Deiranizacija Hrvata

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Deiranizacija Hrvata (Poviest i jugozabrana naše iranske baštine): Tu se opisuje kako su od prvotnih antičkih Iranohrvata kroz srednji i novi vijek postupno nastali današnji slavizirani Hrvati, ter glavni procesi koji su to uvjetovali. Ova deiranizacija je započela nakon 6 stoljeća miješanjem doseljenih azovskih Iranohrvata i ukrajinskih Praslavena, a pojačana je i ubrzana ćirilometodskim pokrštenjem odkad je javno uveden crkvenoslavenski. Dovršena je tek nedavno pod vojnopolicijskom prisilom u Jugoslaviji gdje je Hrvatima nametnuto podpuno i prisilno slavenstvo, uz zatvaranje i ubojstva inomislećih neslavena.

Abstract

De-iranized Croats (Persian origin and Yugoslav forbid of Croat history): The pre-slavic Croats were of Indo-Persian origin, but during the medieval and recent times they were gradually slavicized. This de-iranizing started since 6th century, when ancient Iranic Croats coming from Caucasus and Azov Sea since 6th century in Ukraine mixed with early Slavs, and this process increased by their medieval christianizing and related introducing of Church-Slavonic language. This slavicizing is completed recently in Yugoslavia by military and policist forcing all Croats to became obligate Slavs, and the dissenters against this were often imprisoned and killed.

Proslov

Prije i u doba prvog spomena Slavena, rani Hrvati po dostupnim podatcima su doduše već bili bočni susjedi ranim Slavenima, ali ih tadanji pisci u V. i VI. st. na sjeveru Crnoga mora uz Krim i Azov još izrijekom navode kao drugi poseban neslavenski narod iranoarijskog tipa: tako npr. OROSIUS Presbyter (419. n.e.) spominje narod Horites, a ZACHARIAS Rhetor (god. 559) na semitskom narod Hrwts, itd Zato su jamačno bar ovi južni primorski Iranohrvati u ranoj Crvenoj Hrvatskoj uz Crno more ostali neslavenski još u 5.i 6. st. (iako možda već s nekim manjim primjesama od slavenskih susjeda). Takodjer i vikinški putnici OCHTERE, WULFSTAN i SIGURD, koji su od 8.st. plovili ruskim rijekama od Baltika do Crnoga mora, navode zemlju Krowataland (Hrvatska) i uz nju ranohrvatska plemena Likkawiki, Kardariki, Radamiki, Drogowiki i ina, kojih prastari iranoidni patronimi očito ni tada još nisu bili slavizirani. U srednjovjekim slavenskim izvorima na ruskom i poljskom je ova ranija Crvena Hrvatska u Ukrajini ostavila tragove do 12. st. u etnonimima Horvaty, Russiae Carvati, Rothe Krobathen, Czerwen Russy i slično.

Antička Velikaya Horvatiya

Velika ili Crvena Hrvatska (Velikaya Horvatiya) izmedju Kavkaza i istočnih Karpata tj. u Ukrajini i Moldovi (KROCH 1994, MAJOROV 2006) postoji od god. 374.- 602. pod Antskom dinastijom, gdje su najmoćniji vladari u 6.st. bili antski carevi Piregast i Ardagast, koji još nose neslavenska tj. iranogermanska imena. Tek pod tim carevima počinje po bizantskim izvorima, koji ovo carstvo nazivaju "he Megale Skythia", oko istočne Velike Hrvatske sa sjevera iz današnje Rusije doseljavanje Slavena, pa tako nastaje prostrano Antsko carstvo, koje je prva u povijesti poznata država sa značajnim udjelom Slavena. Po najnovijoj detaljnoj monografiji Alexandra MAYOROVa (Velikaya Horvatiya, 2006), to je bila prvobitna ranohrvatska država u kasnoantičkoj Europi, dok je kasnija Bijela Hrvatska oko Karpata u ranom srednjovjekovlju tek njezin ostatak na zapadu. Kasnoantički javni govor ranohrvatske vladajuće elite iz Velike Hrvatske od 4.- 6. stoljeća u Ukrajini vjerojatno je bio razmjerno najsličniji dosadašnjem reliktnom pradialektu Gan-Veyan iz nutarnjih sela na otoku Krku, što je izrazito najarhaičniji poluslavenski govor poznat medju Hrvatima (Yoshamya 2005).

Ova Velika Hrvatska (zajedno s vazalnim Slavenima) za najjačeg cara Ardagasta pruža se od današnje Moskve sve do Silistre na Dunavu, ter od zapadnog Kavkaza do istočnih Karpata i rijeke Tise pa je to onda bila najprostranija država u Europi. Tu su indoarijski Iranohrvati bili vladajući plemićki sloj ratnika i stočara, dok su doseljeni Slaveni poljodjelci na selima. Ova država postupno propada nakon napada nomadskih Avara, koji su u zasjedi god. 602. ubili posljednjega iranohrvatskog kralja Mezamira. Potom ranohrvatska flota pod vodstvom našeg admirala Mariana Khadzona (Marjan Kačić) plovi spram Sredozemlja i prvo u savezu s predzadnjim perzijskim carom Khosravom II. (591-628) neuspješno napada Carigrad, zatim se dio pomorskih Hrvata naseljuje na Kreti i Peloponezu, potom napadaju južnu Italiju (Sipont). Napokon se u 7. st. većinom naseljuju na otocima i primorju iztočnog Jadrana, gdje od njih potječu kasniji ikavski i čakavski Hrvati u Istri, Kvarneru, Dalmaciji i Hercegovini.

Karpatska Biela Hrvatska

Zapadna Bijela Hrvatska oko Karpata se potom odvaja i širi nešto kasnije kao zapadni preostatak kasnoantičke Velike Hrvatske, dijelom i zato što nakon odselidbe većine južnih Iranohrvata iz Crnog mora, u nju ulaze preostali Hrvati u Galiciji i Bukovini. U karpatskoj Bijeloj Hrvatskoj vladajući sloj čine tek dijelom slavizirani Iranohrvati, a seljačko radno pučanstvo su slavenski Wendi. Kroničar FLODOARD (894.- 966.) navodi da tu vladaju sarmatski kraljevi jakobitske vjere, koju za vladare Bijele Hrvatske navodi još IBN-JAKUB (Codex Landberg 33, 1937). Karpatska Bijela Hrvatska dostiže najveći obseg pod carem Samom (623.- 658.), kada obuhvaća veći dio Karpata i Panonije, od Sudeta i Galicije do istočnih Alpa i Save na jugu (KUNSTMANN 1984, BECHICKY 1986, BOBA 1987, GRALJUK 1997). Dominantni javni govor starohrvatske vladajuće elite u toj državi je bio razmjerno najbliži dosadašnjem reliktnom pradialektu Baegnjunska prakajkavica na sjeveru Hrvatskog Zagorja.

Nakon rane i najveće Velike Hrvatske od 4. do 6. st. (MAYOROV 2006), pa zatim manje Bijele Hrvatske u 7.- 8.st., karpatski Hrvati postupno gube dominantni utjecaj medju okolnim Slavenima, pa tek odonda nastaju prvo vazalne i potom nezavisne države Čeha, Poljaka i Rusa s vlastitim narodnim dinastijama. Istodobno s propadanjem Bijele Hrvatske, znatan dio karpatskih Hrvata oko 8. st. odlazi kroz Panoniju na jug, gdje stvaraju Panonsku Hrvatsku ili Slovinje (srednjovjeki naziv). Tada zbog navale Avara Hrvati gube Panoniju, izdvajaju se kneževine Moravska i Karantanija, pa preostaje manja Bijela Hrvatska oko Karpata, gdje potom vlada zadnja sjevernohrvatska dinastija Slavnikovići. Oni propadaju u 10. st., kada 955. ostatak Crvene Hrvatske na istoku osvaja poljska dinastija Piastowiči, pa 987. poljski vladar Mieszko zauzima i zapadni Bijelu Hrvatsku, potom 992. ruski knez Vladimir preotima Crvenu Hrvatsku koja tada postaje "Crvena Rusija", a dne 28. 9. 995. češki kralj Boleslav I. osvaja i razara zadnju hrvatsku prijestolnicu Libice gdje sve završava masovnim slavenskim pokoljem Bijelih Hrvata 995. Nakon toga posve desetkovani Hrvati oko Karpata već gube značajniji utjecaj i kao naša politička tvorba u Europi preostaje još samo južna Hrvatska pod Trpimirovićima uz Jadran. Slični slavenski pokolji Hrvata nastavljaju se do danas osobito u nedavnoj Jugoslaviji, pa su objektivno kroz dosadanje tisućljeće mnogostruko više Hrvata već uništila "slavenska braća", nego li tzv. germanski i talijanski neprijatelji.

Međuodnos Iranohrvati-Praslaveni

Na ukrajinskom prostoru Velike Hrvatske i zatim manje Bijele Hrvatske su duž Karpata od Brna pa do Černovica, sve do danas unutar slavenskog mjestopisa još očuvani brojni indoiranski arhaizmi srednjovjeke toponimije orientalnoga neslavenskog podrijetla i uz njih niz toponima na osnovici etnonima Hrvat. Sav taj stari mjestopis upućuje na obseg karpatske Bijele Hrvatske prije 10. st. i ranije najgušće naseljavanje Iranohrvata osobito u Slovačkoj i Galiciji (BAUER et al. 1993, KROCH 1994, GRALJUK 1997, MAYOROV 2006). Pri ranoj doselidbi Iranohrvata u Ukrajinu i duž Karpata, počelo je uzajamno jezično prožimanje: nisu se samo Hrvati jezično slavizirali, nego su i rani Slaveni preko Hrvata bar dijelom jezično iranizirani preslojavanjem wendskih, antskih i inih domaćih govora u različitim regionalnim omjerima. Krajem antike i u ranomu srednjem vijeku od 4.- 7. st. je ranohrvatski jezik Iranohrvata medju mnogim Slavenima, paralelno s pučkim praslavenskim, još postojao kao elitni govor društvene nadgradnje tj. lingua franca istočne Europe, poput starogrčkoga u antičkom Sredozemlju, ili engleskoga u suvremenom svijetu.

Pritom su tijekom toga ranog hrvatsko-slavenskog suživota jamačno postojale dvije uzastopne faze njihova medjudjelovanja. U prvoj najranijoj fazi negdje od 4.- 6. st. dok su još Iranohrvati bili vodeći medju Praslavenima, najjači je bio početni utjecaj elitnoga ranohrvatskog na ine Praslavene u smjeru njihova kulturno-jezičnog zajedništva. Kada su potom zbog geopolitičkih, društvenih i vjerskih promjena od 7.- 9. st. Iranohrvati već izgubili izrazitu dominantnu ulogu, tada je tek s pokrštavanjem prevladala slavizacija samih Hrvata u većinskomu staroslavenskom okružju.

Ćirilometodski utjecaj na Iranohrvate

Postojanje nezavisne i rane Velike Hrvatske na istoku pa potom Bijele Hrvatske oko Karpata, nije bilo po volji ni Bizantu a niti papinskom Rimu, pa su oboje zajedno na razne načine nastojali da suzbiju tu još nezavisnu velesilu ili ju bar dijelom podvrgnu svojoj kontroli - za što je najbolje sofisticirano oružje toga vremena bilo pokrštavanje. Pritom misionari u propovjedima nisu rabili elitni iranohrvatski nego pučki praslavenski da bi izolirali i oslabili vladajući sloj Hrvata i tako iznutra neutralizirali ranu Hrvatsku. Znakovito je da kulturno-politički utjecaj Iranohrvata kao društveno-gospodarske elite na ine okolne Slavene opada osobito vidljivo u 9. st., istodobno s kršćansko-prosvjetiteljskim misijama Sv. Ćirila i Metoda medju Slavenima. Iako je na smanjenu ulogu karpatskih Iranohrvata bitan kratkoročni utjecaj imala njihova djelomična odselidba na jugozapad spram Jadrana, podjednako važan uzrok promjena uloge uvjetovao je i rast okolnih čeških, poljskih i rusinskih država, prvo kao iranohrvatskih vazala negdje do 7/8. st. i potom kao posebnih konkurentnih država s vlastitim kršćansko-slavenskim dinastijama, koje su u 10. st. napokon uništile i medjusobno podijelile Bijelu Hrvatsku.

Uz geostrateške i razvojno-političke razloge, u toj smjeni su važnu ulogu odigrale i društveno-kulturne reforme medju Slavenima, gdje su ključni poticaj bile vjersko-prosvjetne misije Ćirila i Metoda. Prije su do 8. st. idejno-kulturni predvodnici medju karpatskim Slavenima većinom bili mazdaistički ili arianski (jakobitski) Iranohrvati kao elita medju pretežno poganskim Praslavenima. Njihova društvena i državotvorna uloga počinje opadati baš od ćirilometodskog pokrštenja slavenskog pučanstva, koje od 9. st. postupno dobiva nove idejno-društvene predvodnike u kršćanskom svećenstvu. Prama tomu, Ćiril i Metod nisu medju Slavenima odigrali samo vjersko-prosvjetnu ulogu, nego su posredno unesli i društveno-političke promjene kroz deiranizaciju društva i države. Iako o tomu dosad još nema podrobnih istraživanja, postoje naznake da je oko Karpata i Bijele Hrvatske, izmedju dotad vodećih predkršćanskih Iranohrvata i novopokrštenih Slavena pod vodstvom kršćanskog svećenstva jamačno došlo bar do djelomičnog antagonizma pri ovoj smjeni društveno-idejnih i potom političko-gospodarskih utjecaja.

Jamačno su kasniji odraz toga ranoga društveno-idejnog antagonizma potom nastavljeni kao oštri vjerski sukobi u Češkoj, a slično i južnije u Kraljevini Hrvatskoj izmedu glagoljaša i latinaša, pa vjerojatno u Bosni oko bogumila. Povrh toga su ove ćirilometodske misije medju Slavene unesle i bitne jezične promjene, jer je prije njih elitnu ulogu u društvenoj nadgradnji većine karpatskih Slavena imao iranohrvatski prajezik ranohrvatskog plemstva. Potom su pri pokrštenju od 9. st. Ćiril, Metod i njihovi učenici proširili medju Slavene kao zajednički vjerski jezik srednjovjeki crkvenoslavenski u makedonskoj inačici. Zato nakon 9. st. preko pokrštenja i uloge svećenstva postupno u srednjem vijeku crkveni staroslavenski postaje novim elitnim jezikom medju Slavenima, umjesto prijašnjega iranohrvatskog. Stoga uz djelomično pozitivnu ulogu koju su medju Slavenima imali Ćiril i Metod zbog širenja pučke prosvjete i opismenjavanja, za karpatske Iranohrvate je uloga njihovih misija znatnim dijelom završila negativno i tragično, jer su potom izgubili ne samo prvotni društveno-idejni utjecaj slavenskih predvodnika, nego je u slavenskoj javnosti uglavnom napušten njihov elitni iranohrvatski jezik i postupno kroz vjeru zamijenjen pučkim staroslavenskim.

Kasnije propadanje srednjovjeke Kraljevine Hrvatske na jugu od 12. st. i potom još turske provale u 16. st., dodatno su ubrzale deiranizaciju preostalih južnijih Hrvata uz postupnu degradaciju i brisanje hrvatskoga kulturno-nacionalnog identiteta prama današnjem stanju neizvjesnosti i slavenskog rasplinjavanja Hrvata u uzastopno nametanom (južno)slavenstvu – tako da mnogima (bivšim) Hrvatima danas ustvari više nije jasno ni što su, tko su i odakle su.

Noviji jugo-progoni iranista

Niz antičkih pismenih dokumenata i predslavenskih arheonalaza, koji očito potvrdjuju postojanje Iranohrvata na Starom Iztoku, za režimske jugoistoričare su naprosto bili "nemogući i nevjerojatni" pa su ih po partijskoj direktivi odozgor jednostavno odbacili i prešutili kao nepostojeće, a oni i njihovi idejni klonovi to isto rade do danas. Čak i neke svjetski općepoznate povijestne dokumente, ovi pseudoznanstveni "istoričari" u našoj javnosti zlonamjerno izkrivljuju i u svojim tzv. preradama tako ih lažno izvrću od orginala, da u njima rani Hrvati postaju posvema neprepoznatljivi. Literatura s takvim iranističkim dokumentima se u Jugosaviji nije smjela nabavljati niti uvoziti, a ako je već odprije postojala u knjižnicama, na različite je načine iz njih navodno "nestala". Niže na kraju spominjemo kronološkim redom neke najvažnije dokumente o antičkim predslavenskim Hrvatima: one već odavna pronadjene koji su u svjetskoj javnosti dobro poznati najmanje pola stoljeća bar od svjetskog rata, ali su kod nas bili prešućeni i pod zabranom ideopolitičke cenzure, ili tek poneki dopušteni ali u lažnoj "pročišćenoj" verziji kao besmisleni za Hrvate.

U Jugoslaviji je zavladao pravi sveslavenski rasizam i svi koji se nisu smatrali Slavenima, postali su bezpravnim drugorazrednim gradjanima. Tada je spominjanje predslavenskog podrijetla Hrvata bilo strogo zabranjeno s kaznenim posljedicama kao neprijateljska djelatnost, jer su novoustrojeni hibridni Srbo-Hrvati politički morali postati čistokrvnim Slavenima. Prof. dr. Josip MIKOCI (Sveučilište Zagreb), prvi je u svojoj doktorskoj disertaciji 1797. proučavao antičko podrijetlo predslavenskih Iranohrvata: Ta je monografija potom u Jugoslaviji prešućena i "nestala" je bez traga iz arhiva JAZU. Većina naših znanstvenika koji su donedavna proučavali iransko podrijetlo Hrvata i njihovo ranoarijsko naslijedje u kulturi i jeziku, bili su u Jugoslaviji politički progonjeni ili u zatvorima. Zbog rada na predslavenskoj etnogenezi antičkih Hrvata, u Jugoslaviji su čak bili ubijeni dr. Kerubin ŠEGVIĆ, prof. dr. Milan ŠUFFLAY i prof. Mithel YOŠAMYA. Niz drugih iztraživača predslavenskog podrijetla antičkih Hrvata, u jugokomunizmu nakon državnog udara od 1971, prošli su uzastopne progone i dugogodišnja logorske robije, npr. Mato Marčinko, prof. Zlatko Tomičić, prof. Mirko Vidović i drugi, koji su još i danas djelatni u proučavanju naše etnogeneze.

Još u donedavno doba Jugoslavije, takvo što bi završavalo panslavenskim glavosjekom tj. UDBA bi fizički likvidirala nepodobne etnogenetičare kao što su zbog znanstvenog nepriznavanja slavenstva u Jugovini tako smaknuti npr. dr. Kerubin Šegvić, prof. dr. Milan Šufflay, dr. Ivo Pilar, prof. Mitjel Jošamya i ini, pa još desetak ostalih koji su isto zbog neslavenskog mišljenja odrobijali desetljeće ili duže u jugo-komunističkim konclogorima Goli, Gradiška i drugdje. Novija licemjerno-besramna žrtva te panslavenske inkvizicije danas je u Hrvatskoj postao prof. dr. Ivan Biondić kojem su, nakon višegodišnje hajke spomenitih križarskih medija, najprije zabranjena predavanja njegova nepodobnog kolegija “Etnogeneza Hrvata”, a potom mu je ideološki ukinuto i profesorsko mjesto na zagrebačkom sveučilištu (znakovito je kako je to mjesto preuzela izvjestna nastavnica Uzelac). Kao vrhunac svega mu je nedavno zaplijenjena i vjerojatno uništena njegova radna biblioteka s iranističkom literaturom o Prahrvatima. To nije jedini, nego tek noviji primjer od više sličnih slučajeva javnog apartheida protiv neslavena u današnjoj opet javno slaviziranoj Hrvatskoj. Najnoviji brutalni primjeri progona zatvorom i ludnicom protiv iranističke "zvjeradi na odstrijelu" u tomu jugo-udbaškom lovištu jesu dr. Miroslav Dorešić, dr. A.Ž. Lovrić i ini, vidi još o tomu: Hrvatski fokus br. 59.

Jedina je razlika od Jugoslavije što takvima (bar zasad) još nije fizički skinuta glava kao inima gore spomenutim. Umjesto toga je zadnjih godina uveden novi "specijalitet" u sadanjoj vazalnoj "hrvatskoj" poludržavi, pa se umjesto fizičke likvidacije sofisticirano primjenjuju staljinske metode kao u bivšem Sovjetskom Savezu ili danas "Ankang" u Kini: Nepodobni intelektualci i etnogenetičari s neslavenskim primislima se proglašuju "ludjacima", a njihovi tekstovi o našemu iranskom ili inomu neslavenskom iskonu se diagnosticiraju kao "paranoidne halucinacije", pa ih kidnapiraju "službeni organi" i ubacuju u ludnicu (zagrebačko Vrapče, Kampor na Rabu ili slično), gdje počinje tzv. "liječenje" otrovnim psiho-drogama za brisanje i zaborav takvih nepoželjnih primisli. Od godine 2008. do danas su u Hrvatskoj već sigurno poznata bar 3 takva slična slučaja, a zajedno s prikrivenima ih je ukupno već oko desetak tj. najmanje po tri godišnje. To su najnoviji primjeri nametanja nam slavenstva ognjem i mačem, tj. modernije orwelski: otrovnim psihodrogama u našim sofisticiranim psihozatvorima, vidi još pobliže Psihostaljinizam u Hrvatskoj.

Da gornji ekscesi nisu tek slučajnosti nego već opći javni trend novog nametanja južnoslavenstva, dokazuju još i najnoviji postupci uzastopnog likvidiranja i izbacivanja Tanajskih ploča (prvi europski zapisi Hrvata iz 2.-3. stoljeća) sličnom poltronskom jugo-metodom kao skidanje Tuđmanovih slika početkom "detuđmanizacije': njihovi su javno izloženi odljevci tako nedavno skinuti i izbačeni npr. iz zgrada Matice Hrvatske, pa iz Pedagoškog fakulteta Zagreb, ...itd. I tako, dok čak i dekan Istoričeskog fakuljteta u Petrogradu, prof.dr. Aleksandar Mayorov odnedavna službeno objavljuje Rusiji i svijetu kako je antička Velikaya Horvatiya pontskih Iranohrvata iz 4.- 6. stoljeća bila praosnova današnje ruske državnosti i rani piemont oko kojeg su se okupili Praslaveni: - Dotle naši uporni balkanski jugoslavisti tu sada trabunjaju o "ruskim ustašama", pa iznova vraćaju kotač povijesti unatrag na promašene južnoslavenske fikcije o bezuvjetnim Slavenohrvatima i opet nam uvode primitivni srednjovjeki lov na neslavenske vještice ...

Ukupne posljedice

Prapovijestni nadpisi s nazivima predslavenskih naroda nalik na Hrvate poznati su već od 23. stoljeća prije Krsta, ali ih jugoslavisti sve redom prešućuju. Najstariji je Hurw-Urdu na ranoarijskoj pločici iz Urkiša, pa Hurrwuhé god. 1375 pr.Kr. na klinopisu mitanskog kralja Dušratta i Huratina u tekstovima Urartu iz Vana iz 9. st.pr.Kr. U Starom zavjetu Biblije je narod Hiviti, zatim Harauvatya i Harahvatiš u više nadpisa perzijskih Ahemenida i na elamitskom Harraovatis u 6. st., a Isidoros Charaxenos je zapisao Horohoâd itd. Nakon Krista od 2.- 4. stoljeću slijede već jasna rimska izvješća iz antike o indo-iranskim plemenima na sjeveroistoku Crnoga mora: Sindi, Maeoti, Sarmatae, Horoathi itd. Oko god. 200 po Kr. za Rimskog carstva, u antičkoj luki Tanais na Azovskom moru uklesane su 2 zidne ploče s 3 grčka zapisa o Hrvatima, sada u Arheološkom muzeju St.Peterburg.

Većina 'jugoistoričara' ovo prešućuje i tek poneki lažno navode jugo-izmišljotinu, da je tobože to "nadgrobna ploča na kojoj se samo usput spominje neki pojedinac 'Chorvatos' koji se izdaleka priselio u Tanais" što nema veze s izvornim tekstom! Po ruskim znanstvenicima koji su našli, objavili i dosad pobliže analizirali ove ploče, to su službeni nadpisi na javnim zgradama: Jedna ploča označuje gradsku vijećnicu, s iranskim imenom "Sandarz gradonačelnik Hrvat" (Sandarsios archon Horoathos), što znači da su tada Iranohrvati bili vladajuća većina u Tanaisu, a ne tek pojedini doseljenik! Druga veća ploča označava državnu sabornicu s navodom "Synodos Horouathon" što doslovce znači Hrvatski sabor, pod našim antičkim kraljem Julijem SARMATOM II. (vladao od 175.-211.).

Nedavno je uz Azov još nadjen i karirani hrvatski grb iz 2.stoljeća, pa sve to dokazuje da tamo već živi cijeli jedan državotvorni narod antičkih Iranohrvata. Zato ruski i drugi strani znanstvenici ove većinom smatraju ranim predslavenskim Hrvatima, ali su u Jugoslaviji ti zapisi bili "nemogući i nevjerojatni" zato jer su stariji od ikakvih srednjovjekih Slavena. U 4. st. rimski povijestnik OROSIUS Presbyter u svom "Pregledu povijesti svijeta", na sjeveroiztoku Crnoga mora navodi indoarijski narod Horiti (zapisan i u Bibliji), a u 6. st. sirijski povijestnik ZACHARIAS Rhetor u svojoj "Povijesti Crkve" takodjer uz Azovsko more navodi indoarijski narod Hrwts (Hrvati na ranoarapskom). Sva predhodna dokumentacija o antičkim Hrvatima je starija od poznatih zapisa o prvim Slavenima i baš zato je u Jugoslaviji njezino navodjenje i posjedovanje bilo zabranjeno i policijski progonjeno kao neko zlodjelo protiv državnog poretka.

Sve navedeno nam sada jasno dokazuje, kakvim su sve nasilnim postupcima u 20. stoljeću dosad Hrvati morali postati čistim Slavenima, kao uporabljiv ljudski materijal za izgradnju promašene Jugoslavije. Prisilno se slavenstvo kroz 7 desetljeća Jugoslavije nametalo Hrvatima doslovce "ognjem i mačem" tj. prvo su uklonjeni i uništeni zamalo svi nepodobni dokumenti, koji su dokazivali prastaru ranohrvatsku povijest i našu srednjovjeku državnost. Takodjer su nemilice progonjeni, zatvarani i dijelom čak poubijani nepodobni hrvatski znanstvenici nezavisnog mišljenja, koji su poznavali i proučavali ranohrvatsku povijest. Potom u Jugoslaviji kao lažni "povjesničari" ostali djelovati većinom poluznanstveni ideološki poltroni pod nadzorom jugo-komunističke partije, koji su zato partijskim odlukama nagradjeni visokim akademskim titulama. Ovi su zatim za Hrvate unatrag sklepali novu zajedničku "srpskohrvatsku" povijest čak od srednjega vijeka, koja je partijskom odlukom morala započeti tek s kasnim srbohrvatskim podrijetlom iz zakarpatskih močvara.

Nakon svega je kroz jugoslavensko školstvo i javne medije, novine i radioteleviziju, započela sustavna i masovna kampanja "ispiranja glave" Hrvatima od svih ranijih nepodobnih spoznaja o vlastitoj narodnoj povijesti, koja više nije smjela biti starija od Srba i sve je moglo započeti tek sa srednjovjekom doselidbom južnih Slavena. Oni svjestniji, koji to nisu htjeli prihvatiti, završili su u zatvorima i unštena im je sudbina, ili su kao iseljenici morali nestati u inozemstvo. Nakon 7 desetljeća takvoga sveslavenskog terora, čak i sada nakon razpada Jugoslavije su mnogim Hrvatima još uvijek ostali preparirani mozgovi, zapečaćeni fiksnim idejama o našemu bezuvjetnom slavenstvu. Zato će trebati još niz godina prosvjećivanja, da bi slavenstvom zaglupljeni Hrvati opet shvatili kako smo uglavnom samo po jeziku slavizirani, dok većina današnjih Hrvata ipak potječu dijelom od Ilira i od antičkih Iranohrvata iz prednje Azije.

Literatura

  • BAUER, A. i sur. 1993: Tko su i odakle Hrvati (Revizija etngeneze). Znanstveno društvo za proučavanje etnogeneze, 104 p., Zagreb.
  • CRNKOVIĆ, F. 1999: Dva stoljeća hrvatske iranistike, od Mikocija do Marčinka i Lovrića. Hrvatski književni list, 33: 3 - 4, Zagreb - Karlovac.
  • FANCEV, F. 1938: Dokumenti za naše podrijetlo Hrvatskog preporoda (1790 - 1832). Gradja JAZU XII, Zagreb.
  • FUREŠ, R.& al. 2009: Podrijetlo Hrvata (zbornik znanstvenog simpozija 2006). Muži zagorskog srca, Zabok, 144 str.
  • HERES, T. 1990: Hrvatsko ime u prošlosti i sadašnjosti. Revija Marulić 3: 291 - 307, Zagreb.
  • Iranski Kulturni centar: Staroiransko porijeklo Hrvata (zbornik simpozija), Zagreb-Tehran 1999.
  • KOENIG, F.W. 1931: Relief und Inshrift des Koenigs Dareios I. am Felsen von Bagistan. Leiden.
  • LATYŠEV, V. 1890: Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini. Volumen II, 430 - 455, Petropoli.
  • LOVRIĆ, M. 1998: Synodos Horouathon, 1800-godišnjica Hrvatskog državnog Sabora. Hrvatski književni list, 32/7: str. 8, Zagreb-Karlovac.
  • MAYOROV, A.V. 2006: Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress 208 p., Sankt-Peterburg.
  • MIKOCZY-BLUMENTHAL, J. 1797: Hrvati rodom Slaveni, potekli od Sarmata potomaka Medijaca (došli u Dalmaciju oko 630. s dopuštenjem cara Heraklija). Doktorat, Arhiv JAZU, Zagreb.
  • SAKAČ, S.K. 1942: Historijski razvoj imena Hrvat od Darija I. do K. Porfirogeneta (522. pr.Kr. - 959. po Kr.). Život 23 (1): 3 - 20, Zagreb.
  • STOJKO, J. 1973: Science Digest, 4: str. 57, April 73.

Poveznice

Reference

Original compilation, elaborated and adapted by GNU-license partly from Wikislavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Deiranizacija_Hrvata&oldid=41949"