Jezik zrinsko-frankopanski

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Jezik zrinsko-frankopanski (hrvatski javnouporabni polustandard 17. stoljeća): jugosrb. tzv. "Ozaljski književni krug". Odkad su u 16./17. stoljeću plemići Zrinski i Frankopani postali hrvatskim banovima, nastala je i neodložna potreba za oblikovanjem prvoga službenog i javnouporabnog domaćeg jezika diljem njihove Hrvatske Banovine, koji bi se u manjeviše sličnim oblicima rabio u banovinskoj upravi, školstvu, književnosti i inim javnim djelatnostima od Istre i Kvarnera preko srednje Hrvatske sve do Medjimurja i Podravine, tj. u svim područjima i pokrajinama kojima su tada vladali Zrinski i Frankopani. Tako se onda već iz praktične nužde, do 17. st. razvio prvi kodificirani Zrinsko-Frankopanski polustandard hrvatskog jezika, pa se već tiskaju prvi jezični priručnici i višejezični rječnici: npr. najveći Gazophylacium (2.000 stranica sa 40.000 rieči) i više inih manjih.

Njihov izbor osnovice je tada većinom bila Kajkavska ikavica, kakva se onda i dielom do danas govorila u sjevernoj Istri, Pokupju, Turopolju i dolini Sutle. To je u sveukupnoj hrvatskoj poviesti nedvojbeno bio najbolji mogući izbor dialektne osnovice standarda, jer je većinom ujedinjavao u kulturno-jezičnu cjelinu najbrojnije štokavske ikavce (sada oko 45%), kajkavce (31%) i čakavce (tada oko 20% - sad 12%), pa su izvan toga izostali samo jekavci (onda tek 7%). Sve do danas takvom kajkavskom ikavicom još uviek slično govori oko 8% Hrvata, od Buzeta duž Kupe do Sutle.

Medjutim su nakon Zrinsko-frankopanske urote, njihovim glavosjekom u Bečkom Novom Mestu (Wiener-Neustadt) od god 1671. Zrinski i Frankopani uglavnom uništeni. Time je bar dielom kasnije zapečaćena i dalja sudbina njihova najidealnijeg hrvatskog standarda. Odonda je izrazito osebujan i nezamjenjivi ikavsko-kajkavski jezik Hrvatske opet postupno klizio silaznom putanjom razpada, sve do današnjega nejasnog stanja maglovitog javnog polujezika u klupku više sličnih štokavskih jugo-standarda bez dugoročnih perspektiva. Nakon toga najboljeg medjudialektnog polustandarda, hrvatski jezik u javnosti se opet razpada na glavne dialekte, pa potom do 19. stoljeća kroz sjeverozapadnu Hrvatsku (uključivo i Zagreb) uglavnom službeno prevladava javno-uporabna kajkavica, a u Dalmaciji i Slavoniji većinom štokavska ikavica.

Abstract

Zrinski-frangipani's language (Croatia's official public tongue of 17th century): In 16th and 17th centuries, Croatian princes Zrinski and Frangipani advanced this one as the official cultivated language of literature and administration accross Croatia, but recently it is abandoned because of Yugoslav unitarism, and replaced by another SerboCroat hybrid language. Now it persisted in many villages of river valleys Kupa, Dobra, Mrežnica, Sutla, also in northern Istra peninsula, in towns Buzet, Ogulin and Ozalj, and in southwest suburban villages at Zagreb capital. The Ikavish-Kaykavian dialect now occurs sporadically in middle and western Croatia, and by its characteristics it has a central intermediate position linking all main Croatian dialects. Its main peculiarities is the pronoun kaj (kay = what), Slavic vocal yat pronounced as i, and stress mostly in penultima or in last syllable.

Kajkavska ikavica

Kajkavska ikavica (ikavski kajkavci): To je dosad najmanje proučeni tip hrvatskih ikavaca, a obuhvaća 1/4 kajkavaca ili 8% Hrvata koji uz kaj izgovaraju ikavski jat. Ovima je vrlo slična tzv. ikavska slovenščina Slovenskog Primorja i Bele Krajine, a ranije se slično govorilo i u Furlaniji. U Hrvatskoj slično još govore kajkavski ikavci sjeverne Istre (Mlun, Slum, Brul itd.), pa u Gorskom Kotaru Fužine, Lokve, Ogulin i Hreljin, u Pokuplju Severin, Ribnik, Ozalj i Pribić, u Turopolju Horvati i Zdenčina, u jugozapadnom Zagorju Zaprešić, Brdovec Marija Gorica, Šenkovec i ina susjedna sela uz dolnji tijek rijeke Sutle, itd. Zanimljivo je iz ranijih stoljeća što su još ini kajkavski ikavci dijelom živjeli i na jugozapadu Zagreba, gdje je zapisano više starih ikavizama, npr. "Plac pod črišnju" odakle nastaje sadanja Trešnjevka (ranije izvornohrvatski: Črišnjéfka). Kajkavska ikavica se u inozemstvu još govori u selima srednjeg Gradišća i manje na jugozapadu Slovačke gdje su to izbjeglice pred Turcima iz naše Kostajnice. U doba Zrinskih i Frankopana je slična kajkavska ikavica na većem prostoru od Istre do Medjimurja bila službeni javni jezik hrvatske plemićke elite, uprave i književnosti, tj. nesuđeni predhodnik kasnijega književnog standarda.

Ikavsko-kajkavski je srednjovjeki pradialekt od sjeverne Istre i Pokupja do Sutle u nizu glagoljskih zapisa, a sad se još govori u brdskim selima na zapadu Ćićarije oko Buzeta, pa uz gornju i srednju Kupu i Dobru do Turopolja i na sjeveru do Sutle. Taj naš prvi nesudjeni Frankopanski jezik se je do Turaka javno govorio od Istre preko Pokupja i srednje Hrvatske sve do Podravine i Medjimurja, ali je danas potisnut u rastrgane oaze gornje Istre, Pokuplja, Sutle i južnog Gradišća. Ovo je bio naš javni i službeni književni jezik hrvatske elite u doba Zrinskih i Frankopana, a da nije bilo njihova smaknuća jamačno bi postao hrvatskim standardom mjesto jugo-kolonialnog vukopisa. Vidi još pobliže: Kajkavska ikavica.

Poviestni razvitak

Po svojem rječniku i gramatici, kajkavska ikavica približno je na središnjem prijelazu izmedju zagorske kajkavice, šćakavske ikavice i primorske čakavice, pa logično povezuje sva tri glavna hrvatska dialekta u zajedničku cjelinu. Svi dostupni pokazatelji upućuju da je kajkavska ikavica izvorni i središnji ranohrvatski pradialekt, koji se u srednjem vijeku do Turaka govorio duž prostranog pojasa od dolnje Soče kroz Istru, Pokuplje, Kordun i Banovinu do bosanske Posavine, gdje je vjerojatno završavao na donjem Vrbasu. Nakon turskih provala su kajkavski ikavci iz Bosne i Banovine odbačeni na sjeverozapad u Žumberak, Zagorje i Gradišće, a izmedju Korane i Vrbasa zamijenili su ih novonaseljeni pravoslavni Vlahi tj. jekavski novoštokavci.

Stoga tronarječni zrinsko-frankopanski polustandard kajkavske ikavice nije bio neki novosklepani jezični križanac kakav je danas npr. "srbohrvatski" Vukopis, nego je to stari središnji hrvatski dialekt iz srednjega vijeka, kao logičan razvojni prijelaz od najstarije čakavice na kajkavicu (Vančik, Ognjište 1 / 1990). Zbog toga središnjeg i prijelaznog značaja, kajkavska ikavica je već do 17 st. imala najbolje preduvjete da postane glavnim hrvatskim standardom i službenim javnim jezikom Ozaljskog kruga, jer je ona bliska i razumljiva kako sjevernohrvatskim kajkavcima (= oko 30% Hrvata) tako još brojnijim ikavcima (preko 60%), što znači da je to najbliži dialekt za ogromnu većinu 4/5 svih Hrvata.

Znakovito je što su na njoj objavljeni ne samo vjerski sadržaji iz doba potureformacije, nego su ju tada kod nas kao službeni pisani jezik već rabili mnogi vodeći ljudi u Hrvatskoj npr. posljednji Zrinski i Frankopani kao duhovni i politički čelnici tadanje Hrvatske. Njihovim je uništenjem ujedno presječena i završna službena standardizacija kajkavske ikavice. Potom su unitarni Vukovi jugoslavisti zbog stvaranja Jugoslavije i jedinstva sa Srbima, jezičnom veleizdajom zaobišli taj logičan prirodni razvitak hrvatskog jezika i umjesto toga skrenuli ga na istočniju jekavsku štokavicu, kojom je do 1. svj. rata izvorno na selu govorilo jedva 7%- 10% katoličkih Hrvata tj. samo oko Slunja, Konjica, Stolca i Dubrovnika. Ovaj glupi i promašeni jezični zaokret imao je dalekosežne i pogubne posljedice za Hrvate, nadasve u Bosni koju su uz ino i zbog samoubilačkog odbacivanja ikavice Hrvati vjerojatno zauvijek izgubili.

Javna književna uporaba

Prvi poznati pokazatelj postojanja najranije kajkavice nisu bili samo kajkavski pisci od 16.- 17. stoljeća, nego još stariji njezini tragovi na glagoljici već od 15. stoljeća i to baš u prijelaznom obliku ove kajkavske ikavice. Naime, u nekim ranim glagoljskim zapisima iz Pokupja, Vinodola i sjeverne Istre, u pretežno čakavskom kontekstu su manjeviše vidljive i jasne primjese tipskih kajkavskih oblika i riječi, što očito upućuje na već tadanje postojanje kajkavaca u neposrednoj okolici. Obzirom da se sve do danas ta arhajska kajkavska ikavica govori baš oko Fužina i Buzeta odakle je i ova rana glagoljična kajkavica, to potvrdjuje da je ona tu prastara i izvorna već kroz 6 punih stoljeća, pa bar na ta dva područja nije nastala naknadno, izbjegličkim miješanjem zbog turskih provala kako to tvrde dogmatski vukovci.

Književnost reformacije

Posebno je zanimljiva rana književna uporaba kajkavske ikavice u vjerskoj literaturi. Prvu obilnu primjenu kao pisani javnouporabni jezik, kajkavska ikavica dobiva u 16. stoljeću za vrijeme reformacije, kad ju najviše rabe hrvatski protestantski pisci. U doba reformacije na tom jeziku su hrvatske protestantske tiskare u Ljubljani i najviše u Urachu (kod Tübingena) izdale dvadesetak edicija (većinom prijevoda s latinskog ili njemačkoga) na glagoljici i latinici. Njihovi su urednici ili pisci bili bivši glagoljaši koji su prešli na protestantizam: Stipan Konzul Istrian, Antun Dalmatin, Juraj Juričić i drugi.

Ozaljski književni krug

Taj prijelazni starohrvatski standard karakterističan je u 17. stoljeću za tzv. Ozaljski krug, kojega su osobito razvile i kultivirale plemićke obitelji banova Zrinskih i Frankopana, pa se pod njihovom vlašću taj javni kultivirani jezik rabi na većem dijelu Hrvatske, od Istre i Vinodola pa sve do Podravine i Medjimurja. Najvažnija djela na tom starohrvatskom standardu su dali banovi Zrinski i Frankopani (Frangipani), pa Pavao Ritter Vitezović u svom epu i Ivan Belostenec u golemom rječniku "Gazophilacium" od sa 40.000 riječi na preko 2.000 stranica. Taj starohrvatski interdialekt kao javni standard doživljava politički slom pogubljenjem Zrinskog i Frankopana 1671. od Bečkoga dvora. Nakon toga dodvorničko hrvatsko plemstvo ovakvo pisanje smatra nepodobnim i opasnim, pa kod nas opet nastupa stoljetna jezična anarhija čije su posljedice djelomično odumiranje izvornohrvatskog jezika i potom nametanje balkanskog vukopisa, tudjega za hrvatske staroštokavce, šćakavce, kajkavce i čakavce: tim jekavskim vukopisom kao prvim maternjim jezikom na selu govori tek 7% - 10% katoličkih Hrvata (oko Dubrovnika i Slunja), a svi ostali to nauče naknadno - tek u školi.

Novija uporaba

Taj interdialekt kajkavske ikavice je bio najidealniji zajednički standard za ogromnu većinu ili 90% svih Hrvata tj. za 58% ikavaca (+ čakavaca) i još 32% kajkavaca. Zato i nakon toga neki književnici u Hrvatskoj još uvijek pišu ovim starohrvatskim interdialektom - npr. donedavna Stjepko Težak i danas najviše M.H. Mileković. Znanstveno-lingvistički su u novije doba kajkavsku ikavicu najviše proučavali Josip Vončina i Stjepko Težak pa su jasno dokazali da to nije bio izmišljeni umjetni križanac (kao vukopis), nego naš prastari prirodni pučki govor dijela sjeverozapadne Hrvatske od 15. stoljeća pa sve do danas, koji su pripadni pisci samo dodatno kultivirali za javnu upravu i književnu uporabu. Zato je sada to iznova postao na internetu i službeni jezik ove nove Čakavsko-kajkavske Wiki-enciklopedije, jer je taj frankopanski standard već stoljećima ujedno bio izvorni narodni govor dijela sjeverozapadne Hrvatske (8% stanovnika), pa ga i danas rabe npr. Ozalj, Fužine, Buzet i niz sela u slivu Mirne, Kupe, Mrežnice, Sutle itd.

Glavne osnovne značajke

Glavne su temeljne značajke toga tronarječnog medjudialekta i pripadne kajkavske ikavice:

  • a) Najprije je uočljiva istodobna uporaba upitno-odnosne čestice kaj i istodobnog izgovora glasa "jat" većinom kao "i", rjedje kao "e", a u dugim slogovima umjesto "ije" se neriedko izgovara muklo-preglašeno y.
  • b) Naglasak je većinom na predzadnjem slogu i u višesložnim riječima nikada nije na početku (a pogoto ne prebačen na proklitiku). Razmjerno je čest i starohrvatski naglasak na kraju riječi (oko 1/4 rječnika) slično kao u drugim starim srednjovjekim govorima u Hrvatskoj s pretežno naglašenim zadnjem slogom. Primjeri završnog naglaska iz slične kajkavske ikavice iz Sutle i sjeverne Istre: bižàt, danàs, gnizdô, hrbàt, kričàt, lagàt, mladîć, medvîd, mlikô, ovcâ, prosìt, sadâ, otôk, potòk, sestrà, susîd, umrît, zorâ, ženà, živòt, ...itd.
  • c) U kajkavskoj ikavici sve su uglavnom samo kraće množine muških imenica a -i, pa tu nema produženih istočno-štokavskih nastavaka (na -evi niti -ovi).
  • d) U sklonidbi imenica i konjugaciji glagola osnovica je stabilna i većinom izostaje štokavska sibilarizacija, a i palatalizacija je rjedja, pa je to polukorjenski jezik.
  • e) U izvornohrvatskim glagolskim oblicima, pomoćne čestice kao će, bi, se i slične uglavnom stoje ispred pripadnoga glavnog glagola (a ne iza kao u novijemu srboidnom vukopisu).

Praktične tehničke osobine

Danas u računalno doba, nekoć teško savladive razlike izmedju novijeg Vukova srbohrvatskog jugojezika i zrinsko-frankopanskog tronarječnoga medjudialekta praktično više nisu toliko nepremostive uz pomoć programski uzkladjenog računala. Npr. većinom je dovoljno za vukovske tekstove u Wordu ili sličnom programu postaviti automatske zamjene u nizu naredbama 'find & replace' kojima se uglavnom dobiva bar dielom zadovoljavajući zrinsko-frankopanski prijevod:

  • Jat: je i ije >> i (može još bolje: ije > y).
  • Zamjenice što > kaj, nešto > nekaj, čega > česa.
  • Nastavci -ovi i -evi > -i.
  • Teži su tehnički problem manjeviše brojni noviji balkanizmi, turcizmi i srbizmi, koji su pod Jugoslaviom u 20. st. naknadno nagomilani u jugohrvatskom vukopisu umjesto izvornohrvatskih izraza. Prije Jugoslavije do 20. st. su ti balkanizmi u Hrvatskoj većinom bili nepoznati, osim kod novonaseljenih pravoslavaca u Vojnoj krajini. Ovi se zasad najbolje mogu zamjeniti ručno ('pješice') slijedom priloženog popisa: Tudjice u hrvatskom jeziku.

Poredbeni zaključak

Taj naš raniji izvornohrvatski jezik zrinsko-frankopanski, za normalne nebalkanske Hrvate je (ili bi bar trebao biti) glavna jezična izkaznica ranije osobite i više uljudbe, tj. slično kao što su npr.:

  • Samskrit (jugosrb. "sanskrt") za sve normalne Indijce,
  • Hebrejski (jugosrb. 'jevrejski') za većinu Židova,
  • Koptski za izvorne Egipćane,
  • Latinski za Taliane i ine romanske narode,
  • Irski za danas većinom anglizirane Irce,
  • Nynorsk za Norvežane i ine Skandinavce, ... itd.

U tim inim normalno-suvislim naciama, njihove dotične ranije jezike kao izkaz vlastitih uljudbi već dugo i podrobno iztražuju mnogobrojni lingvisti i ini kulturnjaci, proučava se u nacionalnim i medjunarodnim insitutima i naučava u rojnim domaćim i nekim inozemnim školama. Dapače u nekim nacionalnim državama je pripadni stariji jezik postao obvezatno-službenim ili barem drugim alternativnim standardom javne komunikacie kao npr. Izrael, Irska, Norvežka i sl. Nažalost zbog uporne subverzije i veleizdaje domaćih vukovaca, u našoj naglavce izvrnutoj i dekroatiziranoj stvarnosti balkanske polukulture, jezik zrinsko-frankopanski je posve zanemaren, odbačen, prikriven i prešućen nepodobni taboo. Zato tek neznatna manjina medju našim lažnohrvatskim "balkanoidima" uopće imaju ikakvog pojma o nekomu zrinsko-frankopanskom jeziku. To su npr. samo:

  • Preostali izvorni, većinom selski govornici (oko 8%) koji su ga u približno sličnom obliku baštinili od pradjedova - kajkavskih ikavaca,
  • Malobrojni nevukovski jezikoslovci u Hrvatskoj (koji se već mogu izbrojati prstima 2 ruke).

Literatura

  • Barac-Grum, V. 1993: Čakavsko-kajkavski govorni kontakt u Gorskom Kotaru. Rijeka, 240 str.
  • Fureš R., Jembrih A. (ured.) 2006: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornik s okruglih stolova u Krapini 2002-2006. Hrvatska udruga Muži zagorskog srca, Zabok, 587 str.
  • B.Jakolić - J.Horvat (ured.): Donjosutlanski govor i običaji (Zbornik kajkavske ikavice), Školska knjiga, 329 str. Zagreb - Šenkovec 2007.
  • Jembrih A. 2007: Stipan Konzul i "Biblijski zavod" u Urachu. Teološki fakultet "Matija Vlačić Ilirik" Zagreb, 389 str.
  • Lovrić A.Ž., Mileković M.H. 1998: Kajkavska ikavica – nesuđeni hrvatski standard. Hrvatski književni list VII/32: 38, Zagreb-Karlovac
  • Rac M., Lovrić A.Ž. 2006: Naravoslovno nazivlje istarskih polukajkavaca oko Buzeta. Zbornik Tjedna kajkavske kulture (u tisku), Muži zagorskog srca, Krapina.
  • Šimunović, P. 1970: Dijalekatske značajke buzetske regije. Istarski mozaik VIII/5-6: 35-49, Pula.
  • Šimunović, P. 1976: Takozvana buzetska kajkavština. Zbornik Istra, p. 41-45, Pula.
  • Šimunović, P. 1992: Ogledi govora na Buzeštini. Buzetski zbornik 17: 33-43, Buzet.
  • Šojat, A. 1972: O govoru kajkavskih ikavaca u Zdenčini i Horvatima. Ljetopis JAZU 69: 350-351
  • Šojat, A. 1973: Kajkavski ikavci kraj Sutle. Radovi zavoda za jezik 2: 51-72, Zagreb.
  • Težak, S. 1978: Dijalekatska osnovica u jeziku Frana Krste Frankopana. Filologija 8, JAZU Zagreb
  • Težak, S. 1981: Ozaljski govor. Hrvatski dijalektološki zbornik 6: 203-428, Zagreb.
  • Vivoda, N. 2005: Buzetski govori. Založba Annales, 246 str., Univerza na primorskem, Koper.
  • Vončina, J. 1973: Jezični razvoj ozaljskog kruga. Filologija 7: 203-238.
  • Vončina, J. 1977: Jezik ozaljskog kruga. Analize starijih hrvatskih pisaca, Split, p. 191-204.
  • Yošamýa, Z. i surad. 2013: Zrinsko-frankopanski inverzni riečnik engleško-starohorvaško-srbohrvacki (Zrinski-Frangipani's inverse glossary English-OldCroat-SerboCroat). Zagreb - u tisku.

Poveznice

Reference

Enlarged and elaborated by GNU license, chiefly from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Jezik_zrinsko-frankopanski&oldid=45089"