Andrija-Željko Lovrić

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Andrija-Željko (Želimir) Lovrić (Zagreb, 5. lipnja 1943. - 11. svibnja 2018.) je bio hrvatski prirodoslovac, botaničar, ekolog, jezikoslovac, poliglot i etnogenetičar.

Životopis

Andrija-Željko Lovrić je rođen u Zagrebu 5. lipnja 1943. godine kao jedno od dvoje djece u obitelji povjesnika Mihovila Lovrića iz Baške i Karoline rođ. Ivšić iz Siska.

Djelovanje

U Zagrebu je pohađao Klasičnu gimnaziju i studirao je biologiju (eksperimentalnu biologiju i botaniku) na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.

1967. godine je diplomirao na problematici biogeografije i taksonomije temom „Rasprostranjenost ilirskih Centaurea”. Bio je zaposlen kao honorarni asistent na Botaničkom zavodu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1967. - 1970.), zatim kao redovni asistent sa stalnim zaposlenjem na Institutu za botaniku Sveučilišta u Zagrebu (1970. - 1976.), gdje je bio na poslijediplomskoj specijalizaciji ekološkog smjera. Magistrirao je 1970. godine temom „Ornitogene biocenoze Kvarnera”. Dva puta se usavršavao u Francuskoj (1973. i 1975.). Tijekom tog vremenaje pripravljao dizertaciju o ekološkom djelovanju vjetrova na Dinarskom kršu. Značajno poslije je doktorirao radom, u kojem je obuhvatio puno širi zemljopisni prostor. S reorganizacijom Sveučilišta u Zagrebu 1976. godine je ostao bez posla, po svoj prilici radi „prišivene” političke nepodobnosti.

Od 1978. godine je radio na Institutu „Ruđer Bošković” kao znanstveni asistent, kada je u tri navrata bio na dodatnim usavršavanjima u Francuskoj. Sastavio je habilitacijsku tezu o izumrlim paleocenozama Balkana i ekološkom učinku aktualnih klimatskih promjena, koju je preradio u znanstvene radove. Od 1987. do 1998. godine je bio voditelj Grupe za biocenološka istraživanja, gdje je bio glavni istraživač 1978. - 2008. na projektnim temama. Na Institutu „Ruđer Bošković” je osnovao znanstvenu zbirku Herbarium Adriaticum, čiji je bio kurator. Doktorirao je 1995. dizertacijom iz područja biogeografije „Eolski kserobiomi od Jadrana do Irana (Biocenološke osobitosti obala i vrhova duž Taurodinarskog velekrasa)” kod mentora Nikole Ljubešića. Od 1996. do 1998. je bio viši asistent na Institutu „Ruđer Bošković”. 1999. godine je stekao status znanstvenog suradnika, a godinu prije je postao voditelj Laboratorija za biocenotiku (također glavni istraživač 1978. - 2008.), i na oba mjesta se nalazio do umirovljenja 29. prosinca 2008. godine.

Preminuo je 11. svibnja 2018. godine u Zagrebu, u 74. godini života.

Opći doprinos

Dao je izniman doprinos prirodoslovnoj struci kao glavni istraživač hrvatskih endema, halofita, borafita, flore jadranskih otoka, etnobotanike i ekologije primorskog krša, osnivač zbirke Herbarium Adriaticum, suosnivač Znanstvenog društva za proučavanje podrijetla Hrvata i obnašatelj različitih dužnosti u različitim sveučilišnim i znanstvenim ustanovama. Zadnjih desetljeća se intenzivno bavio etnogenezom Hrvata koju je proučavao i dovodio ju u svezu s prirodoznanstvenim proučavanjima rane etnogeneze u jugoistočnoj Europi i prednjoj Aziji.

Jedan je od malobrojnih hrvatskih prirodoslovaca što su se stalno bavili terenskim prikupljanjem i poredbenom analizom narodne dijalektalne onomastike, fitonimije i zoonimije, čime su značajno pridonijeli očuvanju hrvatske jezične kulture. Obradio je na desetke tisuća toponima, fitonima i zoonima s područja sjeverne, zapadne i južne Hrvatske, te Hercegovine. Od planiranih rječnika, vlastito mapiranih triju hrvatskih dijalekata, uspio je obuhvatiti čakavske i dio kajkavskih dijalekata.

Bio je predlagatelj hrvatske perunike za hrvatski nacionalni cvijet, prihvaćene 2000. godine od Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.[1]

Politički progon

Pisao je i o različitim oblicima političkog onemogućavanja u radu hrvatskih prirodoslovaca u SFR Jugoslaviji. Isticao je kako je hrvatska znanost ostala zakinuta za neobjavljene rezultate istraživanja tih prirodoslovaca, politički onemogućavanih s različitih razina.[2]

Također je upozoravao na problem političkog progona i zlostavljanja njega i njegove obitelji, navodeći kako su njegovog oca Mihovila smaknuli UDBA-ini agenti i upozoravajući u općem smislu na problem političke zloporabe psihijatrije, također provedene na njemu i njegovom sinu Nevenu.[3]

Publicistika i enciklopedijsko djelovanje

Lovrić je objavio članke u Jadranskoj meteorologiji, Vinodolskom zborniku, Periodicumu Biologorumu, Moru (Fabra, Zagreb), Naturi Croatici, Tjednu (Slobodna Dalmacija), Ognjištu, Osvitu, Hrvatskom slovu, Kaju, Čakavskoj riči, Ecosystems of the World i Journal of Vegetation Science.

Napisao je autorske ili u suautorstvu sa Stjepanom Bertovićem priloge u enciklopedijama poput Šumarske enciklopedije, Enciklopedije Jugoslavije i Hrvatske enciklopedije. Također je bio osnivač i urednik hrvatskih odjela međumrežnih enciklopedija Wikislavije (2007. - 2009.), Wikinfoa (2007. - 2017.), i Metapedije (2010. - 2017.).

Djela

Zabilježeni autorski opus mu čini 89 radova (40 radova u časopisima, 28 poglavlja u knjigama, 7 sažetaka sa skupova, 5 uredničkih knjiga i 4 autorske knjige). Radove je objavio u više od 450 različitih tiskovina, od čega je većina iz područja botanike.

Autorske knjige:

  • 2004. - Gan-Veyaan osce bascanski besydaar: Neo-Liburnic glossary, culture and genom (suautor: Mihovil Lovrić)
  • 2005. - Jen agramerski slovar: Historisches Woerterbuch des zagreber Kajkavisch (suautor: Marijan Horvat-Mileković)
  • 2005. - Gan-Veyan osce Bascanski besidar: rječnik, gramatika, kultura i genom Neoliburna: rječnici istočnog Kvarnera: Baška, Rab, Vinodol (urednik radova Mihovila Lovrića)
  • 2006. - Jen agramerski slovar: purgerska špreha zagrebečka, sisečka i petrinjska (32.500 slovk) (suautori: Mladen Rac i Marijan Horvat-Mileković)

Uredničke knjige:

  • 1994. - Tko su i odakle Hrvati - revizija etnogeneze
  • 1999. - Staroiransko podrijetlo Hrvata: zbornik simpozija, Zagreb, 24. lipnja 1998. (sa Zlatkom Tomičićem)
  • 1999. - Staroiransko podrijetlo Hrvata (perzijski-farsi i hrvatski prijevod)
  • 2004. - Old-Croatian Medieval Archidioms
  • 2006. - Ferhenga Kurdi-Hirvati-Kurdi ser zarave Kurmanci u Dimili (Kurdo-hrvatsko-kurdski rječnik dialekta kurmandji i dimili)
  • 2007. - Podrijetlo Hrvata, dio I.-III. (1. Indoiranski iskon, 2. Genetička otkrića, 3. Etnogeneza)

Ostala djela:

  • 1984. - Being alive on land
  • 1984. - Prostor i čovjekova okolina u dugoročnom razdoblju
  • 1987. - Zaštita endema u živom svijetu Jugoslavije
  • 1987. - Osnove zaštite šuma od požara
  • 1992. - Šume u Hrvatskoj
  • 1993./1997. - Ecosystems of the World (Dry Coastal Ecosystems)

Taksoni:

  • Allium horvatii Lovrić, Oesterr. Bot. Z. 119(4-5): 569 (1972).
  • Astragalus glacialis Lovrić, Oesterr. Bot. Z. 119(4-5): 567 (1972).
  • Astragalus glacialis var. uraganicus Lovrić, Oesterr. Bot. Z. 119(4-5): 568 (1972).
  • Centaurea kartschiana var. coronata Lovrić, Acta Bot. Croat. 30: 136 (1971), kao combinatio nova (1971).
  • Centaurea kartschiana subsp. curictana Lovrić, Acta Bot. Croat. 30: 138 (1971), kao combinatio nova (1971).
  • Centaurea kartschiana f. troglodytes Lovrić, Acta Bot. Croat. 30: 136 (1971) (1971).
  • Pinus nigra subsp. croatica Lovrić, Oesterr. Bot. Z. 119(4-5): 569 (1972).

Poveznice

Literatura

Vanjske sveze

Izvori

  1. ↑ Ivan Aljinović, Vedran Barbarić, Vitomir Belaj, Vladimir Peter Goss, Mislav Ježić, Radoslav Katičić, Mario Katić, Ivica Kipre, Ivica Lolić, Suzana Marjanić, Ante Milošević, Bozidar Bruce Yerkovich: Perunovo koplje (urednik: Tomo Vinšćak), Studia mythologica Slavica – Supplementa, Inštitut za arheologiju ZRC SAZU, Založba ZRC, Ljubljana, 1. rujna 2011., ISBN 978-961-25429-2-4, str. 118.
  2. ↑ PDF.png Mladen Rac i Andrija-Željko Lovrić: Primjeri političkog onemogućavanja rada hrvatskih prirodoslovaca, 1. dio: profesori Ivo Horvat, Stjepan Bertović i Boris Vrtar, Zagreb 1993.
  3. ↑ safaric-safaric.si: „PROMEMORIJA: Progoni obitelji Lovrić”
Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Andrija-Željko_Lovrić&oldid=53951"