Jugo-progon iranista

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Jugo-progon iranista (robije i ubojstva neslavenskih etnogenetičara): Niz antičkih pismenih dokumenata i predslavenskih arheonalaza, koji očito potvrdjuju postojanje Iranohrvata na Starom Iztoku, za režimske jugoistoričare su naprosto bili "nemogući i nevjerojatni" pa su ih po partijskoj direktivi odozgor jednostavno odbacili i prešutili kao nepostojeće, a oni to isto rade do danas. Čak i neke svjetski općepoznate povijestne dokumente, ovi pseudoznanstveni "istoričari" u našoj javnosti namjerno iskrivljuju i u svojim tzv. preradama tako ih lažno izvrću od orginala, da u njima rani Hrvati postaju posvema neprepoznatljivi. Literatura s takvim dokumentima se u Jugosaviji nije smjela nabavljati niti uvoziti, a ako je već odprije postojala u knjižnicama, na različite je načine iz njih navodno "nestala". Spominjemo kronološkim redom neke najvažnije dokumente o antičkim predslavenskim Hrvatima: one već odavna pronadjene koji su u svjetskoj javnosti dobro poznati najmanje pola stoljeća barem od svjetskog rata, ali su kod nas prešućeni i pod zabranom ideopolitičke cenzure, ili tek poneki dopušteni ali u lažnoj "pročišćenoj" verziji tj. besmisleni za Hrvate.

U Jugoslaviji je zavladao pravi sveslavenski rasizam i svi koji se nisu smatrali Slavenima, postali su bezpravnim drugorazrednim gradjanima. Tada je spominjanje predslavenskog podrijetla Hrvata bilo strogo zabranjeno s kaznenim posljedicama kao neprijateljska djelatnost, jer su novoustrojeni Srbo-Hrvati politički morali postati čistokrvnim Slavenima. Prof. dr. Josip Mikoci (Sveučilište Zagreb), prvi je u disertaciji 1797. proučavao antičko podrijetlo predslavenskih Iranohrvata: taj je rad potom u Jugoslaviji prešućen i "nestao" je bez traga. Većina naših znanstvenika koji su tada proučavali iransko podrijetlo Hrvata i njihovo ranoarijsko naslijedje u kulturi i jeziku, bili su politički proganjani ili u zatvorima. Zbog rada na predslavenskoj etnogenezi antičkih Hrvata, u Jugoslaviji su čak bili ubijeni dr. Kerubin Šegvić, prof. dr. Milan Šufflay i prof. Mitjel Yošamya. Niz drugih iztraživača predslavenskog podrijetla antičkih Hrvata, u jugokomunizmu nakon državnog udara od 1971, prošli su uzastopne progone i dugogodišnja logorske robije, npr. prof. Mirko Vidović, Mato Marčinko, prof. Zlatko Tomičić i drugi, koji su još i danas djelatni u proučavanju naše etnogeneze.

Abstract

Iranic Croats persecured (imprisoning and killing of non-Slavs in Yugoslavia): The pioneer scholar studying Croats origin was Prof. dr. Joseph MIKOCZY - BLUMENTHAL. He published an early theory on the old Persian origin of recent Slavic Croats from the ancient Medians (West Iran), presented in his doctoral dissertation "Croats of Slavic group originated from Sarmatians descending from Medians" (Royal Academy of Zagreb 1797). After the establishing of Yugoslavia in 1918, all specimens of this thesis in the archives of Yugoslav Academia disappeared and were eliminated by extreme fanatized yugoslavists 'Vukovians', to delete the Persian origin and Preslavic history of early Croats - then only its summary persisted. Then during 20th century followed the Yugoslav persecutions against all iranistic studies and related scientists from 1918 to 1990, when the medieval Slavic origin of Croats became an obligatory "verity". In ex-Yugoslavia during 70 years any studies on the Preslavic and Iranian origin of Croats were strongly forbidden as a crime, all iranistic literature was confiscated and burnt as hostile texts, many investigators of Persian origin were imprisoned in political camps, and 4 scientists who studied Preslavic history of ancient Croats were even killed by the secret police: Prof. dr. Milan ŠUFFLAY (1979-1934), dr. Kerubin ŠEGVIĆ (1867-1945), dr. Ivo PILAR (1870-1933), and prof. Mitjel YOSHAMYA (1897-1976). Therefore this new Slavic origin was inculcated to many Croats literally by “the sword and fire”, and so its scientific credibility became very disputable.

Proslov

Prošla su već preko dva stoljeća, odkad je naš prvi akademski povijestnik, prof. dr. Josip Mikoczy-Blumenthal (1734-1800) na Sveučilištu Zagreb u svojoj disertaciji 1797, razradio prvu znanstvenu razpravu o antičkoj starosti i iranskom podrijetlu Hrvata od ranoarijskih Medijaca po antičkim i srednjovjekim povijestnim izvorima (MIKOCZI 1797, BARLE 1907, FRANCEV 1933, SAKAČ 1956). Njegove je nalaze potom u 19. i 20. stoljeću potvrdio i proširio cijeli niz europskih i hrvatskih znanstvenika (povijestnika, arheologa, lingvista, etnografa, antropologa) koji podržavaju iransko podrijetlo Hrvata: npr. prof. J. Sobolewski, dr. M. Vasmer, dr. J. Hauptmann, prof. M. Villard, prof. F. Ramovš, dr. K. Jireček, dr. J. Strzygowsky, dr. N. Županič, prof. I. Pilar, dr. D. Mandić, ...itd.

Na tom je najviše radio prof.dr. Stjepan Krizin SAKAČ (1890-1973), direktor Orientalnog instituta u Rimu, koji je objavio 17 obsežnih razprava o iranskom podrijetlu Hrvata i o njihovoj ranoarijskoj kulturi, jeziku, folkloru, pa je bez njegovih radova nemoguće upoznati ranohrvatsku povijest. Zato je on glavni promicatelj naše iranske teorije pa je u Jugoslaviji smatran državnim neprijateljem, a njegovi su tekstovi bili nepoželjni i prešućeni jednako kao i ranija iztraživanja J. Mikocija i većine inih iranista. Početkom 20. st. u Zagrebu postoji i Udruga hrvatsko-perzijskog prijateljstva, ali nakon srbijanske prevlasti nad Hrvatskom od 1918, u Jugoslaviji je to društvo zabranjeno i ukinuto.

Zabrane iranskog iskona

Kroz 7 desetljeća Jugoslavije je bilo kakvo spominjanje ranijega predslavensko-antičkog, a nadasve iranskog podrijetla Hrvata prije inih Slavena bilo strogo zabranjeno s kaznenim posljedicama kao neprijateljska djelatnost, jer su novosmišljeni Srbo-Hrvati morali političkom silom postati čistokrvnim južnim Slavenima. Većina naših znanstvenika koji su tada proučavali iranski izkon Hrvata i njihovo ranoarijsko naslijedje u kulturi i jeziku, bili su politički proganjani i na sve načine zlostavljani ili pod logorskom robijom. Dapače zbog rada na predslavenskoj etnogenezi antičkih Hrvata, u Jugoslaviji su čak bili ubijeni povijestnici dr. Kerubin ŠEGVIĆ, prof.dr. Milan ŠUFFLAY i prof. Mitjel YOŠAMYA - o tom pobliže kasnije.

Raniji izvorni hrvatski jezik s nizom indoiranskih osobitosti, u Jugoslaviji je nasilno ukinut od 1918, a mnoštvo starohrvatskih riječi uglavnom iranskog podrijetla kojih nema u srbijanskom, bile su zatim zabranjene kao tzv. "klerofašistički" izrazi. Odonda je diljem Hrvatske nametnut novi i posvema slavenski tzv. "srpskohrvatski" jezik (Vukopis) prema njhovom ideologu Vuku Karadžiću tj. srbojekavski govor pravoslavnih Vlaha iz Bosne (Bileća), dotada nepoznat za većinu Hrvata koji su prije Jugoslavije bili 2/3 razni ikavci, 1/4 kajkavci i jedva 7% ijekavci. Nakon toga su indoiranske riječi u Hrvatskoj očuvane uglavnom samo još u lokalnim domaćim dialektima na selu (kajkavski, čakavski i šćakavska ikavica), koji još i sada sadrže značajan udjel predslavenskog indoarijskog rječnika.

U Jugoslaviji je do njena raspada konačno prevladao najteži panslavenski rasizam, puno gorji od ikakvog apartheida. Tako su tu usred kulturne Europe naši Iranohrvati, Nijemci, Albanci, neposrbljeni Vlasi i svi drugi "sumnjivi i nepodobni" Neslaveni postali bezpravnim stvorenjima drugoga reda koji su većinom natjerani u društveno podzemlje, politička geta i logore, gdje ih se slobodno šikaniralo, zatvaralo i ubijalo. Glavni "naučni argumenti" visokoučenih slavista i Vukovaca prema onima koji ne djeluju i ne misle slavenski, bili su odkazi s posla i željezne štange kojima se fizički likvidiralo neistomišljenike. Posljedice i izvori ovoga slavenorasizma u Hrvatskoj nisu posvema uklonjeni niti danas, a njegovi najgori i najopasniji javni nastavci još su kod nas fanatični panslavizam u kulturi i Vukov ekstremizam u jeziku, koje zbog njihovih širih interesa i novog svjetskog poretka još potiču i financiraju globalističke "liberalno-demokratske" snage iz inozemstva.

Nakon 7 desetljeća posvemašnje zabrane i ideološkog sotoniziranja iranskog podrijetla Hrvata kroz jugoslavenske škole i javne medije, a k tome još i novije zapadne propagande o Iranu, kod većine Hrvata pa i mnogih intelektualaca su glave već posvema izprane od bilo kakvih predslavenskih primisli. Još i danas kod mnogih prosječnih Hrvata traje silom nametnuto uvjerenje da je za nas bolje biti "demokratskim" Slavenima iz Europe, negoli "ekstremno-rasističkim" Arijevcima iz Azije. Unatoč obnove hrvatske državnosti i značajnim promjenama hrvatske vlasti i adminstracije, na sveučilištu i akademiji se zbog njihove tzv. "akademske nezavisnosti" malo toga promijenilo. Ondje su većinom ostali stari jugoslavenski profesori i akademici postavljeni po partijskim direktivama iz Beograda, osobito na području povijesti, lingvistike i geografije. Tako oni sve dosad u javnosti nameću Hrvatima čistokrvno slavensko podrijetlo i još uporno odbijaju bilo kakve indoiranske utjecaje kod nas.

Niz antičkih pismenih dokumenata i predslavenskih arheonalaza, koji očito potvrdjuju postojanje ranijih Iranohrvata na Starom Iztoku, za režimske jugoistoričare su naprosto bili "nemogući i neverovatni" pa su ih po partijskoj direktivi odozgor jednostavno odbacili i prešutili kao nepostojeće, a oni i njihovi mladji klonovi to isto rade do danas. Čak i neke svjetski općepoznate povijestne dokumente, ovi pseudoznanstveni "jugoistoričari" u našoj javnosti namjerno izkrivljuju i u svojim tzv. 'preradama' tako ih lažno izvrću od originala, da u njima rani Hrvati postaju posvema neprepoznatljivi. Literatura s takvim dokumentima se u Jugosaviji nije smjela nabavljati niti uvoziti, a ako je već odprije postojala u knjižnicama, na sumnjive je načine iz njih navodno "nestala" uz jugoslavensku i stranu pomoć, najviše iz Sveučilišne knjižnice i čak iz Nadbiskupijskog arhiva. Medju inima je iz Arhiva JAZU uklonjena i bez traga "nestala" pionirska disertacija J. Mikocija 1797, o iranskom podrijetlu Hrvata.

Zabranjeni dokumenti o Prahrvatima

Sada se kronološkim redom navode neki važniji dokumenti o antičkim predslavenskim Hrvatima i to prvenstveno oni već odavna pronadjeni koji su i u svjetskoj javnosti dobro poznati najmanje pola stoljeća bar od svjetskog rata, ali su kod nas bili zatajeni i pod zabranom ideološko-policijske cenzure, ili tek poneki dopušteni ali tada u lažno-izkrivljenoj i tzv. "pročišćenoj" cenzuriranoj verziji tj. besmisleni za Hrvate.

Prapovjestni zapisi iz prednje Azije

Prapovijestni nadpisi s nazivima predslavenskih naroda sličnih Hrvatima, poznati su već od 23. stoljeća prije Krsta, ali ih slavisti sve redom prešućuju. Najstariji je Hurw-Urdu na ranoarijskoj pločici iz Urkiša u Siriji, pa Hurrwuhé na klinopisu mitanskog kralja Dušratta i Huratina u tekstovima Urartu iz Vana, u Starom zavjetu Biblije je narod Hiviti, zatim Harauvatya i Harahvatiš u desetak nadpisa perzijskih Ahemenida, na elamitskom Harraovatis u 6. st., Isidoros Charaxenos je zapisao Horohoâd, ...itd. U 2.- 4. stoljeću slijede već jasna rimska izvješća iz antike o indo-iranskim plemenima na sjeveroistoku Crnoga mora: Sindi, Maeoti, Sarmatae, Horoathi ...itd.

Antički dokumenti uz Crno more

Oko god. 200 po Kr. u doba Rimskog carstva, u antičkoj luki Tanais na Azovskom moru (na obali nasuprot današnjeg Rostova) uklesane su 2 zidne ploče sa 3 grčka zapisa o Hrvatima, sada u Arheološkom muzeju St.Peterburg pod registarskim brojevima 430 i 445. Većina 'jugoistoričara' ih po direktivi odozgor prešućuje i tek poneki lažno navode jugo-izmišljotinu, da je tobože to bila samo "nadgrobna ploča na kojoj se tek usput spominje neki slavenski pojedinac tzv. 'Chorvatos' koji se izdaleka doselio u Tanais" što nema nikakve veze s izvornim tekstom! Po ruskim znanstvenicima koji su našli, objavili i analizirali ove ploče, to su službeni nadpisi na javnim zgradama: Jedna ploča označuje gradsku vijećnicu s iranskim imenom "Sandarz gradonačelnik Hrvat" (Sandarsios archon Horoathos), što znači da su tada Iranohrvati bili većina u Tanaisu, a ne tek pojedini doseljenik. Druga veća ploča označava javnu sabornicu s navodom "Synodos Horouathon" što doslovce znači Hrvatski sabor, pod našim kraljem Julios SARMATES II. (vladao od 175.-211.). Nedavno je uz Azov još nadjen i hrvatski grb iz 2.stoljeća, pa sve to dokazuje da tamo već onda živi cijeli jedan državotvorni narod antičkih Iranohrvata. Zato ruski i drugi strani znanstvenici ove većinom smatraju ranim antičkim Hrvatima, ali su u Jugoslaviji ti zapisi smatrani za "nemoguće i nevjerojatne" - samo zato jer su stariji od ikakvih srednjovjekih Slavena pa samim time ugrožavaju Jugoslaviju.

Potom u 4. stoljeću, rimski povijestnik OROSIUS Presbyter u svom "Pregledu povijesti svijeta" god. 418, na sjeveroiztoku Crnoga mora navodi indoarijski narod Horiti (zapisan i u Bibliji), a u 6. stoljeću sirijski povijestnik ZACHARIAS Rhetor u svojoj "Povijesti Crkve" 559. takodjer uz Azovsko more izričito navodi indoarijski narod Hrwts (= Hrvati na ranoarapskom). Sva predhodna dokumentacija o antičkim Hrvatima je starija od poznatih zapisa o prvim Slavenima i baš zato je u Jugoslaviji njezino navodjenje i posjedovanje bilo zabranjeno i policijski progonjeno kao neko zlodjelo protiv države.

Srednjovjeki zapisi ranih Hrvata

Primorski Iranohrvati na Crnom moru su još bili saveznici perzijskih Sassanida. Kada je 625. perzijska vojska kralja Khosrava II. napadala Carigrad (Bizant), savezna Hrvatska mornarica pod našim predslavenskim admiralom Khadzik-om takodjer je napala tjesnac Bospor, ali su ih Grci odbili. Ovo je bio zadnji izravni vojni savez Hrvata i Perzijanaca: Potom ovi pomorski Iranohrvati (ikavski Crveni Hrvati) sele na zapad preko Peloponeza i Krete do Jadrana, gdje god. 640. naša flota napada luku Bari u Italiji i tada se naseljuju na iztočno jadransko primorje i otoke. Ovu našu flotu i 'jugoistoričari' spominju kao neke bezlične karpatske Slavene (odakle im toliki brodovi na kontinentalnim Karpatima ?), ali prešućuju iranohrvatskog admirala Khadzika i tadanji naš iranski savez. U 10. st., takodjer i iranski geograf Khudad Al-Alam u svojem zemljopisnom pregledu provincija u svijetu, u jugoiztočnoj Europi navodi zemlju Hrvatsku s glavnim gradom Khurdâb.

Bizantski car Konstantin Porfirogenet u grčkom izvorniku (De administrando imperio) prvi izrijekom navodi Hrvate kao susjede doseljenih Slavena tj. ne da su oni sami izravno Slaveni, a takodjer spominje da su došli iz pradomovine uz Crno more (Thalassa Skoteine) i da su im susjedi bili Tourkoi (Turci tj. muslimani). To je prvi zapis o Hrvatima koji većina slavista uopće priznaju da postoji i navode ga samo zato što istodobno spominje i Slavene, ali ga pritom zlonamjerno i lažno izkrivljuju, pa njihov slavistički "preradjeni prijevod" već nema puno veze s grčkim izvornikom: izbacuje se sve povoljno za Hrvate (kralj Tomislav, hrvatska vojska i flota itd.) da je car tobože lažno i krivo shvaćao, Crno more pretvaraju u "Baltik", Turke u "Madjare"... itd. Zar je taj učeni car bio toliko blesav (poput jugoslavista), pa nije razlikovao sjeverne Madjare i islamske Turke na iztoku, kada su mu se turski Seldjuki već približavali uz iztočnu granicu ugroženog Bizantskog carstva? Pod firmom Porfirogeneta, slavisti su nam u njihovu "preradjenom tumačenju" tj. u cenzuriranoj krivotvorbi podvalili gomilu lažnih izmišljotina, kojima unatrag opravdavaju Jugoslaviju, srbohrvatsko jedinstvo i njihov nametnuti Vukopis.

Potom u 12.- 13. st., nakon propasti Kraljevine Hrvatske pod domaćom dinastijom Trpimirovića (848 - 1102), madjarski su kraljevi zavladali tek sjevernom i zapadnom Hrvatskom. Naprotiv je južna Hrvatska (Dalmacija) zatim još obstojala 2 stoljeća kao posebna Orontska banovina pod našom neslavenskom dinastijom iranskih banova Khadziki (potomci već spomenutog admirala Khadzika): Yuran, Brenna, Sebenna, Maldukh, Kholman, Tollen, Ossor, Radoš, Bagdan. Ovi su nekršćanski Khadziki (novije slavizirani Kačići) dotad još zadržali staroiransku vjeru dualnog zoroastrizma i ovi su banovi Khadziki zadnji mazdaistički Iranohrvati koji ni tada još uvijek nisu bili slavizirani niti pokršteni. U Jugoslaviji do danas je ta neslavenska banovina bila zabranjeni tabu, ili se tek lažno spominje kao nekakva bezlična "slavenska kneževina" tzv. "Neretljani" i slične izmišljene gluposti u skladu sveslavenske dogme. Slične lažne "prerade" i svoje idejne krivotvorine dogmatski jugoslavisti nastavljaju i dalje sve do najnovije hrvatske povijesti (što više nema izravne veze s našom prvotnom etnogenezom).

Mogućnosti pradavnih kulturnih veza izmedju srednjovjeke Hrvatske i rane Amerike, bile su dijelom zapažene već u prošlom stoljeću: pleme Croatani, šahovnice na Andama itd. Potom je početkom sedamdesetih godina nadjena na istoku Brazila u primorskoj pokrajini Bahia kamena ploča srednjovjeke starosti prije Columba, s uklesanim nadpisom nalik našoj glagoljici. Svaka bi normalna civilizirana država u Europi, zbog takova kulturnog nalaza bila presretna i uložila napore u njegovu promičbu i proučavanje. Naprotiv u primitivnoj balkanskoj Jugoslaviji su Hrvati baš tada od 1972, nakon sloma "Hrvatskog proljeća" pod kuturnom diktaturom Stipe Šuvara opet ideopolitički proglašeni neplovnim kopnenim Slavenima. Po donedavnoj lažnoj jugo-historiji, zbog srpskohrvatskog "bratstva-jedinstva" Hrvati nisu smjeli biti pismeni prije Srba i zato su se postanak glagoljice i opismenjavanje dozvoljavali tek nakon Ćirila i Metoda s pokrštavanjem od 9. st., a prije toga bi Hrvati jedva postojali i bezuvjetno su morali biti neplovni i nepismeni kao Srbi i ini Slaveni. Zato je nalaz te glagoljske ploče iz Bahije kod nas smatran nemogućim, pa je u našoj javnosti ovo posve zatajeno. Novinske vijesti o tomu su kod nas partijskom cenzurom spriječene, pa je ovaj vrijedan nalaz bio poznat samo ponekim našim iseljenicima u Americi. Nakon što je naša “jugonauka” odbila prihvatiti taj nalaz, stvar su preuzeli Rusi, potvrdili da je to “slavensko pismo i jezik” i sve proglasili njihovim odkrićem Amerike (STOJKO 1973). Ipak je od devedesetih godina poznavanje srednjovjekih nadpisa na stijenama u Južnoj Americi mnogo bolje, jer je u prašumama Paragvaja naša prof.dr. Branka Sušnik sa suradnicima u novije doba pronašla iz 7.- 14.st. čak 61 sličnih glagoljičnih nadpisa poput Bahije, što je kod nas sad već nemoguće zatajiti.

Uništenje dokumenata u Jugoslaviji

Već pred dva stoljeća je kod nas izradjena prva znanstvena razprava o iranskom podrijetlu antičkih Hrvata: doktorska disertacija "Hrvati rodom Slaveni, potekli od Sarmata potomaka Medijaca (došli u Dalmaciju oko 630. s dopuštenjem cara Heraklija i oteli ju od Avara)", koju je prof. dr. Josip Mikoczy-Blumenthal obranio god. 1797. na Kraljevskoj Akademiji (Sveučilištu) u Zagrebu, što je bio znanstveni početak sveučilišne povijesti i iranistike u Hrvatskoj. Nakon I. svj. rata i stvaranja Jugoslavije, nastojalo se je svim mogućim sredstvima unatrag izmijeniti raniju povijest Hrvata, da bi se dokazala i opravdala ta fiksna ideja jugoslavenstva. Zato su sveslavenski dogmati (vukovci) zbog zatiranja starije i posebne hrvatske povijesti, od 1918. iz naših arhiva uklonili i uništili cijeli niz važnih izvornih dokumenata o ranijoj hrvatskoj povijesti, osobito u svezi našeg antičkog podrijetla i srednjovjeke Kraljevine Hrvatske.

Tada je iz arhiva Jugoslavenske akademije u Zagrebu, uz ostalo nestao i latinski izvornik ove Mikocijeve disertacije, jer politički ne odgovara novomu, bezuvjetno slavenskom iskonu hibridnih Srbo-Hrvata i odonda je dostupan samo njezin hrvatski sažetak u izvješćima JAZU (BARLE 1907, FANCEV 1933, SAKAČ 1956). Ipak je uništenjem te disertacije i inih dokumenata, pa zatvaranjem i ubijanjem znanstvenika nemoguće unatrag ukinuti našu povijest ni naknadno promijeniti antičko podrijetlo Hrvata, čije je proučavanje time samo privremeno odgodjeno. Unatoč tomu su dosad već 120 auktora objavili čak 249 stručnih tekstova (bez novinskih napisa) o predslavenskom podrijetlu antičkih Hrvata, pa je sada ova iranistička literatura već podjednako brojna kao i razglašeno štivo o kasnom srednjovjekom iskonu slavenskih Hrvata - samo što je sva ta predslavenska literatura o antičkim Hrvatima za bivše Jugoslavije bila zabranjena i prešućena kao nepostojeća.

Prognani i ubijeni istraživači Prahrvata

Na kraju se dokumentarno navode neke glavne žrtve jugoslavističkih progona i uništenja istraživača predslavenskog podrijetla antičkih Hrvata. Najgorju je kulminaciju taj slavenorasizam kod nas dostigao u Jugoslaviji za kraljeve diktature od 1929, pa opet od 1945-1960. i ponovo od 1971-1980. Tada su se zaredali masovni sustavni progoni Neslavena i etnogenetičara, ravni onima u Staljinovoj diktaturi i južnoafričkom apartheidu, gdje su tzv. naučni dokazi panslavista uglavnom bile željezne štange kojima se fizički uništavalo i likvidiralo neistomišljenike, a slavistički repovi tih progona i bezuvjetne prisilne slavizacije Hrvata i njihova jezika, kod nas se dijelom vuku sve do danas.

Prof. dr. Milan ŠUFFLAY

Rodio se kao plemić u Lepoglavi u Hrvatskom Zagorju 1879, po struki povijestnik. Školovao se u Zagrebu i studirao povijest u Zagrebu, Beču i Budimpešti. Prvo radi u Narodnom muzeju u Budimpešti i potom nasljedjuje svog učitelja prof. T. Smičiklasa kao profesor povijesti na Zagrebačkom sveučilištu, odakle ga Jugoslavija izbacuje nakon 1918. Kasnije je još politički osudjen i odležao je tri godine robije u logoru Srijemska Mitrovica. Najviše je proučavao hrvatsku državno-pravnu povijest, a uz to je poznat i kao jedan od najboljih medjunarodnih stručnjaka za povijest Albanije. Najvažnije je znanstveno djelo izradio zajedno sa Smičiklasom: Codex diplmaticus Regni Croatiae (1904-1914) tj. pregled svih poznatih pravno-diplomatskih dokumenata o povijestnom razvtku hrvatske državnosti, kao i sličan pregled o pravnoj povijesti Albanije (Acta Albaniae I.-II.), a obradio je i vjerske tragove iranskog mazdaizma u južnoj Hrvatskoj (Zaratustra u Crvenoj Hrvatskoj, 1931). Napisao je još niz povijestnih članaka i razprava u raznim časopisima i zbornicima u Hrvatskoj, Austriji i Madjarskoj, kao i dva povijestno-putopisna romana. Nakon uvodjenja diktature kralja Aleksandra Karadjordjevića, dr. Šufflay je zbog svoga hrvatskog uvjerenja, suradnje s Albancima i napisanih tekstova, u 8h navečer dne 19. veljače 1931, pretučen i ubijen nasred Zagreba na ulici železnom štangom, slično kao potom i njegov stariji istomišljenik dr. K. Šegvić. Stvarni je njegov ubojica u dogovoru s jugoslavenskim žandarima po direktivi kralja bio policijski agent Zwerger, čelnik velikosrbskog pokreta Mlada Jugoslavija, dok je u javnosti podmetnuta lažna vijest da ga je tobože ubio Nikola Jukić.

Dr. Kerubin ŠEGVIĆ

Rodjen je u Splitu 1867, po djelatnosti povijestnik i književnik, po uvjerenju izraziti Hrvat i pristaša Stranke prava. Gimnaziju i teologiju završava u Zadru, pa u Zagrebu studira slavistiku, a potom radi kao gimnazijski profesor u Splitu, Sarajevu i Zagrebu. Napisao je većinom u izdanjima Matice Hrvatske brojne novele, novinske članke i više povijestnih romana npr. "Boj na Grahovu", "Posljednji Kotromanići", "Dnevnik E. Kvaternika", itd. Objavio je i značajne književno-jezične razprave kao "Književne studije" i "Povijest hrvatske književnosti", koje su kod nas vukovski jugoslavisti odbacili i zanemarili većinom iz ideopolitičkih razloga. Prvi je kod nas jasno i višekratno pisao o puno starijem podrijetlu hrvatskog pisma glagolice bar 2 stoljeća prije Ćirila a možda i ranije npr. u studiji "Glagolica i njezino podrijetlo" (1938) i ini slični radovi. Takodjer je objavio dvije važne studije o protuhrvatskoj djelatnosti medjunarodne masonerije kod nas, kao i svoju najvažniju znanstvenu razpravu "Die gottische Abstammung der Kroaten" (1935) u kojoj jasno zastupa ranije neslavensko podrijetlo Hrvata prvenstveno od germanskih Gota. Ove njegove nepoželjne studije o masonima i o etnogenezi zatim su ga koštale života:

Nakon rata i propasti NDHrvatske su sve gotske kulturno-jezične pojave kod Hrvata u jugo-komunizmu postale krajnje opasne i zabranjene, jer su tada pradavni Goti doslovno smatrani "pra-nacistima". Zbog toga su primitivni i krvoločni Titini jugo-partizani uskoro nakon tzv. "oslobodjenja" (od života i imovine), u osvojenom Zagrebu krajem 1945. uhitili prof. Šegvića, krvavo ga mučili i ubili usred Zagreba, pa tek naknadno već mrtvoga lažno osudili. Kidnapirani prof. K.Šegvić je u novoj Jugoslaviji, zbog tih svojih tekstova prvo krvavo izmasakriran, potom je njegovo razkrvareno tijelo privezano iza automobila i tako polumrtvoga su ga navlačili po zagrebačkim ulicama sve do Savskog mosta, gdje je još poluživ razčetvoren na komade i bačen u Savu. Tek danima nakon tog njegova mučeničkog umorstva je naknadno održano lažno sudjenje bez njega (koji je već ranije odplutao Savom nizvodno), pa je kao tzv. "klerofašist" posmrtno osudjen na tobožnje 'strijeljanje', što je formalno objavljeno u novinama za naivne (koji tomu dielom još vjeruju do danas).

Dr. Ivo PILAR

Bavio se hrvatskom povijesti i našim mazdaizmom. Školovao se u Zagrebu, Beču i Parizu, doktorirao iz prava 1899. i većinom radio kao odvjetnik. Objavio je više književnih djela (u listu "Vijenac" itd.), a od povjestnih mu je najpoznatije "Južnoslavensko pitanje" 1918. Od inih stručnih djela su najvažnija ona o starohrvatskom mazdaizmu i bogumilstvu iranskog podrijetla: "Bogomilstvo kao religiozno-povijesni, te kao socijalni i politički problem" (1927) i "0 dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju" (1931). Zadnji mu je članak "Immer wieder Serbien" (Berlin 1933) protiv velikosrbske diktature u Jugoslaviji. Zbog toga teksta je tobože počinio inscenirano samoubojstvo dne 3. rujna 1933, iako je po svim pokazateljima dosad najvjerojatnije, kako ga je zapravo ubila jugoslavenska tajna policija.

Prof. Mitjel YOŠAMYA

Rodio se na Krku 1897, po struci povijestnik. Školovao se u Senju i u Istri na gimnaziji Pazin, a studirao u Zagrebu povijest, zemljopis i njemački jezik. Nakon I. svj. rata je već kao apsovent, proputovao veliki dio Azije u potrazi za ranorvatskim pretcima, od Kavkaza pa preko Turkestana sve do Mongolije i Sibira, kao i muzeje u Rusiji i ostaloj Europi. Bogata zapažanja, bilješke i literatura s tog višegodišnjeg jahanja diljem Azije bila su ključna usmjerba i podloga za njegovo kasnije proučavanje naše rane povijesti i etnogeneze. Potom je radio kao gimnazijski profesor u Krku, Senju, Karlovcu i Zagrebu. Najviše se bavio starohrvatskom povijesti, glagolicom i etnogenezom, a osobito povijesti otoka Krka. Nakon razrade svojih podataka iz Azije, u poredbi s dostupnom literaturom o našoj etnogenezi, prvi je jasno razvio predočbu o pradavnom ranoarijskom podrijetlu Hrvata izravno od protohistorijskih Prahrvata na Starom Iztoku, još davno prije ikakvih Slavena. Kao naše prve pretke pronašao je mitanske Hurite (Hurrwuhé Marianni) iz gornje Mezopotamije pred 3.600-3.300 god. Takodjer je pročavao domaće epske legende o starorvatskoj povijesti, iz čega mu je najvažniji popis Veyske Povede I.-VIII. (Krčke legende), a bavio se i čakavskim dialektom. Većina radova objavljena mu je posmrtno u novoj Hrvatskoj. Zbog hrvatskog uvjerenja i rada na predslavenskoj etnogenezi, nakon rata je progonjen kao "klerofašist", izbačen iz profesorske službe i u Ranovićevoj diktaturi pokušano je njegovo prvo ubojstvo na Kordunu. Nakon državnog udara je od 1971, ponovo progonjen i konačno ubijen gušenjem 1976, a leš je naknadno bačen u Velebitski kanal da se prikrije uzrok kao navodno utapanje.

Ostali progonjeni povjestnici

Niz inih iztraživača predslavenskog podrijetla antičkih Hrvata, u komunističkoj Jugoslaviji i nadasve nakon državnog udara od 1971, nisu prošli puno bolje, iako su uspjeli nekako preživjeti uzastopne progone i dugogodišnja logorske robije (St.Gradiška, Goli otok itd.), nakon čega su odpušteni kao doživotni invalidi. Medju takvim su logorskim žrtvama progona zbog svojih povijestnih tekstova i hrvatskih uvjerenja npr. Mato Marčinko, prof. Zlatko Tomičić, prof. Mirko Vidović i drugi koji su još i danas djelatni u proučavanju etnogeneze Hrvata.

Najnovija žrtva ove licemjerne slavističke inkvizicije danas je u Hrvatskoj postao prof.dr. Ivan Biondić kojem su, nakon višegodišnje hajke jugoslavističkih medija, najprije zabranjena predavanja njegova nepodobnog kolegija “Etnogeneza Hrvata”, a potom mu je ideološki ukinuto i profesorsko mjesto na zagrebačkom sveučilištu (znakovito je kako je to mjesto preuzela izvjestna nastavnica Uzelac). To nije jedini, nego tek najnoviji od više sličnih slučajeva javnog apartheida protiv neslavena u današnjoj opet slaviziranoj Hrvatskoj. Jedina je razlika od Jugoslavije što takvima (bar zasad) još nije skinuta glava kao gore spomenutima. Dvadesetak godina nove Hrvatske bilo bi ipak dostatno vrijeme da se stara komunistička ponašanja i jugoslavenske navike glede etnogeneze i ostaloga konačno ipak počmu mijenjati!

Novo-slavski progoni

Na prijelazu tisućljeća oko god. 2000, umjetno nakalemljeni panslavizam u Hrvatskoj iz stare političke ideologije dosad je već prerastao u pravi religiozni pokret, koji je tu postao paralelan sa kršćanstvom i islamom – kao treća velika religija kod Hrvata, koja se tu sada doslovce zlorabi kao novi “opijum za narod” – da bi se naivne Hrvate lakše i bezbolnije opet uguralo u treću jugoslavensku8 Balkaniju ili tzv. "Jugosferu". Nakon znanstvenog udara neslavenske biogenetike, nova središnja dogma (teorem) toga vjerskog panslavizma danas približno glasi: ako i nema vidljivih slavenskih gena, mi moramo biti Slaveni po duhu svetomu, jer smo slavenskim jezikom preuzeli i slavenski duh, kulturu, način mišljenja i time postali stvarnim Slavenima (?) – no comment. Najrigidniji sveslavenski dogmati koji vode taj vjerski panslavizam, kod nas čak i načelno odbacuju bezvrijednost moderne biogenetike kao inozemne protuslavenske zavjere. U okviru toga je i bezuvjetna vjera u naš raniji panslavenski politeizam tj. da su odprije naš izvorni panteon svakako morali biti Perun & Company, nakon čega su nam kršćanstvo (ili islam) tek naknadno nametnuti.

Ranije kulturno-obrazovne ustanove u kojima stoluju jugoslavisti, odnedavna su zapravo prerasle u vjerske medrese (sjemeništa) panslavizma: akademija, Filozofski fakultet, Staroslavenski institut itd. Vjerni štovatelji te reciklirane panslavenske religije danas obuhvaćaju tek oko 20 – 25% pučanstva Hrvatske, ali su zbog izostanka lustracije, njihovi naslijedjeni kadrovi iz bivšeg yugo-režima dosad uglavnom preostali na važnim i ključnim položajima državnoga, gospodarskog i obrazovnog establishmenta u Hrvatskoj. Izim tih starih jugo-kadrova koji dijelom iz interesa brane svojim jugoslavizmom stečene položaje i privilegije, pod njihovim patronatom danas se u tim panslavenskim medresama dijelom već uspješno kloniraju i novi mladi promašeni panslavisti, tj. vjerskim sveslavenstvom zadojeni i fanatizirani mudžahedini panslavenskog podmlatka, koji agresivno promiču i nameću svoj već davno anakronični jugoslavizam u našoj javnosti.

Odnedavna je i u Hrvatskoj već dobro organizirana i proradila je umjesto UDBe u zadnjih par godina nova panslavenska inkvizicija (tj. Sinovi UDBe), kojoj je glavni zadatak da se iz javnih položaja smaknu svi oni koji su zapreka održanju, širenju i nametanju vjerskog panslavizma. Njihovi napadi za smicanje nepodobnih imaju već ustaljenu i uspješnu proceduru javnog linča protiv nepodobnih koje tretiraju kao divljač u lovištu: Prvo započinju verbalnu “paljbu” protiv istaknutih neslavena preko internetnog portala “Connect” koji se inače već par godina ističe protuhrvatskim djelovanjem spram naše inteligencije. Potom slijedi protiv istih javni linč i uzastopne diskvalifikacije kroz ine medije, najčešće kroz “Jutarnji list”, “Slobodnu Dalmaciju” i slična multi-kulti glasila po već provjerenoj ratnoj metodi Goeringa: “Triput ponovljene laži konačno postaju istinom !”. Nakon toga, kad su ti panslavenski bojovnici upornim ponavljanjem podvala već preparirali ili bar umrtvili kritičku javnost, slijedi operacionalizacija njihove fanatične fatve tj. egzekucija nepodobnih neslavena.

Još u donedavno doba Jugoslavije, takvo što bi završavalo panslavenskim glavosjekom tj. UDBA bi fizički likvidirala nepodobne etnogenetičare kao što su zbog znanstvenog nepriznavanja slavenstva u Jugovini tako smaknuti npr. dr. Kerubin Šegvić, prof. dr. Milan Šufflay, dr. Ivo Pilar, prof. Mitjel Jošamya i ini, pa još desetak ostalih koji su isto zbog neslavenskog mišljenja odrobijali desetljeće ili duže u jugo-komunističkim konclogorima Goli, Gradiška i drugdje. Novija licemjerno-besramna žrtva te panslavenske inkvizicije danas je u Hrvatskoj postao prof. dr. Ivan Biondić kojem su, nakon višegodišnje hajke spomenitih križarskih medija, najprije zabranjena predavanja njegova nepodobnog kolegija “Etnogeneza Hrvata”, a potom mu je ideološki ukinuto i profesorsko mjesto na zagrebačkom sveučilištu (znakovito je kako je to mjesto preuzela izvjestna nastavnica Uzelac). Kao vrhunac svega mu je nedavno zaplijenjena i vjerojatno uništena njegova radna biblioteka s iranističkom literaturom o Prahrvatima. To nije jedini, nego tek noviji primjer od više sličnih slučajeva javnog apartheida protiv neslavena u današnjoj opet javno slaviziranoj Hrvatskoj. Najnoviji brutalni primjeri progona zatvorom i ludnicom protiv iranističke "zvjeradi na odstrijelu" u tomu jugo-udbaškom lovištu jesu dr. Miroslav Dorešić, dr. A.Ž. Lovrić i ini, vidi još o tomu: Hrvatski fokus br. 59.

Jedina je razlika od Jugoslavije što takvima (bar zasad) još nije fizički skinuta glava kao inima gore spomenutim. Umjesto toga je zadnjih godina uveden novi "specijalitet" u sadanjoj vazalnoj "hrvatskoj" poludržavi, pa se umjesto fizičke likvidacije sofisticirano primjenjuju staljinske metode kao u bivšem Sovjetskom Savezu ili danas "Ankang" u Kini: Nepodobni intelektualci i etnogenetičari s neslavenskim primislima se proglašuju "ludjacima", a njihovi tekstovi o našemu iranskom ili inomu neslavenskom iskonu se diagnosticiraju kao "paranoidne halucinacije", pa ih kidnapiraju "službeni organi" i ubacuju u ludnicu (zagrebačko Vrapče, Kampor na Rabu ili slično), gdje počinje tzv. "liječenje" otrovnim psiho-drogama za brisanje i zaborav takvih nepoželjnih primisli. Od godine 2008. do danas su u Hrvatskoj već sigurno poznata bar 3 takva slična slučaja, a zajedno s prikrivenima ih je ukupno već oko desetak tj. najmanje po tri godišnje. To su najnoviji primjeri nametanja nam slavenstva ognjem i mačem, tj. modernije orwelski: otrovnim psihodrogama u našim sofisticiranim psihozatvorima, vidi još pobliže Psihostaljinizam u Hrvatskoj.

Da gornji ekscesi nisu tek slučajnosti nego već opći javni trend novog nametanja južnoslavenstva, dokazuju još i najnoviji postupci uzastopnog likvidiranja i izbacivanja Tanajskih ploča (prvi europski zapisi Hrvata iz 2.-3. stoljeća) sličnom poltronskom jugo-metodom kao skidanje Tuđmanovih slika početkom "detuđmanizacije': njihovi su javno izloženi odljevci tako nedavno skinuti i izbačeni npr. iz zgrada Matice Hrvatske, pa iz Pedagoškog fakulteta Zagreb, ...itd. I tako, dok čak i dekan Istoričeskog fakuljteta u Petrogradu, prof.dr. Aleksandar Mayorov odnedavna službeno objavljuje Rusiji i svijetu kako je antička Velikaya Horvatiya pontskih Iranohrvata iz 4.- 6. stoljeća bila praosnova današnje ruske državnosti i rani piemont oko kojeg su se okupili Praslaveni: - Dotle naši uporni balkanski jugoslavisti tu sada trabunjaju o "ruskim ustašama", pa iznova vraćaju kotač povijesti unatrag na promašene južnoslavenske fikcije o bezuvjetnim Slavenohrvatima i opet nam uvode primitivni srednjovjeki lov na neslavenske vještice ...

Ukupne posljedice

Sve navedeno nam sada jasno dokazuje, kakvim su sve nasilnim postupcima u 20. stoljeću dosad Hrvati morali postati čistim Slavenima, kao uporabljiv ljudski materijal za izgradnju promašene Jugoslavije. Prisilno se slavenstvo kroz 7 desetljeća Jugoslavije nametalo Hrvatima doslovce "ognjem i mačem" tj. prvo su uklonjeni i uništeni zamalo svi nepodobni dokumenti, koji su dokazivali prastaru ranohrvatsku povijest i našu srednjovjeku državnost. Takodjer su nemilice progonjeni, zatvarani i dijelom čak poubijani nepodobni hrvatski znanstvenici nezavisnog mišljenja, koji su poznavali i proučavali ranohrvatsku povijest. Potom u Jugoslaviji kao lažni "povjesničari" ostali djelovati većinom poluznanstveni ideološki poltroni pod nadzorom jugo-komunističke partije, koji su zato partijskim odlukama nagradjeni visokim akademskim titulama. Ovi su zatim za Hrvate unatrag sklepali novu zajedničku "srpskohrvatsku" povijest čak od srednjega vijeka, koja je partijskom odlukom morala započeti tek s kasnim srbohrvatskim podrijetlom iz zakarpatskih močvara.

Nakon svega je kroz jugoslavensko školstvo i javne medije, novine i radioteleviziju, započela sustavna i masovna kampanja "ispiranja glave" Hrvatima od svih ranijih nepodobnih spoznaja o vlastitoj narodnoj povijesti, koja više nije smjela biti starija od Srba i sve je moglo započeti tek sa srednjovjekom doselidbom južnih Slavena. Oni svjestniji, koji to nisu htjeli prihvatiti, završili su u zatvorima i unštena im je sudbina, ili su kao iseljenici morali nestati u inozemstvo. Nakon 7 desetljeća takvoga sveslavenskog terora, čak i sada nakon razpada Jugoslavije su mnogim Hrvatima još uvijek ostali preparirani mozgovi, zapečaćeni fiksnim idejama o našemu bezuvjetnom slavenstvu. Zato će trebati još niz godina prosvjećivanja, da bi slavenstvom zaglupljeni Hrvati opet shvatili, kako smo uglavnom samo po jeziku slavizirani, dok većina današnjih Hrvata ipak potječu dijelom od Ilira i od antičkih Iranohrvata iz prednje Azije.

Literatura

  • BARLE, J. 1907: Nešto o životu Josipa Mikoczya. Hrvatska Prosvjeta 15, Zagreb.
  • BAUER, A. i sur. 1993: Tko su i odakle Hrvati (Revizija etngeneze). Znanstveno društvo za proučavanje etnogeneze, 104 p., Zagreb.
  • CRNKOVIĆ, F. 1999: Dva stoljeća hrvatske iranistike, od Mikocija do Marčinka i Lovrića. Hrvatski književni list, 33: 3 - 4, Zagreb - Karlovac.
  • FANCEV, F. 1938: Dokumenti za naše podrijetlo Hrvatskog preporoda (1790 - 1832). Gradja JAZU XII, Zagreb.
  • FUREŠ, R.& al. 2009: Podrijetlo Hrvata (zbornik znanstvenog simpozija 2006). Muži zagorskog srca, Zabok, 144 str.
  • HERES, T. 1990: Hrvatsko ime u prošlosti i sadašnjosti. Revija Marulić 3: 291 - 307, Zagreb.
  • Iranski Kulturni centar: Staroiransko porijeklo Hrvata (zbornik simpozija), Zagreb-Tehran 1999.
  • KOENIG, F.W. 1931: Relief und Inshrift des Koenigs Dareios I. am Felsen von Bagistan. Leiden.
  • LATYŠEV, V. 1890: Inscriptiones antiquae orae septentrionalis Ponti Euxini. Volumen II, 430 - 455, Petropoli.
  • LOVRIĆ, M. 1998: Synodos Horouathon, 1800-godišnjica Hrvatskog državnog Sabora. Hrvatski književni list, 32/7: str. 8, Zagreb-Karlovac.
  • MAYOROV, A.V. 2006: Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress 208 p., Sankt-Peterburg.
  • MIKOCZY-BLUMENTHAL, J. 1797: Hrvati rodom Slaveni, potekli od Sarmata potomaka Medijaca (došli u Dalmaciju oko 630. s dopuštenjem cara Heraklija). Doktorat, Arhiv JAZU, Zagreb.
  • SAKAČ, S.K. 1942: Historijski razvoj imena Hrvat od Darija I. do K. Porfirogeneta (522. pr.Kr. - 959. po Kr.). Život 23 (1): 3 - 20, Zagreb.
  • STOJKO, J. 1973: Science Digest, 4: str. 57, April 73.

Poveznice

Reference

Original compilation, elaborated and adapted by GNU-license partly from Wikislavia.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Jugo-progon_iranista&oldid=35886"