Jadranski divlji sukulenti

Jadranski divlji sukulenti (samonikle i podivljale mesnatice na hrvatskim otocima i primorskom krasu): Ova originalna studija se kao otvoreni izvornik može slobodno kopirati bez izmjena uz citat auktora i izvora.

• Auktor: Dr.sc. A.Ž. Lovrić, Herbarium Adriaticum (ADRZ 1995), Zagreb-Sesvete, HR-10360, Croatia
• Izvornik: prienos iz Wikinfo, WikiFlora Adriatica

SUMMARY

Adriatic wild succulents (native and naturalized ones in Croatian coast and islands): The extensive rockfields of Adriatic Archipelago and coastal karstic mounts of southwestern Croatia include within Europe the richest native diversity of nearly eighty succulent taxa. A half of them are Crassulaceae, chiefly Sedum with thirty species, and a dozen are fleshy coastal halophytes of Chenopodiaceae; the rest are other families with some endemic succulents. The most pachycaul + pachyphyll endemic there is the halophytic coastal shrub Astragalus dalmaticus with bottle-fleshy caudex, thick branches and lenticular leaflets; the curious succulent endemic Genista pulchella is very divergent from any Genista, and its sterile succulent branches are more reminding of a Salicornia.

The very fleshy endemics of eastern Adriatic belong to the next families; Crassulaceae: Sedum rohlenae (S. montenegrinum), S. dinaricum, Sempervivum marmoreum subsp. blandum. Chenopodiaceae: Salicornia veneta. Asteraceae: Senecio fluminensis, Leucanthemum platylepis, Centaurea liburnica. Brassicaceae: Peltaria crassifolia, Aurinia hostiana. Legumes: Genista pulchella, Astragalus dalmaticus, Vulneraria tournefortii. Rubiaceae: Asperula borbasiana. Other half-succulent endemics with somewhat fleshy leaves and/or thick-inflated stems and pachycaul branches, are e.g. Astragalus hinkei, Ast. lactaris, Aurinia media, Brassica cazzae, Centaurea crithmifolia, Euphorbia veneta, Leucanthemum croaticum, Plantago wulfenii, Peucedanum crassifolium (s.s.), etc.

U v o d

Primorski kameni kras istočnog Jadrana u Europi sadrži najveću skupinu od osamdesetak svojta samoniklih sukulenata (mesnatica), koje tu najobilnije zajedno rastu na kamenitim olujnim burištima sa čestom zračnom posolicom. Crassulaceae su u Europi i kod nas najveća skupina samoniklih domaćih sukulenata, pa u flori Dinarskog krasa obuhvaćaju polovicu od šezdesetak divljih sukulenata, a naš najveći mesnati rod Sedum obuhvaća 1/3 njih.

Od inih divljih sukulenata na istočnom Jadranu su 1/5 obalni halofiti iz porodice Chenopodiaceae (Arthrocnemum, Sarcocornia, Salicornia i još ini polusukulentni), a ostalih dvadesetak izrazitih sukulenata pripadaju još inim našim porodicama: Asteraceae, Fabaceae, Brassicaceae, Apiaceae, Rubiaceae, itd. Domaći endemski polu-sukulenti s ponešto zadebljalim sočnim listovima na primorskom krasu još postoje iz porodica Euphorbiaceae, Plantaginaceae, Lamiaceae, Solanaceae, Rafflesiaceae (Cytinus) i dr.

Listovni sukulenti (pahifili)

Listovni sukulenti (chamaephyta succulenta): Ovaj poznati oblik mesnatih kserofita je vrlo čest u toplim subtropskim pustinjama, dok se oko Sredozemlja nalaze i u vlažnijoj klimi izvan pustinja, najviše na kamenim olujnim vjetrometinama. To su većinom polugrmići mesnatih listova, a rjeđi su i grmovi s odebljalom stabljikom, pa i neke jednogodišnje zeljanice mesnatih listova.

Grmasti lisni sukulenti

Grmoliki lisni sukulenti su dosta rijedki duž jugozapadnih balkanskih obala: Coronilla glauca, Lonicera stabiana, Rumex suffruticosa, Suaeda vera i Arthrocnemum glaucum, koji su uglavnom ograničeni na najtoplije i zasoljene priobalne vjetrometine.

Polugrmasti sukulenti

Polugrmasti lisni sukulenti s manjeviše zadebljalim i sočnim listovima su najbrojnija podskupina samoniklih kraških sukulenata s nizom endema i disjunktnih relikata na taurodinarskim vjetrometinama: Plantago wulfenii, Aurinia media, Centaurea liburnica, C. crithmifolia, Astragalus dalmaticus, Hyoscyamus muticus, Silene vulgaris ssp. suffrutescens, Suaeda salsa i dr.

Sukulentne trajnice

Trajnice mesnatih listova su razmjerno česte na Jadranu, npr. Crithmum maritimum, Centaurea adriatica, C. crithmifolia, Daucus gummifer (D. gingidium s.l.), Iberis pruitii (I. carnosa), Leucanthemum platylepis, Rumex indurata, Sedum dinaricum, Sempervivum marmoreum, Asperula borbasiana i dr.

Jednogodišnji sukulenti

Jednogodišnji lisni sukulenti su značajni za prave južne pustinje, dok su kod nas rjeđa pojava na olujnim i zasoljenim obalama, rtovima i otočićima, npr. Salsola pontica, Atriplex arenaria, Salicornia veneta, Senecio fluminensis, Anthyllis tournefortii i Microrrhinum aschersonii.

Stablovni sukulenti (pahikauli)

Sukulentni pahikauli: Stabljični sukulenti s manjeviše odebljalim sočnim granama ili mesnatim deblom su kod nas razmjerno rjeđi i ograničeni na zasoljene obalne vjetrometine, npr. Arthrocnemum glaucum, Astragalus lactaris, Ast. hinkei, Peucedanum crassifolium, Genista pulchella, Euphorbia veneta, Brassica incana ssp. mollis, Sarcocornia radicans, Sar. perennis, itd.

Glomazna skraćena debla ili makropodi (tipa baobab) su najčešći i najznačajniji tip prilagodbe kod odpornih drvenastih vrsta u pustinjama kao i na olujnim mjestima, gdje na stablima visine tek desetak metara prsni promjer debla može biti i više od metra tj. opsega preko 3-4m. Kod tih odpornih vrsta se slična manjeviše glomazna debla razviju i pri rastu ili uzgoju u zavjetrini, pa je to vjerojatno genetski predodređena prilagodba na nepovoljne kserofitne uvjete.

Također među najodpornijim grmovima i polugrmićima u pustinjama kao i na najjačim vjetrometinama i olujnim burištima česta su kratka i glomazna sočna debla (pahikauli) širine po desetak i više centimetara, npr. Astragalus lactaris, A. hinkei (A. curictanus), Aurinia affinis, Convolvulus tartonaira, Helichrysum litoreum, Crataegus insegnae (C. aegeica), Prunus ramburii, Limonium dictyophorum, Onosma croatica, Peucedanum crassfolium i niz inih sličnih.

Razgranjenost pahikaula

Rašljasto-viličasta pseudodihotomija je česti i značajan tip uzastopne razgranjenosti poput slova "Y" (clustering) kod odpornih kserofita na jakim vjetrometinama, npr. Euphorbia dendroides, Lavatera bryonifolia, Pistacia calcivora, Aurinia affinis, Brassica frutescens, B. botterii, Peucedanum crassifolium, Astragalus lactaris, Limonium dictyophorum, Halimione graeca i dr.

Orguljasti kandelabri

Orguljasti kandelabri, phanerophyta candelabriformia (lat. candela = svijeća, candelabrum = svijećnjak): To su tropski i subtropski kserofiti, koji duž južnih obala Balkana i pripadnih otoka rastu samo po najtoplijim obalnim i otočnim vjetrometinama na udaru vrućega pučinskog juga. Ovo su uglavnom prastari predglacialni relikti i paleoendemi iz oligomiocena ili čak iz paleogena (Mabberley 1974, 1976, 1978), kao ostatak primorske južno-terciarne paleoflore iz obala i otočja nekadanjeg praoceana Tetis. Za njih je značajna rašljasto-viličasta razgranjenost (pseudodihotomija), pa tako kod njih nastaju neobične krošnje poput orgulja ili razgranjenog svijećnjaka, a listovi su u pravilu nakupljeni u terminalnim rozetama na vrhovima grana.

Uz malobrojne iznimke, takvi su orguljasti kandelabri uglavnom odrvenjeli grmovi koji taksonomski pretežno pripadaju zeljastim porodicama i skupinama, gdje su njihovi ostali srodnici bez odrvenjelih grana. Primjeri su Pistacia calcivora (jedina takva iz drvenaste fam. Anacardiaceae), Euphorbia dendroides, Lavatera bryonifolia, Aurinia affinis, Convulvulus tartonaira, Halimione graeca, C. liburnica, itd. O podrijetlu i postanku takvih životnih oblika kod evolucionista postoje različita i često ideološki suprotna mišljenja.

Vršnorozetna stabalca

Vršnorozetna stabalca (phanerophyta palmoidea): To je najstariji primitivni tip tropskih kserofita preostalih iz južno-terciarne paleoflore na starijim oceanskim obalama Tetisa. Oko Balkana su ti oblici vrlo rijedki i ograničeni samo na južne obale Turske, Krete, južnojadranskog primorja i vanjskih pučinskih otoka srednjeg Jadrana.

To su većinom niska drvca nalik na miniaturne palme kod kojih je kraće uspravno deblo uglavnom nerazgranjeno i samo na vrhu nosi zrakastu rozetu velikih obješenih listova iz čijeg središta izbijaju veliki cvatovi s brojnim cvjetovima. Njihovi su reprezentativni primjeri kod nas Brassica cazzae (do 2m) na srednjojadranskim otočićima i Cyathoselinum palmoides (do 3m), uz južni Jadran. Većina evolucionista smatra ove životne oblike prastarim reliktima iz starijeg terciara (Cuatrecasas 1949).

Zaštitni ovoji (kolari)

Kserofitni zaštitni ovoji ili kolari (lat. collaris = ovratnik ili "kragna"): Zaštitni ovoji na granama su posebna pomoćna prilagodba kod kserofita u subtropskim polupustinjama i na sredozemnim vjetrometinama. Dok kod neotpornih zavjetrinskih vrsta stariji listovi uglavnom izgnjiju i posve odpadnu, kod odpornih kserofita u pustinjama i na vjetrometinama često stariji osušeni listovi dugo ne opadnu. Tako se oni osušeni i dalje godinama zadrže prilegli niz grane, bilo cijele osušene plojke kao ljuske ili bar preostaju njihove peteljke pa opadnu samo plojke. Tako kod pustinjskih kserofita i na vjetrometinama nastaju izduženi cjevasti ovoji od suhih starih listova ili peteljki nalik na čupavo krzno ili na ljuskavu zmijsku kožu, koji dugo i učinkovito zaštićuju izložene ogranke od mehaničke erozije i prekomjernog sušenja stalnim vjetrovima.

Ovakvi su zaštitni ovoji na vjetrometinama općenito češći kod otpornih grmova i kserofitnih polugrmića, dok su razmjerno rjeđi među otpornim zeljanicama, gdje prevladava pasivna zaštita stabljike i grančica poleglih i puzavih na tlu među travom ili kamenjem. Prema daljoj preobrazbi i prilagodbi starih listova ili peteljki, razlikuju se 4 glavna tipa takvih zaštitnih ovoja ili kolara: ljuskavi sikcikolari, čekinjavi fibrokolari, ježinasti spinokolari i tvrdi lignikolari.

Ljuskavi sikcikolari

Ljuskavi sikcikolari (lat. siccus = suh), je česti i najjednostavniji tip zaštitnih ovoja od osušenih plojka prileglih uz grane poput opnastih ljusaka, a najpoznatiji su primjeri iz tropskih planina veliki afrički Dendrosenecio i južnoamerička Espeletia. To je česti tip ovoja i kod naših odpornih zeljanica i polugrmića na olujnom krasu, npr. Aurinia spec.plur., Astragalus dalmaticus, Euphorbia pithyusa, Medicago pironae i dr.

Nitasti fibrokolari

Nitasto-čekinjavi fibrokolari (lat. fibra = nit) nastaju tako da plojka iztrune i razpadne se, ali dugo preostaju od listova čvrste sklerotizirane žile kao duge nitaste čekinje u obliku čupavog krzna niz grane i stabljiku. To je rjeđi tip zaštitnih ovoja kod izrazitih najodpornijih kserofita u najgorim pustinjama i orkanskim burištima, npr. neke palme, pa kod nas Peucedanum crassifolium, Plantago wulfenii i dr.

Ježinasti spinokolari

Ježinasti spinokolari (lat. spina = bodlja) nastaju kad nakon razpadanja trule plojke, dalje preostaju samo otvrdnule i ušiljene peteljke ili listne osi sa sklerotiziranom glavnom žilom u obliku čvrstim trnovitih bodlja koji oko grana i stabljike tvore ježinasti zaštitni ovoj. To je česti tip ovoja kod izrazitih pustinjskih i eolskih kserofita, npr. neke palme i kod nas Drypis sp.plur., Astragalus angustifolius, Euphorbia spinosa, Genista aristata, Carlina fiumensis, Carthamus baeticus, Eryngium dalmaticum, Chamaecytisus spinescens ampl., Salsola pontica, Sarcopoterium spinosum, itd.

Otvrdnuli lignokolari

Tvrdi šibasti lignokolari (lat. lignum = drvo) su rjeđa pojava kod najodpornijih reliktnih paleokserofita u pustinjama i na olujnim vjetrometinama. Nastaju od starih i tvrdo odrvenjelih peteljki (bez bodlje), koje su čvrsto prirasle uz stabljiku poput šibastog ovoja, kao na deblima mnogih palmi, a kod nas npr. Cyathoselinum palmoides, Astragalus lactaris, Limonium dictyophorum, Ptilostemon chamaepeuce i slični reliktni grmovi iz zeljastih porodica.

Sedum na Dinarskom krasu

Rod Sedum i ine otporne Crassulaceae na Dinarskom krasu: Crassulaceae su subkozmopolitska porodica s tridesetak rodova i oko 1.400 vrsta, najviše njih u južnoj Africi, a kod nas na Dinarskom krasu sadrže najveći rod Sedum, pa Sempervivum i Jovibarba (Diopogon), sjevernoplaninski Rhodiola i južni Umbilicus.

Ova porodica uglavnom sadrži odporne sukulentne kserofite mesnatih listova, koji su prošireni duž kamenog krasa jugozapadnog Balkana i većinom su odporni ili bar poluodporni na sušu i jači vjetar po izloženim stijenama i točilima. Poluodporne svojte roda Sedum (žednjak), proširene kod nas na kamenitim umjerenim privjetrinama Dinarskog krasa su osobito slijedeće:

• Sedum maximum (L.) Hoffm. (S. telephium auct.illyr. vix L.), je kod nas u zaleđu i primorju do submediterana jedan od najčešćih žednjaka, koji većinom raste u kserotermnim šumama Quercetea pubescentis i raznim šikarama Rhamno-Prunetea.

• Tipski Sedum acre L. (subsp. acre s.s.) i Sedum sexangulare L.: Grimm. (S. boloniense Lois.) su pretežno kontinentalne svojte, također česte u zaleđu i rjeđe na jadranskom primorju do submediterana, a južnije na kamenjarama u eumediteranu ih većinom zamjenjuju srodne južne svojte S. rohlenae Domin i S. acre subsp. neglectum (vidi niže). S. acre i S. sexangulare najviše rastu u ruderalnoj vegetaciji zidova, ruševina, uz putove i sl.

• S. dasyphyllum L. ima široki toplinsko-visinski raspon na raznim stijenama (Asplenietea) od primorja do vrhova.

• S. album L. (subsp. album s.s.), proširen je na raznim suhim i poluizloženim staništima u zaleđu do submediterana, ali ga na kraškim kamenim burištima u nižem primorju i na otocima zamjenjuje odporniji južni S. clusianum Guss. (vidi niže).

• S. ochroleucum Chaix (subsp. ochroleucum s.s., S. anopetalum DC.), najčešći je na poluizloženim submediteranskim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia, dok ga na kraškim kamenim burištima zamjenjuje odporniji S. orientale Boiss. (S. dinaricum M.Gan.- vidi niže).

• S. sediforme (Jacq.) Pau. (S. altissimum Poir.), je južni sredozemni žednjak koji raste na poluizloženim primorskim kamenjarama reda Thero-Brachypodietalia većinom u tvrdolisnom eumediteranu jadranskih otoka i dalmatinske obale.

S. polonicum (ssp. ruprechtii)

Sedum polonicum Blocki (S. telephium L.ampl. subsp. ruprechtii Jalas, S. "maximum" auct.libur. p.p. vix Hoffm.; Kvarner: "bobôvnik"): Tipski S. maximum (L.) Hoffm. s.s. je poluotporni polukserofit proširen po Europi u mezotermnoj poluizloženoj vegetaciji visokih zeleni i grmljaka Prunetalia.

Na olujnim klisurastim obalama uz Velebitski kanal, npr. na Prviću i istočnom Krku (Vrbnik-Baška) zamjenjuje ga odporniji S. polonicum, najviše u zajednici Aurinio-Astragaletum dalmatici, koji se tu vjerojatno očuvao u disjunkciji hladnih burišta kao glacialni relikt iz pleistocena. Od tipa S. maximum s.s., izdvaja se ovaj: nižim i gusto busenastim rastom po 15-30 cm, tamnijim modrosivim i sitnijim listovima dužine tek po 2-5 cm, pri dnu srcolikim i na rubu cjelovitim do valovito-narovašenim, a cvjetovi su tamniji crvenkasti.

S. magellense (S. olympicum)

Sedum magellense Ten. (S. olympicum Terr.) je kod nas najgornji odporni žednjak na vršnim vjetrometinama primorskih Dinarida. Proširen je disjunktno na sredozemnom gorju: Atlas, Apenini, primorski Dinaridi, grčke planine i Taurus, a kod nas južni Velebit, Svilaja, Biokovo, Velež, Orjen itd. Uglavnom raste po izloženim visinskim točilima na vapnencu i dolomitu reda Arabidetalia flavescentis. Balkanske populacije od Dalmacije do Grčke pripadaju posebnoj podvrsti S. magellense ampl. subsp. olympicum (Boiss.) Greut.& Burd.

Sedum litoreum

Sedum litoreum Guss. je naš južni, najkserotermniji žednjak i sredozemni termofilni kserohalofit s više podvrsta na najtoplijim sredozemnim otocima i obalama sjeverne Afrike, Levanta i Peloponeza. Kod nas na sjevernoj granici raste samo tipska subsp. litoreum (s.s.) kao južnobalkanski endem od Grčke do srednjojadranskih pučinskih otoka: Svetac, Kamik, Brusnik, Sušac, Palagruža, Lastovci, Elafiti i sl.

Na Jadranu taj raste samo po vrućim olujnim vjetrometinama pod najjačim udarom pučinskog juga, najviše u ljetopadnim južnim grmljacima iz sveze Thymelaeion hirsutae. To je jednogodišnji subtropski žednjak koji klije najesen, cvate zimi i daje sjeme u proljeće, pa ljeti uvene.

Sedum acre ssp. neglectum

Sedum acre L. ampl. subsp. neglectum (Ten.) Rouy & Camus (S. neglectum Ten., S. "acre" auct.medit. vix L.): Ova je južnija sredozemna podvrsta od kopnene eurosibirske vrste S. acre ampl., čiji se tip (subsp. acre s.s.) kod nas iz zaleđa nalazi na južnoj granici u submediteranu po vlažnijim zavjetrinama s ruderalnom vegetacijom, a do mora taj silazi samo u Istri i Kvarnerskoj obali.

Naprotiv na olujnim primorskim travnjacima iz sveze Festucion illyricae od Kvarnera do Skadra, zamjenjuje taj europski tip južnija kseromorfna podvrsta neglectum. Od sjevernoga kopnenog tipa se ovaj sredozemni izdvaja: dužim i šiljatim listovima, pa bogatijim i većim cvatom s brojnijim cvjetovima i užim šiljatim laticama.

S. clusianum (S. gypsicolum)

Sedum clusianum Guss. (S. album ampl. subsp. gypsicolum (Boiss.& Reut.) Maire, S. "athoum" auct.adr. non DC., S. "album" auct.dalm. vix L.; na Krku: "orîšje vakamỳku"): Poluodporni euro-kontinentalni tip S. album L. (subsp. album s.s.) kod nas je na južnoj granici u submediteranu ograničen na zavjetrine, dok ga na izloženim suhim vjetrometinama i južnije u tvrdolisnom eumediteranu na zapadnom Sredozemlju i Jadranu zamjenjuje odporniji kserotermni S. clusianum, a u istočnom Sredozemlju još i S. athoum DC.

Na kamenim vjetrometinama olujnog krasa duž istočnojadranskog primorja i otočja je S. clusianum razmjerno najčešći i izrazito odporni žednjak npr. velebitska obala, Makarsko primorje, Konavoske stijene, pa Krk, Prvić, Sv.Grgur, Goli, Vis, Pelješac i dr., a zapadnije tirenski otoci, Španjolska i sjeverozapadna Afrika. Kod nas taj raste većinom na olujnim vjetrometinama i često uz obalnu posolicu, a najviše na klisurastim obalama u svezi Centaureo-Campanulion.

Od sjevernoga kopnenog tipa S. album s.s. izdvaja se taj južni nizom osobitosti: polugrmasti rast, stabljike pri dnu tvrde odrvenjele i tamnije crvenosmeđe, pri cvatnji donji listovi opadnu (postoje samo na mladim sterilnim stabljikama), a gornji su gusto zbijeni kao crijep u tjemenim rozetama pri vrhu grana, sjedeći i kratko-jajasti, dugi do 6 mm i debeli do 4 mm, najširi su po sredini (nisu izduženo-kijačasti), tamniji-dvobojni i pri vrhu ljubičastosmeđi, na površini sitno bradavičasto-hrapavi (nisu glatko-sjajni), cvjetovi sitniji blijedoružičasti, a duži prašnici strše van i nadvisuju latice.

S. rohlenae (var.imbricatum)

Sedum rohlenae Domin (= S. montenegrinum Horak, S. acre ampl.var. imbricatum Beck, S. "boloniense" auct.adr. non Lois.; Mljet: "mala sebrica", na Krku: "mićeorÿšje"): Ova je južnija sredozemna svojta, koja na balkanskim obalama i otocima oko Jadrana i Egejskog mora zamjenjuje poluodporni europski tip S. sexangulare L.: Grimm (S. boloniense Lois. s.s.) što je rubno u primorju ograničen samo na vlažnije zavjetrinske travnjake.

S.rohlenae je kserobazofilni zapadnobalkanski poluendem na južnim obalnim Dinaridima od velebitskog primorja do Boke Kotorske i na burnim vrhovima jugoistočnog Krka, Prvića, Golog otoka, Brača, Pelješca i dr. Najviše raste na olujnim kamenim burištima po otvorenim i sunčanim brdskim stijenama iz sveze Edraianthion.

Od sjevernih kopnenih tipova S. acre i S. boloniense izdvaja se taj južni endem: stabljičice nerazgranjene ili slabo razgranjene, pri dnu brojne gusto busenaste, listovi gusto zbijeni i širi jajasti, preklapaju se kao crijepovi, donji osušeni dugo ostaju kao bijele ljuske oko stabljike (ne opadnu), cvat je široko rašljasto razgranjen, a cvjetovi tamniji žive boje sumporno-zlatnožuti (nisu bljedunjavi).

Endemski Sedum dinaricum

Sedum dinaricum M.Gan. (S. "anopetalum" auct.adr. p.p., na Krku: "varske orÿšje"): Ovaj je najodporniji endemski žednjak južnih primorskih Dinarida i otočnih vrhova: velebitsko primorje, Ličko sredogorje, Poštak, južna Dinara, Biokovo i Matokit, južna Hercegovina, Konavosko gorje, otočni vrhovi jugoistočnog Krka, Prvića, Brača i Pelješca. Taj kseromontani žednjak zamjenjuje poluodporni prošireni tip S. ochroleucum Chaix (S. anopetalum DC.) iz primorskih travnjaka Scorzonero-Chrysopogonetalia, pa raste na višim položajima najjačih olujnih burišta u svezi Edraianthion na otvorenim stijenama od 300-1100m. Posađen u kopnenom uzgoju teže uzpijeva, jer bez sunca sagnjije od zimske vlage.

Od europskog tipa S. ochroleucum izdvaja se taj naš endem nizom osobitosti: uspravni polugrmasti rast do 30 cm, stabljike većinom kruto-odrvenjele s tamnijom ljubičastosmeđom korom. Pri cvatnji donji listovi opadnu a ostali su gusto zbijeni i kao crijepovi prilegli uz grane (koje zato imaju crvolik izgled), svi su listovi srpasto-zavijeni u luku prama vrhu grane, izrazito tamniji i modroljubičaste boje, pri dnu najdeblji a prama gore šilasto-utanjeni u nitasti vršak. Cvjetovi su vrlo brojni po 20-50 na busenu i znatno veći širine 16-20 mm, tamnije zlatnožute boje u izrazitom kontrastu boja prama plavkastim listovima i crvenkastoj stabljici, pa je to jedan od naših najdekorativnijih žednjaka.

Sempervivum i ine Crassulaceae

Osim kod nas najbogatijeg roda Sedum, ostale su Crassulaceae na Dinarskom krasu još zastupljene i manjim rodovima Sempervivum, Jovibarba (Diopogon), Umbilicus i Rhodiola. Rod Sempervivum (čuvarkuća, kajk. "netresk", čakav. "šemprevîva", njem. Hauswurz, rus. živučka, grč. amaranta), sadrži četrdesetak vrsta u Europi i oko Sredozemlja, a kod nas na Dinarskom krasu ima desetak svojta, podvrsta i divljih križanaca.

• Među ovima je najpoznatija europska obična čuvarkuća, Sempervivum tectorum L.: To je kopnena srednjoeuropska svojta, koja nam je najbliže samonikla na stijenama u Sloveniji. U Zagorju i na primorju uz Jadran se često uzgaja, pa je mjestimice podivljala po zidinama i ruševinama u ruderalnoj vegetaciji Kentrantho-Parietarion, ali ova ne raste samoniklo na primorskim Dinaridima, gdje ju većinom zamjenjuje naš južniji kraški poluendem S. marmoreum ampl.

Sempervivum marmoreum ampl.

Dinarska čuvarkuća, Sempervivum marmoreum Gris. ampl. (Lika: "pazikuća", grč. amáranta): Ova je kod nas najčešći samonikli i razmjerno najodporniji zastupnik tog roda na vjetrometinama Dinarskog krasa, gdje je zastupljena s više endemskih podvrsta i križanaca, od kojih su najvažniji slijedeći:

• Sempervivum X rubicundum Schott. (S. tectorum X marmoreum auct.): To je okolopanonski gorski poluendem i prijelazni introgresijski križansc između srednjoeuropskog tipa S. tectorum s.s. i balkanskoga S. marmoreum. Raste na stijenama i osulinama po sjevernom balkanskom i panonskom gorju od Slovenije do Rumunjske, a kod nas se nalazi divlja u sjevernoj Hrvatskoj npr. Žumberak, Ivanščica i Papuk (kod Kamenskog). Iztiče se spram inih srodnika tamnijim crvenosmeđim listovima sa zelenim obrubom i svjetlijim lila-ružičastim cvjetovima.

• Sem. marmoreum subsp. marmoreum s.s. (Sem. schlechani Hoppe), je poluodporni endem sjevernobalkanskih vrhova, od južne Slovenije preko Like i Bosne do Bugarske, gdje raste na izloženim vršnim kamenjarama iz sveze Sempervivo-Sedion, a kod nas najviše u zajednici Heliospermo-Saxifragetum malyi na gorju oko Like i istočnije u Bosni.

• Sem. marmoreum ampl.subsp. blandum (Schott) Jacob. (S. schlechani var. dinaricum Beck): Ovo je naš visokoplaninski endem najviših vrhunaca Dinarida: dalmatinska Zagora, Hercegovina, Sandjak i Kosovo. Tu raste na visinskim olujnim vjetrometinama, po vršnim golim kamenjarama sveze Saxifragion coriophyllae, a najviše u zajednici Minuartio-Saxifragetum coriophyllae. Ova je patuljasta čuvarkuća, s gusto zbijenim i manjim plavozelenim listovima u rozeti samo do 3cm.

• Sem. marmoreum ampl.subsp. 'reginae-amaliae' (Held.& Guic.) Hayek (Sem. reginae-amaliae Held.& Guic.: Hal., S. "schlechani" auct.adr.& graec. non Hoppe; dalm. Zagora: "netresak", grč. amarántos): Ova je naša najjužnija, kserotermna svojta iz tog roda, kao južnobalkanski kseromontani endem na sušnom gorju Grčke i južnim obalnim Dinaridima do Dalmacije: Promina, Svilaja, Biokovo, Orjen i ine južnije primorske planine do sjeverne Grčke.

Kod nas divlja S.reginae-amalae raste samoniklo uglavnom na olujnim burištima po vršnim kamenjarama primorskih grebena, najviše u južnodinarskoj svezi Edraiantho-Minuartion capillaceae. Od balkanskoga kontinentalnog tipa (subsp. marmoreum s.s.) izdvaja se ta južnogorska: sitnijim rastom, gusto zbijenom rozetom i trajno dlakavim listovima u doba cvatnje, suhokožičastim braktejama, pa kraćim cvatom tamnije crvenosmeđe boje.

Jovibarba (Diopogon) hirta

Jovibarba (Diopogon, engl. Jupiter's beard, fran. joubarbe): Ovo je manji europski rod tek sa 3 svojte, od kojih kod nas na sjevernom kopnenom gorju u zaleđu raste Jovibarba hirta (L.) Opiz (Diopogon hirtus Fuchs: Huber, Sempervivum hirtum L.), a najbliže Jadranu se nalazi južnije na grebenu Velebita.

Umbilicus istočnog Jadrana

Umbilicus ("Cotyledon" auct.medit. non L.; kod Dubrovnika: "pupčić", na Krku: "klobùcići", engl. navelwort, grč. pappánthi): Ovaj je južni mediteranski rod s desetak vrsta oko Sredozemlja. Ovaj polumesnati rod na Sredozemlju i Jadranu uglavnom obuhvaća poluodporne i neodporne sredozemne svojte na zaklonjenim vlažnim stijenama i starim zidinama iz sveze Kentrantho-Parietarion: Um. rupestris (Salisb.) Dandy (Um. pendulinus DC.) i Um. horizontalis (Guss.) DC.

• Umbilicus chloranthus (Sb.& Sm.) Boiss. (Cotyledon horizontalis ampl. var. visianii Radić, Umbilicus "horizontalis" auct.dalm. vix DC., grč. chelônobotana): Razmjerno je najodporniji kod nas na jačim vjetrometinama otvorenih stijena u Dalmaciji istočnomediteranski kserofit Um. chloranthus, koji je proširen u jugozapadnoj Aziji i Grčkoj, a najzapadniju granicu dostiže u Dalmaciji: Konavli, Dubrovnik, Pelješac, Makarsko primorje, Korčula i Elafiti. Tu raste po suhim i otvorenim priobalnim stijenama na udaru pučinskog juga u zajednicama Fibigio-Cerinthetum tristis i Cephalario-Iridetum dalmaticae.

Rhodiola rosea var. scopolii

Holarktički sjevernoplaninski rod Rhodiola (rodakva, engl. rosewort, njem Rosenwurz), pretežno raste po subarktičkim tundrama i južnije na visokim planinama, pa je to najsjeverniji i najgornji zastupnik porodice Crassulaceae s oko 90 poznatih svojta, od tih polovica u Kini gdje im je najbogatiji razvojni centar. Europski sjevernoplaninski tip Rhodiola rosea L. (subsp. rosea s.s.) raste najbliže u Karpatima, Alpama, Sloveniji i po inomu sjevernijem gorju.

Na južnijim primorskim Dinaridima od Like i istočnije do Bugarske i Rumunjske ga uglavnom zamjenjuje naš balkanski poluendem Rh. rosea ampl.var. scopolii (Kern.) Nym., npr. kod nas Velebit, Dinara, Hercegovina, Crna Gora, Macedonija, itd. Kod nas je ova daleko najodpornija od svih domaćih divljih sukulenata, jer dobro podnosi ljetnu sušu ali i jake dvocifrene zimske mrazove.

Mesnate Chenopodiaceae uz Jadran

Nakon kod nas najbogatije, gornje mesnate porodice Crassulaceae s pedesetak samoniklih sukulenata po Hrvatskoj, druga najbogatija grupa s desetak domaćih divljih sukulenata još su kod nas halofitne Chenopodiaceae, a najviše iz pripadne južne grupe Salsoloideae na Jadranu.

Ovi su izraziti stabljični sukulenti s mesnatim ograncima, osobito grmoliki Arthrocnemum i polugrmasta Sarcocornia, pa jednogodišnja-zeljasta Salicornia, a pojedinih sukulentnih ili polusukulentnih svojta kod nas južnije na Jadranu još imaju i poznati prošireni rodovi Salsola, Suaeda, Halimione, Atriplex, Chenopodium i dr.

Arthrocnemum glaucum

Veliki omakalj, Arthrocnemum glaucum (Del.) Ung. (Salicornia macrostachya Moric., Kvarner: "veli smucanj") je naš najveći i grmoliki divlji sukulent. Ovaj raste u zapadnom Sredozemlju i sjevernoj Africi, uglavnom po priobalnim močvarnim slanušama i lagunama iz reda Arthrocnemetalia.

Naprotiv je na jadranskim i egejskim otocima i duž balkanskih obala taj rjeđi u slanim močvarama, ali se tu češće nalazi na suhim i olujnim kamenitim obalama, pa čak i na klisurastim zasoljenim obalama i stjenovitim otočićima, npr. južna Istra, Senjski arhipelag, srednjojadranski pučinski otočići oko Visa i Lastovci.

Dakle je ovaj južni sredozemni grm na jugozapadu močvarni higrohalofit, a istočnije je više kamenjarski kserohalofit. Kod nas je (Šumarska enciklopedija II, 1987: 546) sasvim krivi navod da Arthrocnemum tobože raste u "Podunavlju": to je termofilni subtropski rod i ne podnosi kontinentalne mrazove, pa tu nema pripadnih staništa i sigurno izostaje (izim na papiru).

Polugrmasta Sarcocornia

Smucanj, rod Sarcocornia (Kvarner: "smucanj", engl. glasswort, njem. Glasschmalz, fran. salicot, rus. soleros): Ovo je drugi sukulentni rod halofitnih grmića i polugrmova s dvadesetak vrsta na obalama većine kontinenata, koji se ranije većinom ubrajao u široki rod "Salicornia" ampl. Kod nas na Jadranu su glavne 3 pripadne svojte: Sar. fruticosa, Sar. perennis i najveća podvrsta ssp. alpini.

• Tipska Sarcocornia fruticosa (L.) Schott. s.str. (Arthrocnemum fruticosum Moq.), raste na zaštićenim do poluizloženim primorskim slanušama oko Europe u muljevitim uvalama i lagunama, najviše u slatinskoj zajednici Puccinellio-Arthrocnemetum fruticosi, ali ju uz izložene obale s jačim vjetrom zamjenjuju odpornije Sarcocornia perennis (Mill.) Scott i Arthrocnemum glaucum (Del.) Ung.

• Puzava omaklina ili smucanj, Sarcocornia perennis (Mill.) Scott. s.l. subsp. alpini (Lag.) Castro (Sarc. alpini R.Mart., Salicornia alpini Lag., Sal. "fruticosa" auct.adr. p.p. non L.; na Krku: "mićasmùcanj"): Ovo je jastučasti puzavi grmić i daleko najodporniji halofit na obalama Sredozemlja, gdje raste na najgorim presoljenim slatinama sa slanom korom i podnosi olujne obalne vjetrove. Uz Jadran raste u napuštenim solanama poluodporni zapadni tip subsp. perennis s.s. (Salicornia radicans Sm.).

Druga odpornija južna subsp. alpini naprotiv raste kod nas na olujnim, niskim kamenitim otočićima i školjima, najviše u Velebitskom kanalu i Kvarneriću: Galun, Kormat, Maligoli, Mag, Ražanci i sl. Većinom se nalazi u eolskoj halocenozi Halimiono-Sarcocornietum alpini na najžešćim orkanskim burištima s obilnom i čestom posolicom. Izvan divljine, njezin umjetni uzgoj bez obilne soli i stalnih oluja je uglavnom nemoguć. Od tipa vrste izdvaja se ova ssp. alpini: jačim grmastim rastom, pa tvrdo-odrvenjelim uzdignutim granama i tanjim cvatovima širine tek po 1,5-3 mm.

Halimione istočnog Jadrana

Velika pepeljuga, Halimione graeca (Moq.: DC.) Lov. (usp. Lovrić 1975, 1989, 1993, 1995; Obione graeca Moq.: DC. 1849, pr. XIII. 2 p. 108, Halimus australis Nees p.p., Atriplex "portulacoides" auct.p.p. vix L.; čakav. "veli šćulac", grč. periplokáda): Ova rijedka i slabo poznata svojta se nedavno smatrala uništenom i izumrlom, jer nakon prvotnog nalaza u Grčkoj kasnije dugo nije zabilježena. Tek su noviji nalazi na tirenskim obalama (Korzika) i pučinskim otocima Jadrana potvrdili njezinu širju disjunktnu razprostranjenost i da je morfotaksonomski to doista posebna svojta. Na Jadranu je ova najčešća na Palagruži, a pojedinačno i sjevernije npr. na strminama Golog otoka.

Ova kod naste jedino na olujnim otočnim vjetrometinama sa čestom i žestokom posolicom. Razlike od poznatog tipa H. portulacoides (L.) Ael. s.s.: ljetopadni veći grm do 1,5m visine i 2m širine, grane su tvrdo-odrvenjele uspravno-šibaste (ne puze na tlu) i žljezdasto-ljepljive, listovi tvrdo-kožasti (ne mekano-mesnati) s izbočenim jasnim žilama, uži su eliptično-lancetasti širine 3-6 mm i najširi po sredini a prema vrhu suženi (ne lopatasti), ne rastu u parovima nego naizmjenični, jednogodišnji su i opadaju nakon cvatnje u proljeće pred sušu, pa su zreli plodovi ljeti na ogoljelim granama (zato ju ljetni turistički floristi teško prepoznaju).

Mesnata Salsola pontica

Salsola pontica (Pall.) Iljin (S. kali ampl.subsp. pontica Deg., S. "kali" auct.adr. p.p. vix L.; na Krku: "bodÿšje", grč. thalassakántha): Ova je naša najodpornija svojta iz tog roda i istočnomediteransko-pontokaspijski kserohalofit proširen u slanim polupustinjama prednje Azije i olujnim slanušama balkanskih obala, čime se izdvaja od ostalih naših nitrofilnih i poluodpornih svojta tog roda.

Na Jadranu je ova na zapadnoj granici i raste osobito na Visu i okolnim pučinskim otočićima, kao i na burnim obalama oko Velebitskog kanala: velebitska obala Jurjevo-Stinica, Baška, Prvić, Goli otok, Lopar i dr. Ova raste kao strogi halofit samo na olujnim obalnim vjetrometinama s najjačom posolicom, uglavnom po presoljenim obalnim kamenjarama u halocenozi Artemisio-Salsoletum ponticae, dok ju u obalnim zavjetrinama ili dalje od mora zamjenjuje poznati fakultativni nitrohalofit S. kali L. (subsp. kali s.s., engl. saltwort).

Od europskog tipa S. kali kojem bi ova iztočna svojta po Fl.Eur. I (1966) navodno bila "sinonim", ipak se oštro izdvaja nizom osobitosti (pa je njihovo površno izjednačenje besmisleno i neshvatljivo): jastučasto-polukuglasti rast ježinastog tragantida, sva je biljka tamnija ljubičastosmeđa, listovi sočni i mesnato-debeli, vretenasto-naduveni, brakteje veće po 9-16 mm i krvavogrimizne, tvrdo-sklerotične poput zvjezdastih krutih trnova, pri dnu spojenih i čvrsto sraslih, pa kao suhe bodlje trajno ostaju na ježinastom plodu (ne opadnu s dozrijevanjem kao S. kali).

Ine polumesnate Chenopodiaceae

Među inim rodovima iz širje porodice Chenopodiaceae, kod nas rjeđe još pridolaze tek pojedine južnije svojte samo s polumesnatim listovima, npr. Suaeda vera, S. salsa, Atriplex prostrata, Atr. arenaria, Chenopodium botryodes, itd.

Suaeda vera i S. salsa

Rod Suaeda (jurčica, engl. seablite, njem. Salzmelde): Taj halofilni rod obuhvaća tridesetak vrsta većinom u Euraziji, Sredozemlju i Sjevernoj Americi, koje su dijelom zeljanice ili polugrmovi i odrvenjeli grmovi. Kod nas na Jadranu u obalnim slatinama najviše rastu europske zeljaste S. maritima, S. prostrata, S. splendens i na panonskim slatinama poluendem S. pannonica, pa uz more na Jadranu još istočni polugrm S. salsa i južna grmasta S. vera.

• Grmasta jurčica, Suaeda vera Gmel. (S. fruticosa auct.dalm. p.p., grč. halmýra): Ovo je kserotermni halofilni grm višeg rasta i preko 1m, koji raste u najtoplijim sušnim dijelovima južnijeg Sredozemlja: sjeverna Afrika, Španjolska, sredozemni otoci. Kod nas je ova na sjevernoj granici po olujnim i zasoljenim pučinskim otočićima, najviše na Palagruži, a pojedinačno kod Dubrovnika, Lastovci, Sušac, Kamik, Vrgada i dr. Većinom raste po obalnom laporu i breči, na olujnim vjetrometinama s jakom posolicom pod udarom pučinskog juga, a najbujnija je u zajednici Halimiono-Artemisietum arborescentis.

• Istočna jurčica, Suaeda salsa L. (S. maritima ampl. subsp. salsa Koch): To je pri dnu odrvenjeli polugrm visine do 60 cm, koji je proširen u istočnim slanušama Panonije, pa uz Crno more i istočno Sredozemlje. Zapadna joj je granica na Jadranu, gdje raste na nižim i zasoljenim flišnim i kamenjarskim obalama s obilnom posolicom, najviše u zajednici Artemisio-Salsoletum ponticae. Češća je na burnim istočnokvarnerskim otocima npr. kod Baške i otočići Sv. Marko, Goli, Zec, Galun, Kormat i dr.

• Ostale poluodporne zeljanice iz roda Suaeda (S. "maritima" auct. s.ampl.): Na Jadranu su češće još dvije pripadne zeljaste svojte koje podnose sol, ali su neodporne na jače vjetrove pa uglavnom rastu u zavjetrinskim slanim močvarama iz sveze Thero-Suaedion s.l. Takva je na submediteranskim obalama sjevernog Jadrana Su. prostrata Pall., a južnije na eumediteranskim obalama u Dalmaciji Su. splendens Gren.& Godr.

• Poznati zapadni tip Suaeda maritima (L.) Dum. subsp. maritima s.s. (obična jurčica) je neodporni ruderalni nitrohalofit mirnih i onečišćenih obalnih slanuša iz sveze Thero-Suaedion, dok ovu na čistim i burnim obalama uz sjeverni Jadran zamjenjuje odpornija S. salsa L., a južnije na pučinskim dalmatinskim otocima i kserotermna grmolika S. vera Gmel. (S. fruticosa Forsk.).

Atriplex arenaria i A.prostrata

Iz užeg roda Atriplex s.s., spram obilna i stalnog zasoljavanja kod nas na Jadranu su izrazito najodpornije južne mesnate svojte Atriplex arenaria i At. prostrata, dok ine nitrohalinske lobode uz Jadran i na kopnenim panonskim slatinama podnose uglavnom blaže i povremeno zasoljavanje.

• Atriplex prostrata Bouch. (A. micrantha C.A.M., A. hastatum ampl.var. salina Gren.& Godr., na Krku: "mića lobòdica"): Ova je najviše proširena je na izloženim obalama jugozapadne Europe i oko Sredozemlja. Kod nas većinom raste na olujnim kamenim obalama oko Velebitskog kanala: velebitska obala, Baška, Prvić, Goli, Lopar, Pag i manji kameni otočići, pa južnije Lastovci i pučinski školji oko Visa, a rjeđe se još nalazi i na kopnenim slatinama istočne Slavonije npr. kod Tovarnika. Uz Jadran ova raste na olujnim vjetrometinama s jakom posolicom po presoljenim kamenjarama i obalnim točilima najviše u zajednici Artemisio-Salsoletum ponticae, a oko Egejskog mora na olujnim kamenim obalama u svezi Crithmo-Limonion graeci. Od kopnenog tipa A. hastata s.s. izdvaja se ova: niskim poleglo-puzavim rastom s vriježama, listovi sitni usko streličasti (uži su od 1 cm), metalno-modrosive boje, sočni i mesnato-odebljali s nevidljivim žilama uronjenim u debelu plojku, plodići vrlo sitni do 2mm.

• Atriplex arenaria (Tin.) Woods (A. tornabenei Tin., A. "tataricum" auct.medit. p.p. vix L.; na Krku: "lobòdica vaškòju"): Ovo je odporni disjunktni relikt olujnih pučinskih otočića diljem Sredozemlja. Najčešća je na tirenskim i egejskim otočićima, a kod nas najviše na burnim kamenim školjima u istočnom Kvarneru uz Velebitski kanal: Zec, Galun, Kormat, Lisac, Maligoli, Mag i dr. Tu raste samo na olujnim burištima s jakom posolicom, po presoljenim kamenim otočićima većinom s naslagama galebovog guana u posebnoj zajednici Atriplici-Aspagaretum maritimi. Razlike prama kopnenomu ruderalnom tipu A. tatarica s.s.: listovi su zadebljali kožasti i svjetliji-snježnobijeli, posve zarasli sedefastosjajnim ljuskavim dlačicama, a plodovi krupniji.

Chenopodium botryodes (crassifolium)

Chenopodium botryodes Sm. (Ch. crassifolium Horn., Ch. "rubrum" auct.adr. p.p. vix L.; na Krku: "šćirenica vaškòju"): To je najodporniji obalni kserohalofit iz ovog roda na izloženim i zasoljenim obalama jugozapadne Europe i Sredozemlja. Na Jadranu je najčešća po olujnim i zasoljenim kamenim otočićima s galebovim guanom na udaru bure u Kvarneriću i Velebitskom kanalu, gdje najviše raste u zajednici Atriplici-Asparagetum maritimi. Rjeđa je i na kopnenim slatinama istočne Slavonije, npr. kod Tovarnika. Od neodpornoga ruderalno-kopnenog tipa Ch. rubrum L. (s.s.) izdvaja se ova sočnim i mesnato-odebljalim listovima, kao i znatno većim plodovima.

Prava tipska Salicornia s.s.

Salicornia "herbacea" ampl.: Neki pripadni močvarni halofiti rastu kod nas uglavnom u mirnim lagunama i zaštićenim močvarnim uvalama bez jačeg vjetra kao i na kopnenim slatinama Panonije, a takve su osobito slijedeće jednogodišnje zeljanice iz užega pravog roda Salicornia s.s., u kojemu su nakon novijih revizija, danas uglavnom preostale tek jednogodišnje zeljanice iz grupe Sal. "herbacea" ampl.

Sal. europaea L. (S. herbacea L. p.p.) je neodporni higrohalofit u zaklonjenim slanim močvarama uz mirne lagune i riječna ušća, najviše u zajednici Salicornietum europaeae. Južnije na otvorenim i izloženim močvarnim obalama s jačim vjetrom oko gornjeg Jadrana, ovu zamjenjuje rjeđi jadranski endem Sal. veneta Pign.

Sukulentne mahunarke Jadrana

Neobične mesnate Fabaceae (Leguminosae, mahunarke) drugdje su inače rijedke npr. tropski rod Dolichos, dok su takve slične mesnatih listova kod nas uz Jadran razmjerno najbrojnije kao glavna osobitost u sukulentnoj flori primorskog krasa: npr. Vulneraria tournefortii (Schul.) M.G., Genista pulchella Vis. i Astragalus dalmaticus Bunge.

Mesnata Genista pulchella

Rod Genista L. s.lat. na kamenom krasu jugozapadnog Balkana (žutilovka, Hrv. Primorje: "žukvić", na Krku: "zugvić", njem, Ginster, fran. genêt, rus. drok, grč. aphána, turs. Katirnagi): To je palearktički rod s preko stotinu vrsta u Europi, prednjoj Aziji i sjeverozapadnoj Africi, a na Dinarskom krasu sadrži tek desetak vrsta. Umjesto pretežno istočnoga kserobazičnog roda Astragalus, u vegetaciji vlažnijih vrhova i silikatnih obala jugozapadne Europe, sjeverozpadne Afrike i zapadnog Sredozemlja ježinaste trnjake tvori većinom acidofilno-kalcifobni rod Genista L.

Upravo je u našim krajevima granično područje prevlasti obadva ta roda, pa je na suhim i karbonatnim vjetrometinama južnih primorskih Dinarida i otoka važniji Astragalus, a prama vlažnijem sjeverozapadu i na silikatima je češća Genista. Zbog tradicijskog oslonca na zapadnu literaturu, kod nas je manja Genista znatno bolje proučena i puno poznatija, negoli zanemareni istočni Astragalus na Dinarskom krasu.

Za razliku od većine odpornih kozlinaca, kod nas su većina žutilovka razmjerno neodporne i pretežno rastu u vlažnim zavjetrinama, pa na vlažnijem flišu i kiselim silikatima, a na kamenim vjetrometinama golog krasa su razmjerno najodpornije Gen. aristata Presl. i Gen. pulchella Vis. Glavno razvojno čvorište širjeg roda Genista ampl. za zapadnu Euraziju je oko Pireneja, a od sjeverozapadne Hrvatske na jugoistok se ovaj rod naglo prorjeđuje i zamjenjuje ga češći Astragalus i Cytisus s.lat. koji su kod nas razmjerno bolje prilagođeni i prosječno odporniji na sušu, vjetrove i karbonatne kamenjare Dinarskog krasa. Poluodporne žutilovke: Za razliku od neodpornih acidofilnih žutilovka, neke neutrofilno-polukserofilne svojte koje kod nas rastu do umjerenih kamenih privjetrina su npr. G. sericea Wulf., G. januensis Viv. (G. triangularis Willd.). G. sylvestris Scop. i Cytisanthus radiatus (L.) Lang. Ine najodpornije žutilovke na gorskim burištima kamenog krasa su naši endemi: G. dinarica (Janch.) Ritter, G. pulchella Vis. i Cytisanthus holopetalus (Koch) Gams.

• Mesnata žutilovka, Gen. pulchella Vis. (G. "villarsii" auct.dalm. non Clem.): Ovo je dosad jedini poznati mesnati sukulent iz roda Genista i to je naša najotpornija kseromorfna žutilovka iz olujnih kamenih burišta. Osobita je u svom rodu po kseromorfnoj sukulentnoj građi mesnatih ljuskavih ogranaka, pa je u sterilnom stanju čudnovatog izgleda i donekle nalik na halofit Salicornia. Ova raste jedino i izključivo na najjačim olujnim burištima primorskih kamenih brda, u endemskoj zajednici Minuartio-Genistetum pulchellae. Dosad je nađena samo na olujnim kraškim brdima u Dalmaciji: otok Pag, kijevski Kozjak, Svilaja, Mosor i dr., uglavnom na iztaknutim kamenitim grebenima s najjačim čestim vjetrom. To je jedinstveni oblik među svim žutilovkama, kao ekstremni sukulentni kserofit poput poleglo-puzavog grmića mesnato-zadebljalih grana s ljuskavim listićima.

Sukulent Astragalus dalmaticus

Naši obalni kozlinci iz primorja i otoka većinom pripadaju u najveći eurazijski podrod Cercidothrix Bunge. Unutar njega, mesnati halofitni kozlinci sjeveroistočnog Jadrana spadaju u kserobazičnu ponto-mediteransku sekciju Proselius (Stev.) Bunge koja sadrži tridesetak pripadnih vrsta, a kod nas ih je desetak dijelom endemskih. Od njih su kod nas uglavnom u submediteranu primorskih Dinarida i otočnih brda najvažniji i česti zeljasti polukserofiti Ast. monspessulanus ampl.subsp. illyricus (Bernh.) Chat. (A. wulfenii Koch, Tragacantha soyeri (Buch.) Bunge), kao i Ast. muelleri Steud.& Hoch. (A. "vegliensis" Asch.& Gräb. non Sadl.: Bernh.) koji oboje većinom rastu na primorskim travnjacima Scorzonero-Chrysopogonetalia. Uz ove se na zasoljenim obalnim klisurama Kvarnera nalaze još i 3 veća grmasta endema: izraziti lisno-stabljični sukulent Ast. dalmaticus (Vis.) Bunge, pa stabljični polusukulenti Ast. hinkei Sadl. i Ast. lactaris M.Gan. Vidi o tima inače još pobliže: Hrvatsko-jadranski kozlinci

• Krvavi kozlinac, Astragalus dalmaticus (Vis.) Bunge (Tragacantha dalmatica Buchse, Ast. glacialis p.p. Lovrić 1971, A. sanguinolentus auct.adr. non M.Bieb.; Vinodol: "červena krašica", na Krku: "ćavjèna krasica"): To je izraziti lisno-stabljični sukulent i razmjerno najčešći odporni kozlinac na olujnim stjenovitim obalama uz sjeveroistočni Jadran: velebitske obale od Klenovice do Šugarja, još s izdvojenim nalazištima Jadranovo-Šiljevica i otoci Zeča (Cres), južni Krk (Baška i Stara Baška), Prvić, Goli otok, Vir, pa kod Ražanca (Ravni Kotari) i uz Karinsko more, a uništena su još 4 donedavna staništa kod Kostrene (gradnja Dine), Sv. Marko (pod mostom), istočni rt Paga (pod mostom) i kanjon ušća Zrmanje (izljevi glinice). To je fakultativni poluhalofit i mesnati vazdazeleni grmić, kao najzapadnija svojta iz istočne širje skupine A. sanguinolentus ampl., kod kojih na prijelomu korijena i grana obilno curi grimiznocrveni sok poput krvi (gummiarabicum). Ovaj je sjevernojadranski obalni endem oko Kvarnera, gdje raste kao fakultativni poluhalofit na jakim obalnim burištima s obilnom posolicom i većinom dominira uz hazmofite Aurinio-Astragaletum dalmatici, po 3-150m od mora.

Od našega sličnog polugrmića A. monspessulanus (subsp. illyricus) izdvaja se A. dalmaticus nizom osobitosti: to je izraziti lisno-stabljični sukulent i snažniji vazdazeleni grm visok do 80 cm i širine do 120cm, odebljali korijen i kratko deblo (caudex) su sočno-mesnati kao golema repa do 14 cm , grane snažne i uspravne, odrvenjele i debele do 5cm, zarasle trokutastim tvrdim ostatcima lisnih peteljka, na prijelomu obilno istječe grimizno-krvavi sok, svi su listovi samo u terminalnim rozetama na vrhu grana (na zrelom grmu u cvatnji nema prizemnih osim kod sterilnih mladica), vrlo veliki i dugi do 35 cm, listići okrugli i goli, sočni i mesnati lećasto-zadebljali, te mnogobrojni u 14-21 parova, os cvata je podjednako duga kao listovi, cvatovi veliki jajasti po 4-6 cm, na grmu do 30 cvatova s do 200 cvjetova, cvjetovi veliki po 2-3,5 cm i žive krvavogrimizne boje, velika zastavica po 1,5-2 puta duža od ostalog vjenčica, zreli plodovi kožasti i živo-obojeni šareni-narančastosmeđi, ravni i valjkasto-kobasičasti veliki oko 30 x 5 mm s prileglim srebrenosvilenastim dlačicama (2n = 16). Taj obalni kozlinac je fakultativni poluhalofit i sukulent koji se donekle može uzgajati i izvan obale u zaledju na vapnenastom tlu, gdje ponekad i cvate bez plodova.

Mesnata Vulneraria tournefortii

Širi rod Anthyllis L. ampl. (ranjenik, engl. kidneyvetch, njem. Wollblume, fran. vulneraire, rus. jazvennik, grč. kapnohorto) na olujnom krasu: Ovo je u širjem smislu palearktički rod sa četrdesetak svojta u južnoj Euraziji i oko Sredozemlja, a na Dinarskom krasu obuhvaća desetak svojta. Dok su odrvenjele grmolike Leguminosae (Papilionaceae ili Fabaceae) npr. Astragalus, Cytisus ampl. i dr., u većini odporne i česte na kamenim kraškim burištima, zeljaste svojte iz ove porodice su više mezofilne i manje odporne na sušu i vjetar, pa pretežno rastu u vlažnijim zavjetrinama i tek malobrojne poluodporne zeljanice rastu do kamenih privjetrina. Najodpornije zeljanice kod nas na olujnom kamenom krasu u toj porodici su iz roda Anthyllis (ranjenik, grč. kokkinóchorta). Osim odpornog grma An. aegaea iz dalmatinskih otoka, na olujnom krasu su još odporna i 3 zeljasta kserofita: An. aurea Wend., An. montana subsp. atropurpurea (Sch.Vuk.) Nym. i An. vulneraria subsp. tournefortii (Schul.) Nym.

• An. vulneraria L. ampl. subsp. tournefortii (Schul.) Nym. (An. tournefortii Schul. s.s. non al., Vulneraria tournefortii (Schul.) M.Gan.; na Krku: "rumâna rôžica"): Ovo je sukulentni odporni kserohalofit i lokalni stenoendem sjevernokvarnerskih otoka oko burnih Senjskih vrata: jugoistočni Krk (Baška-Vrbnik), Prvić i Goli otok. Tu raste jedino na najjačim olujnim burištima s obilnom posolicom, po klisurastim obalama na izravnom udaru Senjske bure s hazmofitima Allio-Astragaletum lactaris. Od ostalih srodnika u široj skupini A. vulneraria (ampl.) jasno se ova izdvaja nizom osobitosti: listići su izrazito sukulentni tj. sočno-mesnati i lećasto-odebljali, žile nevidljive tj. uronjene u debelu plojku, donji listovi u rozeti cjeloviti s jednom okruglasto-jajolikom plojkom, cvjetovi vatreno- narančasti (suhi u herbaru ciglaste boje), a cijela biljka je izrazito žuta, gusto-dlakava i zarasla zlatnožutim čekinjama.

Mesnate Asteroideae uz Jadran

U tropima postoji bar desetak sukulentnih rodova iz porodice Asteraceae (Compositae, glavočike), od kojih su najpoznatiji afrički primjeri Othonna i Gynura, pa još na afričkim planinama Dendrosenecio i na Andama Espeletia. Medju glavočikama na Jadranu su glavni izraziti sukulenti mesnatih listova Inula crithmoides i endemski halofiti Senecio fluminensis, Leucanthemum platylepis i Centaurea liburnica.

Inula crithmoides ssp.mediterranea

Inula crithmoides L. ampl. subsp. mediterranea Kérg. (I. acutifolia Pasq., na Visu: "tušća"): Ova južnija mesnata podvrsta je odporniji južni kserohalofit na olujnim kamenim obalama srednjeg Sredozemlja, gdje zamjenjuje zapadnoga atlantskog polusukulenta I. crithmoides (subsp. crithmoides s.s.) na tirenskim i jadranskim otocima npr. kod nas Plavnik, Kormat, Galun, Goli otok, kameni školji oko Visa, Lastovci i dr. Na Jadranu ova raste samo uz more na olujnim vjetrometinama s jakom posolicom, po presoljenim kamenim obalama, u halofitnoj svezi Microrrhinion litoralis, a u Grčkoj u sličnoj zamjenskoj svezi Crithmo-Limonion graeci.

Senecio fluminensis (S.carolimalyi)

Senecio fluminensis Simk. (S. caroli-malyi Hić. syn.ill., na Krku: "mićamûca"): Ovo je patuljasti sukulentni halofit, koji se uz ostale taksonomske detalje, prama srodnicima ističe sićušnim rastom pri cvatu tek po 3-7 cm, pa jako debelim izrazito mesnatim listovima tamne ljubičastosmeđe boje.

To je istočnokvarnerski endem burnih otoka uzduž Velebitskog kanala: otočić Sv.Marko (klasično nalazište), pa jugoistočni Krk (Vrbnik-Baška), Prvić, Sv.Grgur, Goli otok, Rab, Pag i susjedni manji školjevi. Raste jedino na najjačim kamenim burištima olujnih presoljenih obala i kamenih otočića, najviše među halofitima Artemisio-Salsoletum ponticae.

• Senecio leucanthemifolius Poir.: Naš endemski S. fluminensis na sličnim obalnim staništima južnije u eumediteranu i termomediteranu, na olujnim i zasoljenim pučinskim otocima središnjeg Jadrana, Jonskog, Tirenskog i Egejskog mora zamjenjuje polusukulentni sredozemni kserohalofit S. leucanthemifolius Poir. (S. crassifolius Willd., S. pygmaeus DC.; grč. martiakos, turs. Ada kanaryotu), koji tamo većinom raste uz šljunkovite žalove s psamofitima iz sveze Euphorbion peplis.

Mesnati Leucanthemum uz Jadran

Rod Leucanthemum (ivančica, Kvarner: "hermêl", engl. daisy, njem. Wucherblume, fran. marguerite, rus. belik): Taj je rod na Dinarskom krasu zastupljen s desetak raznih svojta, većinom endema od kojih su na istočnojadranskom primorju i Kvarnerskim otocima najvažnije iduće dvije s manjeviše mesnatim listovima:

• Leucanthemum platylepis Borb. s.s. (non Fl. Eur., L. liburnicum var. borbasii Hić., non L. atratum subsp. "platylepis" Heyw. in Fl.Eur.; na Krku: "melna-hermêl"): Ovo je sukulentni halofit i sjevernokvarnerski endem oko Vinodolskog kanala, a dosad je sigurno potvrđen u tipskom obliku samo za jugoistočni Krk kod Baške (locus classicus) i susjedni otok Prvić, pa za vinodolsku obalu (Rac: doktorat 1995). Ovaj raste samo na olujnim vjetrometinama i burištima s posolicom uz morske obale, a na otocima uglavnom po zasoljenim obalnim sipinama u zajednici Edraiantho-Hippophaetum ephedroidis. Od poluotpornih kopnenih srodnika L. croaticum Hić. i L. atratum (Jacq.) DC. ampl., jasno se ova razdvaja nizom osobitosti (pa je besmisleno njihovo sinonimsko ujedinjenje kao u Fl.Eur. IV: 1976): podanak s obilnim puzavim vriježama, listovi izrazito sočno-mesnati i lećasto-zadebljali, cjeloviti na rubu samo plitko narovašeni, lisne žile nejasne i uronjene u sukulentnu plojku, ovojne brakteje na glavici svjetlije žućkastozelene i prozirno-obrubljene.

• Leucanthemum croaticum Hić. (L. atratum ampl. subsp. "platylepis" Heyw. non Borb., L. atratum subsp. croaticum Hić. 1935; na Krku: "varska-hermêl"): To je poluodporni istočnojadranski endem koji već raste izvan dosega posolice, na brdskim kamenim privjetrinama u submediteranu duž primorskih Dinarida i na otočnim vrhovima, većinom na travnjacima Satureion subspicatae. Spram obalnog tipa L. platylepis (s.s.) se ovaj iztiče tanjim zeljasto-polumesnatim i lirasto razdijeljenim listovima s jasno-vidljivim žilama, pa tamnijim ovojnim braktejama sa smeđim obrubom.

Mesnate Centaureae na Jadranu

Na istočnojadranskimm obalama i otocima iz velikog roda Centaurea raste više sukulentnih endema s manjeviše mesnatim listovima, većinom iz pripadne južne sekcije Pterolophus (Cass.) DC. Tu je izraziti halofitni sukulent i kvarnerski endem C. liburnica, a ini slabije polumesnati otočni endemi su takodjer još C. dalmatica Kern., C. rossiana Wagn., C. crithmifolia Vis. i dr.

• Cen. liburnica Lov. (Lovrić 1967, 1976, 1981, 1992, 1995, C. kartschiana ampl. subsp. troglodytes Lov. 1971), je lokalni stenoendem istočne i jugoistočne obale burnog otoka Prvića kod Senja i rjeđi na jugoistoku Krka kod Stare Baške, gdje raste na zasoljenim klisurastim obalama orkanskih burišta pod najgorim udarom Senjske bure, samo s obalnim hazmofitima Allio-Astragaletum lactaris 4-15 m nad morem. To je arhaični orguljasti grmić sa živorodnim vriježama (kao ukrasni egzot Chlorophytum comosum), što je jedinstvena pojava među centaurejama.

Od bližih srodnika C. dalmatica i C. rossiana se izdvaja C. liburnica: odrvenjeli grmić do 60 cm s kratkim i jakim deblom širine do 5cm rašljasto-orguljasto razgranjenim, grane odrvenjele debele oko 1 cm i ljuskavo-obrasle osušenim lisnim peteljkama, svi listovi u tjemenim rozetama na vrhu grana (pri cvatnji nema prizemnih), njihove peteljke mesnato-zadebljale do 7mm i tamne ljubičastosmeđe, perasta plojka s mesnato-vretenastim izpercima, cvatne osi ekstrarozetne tj. izbijaju bočno ispod lisnih rozeta, u pazušcima cvatnih ogranaka su vegetativni bulbili, pa nakon dozrijevanja plodića cvat prilegne na stijene i bulbili se iz matične biljke zakorijenjuju u pukotine kamenja, a zrele cvjetne glavice su tanjurasto-proširene do 3 cm, ovojne brakteje tvrdo odrvenjele žutosmeđe i uzduž izbrazdane s uglastim rebrima, a na vrhu s krutom drvenastom bodljom 3-6 mm i bočnim odrvenjelim trepljicama, pri dnu okriljene s prozirnim opnastim aurikulama, plodići s čekinjastim bijelim papusom dugim 2-3 mm (kariotip 2n = 18).

• C. crithmifolia Vis. je uski lokalni stenoendem na pučinskom otočiću Jabuka, gdje je to glavna vrsta u zajednici hazmofita Puccinellio-Centaureetum crithmifoliae na eruptivnim olujnim i zasoljenim stijenama, a listovi su joj manjeviše mesnato-zadebljali (kariotip: 2n = 36).

• C. dalmatica Kern. s.s. (na Krku: "metlỳna vakamỳku"), je poluodporni endem na umjereno izloženim i vlažnijim stijenama kvarnerskih otoka: Cres, Plavnik, Krk, Prvić, Sv.Grgur, Goli, Rab, Pag i na kopnu samo u jugoistočnoj Istri (rtovi Koromačno - Crna punta i Mašnjak- Brestova). Uz najizloženije burne i zasoljene obale npr. Baška i Prvić, povlači se i podalje od mora u zaštićene klance do otočnih vrhova, a na obali ju tu zamjenjuju još ini odporniji srodnici i križanci.

• Cen. rossiana Wagn. s.s. (Wagner 1901, 1910, non auct., C. "visianii" Lov. non Radić, C. cristata subsp. curictana Lov. in Fl.Eur.; na Krku: "tvârda metlỳna"): To je istočnokvarnerski obalni paleoendem Velebitskog kanala, koji se svojim polugrmastim rastom tipa ježinastog tragantida razlikuje od svih inih centaureja Dinarskog krasa i izgledom podsjeća na konvergentne tragantide C. spinosa L. iz egejskih obala i C. horrida Badaro iz tirenskih otoka. Raste duž velebitske obale Klenovica-Šugarje, pa na otočiću Sv. Marko, jugoistočnom Krku, Prviću, Golom otoku i na jugoistoku Raba (Mašnjak), dok su dosad uništena nedavna nalazišta Bakarski zaljev i ušće Zrmanje.

Najčešća je i najbujnija oko Baške i na obali Jurjevo-Klada. Raste samo uz more 2-70m uvis, na olujnim i zasoljenim obalnim točilima pod udarom najžešće bure, a najviše u zajednici Drypido-Peltarietum crassifoliae. Kromosomske, polenske, histogenetske i ine novije analize su protiv prvotne Wagnerove predpostavke da je to navodni križanac (C. spinosociliata X calcitrapa ?), jer osim velikih bodlja u inim značajkama nema nikakve veze s korovom C. calcitrapa, pa je to najvjerojatnije predački relikt podsekcije Cristatae.

Od inih srodnika iz sect. Pterolophus (C. dalmatica i C. spinosociliata) izdvaja se ova: jastučasto-polukuglasti ježinasti polugrm, glavna stabljika odrvenjela i debela do 4cm, od dna rašljasto-lepezasto razgranjena, grane gusto mrežasto-prepletene s mnogobrojnim cvjetnim glavicama (po 40-100), ovojne brakteje tamne crvenkastosmeđe na vrhu s jakom tvrdo-odrvenjelom bodljom dugom 4-7 mm (od toga je fertilna biljka ježinasto-bodljasta) i sa strane još 2-3 mm duge također odrvenjele trepljice, pa još bočno pri dnu okriljene velikim prozirno-opnastim aurikulama do 3 mm, a dlakavi papus na plodiću je zakržljao i kratak do 1 mm (kariotip: 2n = 18).

Mesnate Cruciferae Jadrana

Sukulentne Cruciferae (Brassicaceae) mesnatih listova su inače rijetkost i jedini poznati inozemni primjer je američki rod Caulanthes. Naprotiv kod nas u Kvarneru postoje 2 halofitna endema mesnatih listova: Peltaria crassifolia i Aurinia hostiana, uz još nekoliko kraških polusukulenata s manjeviše zadebljalim listovima: npr. Beta maritima L., Brassica cazzae Ginz.& Teyb., Iberis pruitii Tin. (I. carnosa W.K.), Aurinia media (Host.) Schur. i dr.

Mesnati grmić Aurinia hostiana

Tauro-dinarski rod Aurinia Desf. (na Krku: "rumênica", grč. bersóchorton), većinom je proširen u jugoistočnoj Europi i jugozapadnoj Aziji, a obuhvaća 3 glavne sekcije. Tipska sect. Aurinia (s.s., Alyssoides & Vesicaria) sadrži većinom poluodporne zeljanice na krasu, npr. kod nas Au. sinuata i Au. corymbosa. Kseromorfnija sect. Dendralyssum Lov. (1975) su uglavnom veći odrvenjeli grmovi i polugrmovi, koji se od inih srodnika u tom rodu izdvajaju: odrvenjelim granama i listovima u terminalnim rozetama na vrhu ogranaka (pa na fertilnim grmićima pri cvatnji nema prizemnih listova), plodovi su lećasto-splošteni i razmjerno veliki po 5-9 mm, a sjemenke pri klijanju imaju sluzavo-ljepivu ovojnicu. Tu spadaju Au. media, Au. leucadea i Au. affinis. Gradient otpornosti na sušu i vjetar roda Aurinia na Jadranu: najmanje je odporna zavjetrinska Au. corymbosa < Au. orientalis < Au. sinuata < Au. leucadea < Au. affinis < Au. media (s.s.) < Au. hostiana kao najodpornija na olujnim burištima.

• Velebitska rumenica, Aurinia hostiana Lov. (Lovrić 1975, 1980, 1987, 1995, Alyssum "Arduini" auct.quarn. non Fritsch, Al. "saxatile" auct.quarn. non L.; na Krku: "rumênica vakamỳku"): Ovo je razmjerno rjeđa svojta ograničena na olujne klisuraste obale sjevernog Jadrana. Dosad je sigurno potvrđena uglavnom oko Velebitskog kanala: na velebitskoj obali Jurjevo-Stinica, pa na jugoistočnom Krku (Vrbnik-Stara Baška), Prviću (loc.clas.), Sv.Grguru, Golom otoku, Rabu i Pagu. Raste samo na olujnim obalama pod udarom najjače bure, po zasoljenim obalnim stijenama najviše s hazmofitima Aurinio-Astragaletum dalmatici i rjeđe u Campanulo-Centaureetum dalmaticae.

Od inih srodnika iz roda Aurinia se izdvaja Au. hostiana: odrvenjelim grmolikim rastom i kratkim deblom širine do 3 cm, drvenastim višegodišnjim granama debelim do 1cm, na zrelom grmiću u doba cvatnje svi listovi u vršnim rozetama (nema donjih), sivo-pustenasti listovi su polusukulentni tj. mesnato-odebljali i na rubu cjeloviti do plitko valovito-narovašeni, lisne žile su nejasne i uronjene u mesnatu plojku, cvatovi su mnogobrojni po 20-50 i valjkasto-izduženi sa sitnim cvjetićima, rub latica valovito-narovašen, plodovi su okruglo-lećasti po 4-5 mm (ne eliptični ni kuglasto-napuhnuti), a po njihovu dozrijevanju poluzimzeleni listovi ostaju zimi dalje zeleni u vršnim rozetama, cvate rano u III.-IV. mjesecu.

Sukulent Peltaria crassifolia

Kseromorfni rod Peltaria (lukica, engl. shieldwort, njem. Lauchschötchen, fran. tabouret), većinom je ograničen na Tauro-dinarski velekras u jugoistočnoj Europi i jugozapadnoj Aziji, gdje obuhvaća više odpornih i poluodpornih svojta. Poluodporne su do umjerenih privjetrina npr. tipska P. alliacea Jacq. (P. perennis Markg.) na brdskim točilima i stijenama jugoistočne Europe, a južnije u Grčkoj su još poluotporne P. isatoides Barb. i P. emarginata (Boiss.) Hausk. Na olujnim vjetrometinama kamenog krasa u Kvarneru je daleko najodpornija mesnata P. crassifolia:

• Peltaria crassifolia (Mort.) Lov. (cf. Lovrić 1975, 1987, P. alliacea ampl. var. crassifolia Morton 1915, non Hay. nec Trić., na Krku: "mohùnica"): To je odporni istočnokvarnerski stenoendem i obalni halofit otočja na udaru Senjske bure: jugoistočni Krk kod Baške, Prvić, Sv.Grgur, Goli otok i sjeverni Rab kod Lopara, pa sjeverna velebitska obala Jurjevo-Klada. Tu raste jedino i izključivo na najžešćim orkanskim burištima s jakom posolicom, uglavnom na kamenim točilima obalnih strmina u zajednici Drypido-Peltarietum crassifoliae. Od tipa P. alliacea s.s. se ova jasno razdvaja nizom osobitosti: sukulentni polugrm, stabljike brojne i pri dnu odrvenjele, donji listovi u prizemnoj rozeti na izduženim peteljkama dužim od plojke, koja je šarena i tamnija modroljubičasta sa smeđim pjegama, sočna i mesnato-odebljala sa žilama uronjenim u debelu plojku (slabo vidljive), cvat je kraći s malobrojnim cvjetovima, a plodovi skoro dvostruko veći negoli kod tipa.

Mesnate Apiaceae uz Jadran

Sukulentne Umbelliferae (Apiaceae, štitarke) su inače rijetke i najpoznatiji je sredozemni polumesnati halofit Crithmum maritimum L., pa još mediteranski halofitni polusukulent Daucus gingidium Lam. (D. gummifer DC.) s više obalnih podvrsta manjeviše zadebljalih listova. Kod nas je posebno značajan kvarnerski halofitni endem Peucedanum crassifolium Hal.& Zahl. s bačvasto-debelom stabljikom nalik na tropske grmaste vrste tog roda.

Crithmum maritimum, šćulac

Crithmum maritimum L. (petrovac, Dalmacija: "motar", Kvarner "šćulac", engl. samphire, njem. Meerfenchel, fran. perce-pierre, rus. serpnik): To je najpoznatiji i najčešći kserohalofit južne i zapadne Europe, proširen duž kamenih obala od Irske kroz Sredozemlje do Krima. Većinom raste na kamenitim rtovima, otočićima i klisurastim obalama s halofitima Crithmo-Limonietalia, pa je i kod nas taj vrlo čest na jadranskim otocima i kraškim obalama od Istre do Boke Kotorske.

Polugrm Peucedanum crassifolium

Širi rod Peucedanum ampl. u Africi i na Madagaskaru sadrži više odrvenjelih vrsta grmova. U južnoj Africi čak postoje i cijele šumice stablasto-drvolikih štitarki iz roda Heteromorpha nalik na palme, a na Azorskim otocima još raste grmasti Melanoselinum decipiens (Schr.& Wend.) Hofm., pa na srednjoafričkim planinama odrvenjeli grm Peucedanum kerstenii Endl., najviše na gorju Ruwenzori. Naše odrvenjele štitarice pripadaju grupi Selineae i to većinom posebnomu, endemskom rodu Cyathoselinum Bent.& Hook. (devezita), ograničenom duž istočnojadranske obale i nutarnjih dalmatinskih otoka (od Zrmanje do Morače), a morfotaksonomski je to približni prijelaz između europskog roda Seseli i azorskog grma Melanoselinum. Siljevina, rod Peucedanum (engl. fennel, njem. Haarstrang, rus. goričnik), na Dinarskom krasu i otocima obuhvaća dvadesetak vrsta, od tih i nekoliko endema, a najzanimljiviji je kvarnerski halofitni polugrm P. crassifolium Hal.& Zahl. (s.s.).

• Tvrdolisna siljevina, Peucedanum crassifolium Hal.& Zahl. s.s. 1897, Degen 1907 (1889, Degen 1907, non Hayek nec Fl.Eur., na Krku: "orỳšac"): To je vazdazeleni tvrdolisni polugrm, koji svojim izgledom kod nas općenito najviše podsjeća na odrvenjeli afrički paleoendem P. kerstenii Engl. i slične grmaste srodnike iz srednjoafričkih planina, a ovaj spada među najstarije i najprimitvnije članove tog roda. Naš P. crassifolium je odporni halofilni endem olujnih i zasoljenih klisurastih obala na najjačem udaru bure oko Velebitskog kanala, većinom u zajednici Aurinio-Astragaletum dalmatici. Raste na burnim obalama jugoistočnog Krka, Plavnika, Prvića, Sv.Grgura, Golog otoka, sjevernog Raba i na velebitskoj obali Jurjevo-Klada, dok su ranija nalazišta u istočnoj Istri, kod Bakra i na ušću Zrmanje već uništena izgradnjom i onečišćenjem.

Taj prirodni terenski P. crassifolium s.s. iz Kvarnera bitno je različit od nepostojećega zeljastog tzv. P. "crassifolium" auct.eur. s navodnim "mesnatim" listovima, kakvim ga temeljem herbarskih artefakata ili zamijenjenog materjala zamišljaju bez terenskog uvida kasniji kabinetski botaničari i time ga izjednačuju s tipom "P. cervaria". Pravi terenski P. crassifolium Hal.& Zahl.: Degen (non Hayek nec auct.!) se od ovoga jasno razlikuje već na prvi pogled, pa se stvarni P. crassifolium s.s. i tipski P. cervaria u fertilno doba razlikuju skoro u svim dijelovima (osim sterilnih mladih biljčica), što je krajnje nedovoljno za njihovo tek formalističko spajanje u istu vrlo heterogenu vrstu.

Stvarni prirodni P. crassifolium s.s. (non auct.eur.) iz Kvarnera je odrvenjeli bodljasto-tvrdolisni polugrm, s glomaznim drvenastim deblom i do 11 cm debljine, rašljasto-orguljasto razgranjenim pri dnu u drvenaste grane debele do 4 cm, koje samo na vrhu nose terminalne lisne rozete, dok prizemni zeljasti listovi postoje tek kod mladih sterilnih biljaka i kasnije u zrelosti opadnu. Cvjetne stabljike su duboko žljebaste i zvjezdaste na prerezu, gornji listovi cvata kržljavi kao ljuske. Listovi plodnih grmića su tvrdo-kožasti i višegodišnji, njihovi listići i isperci su jasno dvobojni tj. ozgora sjajno-gladki i tamniji maslinastozeleni, a ozdola svjetliji sivosrebrenasti, na rubu previnuti, na vršku i bočnim zubićima s tvrdim i oštrim iglastim bodljicama, a lisna peteljka je deblja široka do 1,5 cm i tamnija ljubičastosmeđa i sočno-mesnata. Cvjetne osi u vršnim rozetama rašljastih grana su brojnije (do 12) pa cijeli busen nosi i do 40 štitasto-polukuglastih cvatova s jednako dugim bočnim i srednjim ograncima, a ovoj cvata je kržljav ili izostaje i cvatne osi su bez listova čije su peteljke zakržljale kao ovojne ljuske, plodići su duplo veći i širje obrubljeni s opnastim krilcima (usp. Halacsy 1897).

• Hibridna velika siljevina, P. X latifolium (Viv.) DC. (Athamantha latifolia Viv., P. cervaria var. maximum Murr., P. cervaria var. "crassifolium" Hayek non Hal.& Zahl., P. cervaria X crassifolium auct.; na Krku: "veli-orỳšac"): To je prijelazni oblik i možda introgresivni križanac između P. cervaria i P. crassifolium s.s.. Raste na nižim kamenim obalama u Istri i Kvarneru, a vjerojatno i širje bar uz Jadran.

Sukulentne Rubiaceae uz Jadran

U tropima postoji više pravih sukulentnih epifita iz porodice Rubiaceae, npr. u Indoneziji rodovi Hydnophyton i Myrmecodium s bačvasto-mesnatom stabljikom. Kod nas na Jadranu rastu 2 halofitna endema iz roda Asperula s manjeviše mesnatim listovima: izraziti sukulent Asp. borbasiana Kor. i polusukulentna Asp.X wolosczakii Kor.

Sukulentna Asperula borbasiana

Asperula borbasiana B.Korica (Asp. woloszczakii subsp. borbasiana Korica, Asp. "staliana" Borb.& auct.quarn. non Vis., Baška: "melna malinèla"): To je srodni i vikarni endemski kserohalofit, koji zamjenjuje srednjojadranski tip A. staliana Vis. s.s. sjevernije na olujnim obalama Kvarnerskog otočja, gdje se nalazi samo na jugoistočnom Krku kod Baške (uvale Zarok i Vela luka) i na susjednom otoku Prviću.

To je rijedak lokalni psamofit već pred izumiranjem, koji tu raste jedino i isključivo na najžešćim olujnim burištima s jakom posolicom pod izravnim udarom Senjske bure, po obalnim strminama flišnih pješčenjaka i pješčanim dinama jedino u psamocenozi Edraiantho-Hypochaetum ephedroidis. Od većine ostalih srodnika na Jadranu jasno se izdvaja sukulentnim rastom: listovi su valjkasto-kobasičasti, sočni i mesnato-odebljali (kao Sedum), a u herbaru potamne i budu crnosmeđi, svježi cvjetovi su sivokrem boje.

Polumesnata Asp.X woloszcsakii

Asperula X woloszszakii B.Korica (A. dalmatica X borbasiana): Predhodnom endemu donekle slične, netipske (hibridne) populacije na kvarnerskim točilima su opisane kao posebna A. wolosczakii Korica, a ove se dijelom razlikuju od endemskog tipa A. dalmatica Wolos. s.s.: višim (10-16 cm) i rahlijim busenastim rastom, mekanijim stabljikama i listovima koji ne bodu, pa tamnijim ružičastim cvjetićima, a biljka nije jastučasta niti kruto-bodljasta.

Zato je Asp. X wolosczakii vjerojatno prijelazni introgresijski križanac Asp. dalmatica X borbasiana. Ovaj hibrid raste uz obale hao fakultativni poluhalofit na istočnom Krku, Prviću, Sv.Grguru i Golom otoku, većinom na zasoljenim priobalnim točilima u halocenozi Drypido-Peltarietum crassifoliae.

Ini divlji sukulenti Jadrana

Gornjim pregledom je uglavnom izcrpljena većina naših samoniklih sukulenata i polumesnatica iz hrvatske flore, pa izvan gornjih 7 porodica (Crassulaceae, Chenopodiaceae, Leguminosae, Compositae, Cruciferae, Umbelliferae i Rubiaceae), u samonikloj flori istočnog Jadrana inače nema inih izrazitih sukulenata. Ipak u više ostalih porodica kod nas još postoje barem neki netipski polusukulenti s manjeviše zadebljalim listovima, npr.:

• Euphorbiaceae (mesnate mlječike): pripadni rodovi Elaeophorbia i Euphorbia s.s. u tropima sadrže više stotina izrazitih stabljičnih sukulenata, a kod nas su jedini samonikli polusukulenti na Jadranu bar s donekle zadebljalom stabljikom Eu. dendroides L. i Eu. X veneta Host. (Eu. wulfenii X characias auct. ?).

• Plantaginaceae ampl. (Veronicaceae): U Africi su poznate sukulentne Veronicaceae rodovi Chamaegigas i Dermatobotrys, a više grmasto-mesnatih polusukulenata iz roda Psyllium (Plantago sect. Psyllium) rastu u subtropima, najviše na Kanarskim otocima. Kod nas su tek polumesnati endemi odrvenjeli grmić Plantago wulfenii Rchb.: Spr. s.s. (non al.) i zeljasti Microrrhinum X aschersonii (Simk.) Sp. (M. pterosporum X praetermissum Sp.).

• Labiatae (Lamiaceae): Iz ove porodice postoje u tropskoj Africi izrazito sukulentni rodovi Aeolanthus i Plectranthus, pa više mesnatih vrsta iz roda Coleus. Kod nas na Dinarskom krasu raste u submediteranu samo endemski polusukulent Stachys subcrenata Vis. s manjeviše zadebljalim listovima.

• Polygonaceae: Iz ove porodice nisu poznati pravi izraziti sukulenti, a nešto pripadnih polusukulenata ima u srednjoj Aziji. U zapadnom Sredozemlju i kod nas u Kvarneru na otočnim stijenama raste polusukulentni halofitni grmić Rumex suffruticosa Gay, s manjeviše zadebljalim listovima.

• Solanaceae: Ni u toj porodici inače nisu poznati tipski izraziti sukulenti, osim afričko-arabijskog polugrma Hyoscyamus muticus L. s manjeviše zadebljalim listovima, koji je rijedak i na Jadranu po klisurama Senjskog arhipelaga.

• Rafflesiaceae: Ova južna porodica pretežno obuhvaća velecvjetne parazite na korijenju tropskih prašuma. Na Sredozemlju i Jadranu jedini sjeverni pripadnik im je polusukulentni korijenov parazit Cytinus hypocistis L. (ozorina) u tvrdolisnim garigama Cisto-Ericion.

Podivljali sukulentni egzoti

Podivljali egoztični kserofiti i najodporniji sukulenti na kamenom krasu: Niz egzotičnih kserofita i sukulenata po našem primorju i na otocima rastu u zavjetrinama uglavnom samo u kulturi, jer tu slabije podnose konkurenciju već prilagođenih domaćih kserofita. Naprotiv na susjednim najizloženijim položajima olujnoga i zasoljenog kamenitog krasa one su bolje prilagođene od mnogih domaćih vrsta pa zato tu često i podivljaju, npr. rodovi Agave, Yucca, Opuntia, Carpobrotus i sl. Takva je uz more poznata Agave americana L., a iz roda Yucca su bar poluodporne i rjeđe podivljaju kod nas npr. Yu. filamentosa L. s.s. i Yu. gloriosa L. s.s., a znatno su odpornije i uz naše obale češće podivljaju polugrmasta Yu. flaccida Haw. i grmolika Yu. recurvifolia Salis.

Među kaktejama iz roda Opuntia (čakav. žabica) su najčešće kod nas na jugu podivljale po kamenim vjetrometinama, posebno na toplijim otocima i u južnom primorju niža polugrmasta Op. compressa (Sch.) Macb. i viša grmolika Op. barbarica Beger, dok su druge opuncije kod nas uglavnom ograničene na zavjetrine i u kulturi. Stablasta Cylindropuntia tunicata (Lehm.) Knuth. je kod nas jedina podivljala iz tog roda, npr. na obalnim vjetrometinama kod Zadra i u južnoj Istri. Ini veći egzotični sukulenti koji su posebno odporni za kamene vjetrometine u tvrdolisnom eumediteranu s jakim jugom su najviše iz rodova Agave i Opuntia.

Poluodporne Agave uz Jadran

Tropska porodica Agavaceae obuhvaća tridesetak rodova s oko 600 vrsta, a glavni američki rod Agave (sabur, čak. Kvarner: "loparỳna", engl. sisal) ima oko 300 vrsta pretežno u srednjoj Americi. Taj rod sadrži niz poluodpornih i odpornijih vrsta prikladnih za olujni primorski kras, pa je na našemu submediteranskom krasu dosad isprobano desetak vrsta, od kojih su 4 najodpornije iz sect. Americanae i posebno sect. Scolymoides.

Poluodpornih vrsta ima i u drugim sekcijama tog roda, ali su one ipak osjetljivije na mrazove, previše vlage ili na zasoljavanje, pa su prikladne samo za južnije primorje i vanjske otoke s jugom i bolje na flišu, jer neke slabije podnose vapnenac: Ag. parryi Haage & Schm., Ag. utahensis Eng. (s više odpornih podvrsta za fliš) i dr.

• Agave sect. Americanae Bak. obuhvaća razmjerno najveće vrste iz tog roda, s velikim listovima dužine 1-3 m i visokom cvjetnom stabljikom do desetak metara, koje su kod nas čestu sadjene i podivljale. Većinom su prikladne za zasoljene kamene vjetrometine na obali i otocima, tj. u eumediteranu i toplijemu poluzimzelenom submediteranu. Tzv. "Ag. americana" auct.hort. sađena u Europi, tu stvarno obuhvaća 3 razne srednjoameričke svojte: tip Ag. americana L. s.s. najbolje raste u tvrdolisnom eumediteranu s jugom, a odpornija je slična Ag. altissima Zum. prikladna i za listopadni submediteran s umjerenom burom. Najmanje je odporna Ag. ingens Berg. (A. picta hort. p.p.) koja je i najvećeg rasta, ali ova slabije podnosi tek blaži mraz pa je prikladna samo za južniji termomediteran vanjskih otoka i južnog primorja, a kod nas je podivljala kod Visa i Dubrovnika. Također je poluodporan u eumediteranu i njihov križanac Ag.X milleri Salm. (A. ingens X altissima), koji je isto divovskog rasta.

• Agave sect. Scolymoides Berg.: Ova sekcija obuhvaća izrazito odporne agave iz hladno-sušnih visokogorskih vapnenaca najviše na meksičkom velekrasu Sierra Madre Oriental. Ove se među agavama, jedine po otpornosti i prikladnosti za naš olujni kras mogu mjeriti s jukama. Mogu uspješno rasti i u submediteranu, ali su to uglavnom sitnije polugrmaste vrste s nižom cvjetnom stabljikom do 150 cm, a jače bodljikavi listovi su kao polikormiji skupljeni u brojne vegetativne rozete širine 40-50 cm. Među dosad isprobanim vrstama su na našim burištima submediteranskog krasa najodpornije Ag. megalacantha Hemsl. s najdužim crnim bodljama i Ag. scolymus (Karw.) Salm. (A. verschaffeltii hort. p.p., "čičkasta agava") duž ruba s mnogobrojnim kukastim bodljama poput udica. Obadvije se brzo i lako šire vriježama u guste jastučaste busene i odporne su na sličnim staništima do submediterana.

Yucca na primorskom krasu

Američki rod Yucca (njem. Palmlilie, rus. yokka) sadrži pedesetak vrsta, s podvrstama i križancima osamdesetak svojta grmastih i drvolikih kserofita, pretežno u srednjoj Americi. Kod nas su najčešće uzgajane i najpoznatije niska Yu. filamentosa L. s.s. i grmasta odrvenjela Yu. gloriosa L. s.s., koje su doduše odporne na jače mrazove i zimsku vlagu u kontinentalnom zaleđu, dok neke slabije podnose olujni vjetar i primorsku sušu. Druge poluodporne odrvenjele vrste su još npr. Yu. elata Eng. (do 6 m) i Yu. rigida Eng. (do 2m), koje dobro podnose olujni vjetar i sušu, ali su osjetljivije na umjerene mrazove oko -10° do -12°C, pa su prikladnije za eumediteranske vjetrometine s jakim jugom na dalmatinskoj obali i otocima.

• Yucca recurvifolia Salis. (= Yu. pendula Sieb.) je kod nas izrazito odporna pa vitalno raste na olujnim hazmofitskim kamenjarama - gdje je nemoguć i rast travnjaka a kamoli šume, pa tu bez problema podnosi i jače mrazove od -17°C. To je odrvenjeli grm, a od srodnika Yu. gloriosa L. s.s. se izdvaja granatim stablom, pa dužim (60-90 cm) prevješenim i užim listovima (2-3,5 cm), koji su tamnije plavkastomaslinasti i mat-hrapavi, na vrhu tanko iglasto ušiljeni, redovno u luku obješeni i mlohavo vise (pa ih vjetar ne lomi), a cvat je manji i kraći tj. približno slične dužine kao i listovi. Na kraškim kamenjarama se ova uspješno širi vegetativno mnogobrojnim vriježama kroz škrape. Još je odporniji i snažnijeg rasta njezin križanac Yu.X ellacombei Bak. (Yu. gloriosa X recurvifolia, Yu. robusta hort. p.p.), ali se ova teže razmnožava. Npr. na Kvarneru obadvije rijedko rastu uz groblja i u ponekim vrtovima, gdje je ipak češća Yu. gloriosa L.

• Yucca flaccida Haw. (Yu. glauca Nutt.) je razmjerno najodpornija kod nas među nižim polugrmastim jukama. Bujno i vitalno raste na orkanskim burištima s jačim mrazovima i do -20°C, a posebno dobro uspijeva na lapornom flišu. Kratka stabljika debljine do 3cm je obilno razgranjena s vriježama uz površinu tla. Od otpornog srodnika Yu. filamentosa L. s.s. (Yu. angustifolia Pursh.), koji se kod nas još češće uzgaja u kopnenom zaleđu, izdvaja se ova: žljebasto-udubljenim i užim listovima (1-3 cm), koji su svjetlije sivopepeljaste boje i na rubu s malobrojnim i kratkim sivkastim nitima ili bez njih, a cvat je niži do 1m i sa sitnijim braktejama. Na flišu se ova masovno širi vriježama, pa stvara podivljale polikormije i vegetativne busenove.

Neke odporne Opuntiae za kras

Rod Opuntia ampl. (tzv. "svekrvin jezik", čakav. žabice, engl. nopal, njem. Feigendistel, fran. raquette), obuhvaća niz odpornih mesnatih kserofita prikladnih za primorske vjetrometine na kamenitom krasu. Razmjerno su odporne i manjeviše prikladne za hladnija submediteranska burišta do nekih -15°C, većinom niže polugrmasto-jastučaste vrste Op. humifusa Raf. (O. nana Vis.), O. compressa Salis., pa Op. macrorrhiza Eng. (O. rafinesquei hort.), Op. missouriensis DC. (O. polyacantha Haw.), Op. phaeacantha Eng. (O. camanchica Eng.), Op. erinacea Eng.& Big. (O. rhodantha Eng.).

Od svih je na žešći dvocifreni mraz najodpornija kuglasta Op. fragilis (Nutt.) Haw. iz Kanade, koja izdrži suhomrazice i do -30°C, ali ta lošije podnosi sredozemnu sušu i ljetne žege. Ove gornje se kod nas dosad još rjeđe nalaze tek u amaterskim zbirkama, osim prve O. humifusa, koja je mjestimice podivljala. Niz drugih vrsta koje se u Europi navode kao odporne na mraz, ne podnose naš vapnenački kras ni posolicu, pa te dijelom nisu prikladne za naša kamena burišta. Ine veće grmolike vrste su većinom osjetljivije na jače mrazove ispod -7 oko -10°C i kod nas su prikladne većinom u tvrdolisnom eumediteranu na udaru toplog juga, gdje mjestimice u Dalmaciji podivljaju, npr. Op. barbarica Beger (O. "ficus-indica" hort. p.p.), Op. monacantha Haw. (O. "vulgaris" hort. p.p.), Op. stricta Haw. (O. inermis hort.) i dr.

Od stablastih vrsta iz srodnog roda Cylindropuntia, dosad se kod nas pokazala dosta otpornom npr. C. tunicata (Lehm.) Knuth. (do 3m), prikladna za tvrdolisni eumediteran i kod nas je podivljala npr. na sjevernodalmatinskoj obali kod Zadra i dr. Na istočnojadranskoj obali i otocima se vani na otvorenom dosad češće uzgaja i mjestimice je već podivljalo desetak vrsta iz širjeg roda Opuntia ampl., koji su većinom niži polugrmići i mesnate zeljanice. Među većim odrvenjelo-grmastim kaktusima podivljalim iz uzgoja koji već spadaju u egzotičnu dendrofloru, na jadranskim otocima i dalmatinskoj obali je česta Opuntia ficus-indica i rjeđa Cylindropuntia imbricata:

• Opuntia ficus-indica L. (indijska smokva, njem. Feigenkaktus, rus. indyskaja figa), pripada u tipski rod tj. raniji podrod Opuntia s.s. s plosnatim ograncima, koji ima oko 200 vrsta u obje Amerike. Ovo je sukulentni grm do 3 m, nesigurnoga i vjerojatno hibridnog iskona, jer europske navode da je ova iz srednje Amerike, američki istraživači dosad nisu potvrdili, jer tamo u prirodi nije nađena takva samonikla. Srodna je i vjerojatno potječe kao europski vrtni križanac od divlje O. barbarica Beger. Kod nas raste u uzgoju i podivljala uz zidine i ruševine na južnom primorju i vanjskim otocima, gdje podnosi blaži mraz oko -8°C. Plodovi se jedu slično smokvi, ali im prije treba skinuti bodlje.

• Cylindropuntia imbricata (Haw.) Knuth (Op. imbricata Haw., engl. treecholla) iz Meksika i južnih USA, pripada drugomu posebnom rodu tj. ranijem podrodu Cylindropuntia (engl. cholla) s izduženo-valjkastim ograncima, koji ima pedesetak grmolikih i uspravno-stablastih vrsta u Srednjoj i južnoj Americi. Kod nas je ova rjeđe sađena na obali i otocima, a u novije doba je mjestimice već podivljala po ruderalnim šikarama uz naselja, npr. u južnoj Istri i Ravnim Kotarima kod Zadra.

Ostale poluodporne kakteje

Većina opuncija razmjerno dobro podnose bazična, karbonatna i slana tla pa je glavni problem pri uzgoju odpornost na mraz i suvišnu vlagu, dok je kod većine inih kakteja obratno, jer pretežno ne podnose vapnenasta ni slana tla, iako ima najmanje desetak podjednako odpornih na vjetrove i mraz kao i spomenute opuncije. Tako mrazove + vapnenac i sol uglavnom ne podnosi nijedan od stablastih kaktusa viših od 3 m, koji su uglavnom ksero-acidofilne vrste u domovini izvan krasa.

Najodporniji su među višim stupastim kaktusima koji podnose vapnenasti kras, vjetrove i tek umjereni mraz do desetak ispode nule, osobito Stetsonia coryne (S.D.) Br.& R. i Cereus peruvianus (L.) Mill. (samo tipski oblik), a kultivar 'monstruosus' i hibrid C.X milesimus hort. su kod nas znatno osjetljiviji tj. selektirani za kisela zapadna tla. Ipak neke grmaste kakteje inače u Europi odporne na mrazove, kod nas ne podnose česti vapnenac, olujni vjetar ni posolicu pa se kod nas mogu uzgajati samo po južnojadranskim flišnim zavjetrinama.

Među grmastim kaktejama su razmjerno poluodporne bazofilne vrste, koje podnose blaže mrazove -5° do -7°C na vapnenačkoj podlozi uz slabiju posolicu, npr. Myrtillocactus geometrizans (Mart.) Cans., pa Trichocereus macrogonus (S.D.) Ricc. i Echinocereus engelmanii (Perry) Rump., koji su prikladni samo za tvrdolisni eumediteran otoka i južng primorja.

Podivljali Carpobrotus uz Jadran

Od ostalih egzotičnih sukulenata je uz Jadran na obali i otocima još donekle odporan i ponegdje na ovalama uz more podivlja Carpobrotus acinaciformis (L.) Bol. (Mesembryanthemum rubrocinctum Eck.& Zeyh.) iz južne porodice Mesembryanthemaceae, koja inače sadrži preko 130 rodova s oko 1.800 vrsta većinom u južnoj Africi. Tropski rod Carpobrotus (= Ficoidea, engl. pigface) obuhvaća oko 25 vrsta u tropima Afrike, Australije i srednje Amerike. C.acinaciformis je sukulentna puzavica, kod nas mjestimice podivljala uz zasoljene kamenite obale od eumediterana, a inače je na Jadranu često posađena uz kupališta, hotele, po primorskim vrtovima itd.

Literatura

• Backeberg, C. 1970: Das Kakteen-lexikon. G-Fischer Verlag, 741 p., Jena.
• Berger, A. 1988: Die Agaven, Beiträge zu einer Monographie. G. Fischer Verlag, 2nd ed., 293 p. Stuttgart & New York.
• Greuter, W. 1991: Sedum (Crassulaceae). Flora Mediterranea 1: 31 - 61.
• Hart, H.'T. 1978: Biosystematic studies in the acre-group and the series Rupestria Beger of the genus Sedum (Crassulaceae). Utrecht.
• Hochstätter, F. 2000-2004: Yucca (Agavaceae), Band 1.- 3. Selbst Verlag.
• Jacobsen, H. 1954: Handbuch der sukkulenten Pflanzen, Bd. I.- II. G.Fischer Verlag, 1124 bp., Jena.
• Jacobsen, H. 1970: Das Sukkulentenlexikon. G.Fischer Verlag, 589 p., Jena.
• Köhlein, F. 1977: Freiland-sukkulenten (Crassulaceae: p. 69-186). Verlag E. Ulmer, 284 p., Stuttgart.
• Korica, B. 1995: Asperula borbasiana, A. staliana, A. visianii, A. wolosczakii. Crvena knjiga biljnih vrsta Republike Hrvatske, str. 46-59, Zavod za zaštitu prirode, Zagreb.
• Kümmel, F.& Klügling, K. 1987: Winterharte Kakteen. J.Neumann-Neudamm, 215 p., Magdeburg.
• Lovrić. A.Ž. 1983: Autohtoni sukulenti Dinarskog krša, I.-II. Vjesnik sekcije kaktusara, 2/1: 3 - 8, 2/2: 4 - 9, Zagreb.
• Lovric, A.Z.& Lovric, M. 1988: Geobotany of Sedum (Crassulaceae) in Adriatic islands. Rapp. Proc. CIESM, ser. Isles 31 (2): II8/126, Museum Monaco.
• Mitchell, P.J. 1973: The Sempervivum and Jovibarba handbook. The Sempervivum Society, Burgess Hill, Sussex.
• Praeger, L.R. 1967: An account of the Sempervivum group. Verlag J. Cramer (reprint), Lehre.
• Praeger, L.R. 1967: An account of the genus Sedum. Verlag J. Cramer (reprint), Lehre.
• Rac, M.& Lovric, A.Z. 1991: Insular woody endemics of Brassica and related ancient cultivars in the Adriatic Archipelago. Botanika Chronika Patras, 10: 673-678.
• Rauh, W. 1967: Crassulaceae. Die grosartige Welt der Sukkulenten, p. 134-145, Verlag P. Parey, Hamburg & Berlin.
• Shepherd, K.& al. 2005: Morphology, anatomy and histochemistry of Salicornioideae (Chenopodiaceae) fruits and seeds. Ann. Bot. 95/6: 917–933.
• Šegulja, N.& Bedalov, M. 1987: Minuartio-Genistetum pulchellae, eine neue Assoziation der Steintriften-Vegetation aus der montanen Region des Mosor-Gebirges (Dalmatien). Saturia 4: 111-119.
• Šegulja, N.& Regula-Bevilacqua, Lj. 1994: Sedum sarmentosum, a newcomer in Croatian flora. Natura Croat. 3/1: 91 - 97.
• Tsvelev, N.N. 1993: Zametki o marevykh (Chenopodiaceae) vostochnoi Evropy (Notes on Chenopodiaceae of Eastern Europe.) Ukr. Bot. Zhurn. 50/1: 78-85.
• Tutin, T.G.& al. 1993: Crassulaceae. Flora Europaea, 2nd Ed., vol. 1: 422-437. Cambridge Univ. Press.

Vanjske sveze

• Fritz Hochstätter: Yucca species and their common names

Poveznice

• Hrvatski fitoendemi
• Dendroflora Jadrana
• Hrvatsko-jadranski kozlinci
• Hrvatsko-dinarske žutilovke
• Jadranske grmaste lobodnjače
• Jadranske grmaste krstašice
• Jadranske grmaste štitarke
• Jadranske odporne palme
• Jadranske Asperulae
• Dinarski Sedum

Reference

Adapted and condensed study from Wikinfo, by Dr.Sci. A.Z. Lovric for sub-project WikiFlora Adriatica from the database of Herbarium Adriaticum (ADRZ - 1995): if quoted author and source, may be copied and distributed without changes.