Galijula i Olevonta
| Galijula | |
|---|---|
| |
| Podatci | |
| Položaj | Jadransko more |
| Država |  ???
|
| Površina | 0,003 km² |
| Obalna crta | 0,1 km |
| Broj pučanstva | nenaseljen |
Galijula (talianski: Caiola) je niski plosnati otok na pučini jugozapadnog Jadrana, 3 nautičke milje ili 5,5 km udaljen na jugoistoku od otoka Palagruža, veličine 110 x 40m. To je najjužniji otok Dalmacije, a susjedni manji kameni greben (školjić) Olevonta dalje na jugoistoku je najjužnija izdvojena točka hrvatskog kopna najbliža Italiji, pa ima geopolitičko značenje za razgraničenje teritorialnog mora na Jadranu. U popularnoj većini površnih tekstova se krivo ponavlja kako bi navodno Palagruža bila najjužnija u Hrvatskoj: to je samo najjužnije naseljeno mjesto (posada svjetionika), ali stvarno još južnije su nenaseljeni hrvatski otočić Galijula i najdalje na jugu do Italije još naš školjić-hrid Olevonta.
Sadržaj
Abstract
Galijula and Olevonta (southermost Croatian isles): Galiula (Italian: Caiola) is the southernmost Croatian islet in central Adriatic, lying on the southeastern offing at Palagruža isles amid Adriatic, and the nearby Olevonta skerry-reef toward Gargano promontory is the last minute terrestrial outpost of Croatia toward Italy. Both have the geo-political and economical importance, as well as being the richest Dalmatian fishing posts for catching lobsters and white-fish.
Zemljopisne značajke
Galijula je kameniti i plosnati, najjužniji hrvatski otok koji leži izdvojeno na otvorenoj pučini jugozapadnog Jadrana i duplo je bliže Italiji negoli hrvatskom kopnu. Sjeverozapadno i jugozapadno od Galijule je srednjojadranska pučina dubine parsto metara tzv. Palagruški prag, dok se istočno od nje spuštaju strmija klisurasta dna do najdublje južnojadranske kotline s dnima ispod -1.000m. Od inih otoka je razmjerno najbliže na sjeverozapadu veća i poznatija Palagruža s posadom svjetionika, a triput dalje na jugozapadu je talianski otok Pianosa i još toliko spram zapada je veće otočje Tremiti. Najbliže kopno je južno od Galiule brdoviti visoki rt Gargano na jugoistočnoj obali Italije. Za razliku od više i brdovite Palagruže, kamenita Galijula je niska i plosnata, pa je oblikom i izgledom znatno sličnija susjednoj većoj Pianosi. Našoj Galijuli je razmjerno najbliže gradsko naselje talianska luka Vieste na kraju rta Gargano, čija se svjetla navečer za vedrog vremena dobro vide od Galiule i Palagruže, ter odakle do tih naših najjužnijih otočića češće doplove tamošnji turisti (i ilegalni ribolovci).
Iako je Galijula bliže Italiji (rtu Gargano), još od srednjeg vijeka dosad povijesno pripada Dalmaciji tj. danas Republici Hrvatskoj. Galijula leži na geografskim koordinatama 42°22'49"N i 16°20'23"E. Taj izolirani otočić je teško dostupan ne samo zbog udaljenosti na otvorenoj pučini, nego još više zbog olujnog mora i najvećih valova na Jadranu (do 8m visokih), ter brojnih kamenih plićina naokolo koje su vrlo opasne za plovidbu zbog nasukavanja i brodoloma. Zajedno s Palagružom je Galiula naš najizrazitiji osamljeni pučinski otok zbog blage oceanske klime, okolnih golemih valova i u susjedstvu najdubljeg jadranskog dna preko 1.000m. Otok je visok tek 11m, smjerom istok-zapad je dugačak stotinjak metara i širok oko 40m, površina mu je 3 ha i dužina obale 300m. Galijula je gola i kamenita, uglavnom bez vegetacije osim malo slanuša (halofiti) na sredini, gdje se gnijezde galebovi. Iako je sam otok bez nekoga praktičnog značenja, glavna mu je važnost geostrateška i zbog okolnog bogatog ribolova i prostornog razgraničenja jadranske pučine prema Italiji oko toga južnog i najisturenijeg otoka.
Grebeni i plićine
U neposrednoj blizini uz Galijulu je plićina "Pupak" jugozapadno od otoka, gdje leži potonuli parobrod. Njegovi ostaci na dnu su još u razmjerno dobrom stanju s obzirom na doba od potonuća. Otok je okružen brojnim drugim plićinama osobito na sjeveru i istoku, pa mu je prilaz moguć samo iskusnijim pomorcima koji znaju stići do otoka na jugozapadnoj strani do jedine južne uvalice Buk, gdje je moguć privez za manju barku. Otok je nenaseljen i nije prikladan za sklanjanje od nevremena, jer je sa svih strana izložen udaru otvorenog mora i golemih pučinskih valova, te s brojnim opasnim plićacima naokolo.
Inače otvorenu pučinu oko Galijule, Palagruže i Sušca sve do Jabuke, dalmatinski čakavci već stoljećima nazivaju Kulaf, što je prastari slavizirani naziv koji se razvio iz antičkoga starogrčkog "kolpos" u značenju zaljev ili more (općenito), kao ime za rani Jadran poput sjevernog zaljeva Mediterana i Jonskog mora. Iz iste su grčke osnovice manjeviše nastali i talianski golfo, turski körfezi, sjevernočakavski kulàp (pučina), itd.
Greben Olevonta
Oko milju jugoistočno od Galijule na južnijoj pučini do Italije još leži opasna "sika" tj. zadnji naš morski greben (kamena hrid) Olevonta, što je na hrvatskom kopnu najjužnija točka Dalmacije na 42°21’N i 16°22’E.
Uz oseku i mirno more, kamenita Olevonta izviruje tek do 2m nad pučinom, ali pri plimi i valovima je to niža i teško uočljiva hrid tik uz morsku razinu, tako da je tu u nevremenu nastradao već niz brodova. Zato ovdje leže tragovi više antičkih i srednjovjekih brodskih olupina, pa je tu u podmorju važno arheološko nalazište još nedovoljno istraženo.
Na kamenim plićinama oko Olevonte je bogata ribolovna postaja i jedno od najboljih lovišta za veće rakove na Jadranu. Uz Olevontu su pri olujnom jugu pomoću automatiziranih plovaka (hidrografske bove) izmjereni naveći valovi unutar Jadrana, visoki do 8,4 metara. Sjeveroistočno od Olevonte se strmo obrušavaju duboke podmorske klisurine do nekih -230m, prama najdubljoj južnojadranskoj kotlini.
Jugoistočni brakovi
Daleko u smjeru istok-jugoistok od Olevonte, na otvorenoj pučini jugozapadnog Jadrana prama rtu Gargano, u našemu pograničnom akvatoriju su još 2 izdvojene pučinske plićine ili kameni podmorski 'brakovi' koje niti za oseke ne izviruju nad morem, a obje su važna i bogata lovišta komiških ribara s Visa:
- Tumbun: Jedan kilometar dalje na jugoistok od Olevonte ili 3 km (2 milje) od Galijule je na otvorenoj pučini tik ispod morske razine razmjerno plitki i prostrani kameniti 'brak' tj. pučinska pličina Tumbun opasna za nasukavanje već manjim brodovima osobito u doba oseke, a tu je jedno od naših najbogatijih lovišta mnogobrojnih jastoga.
- Grujeta: Još oko 3 milje istočnije od Tumbuna ili 7 milja od Galijule (desetak milja od Palagruže), tj. dalje na otvorenoj pučini već blizu medjunarodne morske granice je i drugi sličan kameniti plićak tj. brak od Grujeta. S tom kamenom Grujetom spram istoka završavaju razmjerno plića i imenovana ribolovna dna na pučini srednjeg Jadrana, pa se odmah iza nje obrušavaju strma klisurasta dna u najdublju južnojadransku kotlinu do -1.330m. Tu je uz jaka podmorska strujanja i naše najčišće more, gdje je također bogata ribarska postaja najviše za velike kirnje, a opasno je zbog mogućeg nasukavanja samo za veće brodove s dubljim gazom.
Povijest istraživanja
Kao naš najjužniji i istureni otok središnjeg Jadrana, Galijula je bila predmet raznih stručnih istraživanja već preko pola stoljeća. Zbog kamene goleti i teže dostupnosti iskrcaja, tu su najprije počela istraživanja okolnog podmorja, pa od 1950ih Oceanografski institut iz Splita ovdje proučava smedje alge, a od 1970ih Hidrografski institut Split uz otok istražuje pučinsku hidrodinamiku, morske struje i veličinu valova. Prva direktna istraživanja na samom kopnu Galijule počinju od 1980ih, kada Pedagoški fakultet Split u suradnji s viškim ribarima na otoku i okolnim plićinama popisuje domaće čakavske toponime, a od 1990ih Institut "Rudjer Bošković" iz Zagreba tu istražuje kopnenu i obalnu floru i ptice.
Flora i fauna
Osim osobitih sitnih insekata i otočnih pužića, jedina veća fauna na Galijuli su primorske ptice gnjezdarice. Tu se na višoj sredini otoka gnijezde galebovi (Larus argentatus) i niže uz obalu kormoran (Phalacrocorax aristotelis). U kopnenoj flori osim sitnih lišajeva, rastu tek 3 veće biljke tipa halofita na sredini otoka: grmić Arhrocnemum glaucum, te još niža trava Elymus pycnanthus i Atriplex prostrata. Na obali Galijule i u okolnom podmorju raste par stotina raznolikih alga, od kojih su najveće smedje cistozire, a najraširenije su razne ovapnjele alge (Corallinaceae) tipa koraligena. Na okolnim plićinama su najbogatija lovišta velikih jastoga (Palinurus elephas), a od raznovrsnih riba su tu posebno bogate kirnje, salpe, itd.
Literatura
- Alujević, B.: Pomorski peljar 1. Jadransko more, istočna obala. Hidrografski institut JRM, Split (više izdanja - od 1973 do danas).
- Hodžić, M. (ured.): Zbornik Palagruža, jadranski dragulj. Matica Hrvatska Kaštela, knj. 8, 396 str. Split 1996.
Poveznice
- Jadranski otoci
- Otok Vis i Bisòvo
- Šujac (otok Sušac)
- Jadran (Sinje more)
- Pučinski otoci Jadrana
- Jadranske pučinske alge
- Pogranični hrvatski otoci
Reference
Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.
