Mihovil Lovrić

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Prof. Mihovili Lovrić, ili izvorno-čakavski Mitjẽl Yošamÿa (1897.- 1976.) iz Baške na otoku Krku bio je u mladosti iztraživač središnje Azije, potom profesor poviesti i zemljopisa na Klasičnoj gimnaziji i na bogosloviji u Zagrebu, a sam ili u koautorstvu je izradio dvadesetak radova iz hrvatske prapoviesti i etnogeneze, ter 2 veće monografije iz dialektologije i etnokulture jadranskih otoka.

ABSTRACT

Mihovil Lovrić, alias Mitjẽl Yoshamÿa (1897-1976), born and deceased at port Baška in Krk island, Adriatic (Croatia). Educated as professor in History, Geography and German language. From 1917-1923 explored by riding accross Mid-Asia from Baikal to Caucasus. Then professor in Classical college of Zagreb, prepared dozen papers on Croatian protohistory and ethnogenesis, and 2 major monographs on dialects and ethnoculture of northern Adriatic islands. Because of ideological reasons and ' verbal delict' (POV), he was killed 1976 by Yugoslav political militia (UDBA) for his forbidden studies on early Croats and their language; his descendants are also persecuted, and his prohibited papers and posthume monographs are almost published recently.

Prof. Mihovil Lovrić.jpg

Život i putovanja

Profešûr Mitjẽl Yošamÿa (alias prof. Mihovil Lovrić, 1897-1976): Rodjen je 1897, u luci Baška na otoku Krku, od oca pomorskog kapetana Gašpara Yošamÿa i majke Lucé Yošamÿa (rodjene Dorcić - vidi niže). Izvorno rodno ime na materinskom bodulskom cakavizmu mu je Mitjẽl Yošamÿa, ali je s nasilnom jugoslavizacijom tridesetih godina (slično kao niz otočana) postao 'Mihovil Lovrić', kojim se potom služio kad je morao. Materinski govor mu je bila arhajska bodulska scakavica u ekstremnoj bascanskoj inačici Gan-Veyãn, kojim se uglavnom služio kroz prvih dvadesetak godina života a dielom i kasnije, bar u obitelji. Početnu pučku školu završio je u rodnoj Baški, a srednju u poznatoj Senjskoj gimnaziji, jer su tada u Austrougarskoj kopnene veze na samom otoku Krku bile loše i rietke, pa je glavna i najbrža veza bila brodom spram grada Senja, koji je sve do 2. svj. rata bio glavni opskrbni i kulturni centar za istočnokvarnerske otoke. Početkom 20. stoljeća sve do 2. svj. rata i u gradu Senju je još prevladavao stari cakavizam koji je tada imao prilike dobro upoznati i poredbeno ga promatrati spram sličnih bodulskih govora susjedne Baške i Raba.

U slobodno vrieme izmedju školovanja, kroz više godina je u mladosti do 1. svj. rata takodjer uzastopno plovio s ocem kapetanom na njegovom trgovačkom brodu do Dalmacije, pa je zato jednu godinu pohadjao završni razred pučke škole u gradu Hvaru, gdje mu je otac imao glavnu trgovačku bazu u Dalmaciji. Tada je takodjer imao prilike poredbeno upoznati i hvarski bodulski cakavizam, što je potom bitno utjecalo na njegovo opće tumačenje nepalatalnog bodulskog cakavizma diljem sjeveroistočnog Jadrana, bar kao posedne grupe dialekata ili čak samostalnoga "bodulskog jezika" izvan palatalne čakavštine. Ovo je napokon pobliže razradio u svojemu glavnom životnom djelu - opsežnoj monografiji (Gan-Veyãn) o bodulskom cakavizmu Kvarnera. Potom je uoči 1. svj. rata otišao na studije povijesti, zemljopisa i njemačkog jezika pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ali ga je kao apsolventa usred rata zahvatila vojna mobilizacija pa je poslan na ruski front, gdje je zarobljen u Galiciji.

Kao zarobljenik je poslan na Daleki iztok južno od Bajkalskog jezera, gdje je par godina radio na konju kao čuvar velikih stada goveda ("cowboy") u prostranim mongolskim stepama Dalekog istoka. Istodobno je u Rusiji već izbila revolucija pa je u tom raspadu sustava, nakon oštre sibirske zime odlučio sam se vratiti kući. Postupno jašući s konjem na zapad kroz više godina preko ciele goleme Azije kroz sibirske tajge i turanske stepe prama domovini, kao mladi apsolvent-geograf i povjestnik je imao prilike izbliza stručno upoznati raznolike azijske narode od ratnih domaćina Mongola, preko poratnih Burjata, Tuvina, Kirgiza, Turkmena, Kazaka i drugih, pa je obišao jašući obale Aralskoga i Kaspijskog mora, ter napokon stigao do Kavkaza. Tamo su ruski arheolozi onda upravo odkrivali novu pradavnu civilizaciju carstva Urartu, što ga je zaustavilo i privuklo, pa je tu prodao konja i neko vrieme proboravio uz arheonalaze i muzeje Kavkaza, odakle se dalje moglo nastaviti i vlakom. Tada je u novom SSSRu još bilo postrevolucionarno vrjenje što ga je preko Ukrajine privuklo do Moskve i Petrograda gdje je, izim razgledanja muzeja nazočio uživo prvom stvaranju svjetskog komunizma, gdje je uz ine upoznao i Lava Trockog. Kao školovani povjesnik i geograf, smatrao je novi komunizam u toj još zaostaloj zemlji društveno-gospodarskim promašajem i odonda je do kraja života postao uvjerenim antikomunistom - što ga je potom koštalo niza neprilika sve do smrti.

Potom se vratio kući preko Čehoslovačke i Magjarske s gomilom stručnih putopisa nakon 7 godina izbivanja tek 1923, kad su ga doma već davno oplakali kao mrtvoga u ratu. Nakon toga je konačno diplomirao stručnom profesorskom tezom "Dinamika Jadranskog mora", Univerza u Zagrebu 1927. Na svojoj predhodnoj odisejadi diljem prostrane Azije i iztočne Europe je stručno upoznao i promatrao cijeli niz mongoloidnih, indoiranskih i slavenskih naroda, pa je tako uočio poredbene veze južnih Hrvata i osobito bodulskih cakavaca spram Irana i Kavkaza, kao i iznimnu osobitost arhajske bodulske scakavice (Gan-Veyãn) spram inih naših govora. Zato je odmah nakon povratka od 1923, marljivo prionuo na sustavno popisivanje svih bascanskih i ponekih rabjanskih riječi, što je uporno nastavio kroz idućih pola stoljeća sve do nenadane smrti, a krajni rezultat svega je spomenuta monografija i desetak manjih predhodnih članaka u svezi tih bodulskih problema iz naše otočne etnokulture.

Nakon diplome je prvo radio po par godina kao gimnazijski profesor u Krku, Senju, Pazinu i Karlovcu, a od 1939. s Banovinom Hrvatskom postaje dugogodišnji profesor Klasične gimnazije u Zagrebu gdje je proveo i 2. svjetski rat. Od vremena banovine je uz raniju dialektologiju, počeo još intenzivnije raditi i na ranoj povijesti antičkih Prahrvata, ali je nakon obnove komunističke Jugoslavije ova njegova djelatnost opet postala nepodobna tema (ugrožavanje jugobratstva-jedinstva itd.). Zato su postupno započeli njegovi progoni koji dostižu vrhunac šezdesetih godina, u doba policijske diktature Aleksandra Rankovića - "Ace". Tada je kao nepodoban s etiketom 'klerofašist' izbačen s položaja profesora Klasične gimnazije u Zagrebu i potom je po kazni kao obični selski učitelj dodijeljen u kordunski zaselak (Krstinja) na bosanskoj granici. Tamo ga polupismeni ali podobni vlaški borci doslovno dočekuju s noževima i pištoljima, pa je nakon par mjeseci kućne izolacije na Kordunu, morao spasiti glavu bijegom natrag u Zagreb gdje s lažnom ideološkom etiketom "klerofašista" zatim godinama ostaje bez posla. Kako bi preživio kroz više godina, morao je s obitelji opet kopati i obradjivati zemlju u rodnoj Baški, a potom se sedamdesetih godina ipak vraća za profesora u jedinoj ovdašnjoj školi izvan jugokomunističke kontrole - na biskupsko sjemenište u Zagrebu gdje je napokon i dočekao mirovinu.

Stručno-kulturni rad

Glavne usmjerbe Mitjelovog zanimanja i strukovnih studija bili su: antička i srednjovjeka poviest jugoiztočne Europe, pa zemljopis, klima i geomorfologia Hrvatske i okolnih zemalja, a posebno pobliže Istre, Kvarnera i jadranskih otoka. Kao ideopolitički nepodoban auktor, u doba Jugoslavije i komunizma zbog ideoloških progona i ugroza iz svega toga izprva nije puno objavio, pa je većina njegovih studija i rukopisa ipak izašla tek posmrtno u novoj Hrvatskoj.

Nakon jugoraspada, u samostalnoj Hrvatskoj konačno ipak izlazi dvadesetak njegovih zabranjenih tekstova o ranohrvatskoj povijesti, etnogenezi i čakavici većinom u časopisu "Ognjište", "Hrvatsko slovo", "Hrvatski književni list", itd. (vidi niže glavne publikacie). Konačno mu je posthumno u 2 izdanja (2004. i 2005.) objavljeno i glavno životno djelo, kulturno-dialektalna monografija "Gan-Veyãn" o bodulskom cakavizmu istočnog Kvarnera i poredbeno za većinu jadranskih otoka. Od inih važnijih njegovih rukopisa je dosad još ostala neobjavljena veća monografija "Prapoviest i etnogeneza Hrvata" (u 3 sveska).

Smrt i ostavština

I tada, umjesto mukotrpno zaslužene mirovine i dovršenja svojih brojnih rukopisa, prof. Mihovil Lovrić naprasno umire u listopadu 1976, pod zagonetnim i sumnjivim uvjetima: nestao je i potom nadjen u moru Velebitskog kanala kod Baške. Iako prvi liečnički uvidi upućuju da je već kao mrtav dospio u vodu, jugo-milicijski "organi" naglo prekidaju iztragu i formalno proglašuju utapanje - iako je izvrsno plivao i godinama plovio s ocem (a kao deblji bi teško potonuo).

Ostaje duboka sumnja i nakon jugo-raspada se naknadna poluslužbena iztraga konačno obnavlja od 1995, pa se ipak doznaje da su u njegovu "uklanjaju" na Krku fizički sudjelovali neki bezimeni Albanci i trag dalje stiže do bivšega visokog čelnika jugomilicije koji je jamačno inicirao njegov "nestanak". Dotični se potom reformirao u nove strukture vlasti, pa je završna istraga zato opet zataškana i blokirana, jer je isti uglednik tada vodio jednu od tzv. "hrvatskih" stranaka (potom opozicija). Još i sada u ovom neokomunizmu se isti dotični tj. njegov srodni sljedbenik (sinovi UDBe) u bestidnom ocrnjivanju ubijenoga i obitelji slično predstavlja na internetu kao "Manolith" (npr. na http://www.forum.hr).

Iz svega logično sliedi da je prof. M. Yošamyu jamačno "uklonila" politička milicija - UDBA, zbog njegova zabranjenog rada na ranoj etnogenezi Hrvata i nepodobnomu bodulskom jeziku, što se još i danas nastoji na sve moguće načine uporno prikriti i izbrisati iz javnosti. S tim je najuže povezana i činjenica što su na slične načine od bivših reformiranih jugokomunista sve dosad ideološki uporno progonjeni i na razne načine onemogućavani čak i njegovi potomci sve do unuka, a po smrti mu je čak i kamena grobnica dvaput napadnuta i oštećena. Inače je prof. M. Yošamÿa imao jednu sestru i bio je oženjen pokojnom Karolinom rodjenom Ivšić iz Siska, koja je dvadesetak godina nakon njega prirodno umrla u siromaštvu. S njom je imao dvoje djece i do danas jednoga (nepodobnog) unuka koji je još uviek od vlasti proganjan.

Utjecaj oca i majke

Važan stručni utjecaj na geografski i pomorski pristup Mitjela već od ranog djetinjstva je imao njegov otac kapetan Gašpar. Slično kao ranije djed i pradjed, oni su kroz niz generacia bili u Austrougarskoj razmjerno dobrostojeći pomorski kapetani i brodovlasnici par vlastitih trgovačkih brodova, ter lokalna elita na otoku Krku, što im je omogućilo brojna putovanja i dobro školovanje potomaka. Otac Gašpar je bio vlasnikom dva drvena broda (trabakula): Veći i stariji brod "Anastazia" većinom je bio usidren u Rječini kod Sušaka, kao pomorsko skladište i prodavaona (danas 'diskont') dopremeljene robe - uglavnom vina i južnog voća, dok je novijim brodom "Sta-Marìja" (Sv. Marija), stalno plovio od Istre do Hvara i natrag dopremao robu do riječkog broda-baze. Dok je prvi drveni brod do 1. svj. rata zbog starosti u Rječini već dijelom istrunuo, drugi je u ratu naletio na minu i potonuo. Potom je otac Gašpar još kraće vrijeme s manjom barkom ribario po Kvarneru, ali je ubrzo nakon rata uz promjenu života umro od upale pluća, ne dočekavši sina iz zarobljeništva.

Podjednako važan etnokulturni utjecaj na sina imala je i majka, bascanska "bahôrnica" Lucé Yošamỳa rodjena Dorcić, a po romanskoj baki Milazzi (Milačić). Bila je domaćica iz Baške na Krku gdje je rodjena i umrla (1859-1941), kojoj je glavni materinski jezik kroz cijeli život bio arhajski ranobašćanski pradialekt (Gan-Veyãn), a kasnije pod kraj života znala je i mladju polučakavsku koiné. Osnovnu školu je završila u Austrougarskoj i od inih jezika je razumila talianski i vukovsku štokavštinu u kasnijoj Jugoslaviji, ali se njima sama nije aktivno služila. Bila je prirodno inteligentna i svestrana žena koja je uglavnom sama vodila kućanstvo i veliko poljsko gospodarstvo svoje obitelji, jer joj je suprug kao pomorski kapetan većinom bio odsutan na uzastopnim plovidbama. Zato je L. Dorcić u centru Baške imala diskont-špeceraj 'Funtâna' (starinski mešèt = danas "market"), gdje je prodavala svu njegovu uvoznu robu uz vlastite poljske i stočne proizvode.

Uz sve ine aktivnosti, njegova majka je privatno još bila i profesionalna "bahôrnica" (čarobnica) koja je te prastare tradicije baštinila po svojoj ženskoj lozi od mnogobrojnih ranijih naraštaja na Krku i to je svjesno održavala i nastavljala kao dragocjenu kulturnu baštinu. Premda je prema vani bila dobra kršćanka glagoljaškog obreda, duboko u sebi nosila je očuvanu jezičnu i mitsku baštinu pradavnih predaka tj. prapoviesne iztočne tradicije mâtre i mantranja iz ranoarijskih mitova o stoglavom prazmaju Mantràtja i ognjenom nebeskom maču Sionmacãn, koji su dielom i njenom zaslugom ušli u spomenutu monografiju Kvarnera, kao najstariji etnokulturni predloški starokrčke i ranohrvatske mitologije rigvedskog tipa. Kako njezina pragmatična kćerka Ivka (farmaceut) više nije imala smisla ni interesa za zastarjelo i smiešno mantranje i bahorÿe (uroci-čarolije), to je smrću majke ova arhajska ženska tradicia dosad zamrla. Ipak su bar glavni sadržaji i nazivi od širjeg interesa preneseni u tu monografiju, gdje je bila važni izvorni informator ne samo za pradialekt Gan-Veyãn, nego još osobito za domaću mitologiu, legende, starinsko "mantranje", bahorÿe i slične teme. Bez nje bi u toj knjizi izostala najmanje 1/5 arhajskog rječnika i 1/3 najstarijih legenda u vezi staroiztočnog bodulskog "mantranja": Povêda ud_Mantràtje, Mântra ud_dazdjâ, Povêda ud_Yndrah, Povêda ud_Bakodlâka, itd. Vidi pobliže: Starohrvatske legende i Veyske Povede.

Napomena-upozorba

Drugi noviji polulažno-izkrivljeni 'životopis' tog pokojnika koji je naknadno objavljen u Hrvatskoj (i englezkoj ) Wikipediji - djelomično je oko 1/3 krivotvorina s izmišljeno-fantaziranim dodatcima, namjenski umetnutim od nekih mlađih srodnika ove osobe (zbog pretenzia na imovinske koristi iz pokojnikovog naslijedja).

Bibliografia

Mitjel Yoshamya alias prof. Mihovil Lovrić (Baška - Zagreb):

  • Lovrić, M. 1927: Dinamika Jadranskog mora, profesorska teza (Dynamik der Adria, prof. thesis). Filozofski fakultet Univerze u Zagrebu.
  • Yošamÿa, M. 1976: Vêyske Povêde (Krčke legende), I - IX. Gorÿnka (mscr.), Baška na Krku.
  • Lovrić M.& Lovrić A.Ž. 1989: Palaeoecological sequence of the fossil phytocoenoses in Adriatic plate of Dalmatia from the Carboniferous to Pleistocene. Acta Biokovica Musei Makarska, 5: 105 - 120.
  • Lovrić, M. 1992: Izvorni antički Prahrvati. Ognjište (Zagreb), 3 (4): 122 - 130.
  • Lovrić, M.& Lovrić, A.Ž. 1994: Pradinastije šarmata i pracrkva Lubura staroistočnih država Hurrwurtu, Hurrwuhé Hillaku i Huratina. Zbornik: Tko su i odakle Hrvati, p. 31 35. Znanstveno društvo za etnogenezu Hrvata, Zagreb.
  • Lovrić, M.& Tomašić, F. 1996: Vejske pučke pjesme u prastaroj cakavšćini brdskih sela na otoku Krku. Hrvatski književni list, 5 (11/30): p. 39.
  • Tomašić F., Yošamya M., Lovrić A.Ž. 1997: Archaic folk heritage in the Veyska idiom of Krk island hills (Sey vêyska povêdna bascÿna ziunêh vàrskeh vâsih vaõn skopãl Khârk). Čakavska rič, Split 35: 167 - 201.
  • Tomašić, F.& Lovrić, M. 1997: Srednjovjekovne pučke pjesme u ranohrvatskom govoru Veyska zayk iz otoka Krka (Veyske pisni zis kerôlne Harvâtye). Ognjište 8: 217 - 227, Karlovac.
  • Lovrić, M. 1998: Seunê Nebêšniki, starohrvatska teogonija iz naših pučkih mitova. Ognjište, 9: 425 - 432, Karlovac.
  • Lovrić, M.& Lovrić, A.Ž. 1998: Podrijetlo Liburna i njihovo etnokulturno naslijedje u Hrvata. Ognjište, 9: 175 - 185, Karlovac.
  • Lovrić, A.Ž.& Lovrić, M. 1998: Astralna kultura i bogatstvo starohrvatskog zvizdoslôvja. Ognjište, 9: 224 - 247, 3 karte, Karlovac.
  • Lovrić, M.& Lovrić, A.Ž. 1998: Starohrvatska teogonija iz naših pučkih mitova (Seunê Nebêšniki). Ognjište, 9: 425 - 432, Karlovac.
  • Lovrić M., Malinar H., Rac M. 1999: Zagonetka krčke Korintije (Uri-Kworÿta), najveće neistražene gradine na Jadranu. Ognjište 10: 295-306, Karlovac.
  • Malinar H., Rac M., Lovrić M. 1998: Krčka Korintija, najveća neistražena gradina na jadranskim otocima (Uri-Kworyta vaon Khark). Monograph: Old-Iranian origin of Croats, p. 473 - 486 + 1 map, Iranian cultural center, Zagreb-Tehrân.
  • Yošamÿa, M.& Yošamÿa, Z. 1999: Predslavenske legende indoiranskog podrijetla na starohrvatskim pradialektima. Monograph: Old-Iranian origin of Croats, p. 353 - 366 + 1 tab., Iranian cultural center, Zagreb-Tehrân.
  • Yošamÿa, M. 1999: Veyski prazemljopis svijeta i Jadrana (iskon i nestanak starohrvatskog mjestopisa). Ognjište 10: 185-196, Karlovac.
  • Yošamÿa, M.& Z. 1999: Dualna teogonija i orientalna pomorska kozmologija u starohrvatskoj baštini. Monograph: Old-Iranian origin of Croats, p. 257 - 294 + 5 tab., Iranian cultural center, Zagreb-Tehrân.
  • Yošamÿa, M. 2004: Bascânski besidãr. Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, 1. izdanje - 979 str. Zagreb.
  • Yoshamÿa, M. & Yoshamya, Z. 2005: Gan-Veyãn. Old-Croatian Medieval Archidioms, vol. I, 1223 p., 2. izdanje, Baška na Krku.
  • Yošamÿa, M.& Yošamÿa, Z. 2005: Neo-Liburnic glossary, grammar, culture, genom (Gan-Veyãn). Klub nakladnika Hrvatske i Hrvatsko-indijsko društvo, 3. ilustrirano izdanje, 1.224 p., Zagreb.
  • Yoshamÿa, M. 2011: Mesopotamic and Indo-Iranian archaisms in the glossary of Kvarner islanders. Early Croats, proc. 3 symposia 2001-2006, in press ITG - Zagreb.
  • Yoshamÿa, M. 2011: Protohistoric and ancient sagas of Kvarner, northeastern Adriatic (Vêyske Povêde 1.–4.). Early Croats, proc. 3 symposia 2001-2006, in press ITG - Zagreb.

Poveznice

Referenca

Enlarged and elaborated by GNU-license, mostly from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Mihovil_Lovrić&oldid=12085"