Buzetski domaći dialekt

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Buzetski domaći dialekt: - Buzet (latin. Pinguentium, talian. Pinguente) je gradić u zapadnoj Hrvatskoj, koji se nalazi u Istarskoj županiji na sjeveru istarskog poluotoka uz slovensku granicu. Uz ino se okolna Buzeština u sjevernoj Istri kulturno osobito iztiče svojim arhaičnim dialektom na prielazu čakavice i kajkavice.

Summary

Buzet (Latin: Piquentium, Italian: Pinguente) is a town in northern Istria, westernmost Croatia, population 6,059 (2001). Already at the time of Venetian rule, Buzet supplied military stations and the local population with potable water. Today the region of Buzeština is the central area of the future Native Park of Istria. Beautiful, almost pristine nature and an abundance of cultural and historical monuments, together with wholesome, home-made food (especially that which uses home-grown ingredients, such as the highly-esteemed White Truffle), exquisite local wines, folklore (ancient music playing - lamentations and dances - balun, legends of citadels) and pearls of small towns on conically shaped hills (Roč, Hum, Vrh, and Sovinjak) attract tourists every year.

Zemljopisni uvid

Buzet se nalazi u sjevernom dijelu nutarnje Istre blizu slovenske granice. Stari Grad se nalazi na 150m visokom brdu iznad rijeke Mirne, a noviji dio grada tzv. Fontana je u podnožju brda. Buzet se popularno naziva i „gradom tartufa“ jer je smešten u predjelu gdje najbolje rastu tartufi. Ina važnija naselja u okolici Buzeta još su Roč, Hum, Vrh, Sovinjak...

Nizvodno od Buzeta u dolini rijeke Mirne je klima blaža polusredozemna (submediteran) a sjevernije u gorskom dijelu tj. na gorskoj Ćićariji je kontinentalno visinsko podneblje sa zimskim snijegom i mrazovima. Na južnoj strani Buzeta se nalazi veliki izvor Sveti Ivan iz kojega je 1930. godine počela izgradnja Istarskog vodovoda, a time i obskrba vodom za najveći dio Istre.

Kratka poviest grada

Buzet je bio nastanjen još od prapovijesti. U rimsko doba klasične antike je na mjestu današnjeg Buzeta izgradjeno utvrdjeno naselje Pinguentium. U srednjem vijeku je Buzet bio najprije pod Bizantom, pa pod akvilejskim patriarhom, a od godine 1421. je došao pod vlast Mlečana. Godine 1520. ga je razorio Krištof Frankopan i u okolici naselio Hrvate uskoke. Godine 1797. je kraće došao pod vlast Austrie, pa 1805. godine pod Francusku, a od 1813. godine je opet stotinjak godina pod Austriom. Godine 1918. su ga zauzeli Taliani, a 1945. je ušao u sastav FNR Jugoslavie. Od 1991. godine je Buzeština najzapadniji dio Hrvatske.

Pučanstvo Buzeta

U gradu po podacima iz 2001. godine živi 6.059 stanovnika. Starosjedioci Buzeta i okolnih sela sjeverne Istre uglavnom govore osobitom ikavskom polukajkavicom (prijelaz na čakavicu), pa je zato Buzet u Hrvatskoj najzapadniji polukajkavski gradić.

Neke znamenitosti Buzeta

  • Južni bedem iz 16. stoljeća
  • Veneciansko skladište iz 1514. godine
  • Crkva Sv. Jurja dovršena 1611.
  • Kapela Svetog Vida iz srednjeg vieka: zvonik iz 15/16. st., nadpisi iz 1614. i 1653. godine.
  • Župna crkva Blažene djevice Marije dovršena 1784. godine
  • Panorama Buzeta: Zavičajni muzej izgradjen 1639.

Buzetska kaj-ikavica

Na postojanje osobitoga buzetskog dialekta u pregledu slavenskih govora Istre prvi je upozorio poljski lingvist MALECKI (1930) koji ga po prvomu oskudnom terenskom uvidu smatra miješanim, čakavsko-slovenskim hibridom. Potom o posebnom buzetskom dialektu u sjevernoj Istri još piše Ribarić (1940) u svojem pregledu istarskih govora. Dosad su ga manje gramatički i najviše fonetski obradili Šimunović (1970, 1976), Kalsbeek (1985, 1987) i Lisac (2001) čiji se prikazi većinom odnose na sjeveroistočna sela između Roča i Buzeta, gdje Šimunović (1983) daje nekoliko primjernih tekstova iz Brula i Sv. Martina.

Sjeverozapadni govor od Buzeta do Oprtlja donedavna je bio slabo poznat i tek nedavno su objavljene glavne naznake o toponimiji (Jakac 2004), te gramatici i fonetici za Mlun (Vivoda 2004, Jakovljević i Jakac 2004). Noviji terenski uvidi od 1998. do danas najviše obuhvaćaju dosad slabo poznate govore u selima zapadno od Buzeta, gdje je popisan ovdašnji rječnik većinom iz Mluna, a poredbeno su terenski još obradjeni na brdskom sjeveru neistraženi Slum i istočnije Brgat, koji je sličan ranije opisanim govorima na potezu Roč-Buzet.

Osebujni buzetski dialekt (jugoslavisti: tzv. buzetsko-gornjomiranski ili "gornjomiranski dijalekat") prostire se u sjevernom dijelu Istre oko Buzeta i nadasve je izrazit i tipičan u okolnim selima Mlun, Slum, Brul, Roč, Hum, itd. To je ustvari arhajska inačica prielazne kajkavske ikavice, koji dialekt tvori prastari medjudialektni prijelaz od čakavice prama inim kajkavskim i slovenskim dialektima. Neki ga smatraju dijelom kajkavskoga, a današnji jugoslavisti to smatraju sloveniziranom čakavicom, dok ga je u prošlosti npr. Fran Ramovš smatrao rubnim južno-slovenskim dialektom. O buzetskom dialektu je objavljena novija monografija Nataše Vivoda 2005.

Sustav naglasaka odstupa od općečakavskog, jer su npr. izgubljene razlike izmedju kratkih i dugih naglašenih samoglasnika. Izdvaja ga i to što se ovomu sjevernom prielaznom dialektu umjesto ča upotrebljava kaj. U podjeli čakavskog narječja na jugoistočne i sjeverozapadne govore, po jugoslavistima bi buzetski dialekt pripadao u sjeverozapadne,- iako je to zapravo najvjerojatnije starohrvatska Kajkavska ikavica, koja je za Vukove jugoslaviste idejno nepoželjna i nepodobna (pa oko nje izvode svakojake jezične akrobacie). Buzetski govor je inače razmjerno sličan i s inim kajkavskim ikavcima u Pokupju i dolini Sutle. Osnovne fonetske odlike koje ga razdvajaju od južnijih pravih čakavskih govora na Jadranu su u razvitku suglasnika:

  • u > ü,
  • ě > ẹ (zatvoreno e tj. ä),
  • e, ę > otv. e (kao u kajkavici),
  • slogotvorno l > u,
  • ǫ > a.

Značajke buzetskog govora

Buzetski dialekt se govori u selima sjeverne Istre između Roča i Oprtlja, a prama jugu do Motovuna i Draguča, gdje je za njega uz ino već na prvi dojam značajna zamjenica kaj s pripadnim izvedenicama i nastavci na –ec ili -ek. Druga zamjenica ča se u sjevernoj Istri govori tek iztočno od Roča većinom u ekavskom kontekstu jata i zapadno od Oprtlja više u ikavskom obliku. Oko ruba buzetskog dialekta leži prijelazni vijenac polučakavskih sela (Brest – Roč – Draguč – Zamask – Motovun – Brkač – Oprtalj itd.), izvan kojega su već pravi čakavci istočne, srednje i zapadne Istre.

Najekstremnija kajkavska inačica buzetskog dialekta se nalazi na valovitoj visoravni zapadno od Buzeta, u brdskom trokutu sela Mlun – Zrenj – Sovinjak, čiji se govor (izuzev romanske Ćiribirce i Istriote), leksički i fonetski najviše ističe od većine dijalekata u Istri i susjednoj Sloveniji. Baš zato smo tu najviše razradili mlunski govor, gdje je dosad popisano preko 5.000 domaćih riječi i zamalo svi dostupni naravoslovni nazivi za floru, faunu, poljodjelstvo i zemljopisne pojmove u mlunskoj inačici. Spram većine inih govora oko Buzeta, ta egzotična zrenjsko-mlunska kajkavica se izdvaja po idućim razlikovnim značajkama:

  • Izgovor vokalnog ‘l je kao češko-poljski (e)l, a ne l(u) kao drugdje u sjevernoj Istri.
  • Tu je još značajan preglašeni vokal ö (oe) koji je drugdje u Istri rjeđi ili izostaje.
  • Tu je također vrlo čest završni naglasak (oksitone rieči), gdje ovisno o govorniku, 1/5 do 1/4 mlunskih riječi u domaćem govoru imaju naglašen zadnji slog, što je češće kod staraca, a manje kod mladjih govornika (pod utjecajem standarda). Oko Buzeta je općenito najviše naglasaka na predzadnjem ili posljednjam slogu u sjeverozapadnim selima (Mlun, Zrenj, Sovinjak), dok se u sjevernim i istočnim selima i u samom Buzetu mladji akcenti više pomiču unapried, a završni je naglas nešto rjedji. Napomena za naglaske: U većini sela oko Buzeta se izgovara samo jedan jedini neutralni akcent bez dužine ili kraćenja.

Glavne osebujnosti

Od svih poznatih kajkavskih ikavaca, novije podrijetlo miješanjem je doista vjerojatno jedino za njihovu malu žumberačku enklavu u dolini Bregane. Ovi su kajkavci grkokatoličke vjere i antropološki vidljivo različni od inih kajkavaca i od većine Hrvata, jer pripadaju posebnom epirotskom antropotipu istočnog balkanskog podrijetla. To su vjerojatno priseljeni štokavski ikavci negdje iz Sandjaka, gdje još i sada ima izdvojenih ikavskih sela sve do Prokletija (LOVRIĆ i MILEKOVIĆ, Ognjište 8/1997). Za kajkavske ikavce iz južnog Žumberka i dolnje Sutle postoje pismeni navodi da su to izbjeglice pred Turcima većinom iz sjeverozapadne Bosne, što ipak automatski ne znači da im je i govor nastao tek novijim miješanjem i vjerojatnije je da su kajkavsku ikavicu već donesli iz staroga zavičaja. Glavne su osobitosti starohrvatske kajkavske ikavice oko Buzeta:

  • a) Najprije je uočljiva istodobna uporaba upitno-odnosne čestice kaj i istodobnog izgovora glasa "jat" većinom kao "i", rjedje kao "e", a u dugim slogovima umjesto "ije" se izgovara muklo-preglašeno y. Ine osobitosti kajkavske ikavice navodimo na primjeru najizrazitijih takvih govora iz sjeverne Istre u okolici Buzeta.
  • b) Naglasak je većinom na predzadnjem slogu i u višesložnim riječima nikada nije na početku. Razmjerno je čest i starohrvatski naglasak na kraju riječi (oko 1/4 rječnika) slično kao u drugim starim srednjovjekim govorima u Hrvatskoj s pretežno naglašenim zadnjem slogom: bednjanski, kyrski (Vinodol), veyski (na Krku) i ini "bodulski" govori na otocima. Primjeri završnog naglaska iz kajkavske ikavice u sjevernoj Istri: bižàt, danàs, gniz, hrbàt, kričàt, lagàt, mladîć, medvîd, mli, ov, prosìt, sa, otôk, potòk, sest, susîd, umrît, zo, že, živòt, ...itd.
  • c) U kajkavskoj ikavici sve su uglavnom samo kraće množine muških imenica a -i, pa tu nema produženih istočno-štokavskih nastavaka (nema -evi niti -ovi).
  • d) U sklonidbi imenica i konjugaciji glagola osnovica je stabilna i većinom izostaje štokavska sibilarizacija, a i palatalizacija je rjedja, pa je to izvorni polukorienski dialekt.
  • e) Osobite su riječi u ikavskoj kajkavici na Ćićariji kakvih uglavnom nema u inim hrvatskim govorima npr. cÿu (cijeli), hlabôk (dubok), mîkin (sitan), sinužêta (livada), vÿhi (uši), zgôn (zvono) i zubôj (vatra). Povrh toga, za ikavsku kajkavicu u Istri je posebno značajna obilna nazočnost vokalnog glasa l (kao u poljskomu).
  • f) Ta kajkavska ikavica sadrži i niz predslavenskih arhaizama indoiranskog podrietla iz ranoarijskih jezika (Avesta, mitanski, samskrit), pa iz staroperzijskog i iz keltskoga: npr. besÿda (perz. besas = govor), brÿg (kelt. briga = brdo), ćapôć (otići - perz. dja = dalje), hiša (mitan. hišue = kuća), muõri (kelt. mori + mitan. muer = more), sidêt (avest. sidati = sjesti), snÿg (kelt. snigyd = snijeg), šûrla (perz. zurla = frula), tovôr (perz. tavar = magare), trta (akad. trti = loza), Vazên (perz. Vazma = Uzkrs) ... itd.
  • g) Zajednički su s inim kajkavcima nastavki na -ec (umjesto -ac), npr. dovêc (udovac), janêc (janje), lonêc, prasêc, telêc, a slični su kajkavskom još črn, črv, jes (ja), torêk (utorak), petêk, vûra (sat) i niz inih. Manje je pravih slovenskih rieči kao mîza (stol), nobên (nijedan) i otròk (dijete). Drugi su zajednički staročakavski arhaizmi (kao na Krku i Rabu) npr. crîkva (crkva), klÿšća (kliješta), mihÿr (mjehur), nevÿsta (snaha), petêh (pijevac), urÿh (orah), zaÿk (jezik), krÿ (krv) i slične.

Izkon i poviest govora

Glede podrijetla su opet odlučujuća najnovija biogenetska istraživanja, koja nam pokazuju kako su u području kajkavske ikavice izvorni Slaveni genetska manjina sa 1/4 do 1/3 R1b/Eu19, a sve ino su neslaveni medju kojima je najviše naš dinarski genotip I2b/Eu7, a uz njega se još iztiče i zapadno-keltski tip Eu18: taj je zapadnoeuropski genotip kod nas specifičan za kajkavce i ekavske čakavce, što genetski potvrdjuje stari i neslavenski izkon današnjih kajkavskih ikavaca.

Geohistorijski se kajkavski ikavci mogu shvatiti kao izvorni antički Prahrvati iz azovskog Tanaisa, koji su potom u srednjem vieku pri selidbama preko Karpata prošli kroz slavenski kulturno-jezični filtar, ali su i danas još razmjerno manje slavizirani od inih kajkavaca i štokavaca. Iz ove nove biogenetske slike sliedi da prvobitnim kulturno-jezičnim i antropološkim miješanjem ranohrvatskih ikavskih kajkavaca sa zapadnim Keltima, najprije nastaju u srednjem vieku reliktni jekavski kajkavci, a njihovim naknadnim miešanjem s tada još nehrvatskim Slavenima nastaju mladji i danas najbrojniji ekavski kajkavci.

Danas je nedvojbeno kako su kajkavski ikavci Ćićarije i ostale sjeverne Istre prastari izvorni dialekt s nizom arhaizama, kakvih nema u većini kajkavskih niti čakavskih govora, izim tek dijelom u nekima najstarijim kao Bednjanska prakajkavica u sjevernom Zagorju oko Bednje, pa Kÿrska besèda iz srednjeg Vinodola i prastara ranobašćanska scakavica na jugoistočnom Krku. Slično važi i za kajkavske ikavce u Gradišću, danas izolirane medju germanskim govorima.

Ako se dielom i prihvati nesuvisla vukovska dogma o novijem hibridnom postanku tzv. "ikavske kajkavštine", onda bi ovo na Ćićariji kod Buzeta morao biti doista prostorno posve nevjerojatan jezični križanac sjeverne baegnjunske prakajkavice s krčkim otočnim pradialektom Pračakavski Gan-Veyãn. Stari glagolični tekstovi na kajkavskoj ikavici nadjeni su u Istri i takodjer u Vinodolu (J. TOMIČIĆ 1988), što upućuje kako se negdje u blizini već ranije stoljećima tako govorilo, vjerojatno kao i danas oko Buzeta i Fužina: sve to dogmatski jugoslavisti ideološki smatraju tzv. "novijom mješavinom". Viditi o ovom dialektu još pobliže: Kajkavska ikavica i Istarski bionazivi.

Izvori za dialekt

  • Nataša Vivoda 2005: Buzetski govori. Založba Annales, 246 str., Univerza na primorskem, Koper.
  • Čalić G. Šverko: "Govorna slika Buzeštine u malom". (o predstavljanju knjige Buzetski govori.
  • Sanja Zubčić: "Duljenje naglašenog vokala u sjeverozapadnim čakavskim govorima", Raspr. Inst. hrvat. jez. jezikosl., knj. 32 (2006), dostupno na internetu.
  • Barac-Grum, V. 1993: Čakavsko-kajkavski govorni kontakt u Gorskom Kotaru. Rijeka, 240 str.
  • Fureš R., Jembrih A. (ured.) 2006: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornik s okruglih stolova u Krapini 2002-2006. Hrvatska udruga Muži zagorskog srca, Zabok, 587 str.
  • B.Jakolić - J.Horvat (ured.): Donjosutlanski govor i običaji (Zbornik kajkavske ikavice), Školska knjiga, 329 str. Zagreb - Šenkovec 2007.
  • Jembrih A. 2007: Stipan Konzul i "Biblijski zavod" u Urachu. Teološki fakultet "Matija Vlačić Ilirik" Zagreb, 389 str.
  • Lovrić A.Ž., Mileković M.H. 1998: Kajkavska ikavica – nesuđeni hrvatski standard. Hrvatski književni list VII/32: 38, Zagreb-Karlovac
  • Rac M., Lovrić A.Ž. 2006: Naravoslovno nazivlje istarskih polukajkavaca oko Buzeta. Zbornik Tjedna kajkavske kulture knj. 2, Muži zagorskog srca, Zabok-Krapina.
  • Šimunović, Petar 1970: Dijalekatske značajke buzetske regije. Istarski mozaik VIII/5-6: 35-49, Pula.
  • Šimunović, Petar 1976: Takozvana buzetska kajkavština. Zbornik Istra, p. 41-45, Pula.
  • Šimunović, Petar 1992: Ogledi govora na Buzeštini. Buzetski zbornik 17: 33-43, Buzet.
  • Šojat, A. 1972: O govoru kajkavskih ikavaca u Zdenčini i Horvatima. Ljetopis JAZU 69: 350-351
  • Šojat, A. 1973: Kajkavski ikavci kraj Sutle. Radovi zavoda za jezik 2: 51-72, Zagreb.
  • Težak, S. 1978: Dijalekatska osnovica u jeziku Frana Krste Frankopana. Filologija 8, JAZU Zagreb
  • Težak, S. 1981: Ozaljski govor. Hrvatski dijalektološki zbornik 6: 203-428, Zagreb.
  • Vončina, J. 1973: Jezični razvoj ozaljskog kruga. Filologija 7: 203-238.
  • Vončina, J. 1977: Jezik ozaljskog kruga. Analize starijih hrvatskih pisaca, Split, p. 191-204.
  • Dalibor Brozović: Čakavsko narječje, u separatu: Jezik srpskohrvatski / hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, Leksikografski zavod, Zagreb, 1988. (jugo-pristup !)

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo (partly few stubs from Croatian Wikipedia).