Paragvaj i Hrvati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Paragvaj i Hrvati (stari Hrvati u Južnoj Americi): Paragvaj (špan. Republica del Paraguay, gvaranski: Tetã Paraguái, čakav. Medzahôy), je nizinska kontinentalna država u srednjoj unutrašnjosti Južne Amerike, bez izravnog izlaza na more (osim rijekom Parana). Na sjeverozapadu graniči s Bolivijom, na sjeveroistoku s Brazilom i na jugozapadu s Argentinom. Uz Boliviju je jedina država na kontinentu bez izlaza na more ili ocean, ukupne površine 406.750 kv.km, od čega su 9.450 kv.km rječne močvare.

Abstract

Paraguay is a small country in South America. It is landlocked and it does not touch the ocean. It is bordered to the Northast by Brazil, the West by Bolivia, and the South and Southeast by Argentina. The weather is more humid in the east and seasonally dryer in the west. Paraguay's population is about 6 million. The main languages are Spanish and Guaraní; Guaraní is recognized as a national language. The capital city is Asuncion; it was founded in 1537 by a man from Spain named Juan de Salazar. Paraguay was a colony of Spain, and became independent from Spain in 1811. From 1865-1870 Paraguay lost land and most of its male population in the War of the Triple Alliance against Brazil, Argentina, and Uruguay. Then it gained land in the Chaco War against Bolivia. Paraguay's main religion is Roman Catholic. Among other immigrated Europeans in Paraguay occur also Croats. They visited its territory yet a millenium ago, being inscribed in Glagolitic script, and also preserved in narrative tradition of Adriatic islanders. The recent Croat immigrants included the economic migration between two world wars, and also refugees since WW2.

Rijeke i reljef

Kroz Paragvaj teku sa sjevera na jug 2 veće rijeke: glavna Parana i pritok Paragvaj. Veća i većinom plovna rijeka Parana tvori granicu izmedju Paragvaja i Argentine, a ukupno je duga 4.700 km. Njezin pritok, rijeka Paragvaj (špan. Río Paraguay; port. Rio Paraguai) je najveći pritok Parane usred Južne Amerike, a protječe kroz države Brazil, Bolivija, Paragvaj i Argentina, a samo sezonski je dijelom plovan pri višoj vodi za manje brodove. Paragvaj je dug oko 2.549 km, izvire u brazilskoj državi Mato Grosso i najveći je pritok rijeke Parane, u koju se ulijeva sjeverno od argentinskog grada Corrientes, odatle se nizvodno zajednički tijek naziva Rio de La Plata koja je nizvodno plovna i za veće oceanske brodove. Treći važniji pritok Paragvaja je još rijeka Pilcomayo koja je uglavnom neplovna i močvarna, pa često meandrira i mijenja korito.

Rijeka Paragvaj dijeli tu državu na dva dijela: na sjeverozapadu je poplavna i rijetko naseljena ravnica Gran Chaco visine 100-300m, dok je istočni brdoviti dio Paranena naseljeniji pa ondje živi 95% paragvajskog pučanstva. Istočni dio zemlje je reljefno raznolikiji sa 3 brdska lanca. Najviši je lanac Cordillera de Amambay dug 200 km i visok oko 700m i tu se nalazi najviši vrh zemlje Cerro Pero, visok 842 m. Klima na zapadu u Gran Chacu je tropska s manje oborina gdje se sezonski izmjenjuju suše i poplave, a na brdskom istoku je subtropska sa stalnim oborinama izmedju 800-3.300 mm/god. Zimi s južnog Atlintika preko Paragvaja često puše jaki do olujni jugoistočnjak pamperos koji može doseći brzine i do 160 km/h, pa na brdskom istoku stvara blaže noćne mrazove po 3 - 60 dana. U ravnici Chaco padne godišnje od 550-1000 mm kiše, a glavna vegetacija je niže trnasto grmlje otporno na sezonske suše i poplave. Na brdskom istoku su obilnije oborine cijele godine preko 1000 mm/god i tu prevladavaju bujnije subtropske šume.

Povijest i pučanstvo

Indiansko ime Paragvaja potječe iz domaćega guaranskog jezika. Starosjedioci na današnjem ozemlju Paragvaja su Indianci etnogrupe Guarani. Zapadni Europljani su stigli na ovo područje početkom 16. stoljeća, a 1537. Španjolci su osnovali grad Asunción koji je ubrzo postao središte kolonialne pokrajine. Isusovci su kroz mrežu misija kolonizirali ostatak istočnog Paragvaja, ali su u drugoj polovici 18. stoljeća istjerani. Godine 1776. cijelo je područje postalo dio Potkraljevstva Rio de la Plata sa sjedištem u Buenos Airesu. Paragvaj je proglasio neovisnost zbacivši lokalne španjolske vlasti 15. svibnja 1811. Rat trojnog saveza kojeg je zemlja od 1864. do 1870. vodila protiv Brazila, Argentine i Urugvaja zamalo ju je uništio. Izgubila je 2/3 muškog pučanstva i 140.000 km² svog ozemlja. Zato je idućih pola stoljeća Paragvaj gospodarski stagnirao. U Ratu za Chaco od 1932. do 1935. uspio je obraniti zapadni dio zemlje od bolivijskog napada. Od 1954. do 1989. zemljom je vladao diktator Alfredo Stroessner, isprva blizak SAD-u a kasnije Brazilu. Razvitak demokracije tu koče korupcija i manjak demokratske političke kulture.

Paragvaj ima oko 6,000.000 stanovnika (2009.) i njegovo je pučanstvo medju najhomogenijima u Južnoj Americi: 75% stanovnika su mestici tj. križanci Španjolaca i američkih Indianaca koji većinom govore domaćim guaranskim jezikom, a 3/4 dvojezičnog pučanstva koristi se još i španjolskim. Domaći jezik guarani govori oko 4.000.000 ili 86% pučanstva, a pismenost iznosi 94%. U vjerskom pogledu stanovnici Paragvaja većinom od 90% pripadaju rimokatoličkoj crkvi, uz manje skupine raznih protestanata i nešto islamskih doseljenika iz Libanona. Manje zajednice europskih doseljenika iz Njemačke, Hrvatske, Japana, Koreje i inih zemalja dijelom su zadržale svoj jezik i kulturu, a europski bijelci čine oko 20% ili 1/5 pučanstva.

Stroessner i Hrvati

Alfredo Stroessner Matiauda (3. studenog 1912.- 16. kolovoza 2006.), pisan još i kao Strössner, bio je paragvajski predsjednik od 4. svibnja 1954. do 3. veljače 1989. godine. Rodio se kao sin Huga Strössnera, doseljenog Nijemca koji je u Paragvaj došao iz Bavarske, a radio je kao računovođa za pivovaru Heriberte Matiauda iz jedne od naijmućnijih paragvajskih obitelji. Vojsci se pridružio 1929. i dobio je čin poručnika, borio se u ratu za Chaco i postao brigadir. Godine 1948. je postao najmladjim generalom u Južnoj Americi, što upućuje na njegove vojne sposobnosti. Protivio se politici koju je provodio predsjednik Federico Chavez, pa ga je svrgnuo u puču godine 1954. Potom je postao predsjednikom i vladao je 35 godina. Izabran je u devet mandata i samo je Fidel Castro u obje Amerike bio duže na vlasti od njega. Bio je žestoki i oštar antikomunist, pa tada niti jedna komunistička država nije mogla imati veleposlanstvo u Paragvaju dok je on bio predsjednik i jedina iznimka je bila Jugoslavija. Bio je i gospodarski uspješan, pa je odplatio sve zajmove koje je Paragvaju dala Svjetska banka, održavši nacionalnu valutu stabilnom.

Na poslu je bio marljiv i discipliniran, pa je dan započinjao od 4h ujutru, dajući naredbe još iz kreveta, a na posao je stizao do 6h ujutro. Od podne je uzimao trosatnu stanku za odmor, ali je radio i do 1h poslije ponoći. Nikada nije otišao na godišnji odmor dok je bio predsjednikom. Došavši na vlast, proglasio je opsadno stanje koje je obnavljao svaka 3 mjeseca u mandatu, izim tijekom izbora. Papa Ivan Pavao II. je posjetio Paragvaj 1988. godine, osnaživši namjere lijevih disidenata. Nakon što je po deveti puta bio izabran predsjednikom kao jedini kandidat, svrgnut je u puču 3. veljače 1989., pa je prebjegao u susjedni Brazil gdje je proživio zadnjih 17,5 godina. Umro je sa 93 godine prirodnom smrću od upale pluća nakon što je operirao kilu. Za iseljene Hrvate je bio značajan i koristan zato, što su se zbog državnog antikomunizma u Paragvaju kroz njegovu vladavinu od 1954.- 1989. sklonili na sigurnom mnogi naši ugroženi politički izbjeglice iz okolnih južnoameričkih država, tako da su tu mogli preživiti upravo do propasti Jugoslavije i oslobodjenja nove Hrvatske.

Hrvati u Paragvaju

Prvi novovjeki Hrvati stižu u Paragvaj krajem 19. st., ali su odonda sve do 2. svj. rata ostali razmjerno malobrojni tj. svega par tisuća jer su to pretežno bili južni čakavci iz Dalmacije kojima razmjerno siromašniji Paragvaj u kopnenom zaledju nije bio previše privlačan. Nagli porast naših useljenika tu slijedi osobito nakon 2. svj. rata i nasilnog komunizma u Jugoslaviji, kada u Južnu Ameriku zbog Bleiburga i 'Križnog puta' stižu mnoge tisuće preživjelih žrtava i političkih izbjeglica, osobito domobrana i ustaša. Brojnost naših je u Paragvaju osobito porasla za predsjednikovanja A. Stroessnera 1954.- 1989., kada su tu bili najsigurniji u inozemstvu zbog službeno proglašenoga državnog antikomunizma. U to drugo poratno doba je u Paragvaju boravilo bar dvadesetak tisuća Hrvata, koji su za razliku od starijih jadranskih doseljenika, većinom bili po iskonu kopneni štokavci. Nakon raspada Jugoslavije i obnove slobodne Hrvatske se dio njih ili potomaka vratio u stari zavičaj, gdje su mnogi kao dragovoljci sudjelovali u Domovinskom ratu i obnovi naše državnosti.

Naši petroglifi u Paragvaju

Dosad nisu poznati nikakvi zapisi ranih Hrvata iz Sjeverne Amerike prije Columba, ali je ipak pred tridesetak godina nadjena na istoku Brazila u primorskoj pokrajini Bahia srednjovjeka kamena ploča s uklesanim alfabetskim nadpisom, koji je dosta podsjećao na hrvatsku glagoljicu. Medjutim, baš tada su Hrvati od 1972, po partijskoj direktivi Stipe Šuvara nakon sloma "Hrvatskog proljeća" opet morali biti podrijetlom neplovni kopneni Slaveni, koje bi tek od 10. st. Venecija naučila o moru i plovidbi. Takodjer po donedavnoj jugoslavenskoj povijesti zbog "srpskohrvatskog bratstva-jedinstva", Hrvati takodjer nisu smjeli postati pismeni prije Srba i zato se je dopuštalo samo njihovo istodobno opismenjavanje nakon Ćirila i Metoda. Postanak glagoljice i opismenjavanje su se dopuštali tek s pokrštavanjem od 9. st., a prije toga bi Hrvati jedva postojali i bezuvjetno su morali biti nepismeni kao Srbi i ini Slaveni. Zato je onda odkriće jedine takve ploče iz Bahije izgledalo čudno i nevjerojatno, pa je po analogiji taj osamljeni nadpis pripisan mogućim vikinškim runama slično kao i na američkom sjeveru u Kanadi, što je važilo donedavna do kraja 20. stoljeća.

Prof. dr. Branka Sušnik

U dalekom Paragvaju pred desetak godina, na smjeni tisućljeća se je okupio zapadni jet-set najuglednijih predstavnika Latinske Amerike i SAD, pa je cijela eskadrila helikoptera predvodjena paragvajskim predsjednikom poletila preko prašuma u gorje Sierra de Amambay, gdje je svečano otvoren Paragvajski naconalni park "Amambay". Odonda i Hrvati moraju dobro upamtiti to egzotično ime, koje će nam u idućim stoljećima znanost neizbježno navoditi, umjesto već ideološki izlizanih "Kirila i Metodija" (lažnih odkrivača glagoljice) kojima smo prisilno kljukani u bivšim jugo-školama (i sada ponovo). Za taj novi veličanstveni dogodjaj u svjetskoj kulturnoj povijesti tj. novi nalaz najstarijih ljudskih zapisa na zapadnoj zemaljskoj polukugli preko Atlantika je najzaslužnija pokojna profesorica Dr. Branka SUŠNIK (1920.- 1996.), svjetski priznata i glasovita američka znanstvenica.

Otac joj je bio slovenski etnolog (i praktični katolik) u Ljubljani, pa je mlada Branka odlučila poći njegovim stopama, ali su je jugo-komunisti zbog vjerske nepodobnosti blokirali i 1947. prognali iz domovine: Neka je vječna hvala Bogu i Marksu za tu njihovu veliku uslugu Hrvatima. Da su naši jugo-primitivci znali čime će im uzvratiti sposobna i kulturna Branka, ne bi ju ispuštali iz svojih crvenih šapa. Prognana Branka nije klonula duhom nego je odplovila u daleku Argentinu, brzo je naučila španjolski i na Sveučilištu Buenos-Aires dovršila iz domovine silom prekinute studije na etnografiji i antropologiji, pa potom postaje sveučilišnim profesorom i ravnateljem Nacionalnog muzeja Asunción. Kasnije ju ipak pozivaju da se vrati u domovinu, što je bezuvjetno odbila i tek pred smrt je dobila i službeno priznanje za svoje zasluge od nove slovenske vlade 1992. Branka nam je uzorni primjer, koliko je moralni intelekt dugoročno najmoćnije oružje, spram kojega je sva gruba sila ideoloških primitivaca većinom prolazna i nemoćna.

Los petroglifos medievales

Dok su naši kabinetski ćiriloslavci na Balkanu blaženo drijemali u sinekurama jugoslavenskog sna, Branka je po bespućima južnoameričkih planina i tropskih prašuma savjestno i uporno proučavala donedavna većinom nepoznate kulture Indianaca Guarani, Tupi, Aché i inih. Napokon je prošlih devedesetih godina na istoku Paragvaja, duž gorja Amambay otkrila cijeli niz zagonetnih alfabetskih zapisa uklesanih na brdskim stijenama visine 700 - 800m, a najviše ih je nadjeno oko vrhova Pedro Caballero, Cerro Yapones, Cerro Cira itd. Potom je više sličnih kamenih zapisa još nadjeno i južnije uz rijeku LaPlata kod naselja Ybyturuzu. U Americi tako uklesanu "povist na stini" zovu petroglifi i u Paragvaju je dosad nadjen čak 61 takav kameni zapis, što je najviše u obje Amerike. Manji su već spremljeni u Nacionalnom muzeju Asunción, dok su veći i nepokretni preslikani i njihovi odljevi danas krase parkove u paragvajskoj prijestolnici ispred muzeja, parlamenta i predsjedničke palače, kao temelj nacionalnog prestiža iz najstarije predkolumbove civilizacije srednjovjekog Paragvaja i prvi zapisi iz cijele Amerike. Ovi su paragvajski nadpisi sigurno predkolumbovski i srednjovjekog iskona, tj. datirani su od VII.- XIV. stoljeća odkad prestaju.

Prvotno se pomislilo da bi to i ovdje mogle biti srednjovjeke vikinške rune slično kao u Kanadi, ali su nakon pregleda ovih zapisa, skandinavski eksperti za Vikinge odbacili takvu vezu. Napokon se pokazalo da je to arhaični tip uglate glagoljice s manjeviše vidljivim našim slovima A, B, K, M, Š, T, V, poluglasom ( | ), itd. Sadržaj većinom još nije pobliže protumačen, jer su to uglavnom kraći tekstovi dijelom oštećeni tisućljetnom erozijom, pa glavna odkrića čitanjem tek slijede i mogu biti dalekosežna, ne samo za američko srednjovjekovlje - nego i za ranohrvatsku povijest. Pored tih petroglifa, u njihovoj okolici po istočnom Paragvaju do danas živi polubijelo pleme svjetlokosih Indianaca Guajaki, koji su rasno sličnog iskona kao i sjevernoamerički Croatani. Ovi nam zapisi jasno potvrdjuju da je u srednjovjekom Paragvaju trajno postojala naša pismena civilizacija bar tijekom osam stoljeća i nestala je prije Columba kada prestaju ovi zapisi. Njezini su pisci jamačno doplovili iz Europe još početkom srednjega vijeka tj. davno prije sv. Ćirila i to su prvi vlastitim pismom "povisti na stini" potvrdjeni odkrivači Amerike, izim prvotnih nepismenih Indianaca i možda još nesigurnih antičkih Feničana.

Paragvajsko pleme Guayakí

Najpoznatiji trag ranijih Hrvata u Sjevernoj Americi je donedavna bilo polubijelo indiansko pleme Croatan poznatih već od Columbova doba u današnjoj Carolini oko rta Hatteras, ali su danas uglavnom anglizirani bez hrvatskih riječi (osim imena). U prošlom stoljeću je nadjeno južnije još i drugo slično polubijelo pleme bljedolikih Indianaca Guayaki (Aché), koji su rasni mješanci slično kao sjevernoamerički Croatani. Guayaki žive na istoku Paragvaja baš oko nalazišta naših glagoljskih petroglifa, a sad su pred izumiranjem i ima ih 900-1600. Guayakí (Aché, Guajaqui) je indiansko pleme iz grupe Tupi-Guarani nastanjeno na jugoistoku Paragvaja u brdskim prašumama Caaguazu i Villaricca. Njihove su nastambe tek privremena sezonska skloništa pa pretežno žive kao šumski polunomadi. Gvajaki nisu samim bijelcima nikada predstavljali životnu opasnost, osim za njihove konje čije meso vole jesti.

Njihovi indianski srodnici, drugi sesilni Guarani stoljećima su ih hvatali i ubijali. Sredinom 18. stoljeća dio njih je okupljen u španjolske misije, gdje su ih neuspješno pokušali civilizirati. Genocidni rat protiv njih nastavlja se i od 1970tih kada to istodobno provode Paragvajci španjolskog i gvaranskog podrijetla. Sredinom tih godina je par stotina Gvajaka zaštićeno od tih istrebljenja u protestantskom rezervatu, a ini divlji koji su ostali živjeti u prašumama su još uvijek izloženi napadima bijelaca i mješanaca. Tri njihova glavna naselja su sada Colonia Nacional Guayakí u departmanu Caazapá, pa Cerro Moroti i katolički rezervat kod Curuguatyja. Sada po procjenama Joshua Projecta (UN god. 2005.) broje još svega 900-1100 ljudi. Njihov broj je vjerojatno u drugoj polovici 20 stoljeća bio veći preko 1.600 ljudi, pa je od 4 njihove glavne plemena koja su bila pregledana, brojno stanje iznosilo: Sjeverni Aché 650, Ybytyruzu Aché 60, Ypety Aché 40 i Ñacunday Aché 28. Popisom iz 1987. populacija ovih skupina je manja: Sjeverni Aché 459, Ybytyruzu Aché 87, Ypety Aché 30 i Ñacunday Aché 38. Sjeverni Aché i Ybytyruzu su do 1930. bili jedinstvena skupina koja se kasnije raspala i više se nisu ujedinili.

Jezik i kultura Aché

Gvajaki žive organizirani u malenim nomadskim grupama po dvadesetak domorodaca koje se bave prikupljanjem divlje biljne hrane, lovom i ribolovom, pa ne obradjuju zemlju, ali za vrijeme hladnije sezone tokom lipnja i srpnja im važnu ulogu ima prikupljanje meda. Da je stiglo zimsko vrijeme potrage za medom, Gvajaki znaju po posebnoj boji liane timbó, pa onda oni polaze u potragu za njim. Ovi su bljedoliki Indijanci rasna osobitost Paragvaja i Južne Amerike zbog najsvjetlije boje njihove kože, svijetle oči su im sivo-smedje, a muški imaju razvijene brade. Postoji više nepotvrdjenih hipoteza koje pokušavaju objasniti ove jedinstvene značajke Guayaka tj. da su vanjskog iskona u Južnoj Americi, npr. da bi možda bili potomci Vikinga, Japanaca ili inih naroda Eurazije. Dileme o njihovu podrijetlu mogu biti riješene samo fundamentalnim analizama osobito u području biokemije ljudskog genoma, antropologije i etnolingvistike. Njihov je rječnik arhaičniji od seslinog naroda Guarani, a gramatika im je starija od Guarana i potječe iz ranije nepoznate etno-podloge. Njihov indianski jezik je pretežno sličan okolnima većinskim Guarani, ali uz ine razlike imaju i naše riječi (bez prijevoda): ime, ruka, kuja, kuna, itd.

Indianska legenda 'Wissakae'

Noviji povezani arheonalaz (dr. Alex Green i Daniel Meadow, 8. srpnja 1999): Uz Paragvaj, u graničnoj prašumi susjednog Brazila duž prostrane granitne stijene 72m X 12m uklesan je velebni panoramski reljef flote srednjovjekih brodova sredozemnog tipa, što je jamačno prikaz plovidbe prvih Europljana koje je legendarni indianski mesija "Wissakae" doveo do Amerike. Medju američkim Indijancima je bio raširen mit o njihovu pravednom bijelom mesiji Wissakae koji je u jedno pradavno svitanje s prvim zrakama izlazećeg sunca na obzorju doplovio s brodovljem preko Iztočnog oceana i donio im kulturu, zakone, vjeru i kodeks časti (BUCHAN 1935). Te zajedničke indianske legende srednjovjekog podrijetla opisuju nam bijele bogove i njihovog predvodnika Wissakae (= Lofty Hero tj. Visoki junak): To je glavni indianski prorok kojega je poslao njihov vrhovni bog Veliki Manitou, da ih nauči tehniku častnog i moralnog ratovanja, simbolično paljenje svetih vatra na brdima, simboliku boja za strane svijeta i ine vještine iztočnog podrijetla. Pri obredu u čast proroka Wissakae, indianski vračevi u Meksiku sve do danas stavljaju znakovite pregače ukrašene šahovnicom. Još i sada neki Indianci na selima zorom pobožno čekaju s iztoka povratak mesije Wissakae, koji po proročanstvu velikog Manitua treba opet doći da ih oslobodi i vrati prirodnom životu. Istodobne srednjovjeke legende meksičkih Maya, takodjer spominju da ih je jednom napalo brodovlje "bijelih bogova" koje su odbili. Ti bijeli ratni zarobljenici su potom kao zidari u njihovu svetom gradu Chicen-Itza na poluotoku Yucatan dekorirali indianske hramove, gdje se još vide našima slični valoviti tropleti, inače nepoznati diljem Amerike, jer kod Indianaca obično prevladavaju nizovi uglastih dekoracija.

Šahovnice andskih kraljeva

Američki povjestnici sada drže da su pisci ovih brojnih petroglifa bar dijelom izgradili u visokim Andama najraniji američki grad, kojega Indijanci izvorno zovu Tiwanak (Tivanacu), ali su ga potom Španjolci razorili i romanizirali u poznati "Tiahuanaco". Po indianskim legendama koje su već dokazane brojnim arheonalazima, od IX.- XIII. stoljeća je na središnjim Andama zavladao znakoviti narod Huariti, koji kontroliraju Ekvador, Peru i Boliviju pa tu izgradjuju visoku civilizaciju i prostrano Huaritsko carstvo s prijestolnicom Tiwanacu uz planinsko jezero Titicaca. Na ranim srednjovjekim kipovima iz te prijestolnice, huaritski su vladari kao znak svoje vlasti nosili na prsima kariranu šahovnicu. Kada su potom vlast Huarita srušili indijanski Inke, ovi isto preuzimaju sličan znak bijelo-smedje šahovnice na prsima kao simbol kraljevske vlasti sve do provale Španjolaca u XVI. stoljeću.

Uz državnu šahovnicu su Inke od ranijih Huarita naslijedili i neke društvene nazive slične čakavsko-starohrvatskima, koje su još zadržali potomci Inka sve do danas: npr. kula (= ocean-kulaf), tarata (more - kvarnerska taraca), mul (zidina), tarma (izvor), tapuja (zemljišna parcela), pa ranohrvatski naziv wasi za naselja (= naše vesi i vas) i zato do danas u Peruu postoje prastara mjesta Inkawasi, Huari-Wasi, itd. Time se dosad opet potvrdjuje da gdjegod se u ranoj povijesti pronadje crvenobijela šahovnica, to onda vjerojatno upućuje na moguću nazočnost ranih Hrvata, čak i u prekomorskoj Americi.

Pračakavski mjestopis Amerike

Da su bar neke povratne vijesti već u srednjem vijeku povremeno stizale iz Amerike do Jadrana, upućuje i naša čakavska predaja o tomu, ter osobito i bogato arhaično nazivlje u Kvarneru (npr. na Krku) za dijelove Amerike, koje je posvema različito i jezično starije od medjunarodnog nazivlja. Zato je kod starih pomoraca u Vejskom pradialektu (Gan-Veyãn) na Krku očuvan naš najstariji naziv Amerike kao Semerâje (staro bodulski: semera = zapad). Još donedavna su tu postojali bogati i arhaični 'veyski' nazivi za pojedine dijelove Amerike (y = ü, deblje = naglasak): Kulàp-Siõn (Pacifik), Kulàp-Semêrna (Atlantik), Siôn-Zahõj (američke zemlje - zapadni svijet), Zgor-Semêrah (Sjeverna Amerika), Zdol-Semêrah (Južna Amerika), Meysemêra (srednja Amerika - Mexico), Merike (USA - SAD), Baršÿne (Kanada), Baršÿtje (kanadski otoci), Velatohõr (Grenland), Artatohõr (Labrador), Artabârša (Aljaska), Arta-Semêra (poluotok Yucatan), Artazahõj (Florida), Skopje-Semêrne (Antili-Karibi), Vela-Semêra (Kuba), Mića-Semêra (Portorico), Semèrne-Šadrÿni (Bahamski otoci), Semerÿtje (otoci Bermudi), Semêrne-mori (Karipsko more), Zahôjne-mori (Meksički zaljev), Buka-Semêrah (Magellanov tjesnac), Kukûr-Semêrah (delta Amazone), Kukûr-Zahõj (delta Missisippi), Hlami-Zahôjne (američki Kordiljeri), Hlami-Semêrne (Ande) , Varsemêrah (Brazilsko gorje), Varzahõj (Rocky Mt.- Colorado), Ursemêrah (Tiahuanaco - LaPaz), Urzahõj (Mexico City), Merikâni (bijeli Amerikanci), Semerâne (Indianci), Semerÿce (Indianke), Baršâne (Eskimi), Baršÿce (Eskimke), itd.

Prastare krčke legende (Veyske Povede) osim toga još spominju zagonetne "kulàpne orkatûri" (oceanske kitolovce) i "Ćavjène kerôli" (Crvene kraljeve), što su mogući odrazi ranije plovidbe Atlantikom i upoznavanja Amerike, a s tim se očito slažu američki nalazi srednjovjeke glagoljice i opisani američki simboli i legende. Svi spomenuti pokazatelji iz paragvajskih i maurskih tekstova, pa vikinške Sage, indianske i veyske legende, grbovi i bogato ranočakavsko nazivlje Amerike istosmjerno nas zajednički upućuju kako su već u srednjem vijeku ranohrvatski pomorci navigali Atlantikom do Amerike i tamo prenesli našu glagoljicu. Dotle su se prvi poznati Slaveni u srednjem vijeku tek pojavili u zakarpatskim močvarama, pa ranohrvatski moreplovci i glagoljica jamačno nisu odatle, nego su na Jadran i u Ameriku doplovili morem s istoka. Iako je već dugo poznata ranija praglagoljica na Krimu već od III. stoljeća, dio naših jugoslavista još uvijek uporno ponavljaju da je navodno glagoljica nemoguća prije sv. Ćirila. Nakon tog niza paragvajskih zapisa prije sv. Ćirila i Kolumba, to je već besmislena ideološka tvrdoglavost jugonostalgika izvan granica znanosti.

Bibliografija

  • Barbara Ganson, 2003: The Guarani under Spanish Rule in the Rio de la Plata, Stanford.
  • Sylvain Souchaud, 2002: Pionniers brésiliens au Paraguay, Karthala, Paris, 407 p.
  • François Chartrain, 1967: Causes de la Guerre du Chaco - Éléments de jugement (Mémoire pour l'Institut des hautes Études Internationales de Paris I, résumé dans la revue Caravelle 14, 1970 Cahiers du monde hispanique et luso-brésilien).
  • Lizette Dias de Oliveira: Les réductions guarani de la province jésuite du Paraguay, étude historique et sémiotique (thèse disponible en microfiches dans certaines bibliothèques).
  • M. Ezran, 1989: Une colonisation douce, les missions du Paraguay, Paris.
  • L.A. Muratori, 1754: Relation des Missions du Paraguay.
  • Ben-Madison, R. 1998: The Berber project, part 1 - 8. Talahossa, Internet.
  • Buschan, G. 1935: Die Sitten der Völker der Erde, Band III (Amerika), 444 pp. Union Verlag, Stuttgart.
  • Cyr, D. 1971: Before Columbus. New York.
  • Cyr, D. 1998: America's ancient writers. Issue 14 / 4, American Epigraphic Society.
  • Fell, B. 1980: Saga America. U.S. Academy of Arts and Sciences, New York.
  • Fell, B. 1991: Ancient settlers in the New World. Amazon Books.
  • Ferdinand Columbus, 1959: Life of admiral Christopher Columbus. Rutger Univ. Press, 232 pp.
  • Huyghe, P. 1992: Columbus was last. New York.
  • Lovrić, A.Ž.& Horvat, M.M. 1995: Ranohrvatski Maryanni u Americi prije Vikinga. Tomislav 40: str. 23; br. 41: str. 27; br. 42: str. 27, Zagreb.
  • Lovrić, A.Ž. 1999: Predćirilska glagoljica u predkolumbovoj Americi. Hrvatsko slovo, V/229: str. 5, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb.
  • Mac Glone & al., 1993: Ancient American inscriptions. Sutton, Massachusetts.
  • Pidgeon, W. 1853: The traditions of Decoodah and antiquarian research. Wisconsin.
  • Prpić, G.J. 1960: Mystery of Croatans. Croatian studies.
  • Šišević, I. 1976: Kroatski Indijanci (tragom historijskih podataka i nekih jezičnih tragova). Pomorski časopis "Naše more", 2: 1 - 31, Dubrovnik.
  • Von Sertima, I. 1976: They came before Columbus. New York.
  • Whittet, S.& al. 1999: Horses in America. Deja News, August 1999.
  • Wilkins, H.T. 1974: Mysteries of ancient South America. New York.
  • Wuitenau, A. von 1975: Unexpected facts in ancient America. New York.
  • Yoshamya, M. 1976: Veyske Povede, I.- IX. (Krčke legende), Baška na Krku (reprint: Croatian medieval archidioms I: 1031-1065, ITG Zagreb 2005).
  • W.R. Corlis 1989: Vikings in South America. Science Frontiers 46 (online), Mart-April 1989.
  • Jacques de Mathieu 1988: Corpus des inscriptions runiques d'Amerique du Sud. Kadath 68: 11-40p.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Paragvaj_i_Hrvati&oldid=35383"