Gradski starinci i doseljenici

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Gradski starinci i doseljenici (domaći nazivi hrvatskih gradjana): Ovdje se daje povijesni i jezični pregled nekih hrvatskih gradova u kojima većina pučanstva govori književnim standardom tj. jekavsko-štokavski, ter niza ostalih dialektalnih gradova i manjih gradića u kojima su još uvijek većinski govornici domorodni starinci koji bar dijelom rabe ikavicu, čakavicu ili kajkavicu. U skladu s tim se u svakodnevnom govoru nazivom obično razlikuju izvorni starosjedioci od kasnijih novih, pretežno štokavskih doseljenika iz Jugoslavije (kajkav. dotepénci, roman.čakav. venturîni, štok. dodjoši): npr. Agrâmeri (najstariji) / Zagrebčánci (miješani) / Zagrepčani (novodošli), pa Splićani / Vlaji / Boduli, Fjumâni / Riječani, Zaratâni / Zadrani, Vejàni / Krčani, Esekeri / Osiječani, itd.

Summary

Urban indigenes and immigrants (in Croatian towns): For ideological purposes, many names of Croatian towns in Yugoslavia were deformed to be more similar to Serbian ones; most of them recently are returned in original forms except Rijeka and Pula (originally Rika and Pulj) that persisted in balkanized form. The new SerboCroat (Yekavish) speakers include hardly 7% - 10% of all Croats, and so far these typical Yeakavians prevail in towns Osijek, Brod, and Dubrovnik. In all other Croatian towns they are a minority, and other dialectal speakers of Old-Croat language (intermediate between Slovenian and New-Croat) prevail there. For example, in Zagreb capital, and in Varaždin, Čakovec, Koprivnica, Krapina, Delnice and other northern towns the speakers of Kaykavian dialect widely prevail, and in western maritime towns as in Rijeka city, entire Istra peninsula and all islands the speakers of Chakavian dialect predominate. In southern cities as Split, Šibenik, and other minor Dalmatian towns, the Ikavish speakers are majoritary, and the new standardized Yekavish is used only by school and authorities there. In Croatian villages the Old-Croat dialectal speakers subtotally prevail, and so the majority of Croats learn this modern official new 'Croatian' (almost Serbo-Croat) subsequently in schools.

Proslovne napomene

Zbog ideoloških dogmi, naši vukovci i jugoslavisti uporno ponavljaju da se starohrvatski dialekti navodno još rabe samo na selu, dok su po njihovoj abstraktnoj ideji svi hrvatski gradovi danas uglavnom govore štokavskim standardom zato, što je taj njihov nametnmuti Vukopis javni službeni jezik škole i administracije. Medjutim, to je tek lažna poluistina većine dirigiranih medija, a terenska stvarnost je ipak dosta drugačija: većinski "književni" gradovi dosad su u Hrvatskoj samo jekavski Dubrovnik, Osijek i Slav. Brod, dijelom Novi Zagreb i Dubrava, dok se u inim većim hrvatskim gradovima književno govori samo gdje se nužno mora tj. u školi i administraciji. Naprotiv se inače na ulici, u društvu, obiteljima i drugdje pretežno rabe ini starohrvatski, neknjiževno-nejekavski dialekti: npr. većina Splita i Šibenika do danas su ikavci, preko pola Rijeke i većina istarskih i otočnih gradića su čakavci, a pretežno su kajkavski Varaždin, Čakovec, Krapina, Ozalj, Delnice, pa još polukajkavski Zagreb, Koprivnica, Križevci, Čazma, Petrinja, Samobor, ...itd.

Balkanizirani gradovi

Nasilni i dodvornički vukovci su se tijekom Jugoslavije uglavnom zbog privilegija natjecali u pokušajima da izbrišu većinu starih dialektalnih imena izvornih hrvatskih gradova. U ovom nametanju vukovskih balkanizama su dijelom i uspjeli, pa su neke od tih štokavskih krivotvorina dosad ukinute i ispravljene, ali su pojedine ostale, npr. "Rijeka" i "Pula": izvorno-čakavski su to Rika i Pulj. Najpoznatiji kratkotrajni primjeri priglupih balkanskih štokavizama koji su potom dosad ispravljeni, bili su npr. "Spljet" (Split), "Dionice" (Delnice), Tijesno (Tisno), "Čakovac" (Čakovec) ...itd. Dapače, uz ranije nametanje "Spljeta" (rijetki pravoslavni naziv iz Dalmatinske Zagore), uporni Splićani su lansirali duhovitu rugalicu na nasilno jugoslavensko balkaniziranje mjestopisa: Ptijeca lijeti prijeko Spljeta!

Agrâmeri i Zagrebčanci

Zagreb (lat. Andautonia, grč. `Agranon, njemački Agram, tal. Zagabria): Iako je u Zagrebu kao hrvatskoj prijestolnici, zbog stoljetnog priseljavanja kajkavski udjel danas smanjen tek na polovicu, ipak je to još uvijek naša najveća aglomeracija s preko 300.000 gradskih kajkavaca. Raniji kajkavski starosjedioci u Zagrebu se još zovu "Agrámeri", dok su ini zagrebéčki purgeri (Zagrebčánci) tu većinom novodoseljeni polukajkavci iz širje kajkavske okolice u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Inače tu autohtoni starokajkavski Agrameri najviše potječu iz Griča (Gornji grad), ter Tkalčićeve i Vlaške ulice (stara Laška vulica). U okolici su još polukajkavski satelitski gradići blizu Zagreba npr. Sesvete, Velka Gorica, Samobor itd. Novodoseljenih štokavaca danas ima manjeviše na cijelom području Zagreba, ali najviše dominiraju u novijim dijelovima koji nisu postojali prije 1. svj. rata, osobito štokavska Dubrava na istoku i Novi Zagreb južno od Save.

Glavni zagrebečki "štokajski": To je mješoviti urbani govor zagrebačkih starosjedilaca + kajkavskih doseljenika iz širje okolice Zagreba i sjeverozapadne Hrvatske, koji danas bar povremeno rabi i razumije preko 400.000 Zagrepčana tj. pola Zagreba, što je brojno najveća polukajkavska cjelina u Hrvatskoj. Po značajkama je to osiromašena polukajkavska koiné (Magner 1971) s djelomičnim primjesama doseljeničke štokavštine i ikavice u rječniku i gramatičkim oblicima. Od neslavenskih riječi je razmjerno najviše germanizama, pa malo turcizama, romanizama itd. Ovo je zamalo jedina inačica zagrebačke kajkavice, koja je lingvistički već dijelom razrađena u oskudnoj literaturi o zagrebačkim kajkavcima (Magner 1966, Bauer 1991, Šojat 1971, 1998 itd.), pa se ovdje ne će dalje razmatrati.

Reliktni agrámerski kajkavci: Starogradska laškovuličánska prakajkavica pravih Agrâmera je najosobitija i najbogatija urbana kajkavica, koja medju gradskim kajkavcima u Hrvatskoj ima sličan iznimni položaj, kao npr. baegnjunska (bednjanska) prakajkavica medju našim ruralnim kajkavcima. Danas je izvorna agramerska kajkavica već pri rubu izumiranja i rabe ju većinom u obitelji ili privatnom društvu tek malobrojni starci i bakice preko 60 god., rodom kroz više naraštaja u starom Zagrebu. Agramerski se danas govori većinom u obitelji pa ga aktivno rabi 3.000 – 5.000 izvornih “Agramera”, a povremeno ili ga bar razumije 15.000 – 20.000 inih starijih Zagrepčana. Očuvan je najviše oko Laške vulice (Stare Vlaške) i Tkalčićeve vulice, tj. približno od crkve Sv. Petra do Gubčeve Zviezde i napose oko stare crkve Sv. Martina. Ta stara agramerska kajkavica u dostupnoj literaturi većinom nije bila suvislo ni pobliže razrađena, osim što poneke djelomične natuknice o njoj bez rječnika spominju Magner (1966) i Šojat (1969-1971), a u leksiku su razmatrani uglavnom samo pripadni noviji germanizmi.

Takvi nazivi postoje na kajkavskom području, pa se npr. u sjeverozapadnoj Hrvatskoj štokavski doseljeni dinarci sa čudnim pomaknutim naglascima na proklitici često nazivaju "balkanezeri". Purgeri je vlastiti kajkavski naziv za kajkavske gradjane, podrijetlom od istoznačne njemačke imenice Bürger - ali su taj naziv južni ikavci dalje proširili i iskrivili, pa kao navodne "purgere" pogrdno zovu sve sjevernohrvatske kajkavce. Etnosociološki se medju zagrebačkim gradjanima tradicijski razlikuju tri podskupine:

  • Agrâmeri su izvorni zagrebečki starosjedioci, kojih gradski pretci već stoljećima žive u starijim dijelovima Zagreba i još bar dijelom govore starijom urbanom kajkavicom "Agrámerska špreha" s dosta germanizama.
  • Zagrebčanci su ini polukajkavski gradjani iz Zagreba koji govore prijelaznom polukajkavskom koine (tzv. "štokajski"), a sada tvore oko 1/3 zagrebačkih gradjana. To su dielom raniji doseljenici iz širjeg kajkavskog okružja u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ili su iz miješanih brakova gdje je jedan roditelj štokavski doseljenik.
  • Tzv. "Zagrepčani" koji sebe tako nazivaju, zapravo su uglavnom noviji štokavski doseljenici u tom gradu s turcizmima i inim balkanizmima u govoru, a većinom su priseljeni pod Jugoslavijom u 20. stoljeću, koji sada čine oko pola gradskog pučanstva.

Splićani, Vlaji, Boduli

Split (starogrčki Aspalathos, latinski Spalatium, talianski Spalato, srpsko-vlaški "Spljet"): Zbog djelomičnog odumiranja stare splitske čakavice i masovne doselidbe najviše iz ikavskog zaledja dalmatinske Zagore, danas su oko 3/4 Splićana u privatnom i polujavnom životu uglavnom ikavski štakavci. Polučakavski tu danas govori tek manjina splitskih starosjedilaca, najviše u starogradskoj Varoši, ali se raspadom Jugoslavije i takvo stanje odnedavna bar stabiliziralo uz pomoć glasila, osobito kroz gradsku Televiziju Split čije su emisije većinom čakavske.

Štokavski doseljenici iz kopnenog zaledja, u primorskim gradovima i otocima na čakavskom se u Dalmaciji većinom nazivaju "Vlaji", a u Kvarneru i Istri kao "Vlahi". To je stari srednjovjeki etnonim koji se ranije odnosio na neslavenske romanske stočare (Vlasi), ali se dosad u primorju češće rabi prošireno kao opći naziv za štokavske kontinentalce, jer su pravi etnički Vlasi već dugo slavizirani.

Naprotiv se iz primorskih gradova pridošli čakavci s jadranskih otoka, osobito oni iz Visa i Krka čestu nazivaju "boduli". Po lažnom i pogrdnom tumačenju crvenih jugoslavista (npr. podobni prof. P. Strčić), to bi nastalo od talijanske rase psa bodollo - ali je ta izvedba priglupa jer uz ino, otočni boduli donedavna uglavnom nisu držali pse nego mačke (za naše otočane je pas "vlaška beštija"). Drugo moguće tumačenje je stari indoiranski naziv za stočare-pastire kao bodyul, ali iskon tog naziva još uvijek ostaje otvoren. Stoga se tradicijski u Splitu razlikuju 3 etnosocialne skupine:

  • Pravi ("fetivi") Splićani su izvorni čakavski gradjani kojih pretci već niz naraštaja žive u staroj gradskoj jezgri Splita.
  • Boduli su čakavski doseljenici u Splitu (i inim primorskim gradovima) podrijetlom iz jadranskih otoka, s dosta romanizama u govoru.
  • Vlaji su uglavnom noviji štokavski doseljenici s balkanskim turcizmima u govoru, koji su se tu većinom pod Jugoslavijom kroz 20. stoljeće naselili iz kopnenog zaledja dalmatinske Zagore i BiH, pa danas već tvore preko pola splitskih gradjana.

Fjumâni i Riječani

Rika (= domaće-izvorno, Rijeka = novije jugo-bošnjački, korienska novotvorba: Rieka), domaće-čakavski na Kvarneru: Rika, u Gorskom Kotaru i Istri: Reka, na Kvarnerskim otocima - staročakavski: Rykva, talianski i magjarski: Fiume, njemački: Sankt Veit am Fluß, grčki: Tarsatike, klasično latinski: Tarsatica: Nakon izumiranja manjinske čakavice u Splitu i Zadru, danas je kod nas najveći polučakavski grad ostala Rijeka, gdje zbog doselidbe pretežno iz čakavskog okružja oko polovice Riječana još bar privatno kod kuće i neslužbeno na ulici govore polučakavskom koiné.

Inače je današnje novo, umjetno jekavizirano ime "Rijeka" izmišljeno i nametnuto tek s njenim ulaskom u Jugoslaviju a prije toga se nazivala talijanski Fiume, odnosno čakavski u Istri kao Reka i na Kvarneru Rika - ter još raniji staročakavski naziv Rykva do 19. st. Etnosociološki se po nazivu u domaćoj tradiciji Rijeke podrijetlom razlikuju 2 skupine gradjana:

  • "Riječani" su tu uglavnom novodoseljeni istočni štokavci tj. kontinentalci iz Jugoslavije (s nazočnim turcizmima i inim balkanizmima u govoru).
  • Fjumâni su domaći čakavci od starine izvorno iz Rijeke ili došli iz okolnog Kvarnera, s dosta romanizama u govoru. Doseljenici iz Kvarnerskih otoka se tu (slično kao i u Splitu) još nazivaju i Boduli.

Ini slični urbani nazivi

Slične područne razlike u nazivlju gradjana izmedju domaćih starosjedilaca i novijih doseljenika, povijestno postoje takodjer i u inim hrvatskim gradovima, npr. u Osijeku, Krku, itd.

Vejáni i Krčani

Krk (= jugo-štokavski; domaće-čakavski: Veja, talianski Veglia) su nazivi otočnog grada, dok se cijeli pripadni otok domaće-čakavski izvorno imenuje Kark ili ranije srednjovjeki Khark, a službeni balkansko-štokavski naziv tzv. "Krk" postoji uglavnom iz Jugoslavije tj. tek od 20. stoljeća. Domaći izvorni starosjedioci grada Krka tu se na čakavici nazivaju Vejáni, dok su tu "Krčani" zapravo noviji štokavski doseljenici s kopna (slično kao npr. novi štokavski "Riječani" i domaći čakavski Fjumâni).

Zaratâni i Zadrani

Staročakavski Zarje i venecianski Zara su srednjovjeki nazivi za noviji grad Zadar u sjevernoj Dalmaciji. Domaći izvorni starosjedioci starijeg Zadra se tradicijski nazivaju fetîvi Zaratâni (ili izkrivljeno još "Caratáni"), koji većinom govore staroikavskom šćakavicom uz dosta romanizama. Naprotiv se u domaćoj tradiciji naziv 'Zadrani' većinom tu odnosi na novije doseljenike iz 20. st. u doba Jugoslavije, koji uglavnom govore novoštokavskom jekavicom.

Esekeri i Osiječani

Takodjer i u najvećemu slavonskom gradu Osijeku, u domaćem govoru se nazivom razlikuju tzv. prastari Esekeri kojih gradski pretci već u nizu naraštaja žive u Osijeku, ter noviji vanjski doseljenici kao 'Osiječani' koji danas tu dominiraju. Esekersko narječje je hrvatski naziv za miješano osječko-njemačko narječje u izumiranju, koje postoji od 17. stoljeća, a govornici esekerskog narječja zovu svoj urbani govor esekeriš. Izvedenica je od riječi Esseker, a ova od toponima Esek = Osijek (magjarski: Eszék, njemački Esseg).

Glavna literatura

  • J. Božanić (ured.): Čakavska rič, sv. 22 - 34, Književni krug Split 1995-2006.
  • J. Bilić & H. Ivanković (uredn.) 2006: Zagrebački leksikon, knj. 1.- 2. Leksikografski zavod, Zagreb, 604 + 656 str.
  • Mihovil Bolonić, Ivan Žic-Rokov: Otok Krk kroz vijekove, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2002.
  • Feletar D., Ledić G., Šir A.: Kajkaviana Croatica (Hrvatska kajkavska riječ). Muzej Međimurja, 37 str., Čakovec 1997.
  • Fureš R., Jembrih A. (ured.): Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (zbornik skupova Krapina 2002-2006). Hrvatska udruga Muži zagorskog srca, 587 str. Zabok 2006.
  • JAZU / HAZU: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika (A – P), I – X. Zavod za hrvatski jezik i jezikoslovlje 2500 str, Zagreb 1984-2005.
  • Grga Novak 1957: Povijest Splita, Split.
  • Novosel-Žic, Petrica: Otok Krk, Povijesno društvo otoka Krka, Zagreb, 1987.
  • Petrović, Velimir: Esekerski rječnik / Essekerisches Wörterbuch. Zagreb 2008.
  • Božo Plevnik: Stari Osijek, Osijek 1987.
  • P. Šimunović, R. Olesch: Čakavisch-deutsches Lexikon, Bd. I.-III. Boehlau Verlag, Koeln-Wien 1979-1983.
  • Šojat, A. 1969-1971: Kratki navuk jezičnice horvatske (Jezik stare kajkavske književnosti). Kaj 1969: 3-4, 5, 7-8, 10, 12; Kaj 1970: 2, 3-4, 10; Kaj 1971: 10, 11. Kajkavsko spravišče, Zagreb.
  • R. Vidović (ured.): Čakavska rič, sv. 1 - 21. Matica Hrvatska, Split 1971-1994.
  • Z. Vince: Ikavica u hrvatskoj jezičnoj povijesti. Matica Hrvatska, Zagreb 1998.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license, mostly from Wikinfo and Wikislavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Gradski_starinci_i_doseljenici&oldid=36198"