Kršćanstvo

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
Blok za pisanje.png
Ovaj članak ili jedan njegov dio zahtijeva jezičnu i pravopisnu doradu!
Članak je potrebno preurediti u skladu s jezično-pravopisnim pravilima Metapedije.

Kršćanstvo (od grč. Xριστός) je jednobožna vjera, nastala u Palestini u 1. stoljeću. Obuhvaća brojne kršćanske crkve, zajednice i sljedbe, kojima je zajednička vjera u Isusa Krista, ter prihvatitba života u skladu s evangjeljem. Osnovao ju je Isus Krist, a njeni sljedbenici nazivaju se kršćanima. Kršćanstvo pripada obliku poviestne, proročke i objavljene vjere, etično-mistične gradje, spasenjski i eshatoložki usmjerene. Kroz poviest se raščlanilo na više vjeroizpoviedi (katoličanstvo, pravoslavlje, protestantstvo, nestorianstvo i monofizitstvo) i njima odgovarajućih crkava (Katolička Crkva, pravoslavne crkve, protestantske crkve i iztočne predkalcedonske crkve). Kršćansko doba počinje Isusovim rodjenjem.

Abstract

Christianity (Greek Χριστιανισμός) is a monotheistic religion, named and centered on the life and teachings of Jesus Christus. Its followers known as Christians, believe that Jesus is the begotten Son of God and the Messiah (Christ) prophesied in the Bible. To Christians, Jesus Christ is a teacher, the model of a virtuous life, the revealer of God, and most importantly the saviour of humanity who suffered, died, and was resurrected to bring about salvation from sin. Christians maintain that Jesus ascended into heaven, and most denominations teach that Jesus will return to judge the living and the dead, granting everlasting life to his followers. Like Judaism and Islam, Christianity is classified as an Abrahamic religion. Christianity began in the eastern Mediterranean, quickly grew in size and influence over a few decades, and by the 4th century had become the dominant religion within the Roman Empire. During the Middle Ages, most of the remainder of Europe was Christianized, with Christians also being a religious minority in the Middle East, North Africa, and parts of India. Following the Age of Discovery, through missionary work and colonization, Christianity spread to the Americas and the rest of the world. Christianity has played a prominent role in the shaping of Western civilization at least since the 4th century. As of the early 21st century, Christianity has 2.1 billion adherents, representing about a third of the world's population.

Nastanak i izvori

Kršćanstvo je nastalo u 1. stoljeću u Palestini unutar židovstva. U drugoj polovici tog stoljeća osamostaljuje se kao posebna vjera i širi po gradovima Rimskog Carstva, osobito zaslugom apostola Pavla i njegovih vjeroviestničkih putovanja. U Novom zavjetu spominju se samo kršćani (Dj 11,26), a naziv "kršćanstvo" prvi spominje Ignacie Antiohijski (107.) i drugi ranokršćanski pisci (Origen, Euzebie).

Izvori kršćanstva su pisana Božja objava (Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta) i usmena kršćanska predaja (Tradicia). Učenje su mu razradili i sustavno obrazložili veliki bogoslovi, odredili ekumenski sabori, a nad njegovom pravovjernošću bdie crkveno učiteljstvo. Dok katoličanstvo i pravoslavlje priznaju oba izvora (Pismo i Predaju), a veliku važnost pridaju bogoslovnom mišljenju i crkvenom učiteljstvu, protestantstvo priznaje samo Pismo (sola Scriptura). Kršćanstvo je na neki način proizašlo iz židovstva, ali je prama njemu bilo i u oprjeci. Prihvatilo je starozavjetno jednobožtvo, ali ga je nadopunilo učenjem o Trojstvu. Starozavjetnom legalizmu suprotstavilo je evangjelje, a narodnoj vjeri univerzalističku, nadnarodnu vjeru.

Zajednica

Kršćanstvo je uskladjeno kao vidljiva zajednica vjernika, crkva, okupljenih oko osnovnog kršćanskog dogmatskog, bogoštovnog, ćudoredjnog i crkvenopravnog sustava. Premda se u Novom zavjetu i Nicejsko-carigradskom vjerovanju crkveno jedinstvo drži jednim od četiriju glavnih obilježja kršćanske Crkve, ona se kroz poviest razčlanila na brojne kršćanske crkve i sljedbe. Od sveobće Crkve najprije su se za prvih ekumenskih sabora odvojile predkalcedonske kršćanske crkve, nestorianske (431.) i monofizitske (451.). Za vrieme Iztočnoga razkola (1054.) od Katoličke su se crkve odvojile pravoslavne crkve, a za vrieme preuredbe (XVI. stoljeće) protestantske crkve (Anglikanska crkva, luteranske i preuredjene crkve) i sljedbe. Pojedine su poviestne crkve uskladjene s vlastitom vjeroizpoviedi i svojim crkvenim pravom.

U Katoličkoj je crkvi prevladao strogo centraliziran i dieljen crkveni ustroj (papa i biskupi), u pravoslavnim i predkalcedonskim crkvama sinodalno načelo (sveti sinod s patriarhom ili mitropolitom na čelu), a u protestantskim crkvama prezbiterialno ili kongregacionističko načelo, bez svećeničke djelitbe. Katolička je crkva nadnarodna, pravoslavne i predkalcedonske crkve su autokefalne (samostalne), a neke protestantske crkve bile su državne crkve, a vladar je ujedno i vrhovni crkveni poglavar (Anglikanska crkva). U poviesti kršćanstva crkveni raskoli i konfesionalna podieljenost izazivali su trajna sporenja, nesnošljivost, pa i vjerske ratove. U novije vrieme poviestna nastojanja oko uzpostavljenog crkvenog jedinstva zamienjena su ekumenskim duhom.

Dogma

Glavne kršćanske vjerske iztine odredjene su u antici na prvim ekumenskim saborima i uglavnom ih prihvaćaju sve kršćanske vjeroizpoviesti. U kršćanstvu je pet glavnih iztina:

  • jednobožtvo (postojanje jednoga nadosjetilnog Boga, različita od svieta, čija je objava sadržana u Svetom pismu) i Trojstvo (u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti)
  • stvaranje i providnost (Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja)
  • utjelovitba i odkupljenje (Sin je Božji postao čovjekom radi njegova spasenja)
  • bezsmrtnost ljudske duše i uzkrsnuće tiela
  • posljednje stvari (raj ili pakao) uvjetovane su milošću Božjom i čovjekovim ćudorednim ponašanjem.

Pri daljnjem tumačenju tih osnovnih dogmi došlo je do razlika izmedju kršćanskih konfesia.

Tako su se za kristoložkih sporenja o odnosu ljudske i božanske naravi u Kristu na Efežkom saboru 431. odvojili nestorianci.

Na Kalcedonskom saboru 451. monofiziti. Iako prihvaćaju zajedničko učenje sedam prvih ekumenskih sabora, pravoslavci i katolici razlikuju se s obzirom na učenje o proizlazbi treće božanske osobe.

Osim toga, katoličanstvo je nakon razkola (1054.) odredilo još neke dogme (učenje o čistilištu, bezgrješno začeće, papinska nezabludivost, Marijino uznesenje na nebo), kojima se razlikuje od pravoslavlja.

Protestantstvo se razlikuje od katoličanstva i pravoslavlja prenaglašavanjem milosti na štetu naravi, svodjenjem sedam sakramenata na dva (krštenje i večera Gospodnja) ter dokidbom svećeničke djelitbe.

Bogoštovlje

U kršćanstvu se Bog štuje životom po vjeri i evangjelju (klanjanje u duhu i iztini) ter posebnim bogoštovnim djelima, koji se obavljaju u bogoštovnom prostoru, tiekom crkvene godine, nedjeljama i svetkama. Kršćanska se bogoštovna djela nazivaju bogoslužje (liturgia). U središtu im je euharistia ili misa, primanje sakramenata ter, u katoličanstvu, moljenje časoslova, blagoslovine i posvete.

Kršćanska bogoštovna djela priedvode bogoštovni službenici, u katoličanstvu biskup, svećenik i djakon, u pravoslavlju episkop, jerej i djakon, u protestantstvu pastor. U katoličanstvu i pravoslavlju u bogoslužju se razlikuje klanjanje (latria), koje se izkazuje samo Bogu, ter štovanje (dulia), koje se može izkazivati i stvorenjima (angjeli, svetci, slike i relikvie). U protestantstvu se dulia korienito odbacuje. Stoga je u katoličanstvu i pravoslavlju umjetnost snažnije uključena u oblikovatbu bogoštovnog prostora (crkvena arhitektura, slikarstvo, kiparstvo), a svečanosti samog bogoslužja pridonosi crkveno pjevanje, bogoslužničko ruho i bogoslužnički predmeti. U protestantstvu, osobito u kalvinizmu, bogoštovni je prostor jednostavniji, slike su dopuštene samo u odgojnee i ukrasne svrhe, a bogoslužje je pojednostavljeno i svedeno na bogoslužje rieči (čitanje proslova Svetog pisma, propovied, crkvene pjesme) i primanje sakramenata (krštenje, večera Gospodnja). U katoličanstvu je obveznost službenih bogoštovnih djela (nedjeljna misa, godišnja izpovied i pričest) strože propisana nego u pravoslavlju (gdje su godišnje obvezna 4 posta) i protestantstvu.

Ćudoredje

Kršćanstvo je etično-mistična vjera, pa čudoredje zauzima središtnje mjesto u kršćanskom životu. Izvori kršćanskog ćudoredja su Stari i Novi zavjet ter grčko mudroslovlje, osobito stoicizam. Iz Starog zavjeta prihvaćen je "Dekalog" ili Deset zapoviedi, načelo osobne odgovornosti, ter novozavjetno načelo ljubavi prama Bogu i bližnjemu. U patrističkom razdoblju usvojeni su neke osnove stoičkoga (stožerne krieposti) i novoplatonskog ćudoredja (pustinjačko izpostničtvo), a u skolastičko doba neki etički stavovi iz aristotelstva. Katoličko ćudoredjoslovlje osnovno evangjeosko načelo (ljubav prama Bogu i bližnjemu) dopunjuje naravnim ćudoredjnim zakonom i točnim propisom. Pravoslavlje više sliedi učenje iztočnih crkvenih otaca i opire se ćudoredjnom zakonstvu. Protestantstvo iztiče evangjeosko poimanje ćudoredja i slobodu savjesti.

U novie vrieme kršćanski ćudoredci sve više naglašavaju družtvenu stranu ćudoredja, poštovanje ljudskih prava i socialnu pravednost. U poviesti kršćanstva odnos naravi (dobro i zlo, dužnost i obveza, sloboda i odredjena odredba) i nad-naravi (grieh i milost, opravdba i spasenje) bio je središtnja tema bogoslovnih sporenja. Pritom su se razvile tri struje. Augustinstvo i njegove poviestne izvedenice, osobito kalvinstvo i jansenstvo, u odnosu naravi i nadnaravi, čovjekova kriepostnog napora i božanske milosti, prenaglasio je ulogu milosti (predodredba). Pelagianstvo je stavilo naglasak na čovjekovu slobodnu volju i naravnu mogućnost dostizanja krieposti i spasenja. Polupelagianstvo je nastojalo pomiriti te dvie krajnosti.

Duhovnost i mistika

Kršćanska duhovnost ide za pounutranjbom osnovnih kršćanskih dogmatskih i ćudoredjnih načela, za njihovim osobnim doživljajem, izkustvom i produbitbom. Postoje tri puta kršćanske duhovnosti, jedan redoviti (bogoslužno-sakramentalna duhovnost) i dva posebna (asketsko-mistični put i pučka pobožnost). U bogoslužno-sakramentalnoj duhovnosti sudjeluju svi vjernici i ona postoji u svim kršćanskim izpoviestima. Asketsko-mistični oblik duhovnosti razvio se u otačkoj Crkvi (pustinjačtvo, redovništvo), a na svoj su ga način razvile i propisale Katolička crkva i iztočne kršćanske crkve, osobito pravoslavne. Kršćanska mistika razvila se pod utjecajem novozavjetnih proslova (Ivanova i Pavlova mistika) i novoplatonske mistike (lažnog dionižtva). Pripada obliku nadosjetilne mistike ljubavi.

Izmedju ljudske duše i Boga nema bićoznanstvene iztovjetnosti, zajedničtva naravi, kao u urodjeničkoj, svebogoslovnoj mistici, već samo zajedničtvo u ljubavi. U katoličanstvu je takav oblik mistike našao svoj izraz u samostanskoj duhovnosti katoličkih redova kroz poviest (benediktinska, cistercitska, viktorinska, dominikanska, franjevačka, karmelićanska, isusovačka duhovnost). U pravoslavlju duhovnost i mistika oblikovane su pod utjecajem iztočnih crkvenih otaca i iztočnokršćanskog pustinjačtva (sv. Ivan Klimakos), a svoj najobičniji oblik našle su u atoskoj duhovnosti i hezihazmu (Grigorie Palamas). Premda su preureditelji odbacili samostansko izpostničtvo i duhovnost ter bili nepovjerljivi prama mistici, u poviesti protestantstva došlo je do nastanka mističnih struja (pietizam, probudni duhovni pokreti u 19. stoljeću ter pentekostalci u 20. stoljeću). Pučka pobožnost (hodočašća, postovi, razni molitveni oblici) obična je za katoličanstvo i pravoslavlje i strana je protestantstvu. U službi je katoličke i pravoslavne duhovnosti izpostnička, duhovna i nabožna književnost, a osobito bogata sakralna umjetnost. U pravoslavlju je poseban izkaz duhovnosti štovanje slika (ikona). Protestantska duhovnost očituje se osobito u čitanju biblijskih proslova i pjevanju crkvenih pjesama.

Bogoslovlje

U susretu s grčko-rimskom uljudbom i grčkim mudroslovljem, kršćanstvo je osjetilo potrebitost izrazitbe biblijske objave pojmovima grčkog mudroslovlja, osobito novoplatonističke. Prvi se začetci kršćanskog bogoslovlja nalaze u Ivanovu evangjelju (Proslov) i Pavlovim poslanicama. Kršćanski apologeti 2. stoljeća (Justin, Klement Aleksandrijski, Origen) nastoje uzkladiti kršćansku objavu s grčkim mudroslovljem, a grčke mudroslove drže predtečama kršćanstva, koji su i sami prieko razuma primili naravnu objavu. Iztočni i zapadni crkveni otci (patristika) III- VII. st. bogoslovno razradjuju glavne trinitarne (trojstvene) i kristoložke teme, što će omogućiti da se na sedam prvih ekumenskih koncila definiraju glavne kršćanske dogme (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). U patrističko doba bit će načeta i jedna od središnjih tema kasnije kršćanskog bogoslovlja, odnos naravi i milosti, slobodne volje i predestinacie (augustinstvo i pelagianstvo).

Dok je bogoslovlje I. kršćanskog tisućljeća pod utjecajem novoplatonstva (neoplatonizma), II. kršćansko tisućljeće, na području zapadnoga kršćanskog svieta, bit će u bogoslovlju obilježeno aristotelstvom (skolastika). Glavni skolastički bogoslovi (Anselmo Canterburyski, Albert Veliki, Toma Akvinski, Bonaventura, Ivan Duns Skot) nastojat će u bogoslovlju produbiti Augustinovo načelo "credo ut intelligam" ter vjerskoj objavljenoj iztini pružiti razloge što ih omogućuje naravna spoznaja (razum). Tako se mudroslovlje stavlja u službu bogoslovlju ("ancilla theologiae"). U doba visoke skolastike (XIII. st.) razradjena su načela i metode katoličkog bogoslovlja, što će obilježiti katoličanstvo II. kršćanskog tisućljeća. Pravoslavno bogoslovlje ostat će vjerno novoplatonističkom običaju iztočnih crkvenih otaca i neće biti sklona skolastičkoj racionalizaciji objavljenih iztina. Stoga će u njoj u visokome srednjem vieku prevladati mistično bogoslovlje (Simeon Novi Bogoslov, Grigorie Palamas).

U renesansno doba dolazi do obnove novoplatonstva u bogoslužju (Nikola Kuzanski), a kršćanski humanisti (Erazmo Rotterdamski) udaraju osnove novoj biblijskoj egzegezi. Reformacijski bogoslovi (Martin Luther, Jean Calvin, Ulrich Zwingli, Philipp Melanchton) napuštaju skolastičko bogoslovlje, obnavljaju radikalni augustinizam (predestinacia), a bogoslovno razmišljanje usredotočuju na čovjekovo spasenje i opravdanje milošću i vjerom. U 19. i 20. st. protestantsko liberalno bogoslovlje (F. D. E. Schleiermacher, A. Harnack, R. Otto, R Bultmann, P. Tillich) nastoji izraziti kršćansku poruku u družtvu obilježenu prosvjetiteljskim racionalizmom, laicizmom i suvriemenom znanošću. Naprotiv, protestantsko dialektičko bogoslovlje (Karl Barth) nastoji se vratiti izvornomu biblijskom protestantstvu. U 19. st. i početkom 20. st. dolazi do obnove ruskog pravoslavnog bogoslovlja (A. S. Homjakov, S. N. Bulgakov). U 20. st. katoličko bogoslovlje (Karl Rahner, Urs von Balthasar, P. Teilhard de Chardin) nastoji uz neoskolastičku uključiti i druge, suvriemenije metode.

Mudroslovlje

Dok kršćansko bogoslovlje polazi od svetopisamske objave tet je nastoji sustavno izložiti, mudroslovlje polazi od naravne spoznaje ljudskog razuma. Budući kako se kršćanstvo unutar grčko-rimskog svieta na samom početku srelo s grčkim mudroslovljem, njemu se neizbježno namjestio odnos vjere i razuma, objave i mudroslovlja, naravi i nadnaravi, slobodne volje i predestinacie ter mogućnost ljudskog razuma za dokazivanjem postojanja Boga i bezsmrtnost ljudske duše. Za ranokršćanske apologete (Justin, Klement Aleksandrijski, Origen) objava se na svoj način zbiva i u mudroslovlju, pa su grčki mudroslovi (Sokrat, Platon, Aristotel, stoici) predteča kršćanstva. Tim je apologetima mudroslovlje hermeneutička znanost koja omogućuje dublje poimanje objave i vjere.

U otačkom razdoblju (Augustin, Grgur Nazianski, Grgur Ninski) u metafizičkim će razmišljanjima prevladati platonistički i novoplatonistički utjecaj, a u etici stoički. U srednjovjekom kršćanskom mudroslovlju (skolastika) prevladat će aristotelstvo (Anselmo Canterburyjski, Petar Abelard, Albert Veliki, Toma Akvinski, Duns Skot, William Occam), a skolastičko će mudroslovlje, osobito tomizam, biti obilježje katoličanstva. Mudroslovlje je bilo u službi bogoslovlja (ancilla theologiae). U novom vieku mudroslovlje se osamostaljuje (René Descartes), a vjerski kršćanski mislitelji (Nicolas Malebranche, Blaise Pascal, Gottfried Leibniz) tragaju za novom apologetikom i teodicejom u susretu s novovjekim skepticizmom, deizmom i bezbožtvom.

U 19. st. dolazi do budjenja ruskog pravoslavnog vjerskog mudroslovlja (F. M. Dostojevski, V. S. Solovjov), a protestant S. Kieerkegaard nagovješćuje kršćanski egzistencializam i personalizam 20. st. (M. de Unamuno, G. Marcel, E. Mounier, K. Jaspers, P. Tillich, N. Berdjajev). Uz službeni neotomizam u katoličko mudroslovlje prodiru i neskolastičke metode (M. Blondel, Ch. Péguy.

Razprostranjenost

U antici se (1.-4. st.) kršćanstvo proširilo po gradovima Rimskog Carstva, i glavna su mu središta bila Jeruzalem, Antiohia, Aleksandria, Rim i Carigrad. Nakon selidbe naroda, kršcanstvo su 5.-10. st. primili njemački, slavenski i ugrofinski narodi, koji danas nastanjuju Europu. U kasnoj antici (5. st.) monofizitsko kršćanstvo proširilo se u Armeniji i Etiopiji, a nestorianski kršćani (5.-12. st.) imali su brojne biskupije na širokom prostoru od Sirie do središtnje Kine i zapadne Indie.

Nakon širenja muhamedanstva (islama) od 6. st., kršćanstvo gotovo nestaje u sjevernoafričkim berberskim državama, a manje zatvorene monofizitske, melkitske i nestorianske crkve preživljavaju u Egiptu i na Blizkom i Srednjem iztoku. Nakon velikih pomorskih odkrića (15.-18. st.) kršćanstvo se širi uzporedno s kolonizaciom tih ozemlja (Sjeverna i Južna Amerika, crna Afrika, Australia, Filipini). Danas je u svietu 2,1 miliardi kršćana (33% svjetskog pučanstva), od čega je 1,16 miliarda nazivnih katolika ("katolika na papiru"), 300 miliuna pravoslavaca, 700 miliuna protestanata ter oko 70 miliuna monofizita i nestorianaca.[1]

Povezani članci

Izvori

Vanjske poveznice

Wikipedia logo.png
Dio članka se sastoji od izmjenjenog proslova iz Wikipedije i zato se ovaj članak nalazi pod GFDL dopuštenjem.