Inòki noâsi Bôduli zi_Kvarnarà ky_bìhu vÿšbi va_gûstih fortunâli tar_domâtjeh šyũnih ud_ bùre, oscé undÿ nišuné štrahuràli ma_pjutòšto esû šigûro navigàli škrôzi unê šyũni tar_vèli kulàp. Unê esû potlèn mihyràli lajunê Krâje Morèške tar_Skôpje Morèške, kadÿ inòke noâvi zi_morèških nilakÿreh esû capivàli rybôj. Zi_nepristâjnih zihòdnih vètrih va_jadrâh, potlèn tegâ esû mihyràli vazahõy škrôzi sionvèli Kulàp Semerãn. Seunê navodÿla za_darzàt ròtu ud_navÿga va_kulàpu unên bìše va_dnevâh šancè tar_znocũn unâ žuezdâ Tohôrnica (caterèć Tramuntâna) kâ_eš unên stavâla nepristâjno po_drìton bokû. Škrôzi myšecdân ud_segâ kulàpneg navÿga nišuné ošervàli nyenû noãv plavàt niné kalùbi parhàt. Potlèn jenôg mÿšeca navigâjuć škrôzi nepristâjnu kulàp esû potrosìli seunû sprâvnu provÿštu caterèć esu_poÿli baškotÿni, parsjùti tar_šÿr, oscé esû zipÿli šuê vinô zi_bjècvah tar_mišÿnah. Potlèn tegâ bìhu pjutòšto alšèti, aš_esû šamor capivàli rybôj tar_esû pÿli dazdenÿcu. Ontrátt esû debòto zgubìli šperâncu za_prÿt na_nìku kraÿnu, ma_intânto esû seupàli ko_ninè šuê propàlo.

Vapârvo jenôg dnevâ esu_ošervàli vaõn kulàp keterkê kalùbi letÿt, ky_esû sinjâl ko_nìke krâje morubìt bližû. Potlèn va_jenô granûtje zinêh parvÿh ždràkah ud_šancà esu_ošervàli vazahõy unê mîće skôpje Semerÿtje (? morebìt Bermûdi alê Miće_Antîli ?). Uõn pilòt va_parvÿ noãvi Šuêra kÿ_eš šigurâl ròtu ud_navÿga, va_tên hÿpu eš_dìlje krišćâl koti_mûnjeni˙ Telafêrma-a-a, skôpje vazahõy !! Šuÿ dišperâtni navakÿre ky_esû ontrátt pjutòšto špâli, esû_se zibùha stâli tar_esû tèkli na_prôvu alê na_yârbuli za_vît sẽy skonsũn ud_unê dàlge bludÿtve škrôzi sionvèli kulàp. Zâda veh_mîćeh kamênskih skôpjah esû vâlje prišlÿ mejunê vètje Inšule Semêrne, kadÿ bìhu oscé skuntràli unê cavjène peškatûri caterèć Semerâne (alê danàske Indiâni ?), ky_esû capivàli rybôj va_Semèrnen morù. Navigâjuć zmèd seÿh Skôpjah Semêrneh (morebìt Karîbi ?), ve_mihyrûni najpòtle esu_arivàli par_unê vèle kraÿne Semerãye (morebìt Mèrike ?). Potlèn segâ dàlgeg navÿga tar_jenôg mÿšeca ud_alšètve, undÿ va_telafêrmi esû_se parvÿć šèsno naÿli tar_napÿli frìške vodê, oscé undÿ bìhu_se nìko vrÿme komodàli. Potlèn tegâ esu_šlićà tar_esû mihyràli lajôn Semerãy šuê do_jenê vele_bùke. Kadâ_eš uplimàlo, škrôzi ve_bùke esu_vlêzli va_jenû vètju rÿkvu (? morebìt Orinôko alê Laplâta ?). Undÿ esu_navigàli vazahõy lajõn Kukûr-Zahõy (morebìt Amazôna ?) šuê do_unê škuribânde mej_darmûnih kadÿ bìhu vèle plitvâci zi_silènih kurênti tar_nybîlo podòbno za_navigàt naprÿd. Perkê undÿ bìhu stâli za_dàlge vrymjâ.

Kolotôrno unêh bìhu vèle darmûni tar_seunê kukûrje zi_kaškÿnah, kokodrÿlih tar_inòkeh žvirÿnah, oscé na_štûpih bìhu cerêde ud_šîmjah tar_papagàlih. Naprÿd vazahõy eš_bîlo vît unê vÿšne vàrhe šenygàve ud_Semêrneh Hlâmi (morebìt muntànje Kordiljêre ?). Va_sušèdnih mîćeh vâsih kolotôrno ve_rÿkve esû stavâli cavjène dible_yûdi, ud_kêh esu_pryêli cakòd za_ÿšt, taroscè esu_kapÿli ko_mejunê vàrhe vazahõy senahòde inòke vètje stanÿšća tar_ubÿdne ûri zi_kerôlih. Dìble yûdi va_vêh vâsih nišuné têndili kampànju, ma_esû pjutòšto ÿli sprâvne frùti va_darmûnih tar_esû capivàli rybôj va_rÿkvi tar_kukûrjeh. Ontrátt bìše uõn grûbi stajôn ud_nepristàjneh ubÿdnih dazdêvjah tar_siõn okolÿš kolotôrno bìše khâlni, caterèć_ni za_hodìt ninè za_navigàt. Kadâ_eš sÿe vèle dazdèvje pasàlo tàr_eš undÿ prÿšal šesnẽy stajôn, navakÿre esû_se gènuli tar_esû navigâli tar_peškàli alãy rÿkve. Undÿ esu_uyêli uõn šuhẽy helmàc poli_rÿkve tar_potlèn esû kolotôrno posÿkli darmũn za_udèlat storÿšća tar_drevnÿnu kojû esu_rabÿli za_storìt bârke tar_drêvne hÿše za_stavàt, oscé va_rÿkvi zipòd hlamcà esû udèlali uõn portÿć za_noãvi.

Inòki dešetôrje mlàji tar_kurâjni medunêh esû oscé provàli hodìt naprÿd vazahõy˙ Prÿko vèleh pustòših tar_badàvih tarnâkih esû najpòtle prišlÿ šuê do_podgôrja ud_Semêrneh Hlâmi. Potlèn esu_pasàli škrôzi nìkolike sÿrbe tar_galbòke gêti, oscé esû_se civeràli medunê štràmbe vàrhe kadÿ esu_letÿli unê vele_šupÿni. Najpòtle esu_prišlÿ par_unê vàrske yezèri, kadÿ bìše unâ šèsna kampànja tar_particèle ubgrâjene zi_kamênskim gromàcami, spodòbno nàsimi kampànjam poli_Sinjemorà. Undÿ Semerâne esu_têndili hamantũr, pomidôri, kumpÿrje tar_fazjôli, oscé loparÿni tar_badàve nôpali. Za_bloâgo par_unêh darzê nìke vlasàve bèštye kòti vèle kozê, ma_esû šùte preš_karnàcih. Undÿ bìhu oscé vètje stanÿšća ud_cavjènih gradâreh va_kamênskim hyšàmi, taroscè jene_vèle tar_ubÿdne ûri zi_šèsneh palacûnih, kadÿ esû unê žloâte gâta ud_Cavjèneh kerôlih. Ve_Semerâne prÿa nišuné nigdÿr ošervàli spodòbne bokâne yûdi, ma_esû intânto ve_navakÿre šèsno pryêli tar esû undÿ dobrô ÿli tar_pÿli. Ontrátt dešetôrje navakÿre bìhu unÿn šèsno kantàli tar_kuntênti Semerâne esu_guštàli tar_švoẽ verêsi tancàli. Potlèn ve_navakÿre esû_se undÿ oscé zakonìli zi_cavjènim divÿcam Semerÿcami, taroscè bìhu tutû zi_dicûn dàlgo stavâli tar_dobrô zyvèli.

Inòki navakÿre bìhu pjutòšto oštàli poli_rÿkve tar_noâvih, kadÿ esu_stâli naõn helmàc tàr va_portìću. Va_kukûrneh darmûnih kolotôrno esu_dziràli va_mîćih kaÿći tar_pašâje za_peškàt škrôzi vaplêtih kìtah tar_tartÿnah esu_zdèlali zi_rankûnih tar_topôrih. Ma_vrymjâ undÿ nišuné bîle ždroâve, aš_škrôzi pòlak letâ esu_duràle hudòbne dazdêvje tar_šuê kolotôrno bìše mokrô tar_khâlno. Taroscè seunê kebârje tar_inòke nylâdi unêh esû nepristâjno popadàli tar_tjeperÿli. Perkê unêh esû undÿ morÿle ražlìcne bjetêgi tar_unê esû zacâli vamÿrat. Parvÿ eš_mârl uõn štarẽy Harvâtje Marjakÿr tar_potlèn unêg oscé jur_nìki navakÿre. Potlèn seÿh hûdeh sinjâli, inòki navakÿre esû_se štufàli tar_bìhu utêli ća_pobìć tar_sevarnùt domôv va_švoẽ šèsne Sinjemôri. Najpòtle esû renovàli cetÿrdi parvànje mihyrûni tar_vanêh esu_sprontàli ubÿdne provÿšte, oscé koti_špomÿn symjâ ud_ hamanturà, fazjôla tar_nôpalih. Kadâ eš_skonsâl uõn kjêti štajôn ud_dazdêvjeh, vaõn šèsni šancèni dân šuê navakÿre va_portìću poli_hlamcà esû_se imbarkàli va_švoẽ noãvi tar_esû pârtili zduõlu zi_kurênton alãy rÿkve šuê do_morà.

Kadâ esu_prišlÿ va_Semêrnu Kulàp, nepristâjne zihòdne vètri undÿ bìhu impaćàli navigàt drìto vazihòd špràm Velemorà. Perkè esû vapârvo mihyràli vatohôr lajunà kraÿna ud_Semerãya, oscé medunê Zahôjne Šadrÿni tar_Skôpje Semêrne esu_prišlÿ šuê do_Artasemêrah (morebìt Florîda ?), kadÿ eš_vît tarÿ vètje înšule caterèć Vela_Semêra, Medsemêra tar_Mîća Semêra (morebìt Kûba, Haîti i_Porto-Rîko ?) tar_undÿ esû_se nìko vrÿme komodàli. Potlèn ve_artÿne unê zihòdne vètri najpòtle esu_kalàli tar_frìško vrÿme sejê prominÿlo. Z’inòkih zahôjnih vètrih va_jadrâh, undÿ esû_se ubarnùli vazihòd tar_bìhu mihyràli škrôzi Semèrnu Kulàp. Potlèn esû pasivàli alãy înšule tar_artÿne šenygàve kadÿ va_kalÿgu stavâju Tohorâne, oscé vidêli marîni tar_bokâne madvÿdi. Undÿ esu_navigàli lajunâ înšula Baršÿnah, Mićatudôr, Artudôrna, Arta-Geldÿška, šuê do_Hybêrneg morà, kadÿ eš_vît vazihòd unê vàrhe šenygàve ud_Hybèrneh Hlâmi. Ontrátt esu_skuntràli tudôrne tar_geldÿške noâvi zi_orkatûrih capivâjuć seunê orkùli tar_orkulÿni, ky_unêh esu_kletràli vapolnèb na_ròtu do_Velemorà. Potlèn tegâ esu_navigàli kolotôrno unê vèle Artÿne Hybêrne, oscé škrôzi Bùke Zahôjne esu_zilêzli zi_Semèrne Kulàpi tar_esû vlêzli va_Velemôri. Zi_dobrÿh kurênti tar_zahôjneh vètrih va_jadrâh undÿ esû drìto mihyràli vazihòd lajunê Krâje Morèške, kadÿ eš_vît vapolnèb unê vàrhe šenygàve ud_Morèškeh Hlâmi, šuê do_Artamorèške kadÿ ve_hlâmi finîvaju tar_vapolnèb esû unê vèle Morèške Pustòši. Potlèn Artamorèške esu_pasàli poli_Artalÿah tar_undÿ esu_zilêzli zi_Velemorà tar_esû vlêzli vaunê šèsne Sinjemôri. Navigâjuć lajunê Vlàske Krâje tar_înšule ud_Delmatÿe, najpòtle esu_arivàli vaõn Kvarnâr.

Siõn sẽy navÿg esû navakÿre zapisàli zi_glagôlskim bùkvicami va_švôj navakÿrni zjurnâl, ma_potlèn šmartÿ ud_Harvâtje Marjakÿra, inòki navakÿre esû unêg zgubìli. Kadâ esû setornàli domôv, domâtje Bôduli bìhu inkantâni tar_unêh nišuné požnàli, aš_vê navakÿre jur_bìhu štarẽy tar_seunê kosmàti zi_vèleh ûsjeh. Perkê ve_Bôduli esu_menÿli dar_vê ruinâne noãvi esû šundrôni tar unêh tepopàst tar_rubàt niki_šûndre. Unên šÿni tar_htjère mejtên esu_krèšili va_yûde tar_màtere zi_vnùkih tar_inòke zelmâni esû ve_navakÿre debòto pozâbili. Preš_novitâdi potlèn tulÿkeh letâh, unê esû pjutòšto menÿli ko_vê navakÿre esû skonsàli tar_šlì afôndo, alê almèno esu_oštàli stavât va_nìkih yuškâneh stanÿšćah. Ontrátt esû_se ve_navakÿre naÿli, ubrÿtvali, poredÿli tar_esû šlì na_unû velu_mâšu za_zafalìt Sevÿšnen kÿ_eš unê têndil tar_bukšâl. Potlèn esû oscé udèlali unû šèsnu fèštu kadÿ esu_ÿli, pÿli, kantàli tar_tancàli.˙˙

Bibliografija

  • Ahmad, C. 1977: Islam in early North and South America. Al-Ittihad, 60 pp.
  • Al-Masou'di, A.H. 871 - 957: Muruj Adh-dhadab wa Maadin al-Jahwar (Meadows of gold and quarries of jewels).
  • Ben-Madison, R. 1998: The Berber project, part 1 - 8. Talahossa, Internet.
  • Buschan, G. 1935: Die Sitten der Völker der Erde, Band III (Amerika), 444 pp. Union Verlag, Stuttgart.
  • Cyr, D. 1971: Before Columbus. New York.
  • Cyr, D. 1998: America's ancient writers. Issue 14 / 4, American Epigraphic Society.
  • Fell, B. 1980: Saga America. U.S. Academy of Arts and Sciences, New York.
  • Fell, B. 1991: Ancient settlers in the New World. Amazon Books.
  • Ferdinand Columbus, 1959: Life of admiral Christopher Columbus. Rutger Univ. Press, 232 pp.
  • Huyghe, P. 1992: Columbus was last. New York.
  • Kuchinsky, Y. 1997: Moorish sailors discovered New World. Deja News, Internet.
  • Lovrić, A.Ž.& Horvat, M.M. 1995: Ranohrvatski Maryanni u Americi prije Vikinga. Tomislav 40: str. 23; br. 41: str. 27; br. 42: str. 27, Zagreb.
  • Lovrić, A.Ž. 1999: Predćirilska glagoljica u predkolumbovoj Americi. Hrvatsko slovo, V/229: str. 5, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
  • Luetić, J. 1952: Vice Bune, pomorac i diplomat. Dubrovnik.
  • Mac Glone & al., 1993: Ancient American inscriptions. Sutton, Massachusetts.
  • Mariman, P. 1996: Elementos de historia mapuche. Arauco, Bio-Bio.
  • Mroueh, Y. 1997: Pre-Columbian Muslims in the America. Belfast Islamic Centre, June 97.
  • Mroueh, Y. 1999: Muslims in Americas before Columbus. Deja news, March 99.
  • Muftić, T. 1982: Arapsko pismo (razvoj, karakteristike, problematika). Orijentalni institut, Sarajevo.
  • Nicholson, S. 1987: Green Muslim roots of American red Indians. Deja News, May 97.
  • Pidgeon, W. 1853: The traditions of Decoodah and antiquarian research. Wisconsin.
  • Pimiento-Bey, J. 1996 - 1997: Muslim legacy in early Americas (West Africans, Moors and Amerindians). ICNA Publishers.
  • Prpić, G.J. 1960: Mystery of Croatans, Croatian studies.
  • Quick, A.H. 1997: The history of Muslims in Americas prior to Columbus. Amana Publishers.
  • Šišević, I. 1976: Kroatski Indijanci (tragom historijskih podataka i nekih jezičnih tragova). Pomorski časopis "Naše more", 2: 1 - 31, Dubrovnik.
  • Von Sertima, I. 1976: They came before Columbus. New York.
  • Von Sertima, I. 1987: African presence in early Americas. New Brunswick, NY.
  • Whittet, S.& al. 1999: Horses in America. Deja News, August 1999.
  • Wilkins, H.T. 1974: Mysteries of ancient South America. New York.
  • Wuitenau, A. von 1975: Unexpected facts in ancient America. New York.
  • Zahoor, A. 1996: Muslims in Americas before Columbus. ICNA Publishers.
  • Zahoor, A. 1997: Names of Arabic origin in Spain and Americas. ICNA Publishers.
  • Zoubeir, H. 1998: Native American Muslims before Columbus. Deja news, September 98.
  • Pierre Clastres 1972: Chronique des Indiens Guayaki, Plon, Terre humaine, Paris (English translation: Chronicle of the Guayaki Indians, Paul Auster 1998), Zone Books, 352 p. Review: Denise F. Brown, Ethnohistory 47 / 3: 818-821. ISBN: 0942299787 ISBN 9780942299786
  • S.M. Brown & al. 1974: Genetic studies in Paraguay. Amer. J. Phys. Anthr. 41 / 2: 317–343, Wiley-Liss, Inc. (published online: 2 May 2005).
  • S.M. Callegari-Jacques & al. 2008: Genetic clues about the origin of Aché hunter-gatherers of Paraguay. American Journal of Human Biology 20 / 6: 735–737, Wiley-Liss, Inc.
  • Branka Susnik 1979–1980: Los Aborigenes del Paraguay, I.- II. Museo Etnografico Andres Barbero, Asuncion.
  • Kim Hill & Magdalena Hurtado 1996: Aché Life History; the ecology and demography of a foraging people. Walter de Gruyter, New York. ISBN 0-202-02036-3 ISBN 0-202-02037-1
  • Yoshamya, M. 1976: Veyske Povede, I.- IX. (Krčke legende), Baška na Krku (reprint: Croatian medieval archidioms I: 1031-1065, ITG Zagreb 2005).
  • W.R. Corlis 1989: Vikings in South America. Science Frontiers 46 (online), Mart-April 1989.
  • Jacques de Mathieu 1988: Corpus des inscriptions runiques d'Amerique du Sud. Kadath 68: 11-40p.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Amerohrvatski_petroglifi&oldid=45765"