Bugojanska skupina
Hrvatske oružane postrojbe „Planinske lisice” (kolokvijalno: Bugojanska skupina, skupina Feniks) je bila paravojna skupina Hrvatskog revolucionarnog bratstva i jedna od tri gerilske skupine što su izvršile napade unutar ozemlja SFR Jugoslavije s ciljom podizanja pobune i rušenja jugoslavenske države.
Sadržaj
Nastanak
Nakon gušenja Hrvatskog proljeća, Hrvatsko revolucionarno bratstvo je bilo uvjereno kako je u Hrvatskoj bila povoljna klima za početak oružanog ustanka. Nakon kratke priprave, Hrvatsko revolucionarno bratstvo je organiziralo ljudstvo, oružje i novčanu podlogu za slanje inicijalne skupine što je kao zadaću imala započeti ustanak na ozemlju južne Hrvatske, Like i Hercegovine. Većina boraca i novčanih sredstava je došla iz Australije, dok je vojna oprema bila nabavljena u Zapadnoj Njemačkoj.
Kratke završne priprave su bile održane u kampu Garanas u Austriji uz austrijsko-jugoslavensku granicu. Ondje su se okupila dvadeset i trojica boraca. Međutim, nisu svi otišli u pothvat: austrijsko redarstvo je uhitilo Franu Peričića i Stipu Crnogorca, dok je od pothvata odustao Marko Logarušić. Četvrti iz kampa, što nije otišao i kao logistička podrška nije bio predviđen za pothvat, je bio Marko Mudronja. U samom pothvatu su trebale sudjelovate još neke osobe što su iz različitih razloga bile spriječene ili su same odustale. U pothvatu je također trebao sudjelovati i glavni tajnik Josip Senić, no UDBA ga je smaknula tri mjeseca ranije.
Pothvat „Feniks 72”
Skupina se preko Dravograda ubacila u ozemlje SFR Jugoslavije 20. lipnja 1972., s ciljom dolaska na planinu Radušu. 25. lipnja, dolazi do prvog oružanog sukoba skupine s milicijom, Jugoslavenskom narodnom armijom i Teritorijalnom obranom, s ukupno angažiranih 30.000 pripadnika, potpomognute doušnicima i UDBA-om.
24. srpnja 1972., nakon 37 dana oružanih sukoba, skupina je razorena. Desetorica pripadnika skupine su poginula na različitim mjestima u Bosni i Hercegovini tijekom sukoba, devetorica pripadnika su bila zarobljena i pogubljeni strijeljanjem izvršenim u Rakovici blizu Sarajeva, dok je jedan pripadnik zbog malodobnosti pomilovan. Upad Bugojanske skupine je dobro uzdrmao stranačke krugove i sigurnosne službe SFR Jugoslavije, što je i sam predsjednik Josip Broz priznao.
Jugoslavenska izvješća o pothvatu
1996. godine je objavljen tajni vojni dokument Analize akcije Raduša 72, u kojemu je navedeno kako je u sukobu s Bugojanskom skupinom bilo angažirano 18.000 vojnika, redarstvenika i rezervista. Nadalje, navedeno je kako su „po ubacivanju u zemlju diverzanti pokazali odlučnost, energičnost, drskost i upornost u izvršavanju dobijenih zadataka... Očekivali su da će svuda biti prihvaćeni, te da će svojom prisutnošću i propagandnim efektima brzo omasoviti pokret”. Glavni stožer Jugoslavenske narodne armije je naveo priznanje: „Naši gubici u ovoj akciji negativno su uticali na odlučnost i aktivnost jednog dijela naših jedinica, pa je primjetno izbjegavanje direktnih sukoba s diverzantima.”
Pothvat je trajao 37 dana i po službenim podatcima: „26. lipnja poginuli su kapetan Miloš Popović i vojnik Branko Blečić a kasnije još 11 vojnika i policajaca, za borbu nespremnih ljudi”.
Pripadnici skupine
Bugojansku skupinu u pothvatu „Feniks 72” je sastavljalo 19 članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva, predvođenu braćom Adolfom i Ambrozom Andrićem:
- Adolf Andrić (1934., Tuzla) - poginuo u oružanom sukobu
- Ambroz Andrić (1939. Tuzla) - poginuo u oružanom sukobu
- Đuro Horvat (1949., Zagreb) - osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem
- Filip Bešlić (1951., Rastovača) - poginuo u oružanom sukobu
- Ilija Glavaš (1939., Lug) - poginuo u oružanom sukobu
- Ilija Lovrić (1945., Varvara) - poginuo u oružanom sukobu
- Ivan Prlić (1951., Sovići) - smaknut nakon uhićenja
- Ludvig Pavlović (1953., Vitina) - osuđen na 8 godina samice i 12 godina strogog zatvora
- Mirko Vlasnović (1932., Zemunik Gornji) - osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem
- Nikola Antonac (1950., Karlovac) - smaknut nakon uhićenja
- Pavao Vegar (1939., Vašarovići) - poginuo u oružanom sukobu
- Petar Bakula (1948., Rastovača) - poginuo u oružanom sukobu
- Stipe Ljubas (1951., Bugojno) - poginuo u oružanom sukobu
- Vejsil Keškić (1939., Mala Peća) - osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem
- Vidak Buntić (1942., Veliki Ograđenik) - poginuo u oružanom sukobu
- Viktor Kacijanić (1949., u Tinjan) - poginuo u oružanom sukobu
- Vilim Eršek (1950., Varaždin) - smaknut nakon uhićenja
- Vinko Knez (1952., Viškovci) - smaknut nakon uhićenja
- Vlado Miletić (1946., Veliki Ograđenik) - poginuo u oružanom sukobu
Zadnji preživjeli pripadnik Ludvig Pavlović je, kao pripadnik Zbora narodne garde, 1991. godine umoren pod nerazjašnjenim okolnostima u sukobu s konvojem Jugoslavenske narodne armije.
Sporne i lažne tvrdnje o skupini
Jugoslavenska promidžba je kroz razne promidžbene materijale, osobito kroz knjigu Dvadeseti čovjek Đorđa Ličine i na njoj temeljeni film Brisani prostor, nastojala opravdati neuspjeh pothvata „Feniks 72”, kao i cjelokupnog sustava općenarodne obrane tvrdnjom o „dvadesetom čovjeku”. Podrobnijim uvidom u UDBA-inu zbirku dokumenata je utvrđeno kako su tvrdnje Đorđa Ličine i UDBA-e o „dvadesetom čovjeku” potpuno izmišljene.
Za sporne tvrdnje Ružice Andrić oko djelovanja Bugojanske skupine, pogledati ovdje.
Poveznice
|
Ovaj je članak dio portala Hrvatski nacionalizam |
