Cenzura
Cenzura (lat. censura) je promičbeno manipulativno sredstvo pročišćivanja obaviesti (izvješća). Pritomu se kroz množtvene medije ili u osobnom obaviestnom prometu - odprilike putom pošte - kao i u uljudbenom ili u inom području svakodnevnog života posreduju unapried provjeravani i u politički željenom smislu mienjani sadržaji i poruke. Primjenom cenzure se dopušteni, odnosno politički "podobno" obradjeni sadržaji i poruke objavljuju, tj. razmjenjuju. U tu svrhu se nepoželjni sadržaj prikladno manipulira ili podpuno potiskuje, dok se poželjni sadržaj podrobnije ili pretjerano tematizira. Cenzura sadržava sustav administrativnih mjera koje poduzimaju državne, vjerske, stranačke i ine vlasti protiv objelodanjivanja, čitanja, širitbe i posjedovanja, slušanja i gledanja nepodobnih i za družtvo opasnih tiskanih i rukopisnih knjiga, slikopisa, videokaseta i slične gradje ter krugovalnih i dalekovidničkih emisia, kazalištnih predstava i dr.
Značenje
Izraz se obično rabi u negativnom ili pogrdnom kontekstu ter se smatra iztoznačnicom za obći nedostatak slobode i političke samovolje, kao i tlačenje. Cenzura se svakako po sebi ne može s time izjednačavati, kad ih svaki državni sustav mora uporabiti u odredjenoj mjeri (primjerice, u javnom pozivu na bezvladje, pljačke, umorstva i izdaje), kako se ne bi ugrozilo javno ćudoredje nekolicine osoba.
Medjutim, postoji i mogućnost zlostavljanja, kao i prikrivanja represivne vladajuće cenzorske samovolje, koja takodjer potiskuje iztinita, točna, predvidljiva ili takodjer odstupajuća izvanokvirna mišljenja, i čije represivno zakonodavstvo često izvan nje vrši praćenja.
Poviest
Stare civilizacie Blizkog iztoka nisu imale nikakvih propisa o cenzuri, niti je ondje zabilježen ijedan slučaj zabrane neke knjige, jerbo je u tim državama bila nezamisliva pojava knjiga koja bi sadržavala neku protudržavnu ili protuvjersku misao. U starom je Kitaju (Kini) 213. godine prvi kitajski car Qin Shi Huangdi (Ch’in Shih Huang-ti) naredio pljenitbu i spalitbu svih knjiga, izim manjih iznimaka, za koje je ocienio kako ugrožavaju državne interese. U antičkoj Grčkoj, prvi slučaj spalitbe knjige je zabilježen u 5. st. pr. Kr. u Ateni. Dogodilo se to s knjigom O bogovima mudroslova Protagore, koji se usudio sumnjati u postojanje bogova, pa je sbog toga prognan iz Atene, a njegova knjiga javno spaljena. Takvi su slučajevi bili riedki u Grčkoj, a nešto su brojniji bili u Rimu. Tek su u kasnoj antiki stradale brojne knjige kršćana, dok je kršćanstvo bilo progonjena vjera. Englezki kralj Henrik VIII. objelodanjuje 1526. godine prvi popis zabranjenih knjiga, a Crkva će 1559. donieti prvi u nizu takvih popisa pod naslovom Indeks zabranjenih knjiga (lat. Index librorum prohibitorum). Uzporedno s njima, izlazit će i višebrojni popisi svjetovnih vladara. Crkva osniva 1571. posebno tielo za popunitbu Indeksa – Svetu kongregaciu za Indeks. Crkveni Indeks je tiskan u četrdesetak izdanja sve dok nije tiekom Drugog vatikanskog sabora 1966. donesena odluka o prestanku daljnjeg objelodanjivanja.
Cenzura u Hrvatskoj
U Hrvatskoj, neprilike s cenzurom doživljavaju auktori i čitatelji od srednjega vieka do danas. Poznat je slučaj dominikanca Andrije Jamometića, koji je došao u oštar sukob s papom Sikstom IV. sbog toga što je protiv njega 1482. godine tiskao u Baselu pamflet u kojem ga obtužuje za korupciu i nepotizam. Tiskanje tog pamfleta je izazvalo Rudolfa II., bana biskupa grada Würzburga, na objavu proglasa kojim je prvi put nakon pojave tiska uzpostavljena preventivna crkvena cenzura. Prvo izdanje crkvenog Indeksa zabranjenih knjiga iz 1559. sadrži ime jednoga od najdosljednijih i najratobornijih reformatora Matije Vlačića Ilirika, Hrvata iz Labina. Njegovo se ime nalazi u skupini onih auktora čija su sva djela zabranjena. U daljnjim izdanjima tog Indeksa nalazimo niz hrvatskih auktora: M. Marulića, I. Crijevića Tuberona, J. Dragišića, P. P. Vergerija ml., M. Orbinija, F. Petrića, M. A. de Dominisa, Stjepana Rabljanina, Grgura Šibenčanina i dr. Djela nekih drugih pisaca nisu navedena u Indeksu, ali su ih svjetovne vlasti zabranjivale i spaljivale. Najpoznatiji je tragični slučaj F. Grabovca, čija je knjiga Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga iz 1747. godine, sbog protumletačkih stihova odmah osudjena i spaljena, a auktor bačen u zloglasni zatvor »Sotto i piombi« u Mletcima (Veneciji). Pod udar cenzure je došao i vjerski pisac, protestant Mihael Bučić (XVI. st.), benediktinac i povjestnik, A. Bandur, povjestnik, Juraj Ratkaj (Rattkay) i brojni ini.
Austrijska cenzura u prvoj polovici 19. st. je bila usmjerena posebno protiv hrvatskog narodnog preporoda, a formalno ukinuće cenzure u Carevini 1848. nije bitno promienilo cenzorski sustav u Hrvatskoj, jerbo je predhodne propise o cenzuri zamienio Privremeni propis protiv zlouporabe tiska, izglasan odmah nakon ukinuća cenzure. Taj Privremeni propis je omogućio austrougarskim vlastima donošenje niza propisa kojima su im dane velike ovlasti u odredbi nakladničke politike novina i časopisa ter izdavačkih poduzeća. Pljenitba "nepodobnih" članaka u novinama je bila svakodnevna.
Tiekom Prvog svjetskog rata, carski i kraljevski ratni cenzor za tisak, sa sjedištem u Beču je nadzirao sve viesti s ratišta. Stvaranjem Države Srba, Hrvata i Slovenaca (poslie Jugoslavia), monarhistička vlada u Beogradu donosi zakone o cenzuri, a objelodanjuje i Spisak inostranih listova, časopisa, knjiga i dr. kojima je zabranjen ulazak i rasturanje u našu zemlju objavljen 1928. godine. Hrvatski pisci su posebno na udaru cenzora (M. Krleža, I. Pilar, D. Žanko, A. Cesarec i dr.). Pučke knjižnice su morale očistiti svoje fondove od "nepodobnih" knjiga, a po uzpostavi Šestosiečanjske diktature 1929. godine, brojne knjižnice su morale promieniti naziv i izbaciti pridjev hrvatski. Knjižnicama koje su to odbile učiniti, zabranjen je daljnji rad (Nova Gradiška, Vrpolje, Zlatar, Bedekovčina i dr.).
Odmah po svršetku Drugog svjetskog rata i s uzpostavom komunističke vladavine, cenzura se drastično pojačava na svim područjima javne obćitbe. Donose se brojni zakoni o cenzuri za tiskovine i slikopis, izradjuju se tajni popisi novinara i pisaca kojima je bila zabranjena suradnja u novinama i tiskanju knjiga, brojni su medju njima proganjani, uvodi se učinkovita preventivna cenzura, zabranjen je uvoz tiskovina i audiovizualne gradje neprijateljskog sadržaja, posebice tiskovina hrvatskih političkih izseljenika, iz javnih knjižnica se izlučuju sve nepodobne knjige, koje završavaju u tvornicama papira ili se javno spaljuju. Posebnim se sudskim odlukama zabranjuje uvoz pojedinih brojeva inozemnih novina i časopisa u kojima se nalaze članci koji bi mogli uznemiriti narod, radnici samoupravno odbijaju tiskati listove i knjige koje je SK unapried osudio (časopis Praxis, list Hrvatski tjednik i dr.). Uzpostavom demokratske vlade 1991. godine, prestaju vriediti svi zakoni o cenzuri i sve zabrane publikacia iz komunističkoga razdoblja.
