Käjkafski iz Sesveta

Käjkafski iz Sesveta (nepalatalni 'cakajski' govor Sesveta kraj Zagreba), autorizirani izvornik: Andrija-Željko Lovrić (Sesvete), predavanja na 6. i 7. "Simpoziju KAJ" (Krapina 2007.& 2008.), Zbornik sv. 2: str. 137-152 & 289-304, Muži zagorskog srca, Zabok.

Sesvete na istoku Zagreba s oko 90.000 stanovnika su treće najveće polukajkavsko naselje u Hrvatskoj (nakon Velke Gorice i Koprivnice), čiji je govor u okolici Zagreba donedavna bio najmanje poznat. Ranije su odatle objavljene samo neke usputne naznake bez detalja o leksiku i palatalizaciji, jer se po vjerojatnoj analogiji donedavna smatralo kako domaći Sesvečánci navodno govore manjeviše sličnom 'kajkavštinom' poput ine zagrebačke okolice. Pola pučanstva su tu kajkavski doseljenici iz sjeverozapadne Hrvatske koji, kao i mladji starosjedioci govore polukajkavskom koiné poput Zagreba, a ostalo su novodoseljeni južni štokavci. Boravkom kroz dvadesetak godina je tu popisano oko desetak tisuća domaćih kajkavskih riječi za monografiju Sesveta u pripremi.

Stari domaći govor iz prošlih stoljeća tu većinom odumire, pa izvornu “sesvečânsku käjkavicu” tu još rabe privatno u obitelji možda tek pedesetak domaćih staraca. Ova se jasno razlikuje od stare gradske kajkavice i od većine selskih govora oko Zagreba, ali i od sjevernije Kašine i Cerja na istoku. Uzrok tomu je što su Sesvete kao klin, najzapadniji izdanak istočnoga lojnskog dijalekta kod Zagreba, pa su im zato najsličniji jugoistočni kajkavci između Save i Lonje: Sopnica, Selnica, Rugvica, Jelkovec, Ivanja Reka, itd. Stara odnosno-upitna zamjenica tu je preglašeno käj, a neke osobite istočnokajkavske riječi rjedje ili nepoznate oko Zagreba su npr. futrâš (stočna krma), kotrîg (zglob), kurjâk (kokošinjac), lumpâč (ptica žuna), merûn (malina), mândula (marelica), meselàča (tikva), munîvje (mahune), naklò (dolje-niže), osnêti (svanuti), palêtek (leptir), palîr (krovopokrivač), pôcek (prag), pósneš (djever), znêbec (daždevnjak), ...itd.

U toj Sesvečânskoj käjkavici je dijelom sve dosad kod staraca značajan nepalatalni cakavizam u kajkavskom kontekstu tj. „cakâjski“ govor uz povratne sibilarizacije č > c, š > s, ž > z, žd > dz. Sličan nepalatalni cakavizam je dokumentiran u 12 dialektalnih područja duž sjeveroistočnog Jadrana izmedju rijeka Raše i Cetine pa još 2 nepalatalne oaze u kajkavskom zaledju (Parg i Sesvete), uključivo domaće starosjedioce u desetak obalnih i otočnih gradova i još tridesetak sela, ter dijelom kod naših iseljenika u Americi npr. kod New Orleansa i Vancouvera. Jedino u području autohtonih štokavaca sličan nepalatalni cakavizam dosad još nigdje nije nađen. "Cakâjski" nepalatalni govor u kajkavskom zaleđu sjeverozapadne Hrvatske je rjeđa pojava, dosad jasno očuvan samo na 2 poznata kajkavska područja. Nepalatalna kajkavica se čuje u Prezidu i okolnim brdskim selima u sjeverozapadnom kutu Gorskog Kotara oko izvorišta rijeke Čabranke, gdje njom govore uglavnom starci.

Slično "cakájski" bez palatala govore i domaći starci iz južnih zaselaka oko zagrebačkih Sesveta. Sesvetski nepalatalno-cakâjski izgovor ima djelomičnu sibilarizaciju palatala zamjenom č > c, š > s, ž > z, žd > dz, a što je naizrazitija pojava u naselju Sesvetska Sela i na zapadu Brestjê, pa dijelom još sela Dobrodôl, Šašînovec i dr. U samim Sesvetama kod domaćih staraca je to još očuvano u dvadesetak riječi (gdje ini kajkavci imaju palatale): crèšnja (trešnja), cvôrek (čvorak), cetri ( 4 ), têca (tetak), zàjcek, Turcîni, slivnîk (šljivik), smrkaf, stâkor, septàti (šaptati), bâzul (grah), brezàjnek (brežuljak), zâbec (žabac), zàkel (vreća), zêti (žnjeti žito), zeràti (žderati), zôhar, lazlîvec, Sesvecica (Sesvečanka), itd. Ine fonetske značajke oko Sesveta su npr.: vokal O često daje U kao cùkur (šećer), pûjcek (odojak), kubâsa, kubìla, veruvàti i sl., a dobro je očuvan glas “dz”: mòdzek (mozak), bèdzek (grm bazga) itd.

Abstract

Kaykavian of Sesvete (non-palatalized idiom in eastern suburb at Zagreb)

Proslov

Kao “sesvetska kajkavica” ili u domaćemu sesvetskom izgovoru Sesvečânska käjkavica, ovdje je obuhvaćen razmjerno osobiti tip izvorne nepalatalne kajkavice koji još govore pretežno starci istočno izvan Zagreba, tj. Sesvete i susjedna sela oko ceste Dubrava-Dugo Selo, na zapadu do zaselka Brestjê i na jugu do Ivánje Reke, pa na istoku Sesvetska Sela i Kraljevec, a na sjeveru dijelom Dobrodôl i Šašînovec. Sva ostala sela sjevernije od ceste Dubrava-Dugo Selo npr. Kašina, Cerje i ina iako su kajkavska, izvorno ipak govore vidno drugačije od samih Sesveta i južnijih sela koja pripadaju drugom lojnskomu govornom skupu istočnih kajkavaca uz lokalnu nazočnost osebujnoga nepalatalnog cakavizma. Tako susjedna Kašina i ina prigorska sela sjeverozapadno od Sesveta već govore poznatom prigorskom kajkavicom sjeverne zagrebačke okolice (Rožić 1893-1894, Junković 1959, Šojat i surad. 1998), dok su Cerje i ini zaselci sjeveroistočno od Sesveta razmjerno bliži zagorskim govorima uz fonetske i ine osobitosti (Šatović i Kalinski 2012). Istočno od Sesveta su zadovoljavajuće poznati drugačiji kajkavski govori Dugog Sela (Trnski 1981) i Vrbovca (Kalinski 1995).

Za razliku od manjeg sela podravske Sesvete, ove Sesvete kod Zagreba su treće najveće polukajkavsko naselje u Hrvatskoj (nakon Zagreba i Velke Goríce – veće od Varaždina), s preko 80.000 stanovnika i visokim natalitetom. Ovdašnji je izvorni govor u okolici Zagreba dosad bio najmanje poznat i ranije je tu samo Zečević (1993) iz sjevernijeg zaselka Gaîšče (sada predgrađe Sesveta) usputno spomenula par fonetskih značajki bez detalja o rječniku, dok Šatović (1971) daje više leksičkih napomena – ali većinom iz susjednog Cerja. U susjedstvu je dosad najpoznatiji govor Cerja (Šatović 1971, Šojat 1973, Šatović i Kalinski u tisku), ali je taj dosta različit od Sesveta i bliži Zagorju. Kroz protekla dva desetljeća je iz Sesveta i okolice dosad popisano desetak tisuća kajkavskih riječi za novu monografiju Sesveta (Lovrić i Rac u tisku), a u govoru sesvetskih staraca s 2.700 osobitih starijih riječi, nadjene su izrazite razlike spram ostale zagrebačke okolice pa je ta stara sesvečânska käjkavica jedan od najizdvojenijih kajkavskih govora blizu Zagreba.

Govorna odvojenost Sesveta

Već ranije u antici uz Sesvete na sjever do Podravine prolazi rimska cesta iz susjedne savske luke i grada Andautonia (danas Šćitarjevo). Sesvete su staro srednjovjeko naselje koje se spominje bar od 14. stoljeća (Tkalčić i Laszowski 1941, Petravić 1971, Nadu 1994, Dobronić 2003), kada tu uz križanje cesta na istok i sjever usred sela postoji današnja župna crkva Svih Svetih (kajkavski: Se Svête) po kojoj sve do danas i cijelo okolno naselje nosi isto ime.

Za vrijeme Austrougarske sve do Prvoga svjetskog rata, Sesvete su bile odvojene od grada Zagreba prirodnom barierom s desetak kilometara praznoga nenaseljenog prostora izmedju Maksimira i sesvetskog Brestja, jer su se između toga još do početka 20. stoljeća pružale prostrane hrastove šume, kojih je zadnji očuvani preostatak do danas zagrebački park Maksimir. Zato se i sada po njima zove sama Dubrava i Dubec (dub = veliki hrast, manji = dubec), tj. nekoć je pružala ta hrastova šuma „Dubrava“ do današnjega istočnog tramvajskog okretišta Dubec na početku Sesveta. Dotle još pred jedno stoljeće zagrebačka Dubrava kao naselje uopće nije ni postojala i tu su bile velike šume i mozaično poljodjelski posjedi zagrebačke biskupije bez sela, samo s gospodarskim majurom. Prva naselidba Dubrave je započela tek oko 1. svjetskog rata sa Željezničarskim naseljem uz prugu jugoistočno od Maksimira. Stoga je zagrebačka Dubrava tek novije prigradsko naselje mladje od stoljeća, pa je zato u sjeverozapadnoj Hrvatskoj baš ta Dubrava (uz prekosavski Novi Zagreb) danas najizrazitija pretežno štokavska oaza s polukajkavskom ('štokajskom') manjinom unutar širjega kajkavskog prostora.

Ova novonaseljena Dubrava u dijalektalnom spektru ima 2/3 štokavaca, 1/5 je tu polukajkavska koiné i od inih se u Dubravi danas osobito ističe egzotični torlački govor brojnih novodoseljenih Janjevaca oko Konjščinske i Teslićke ulice (tj. zapadni dio Dubrave): To je danas najveće janjevsko naselje u Hrvatskoj s blizu 7.000 istočnih torlačkih govornika, kojih je jezik spram domaćih kajkavaca uzajamno tek slabo polurazumljiv, samo na općeslavenskoj razini. Od svih okolnih naselja širjeg Zagreba, takva „balkanizirana“ nova Dubrava je po mentalitetu, stilu i jeziku bila razmjerno najmanje privlačna za noviju doselidbu okolnih kajkavaca iz srednje Hrvatske, pa je zato na zagrebačkom okružju razmjerno najmanje kajkavaca baš u štokavskoj oazi Dubrava. Stoga ta bivša šumska praznina i sad opet nova štokavsko-torlačka Dubrava sve do danas prostorno još djeluje kao djelomična jezična bariera i kulturni izolator od izravnog spajanja i izjednačavanja zagrebéčkih i sesvečânskih kajkavaca.

Govorni mozaik Sesveta

Dialektalna panorama: Danas je u Sesvetama najmanje književnih govornika kao i izvornih Sesvečana, a većina ostalih su razni miješani prijelazi u 4 glavne inačice:

1. Štokajski-poluštokavci

To su noviji doseljenici u oko 2/5 Sesveta tj. ispod polovice, što je većinom hibridna štokavska koiné s kajkavskim (štokajskim) utjecajem :

a) Slabo razlikuju č - ć, đ - dž, ije - je.
b) Naglasci su većinom nasred riječi tj. nisu završni, a u dužim riječima rjeđe su početni.
- - Književni jekavsko-štokavski doma privatno govori tek dvadesetak % u Sesvetama.
- - Ini štokavci su doma privatno južni ikavci što su većinom stariji doseljenici iznad 50 godina.

2. Novi anglokajkavci

Taj novogovor ovdje odnedavna koristi oko 10% mladeži ispod 30 godina, kakvih je sličnih još puno više u susjednom zapadnijem Zagrebu, a neke glavne značajke su (vidi još pobliže Anglokajkavska spika):

a) Gramatički, fonetski i stilski to su kajkavci: imaju kaj, č = ć, dž = đ, srednji naglas itd.
b) Većinom rabe novije globalne anglizme umjesto naših germanizama, turcizama i balkanizama.

3. Noviji polukajkavci

Doseljeni polukajkavci obuhvaćaju 1/2 pučanstva Sesveta (ili oko 40.000) što su većinom okolni kajkavski doseljenici iz sjeverozapadne Hrvatske u 20. stoljeću. Kao i mladji starosjedioci iz Sesveta, svi oni govore polukajkavskom koiné slično gradskoj zagrebéčkoj kajkavici (Magner 1966, 1971, Bauer 1991, Šojat i sur. 1998, Lovrić i sur. 2006, 2011), a glavne značajke su:

a) Naglasak je pomaknut naprijed, tj. naglašen je prednji ili predzadnji slog.
b) Zamjenice su obični kaj, zákaj, nékaj (tj. bez starijega sesvetskog prijeglasa „käj“)
c) Nazočno je dosta germanizama i većinom nemaju posebnih sesvetskih riječi kao domaći starci.

4. Stari "cakâjski" govor

“Sesvečânska käjkavica” je u ovdašnjoj okolici najstariji domaći govor iz prošlih stoljeća koji tu već izumire. Taj osobiti izvorni govor tu sad privatno rabi u obitelji ispod stotinjak staraca, a najizrazitija su po njemu Sesvetska Sela na istočnom rubu Sesveta. Ovaj starosesvetski govor se jasno razlikuje od stare gradske kajkavice (Agrámera) i od većine selskih govora oko Zagreba, ali je drukčiji i od sjevernije Kašine i Cerja na istoku. Uzrok tomu je što su Sesvete kao klin, tj. najzapadniji izdanak istočnoga lojnskog dijalekta od Zeline (Lončarić 1996), pa su im zato najsličniji istočnim kajkavcima između Save i Lonje: Brestjê, Sopnica, Selnica, Rugvica, Jelkovec, Šašînovec, Dobrodôl, Ivànja Reka itd. Do danas starosesvetski cakájski praidiom još najviše rabe starci iznad nekih 50 godina, ovdje iz idućih tridesetak starosjedilačkih obitelji u kojima se ta sesvečânska käjkavica uporno održala domaćom predajom kroz niz stoljeća (naglas po vlastitom izgovoru): Sâvuk, Pûcak, Benčâk, Horvât, Kôrdek, Túpek, Prûsec, Gôstrec, Mésec, Žívec, Gjurêkovec, Lavânjek, Šêmper, Lucîn, César, Krîžan, Kralj, Kos, Potòčki, Cecèlja, Diknîć, Fjôlić, Gênzić, Búdić, Krâlić, Mílović, Hadrović, Kušêbrić i Kušêković.

Fonetske značajke Sesveta

Glavne su značajke položaja naglašenog sloga u izvornom govoru domaćih sesvetskih staraca: Naglašen je većinom predzadnji slog, a 1/4 riječi su naglašene na kraju. U dužim riječima je pomaknut početni naglas većinom kod mladjih govornika, a u osobitim arhaizmima je najčešći završni akcent. Inače je u većini hrvatskih dialekata naglas na kraju značajka starijih govora, a u mlađima je pomaknut naprijed.

Pred više desetljeća odkad su objavljeni prvi oskudni navodi o govoru oko Sesveta (Šatović 1971, Zečević 1993), ovdašnja je prozodija bila složenija, većinom s 3 razna naglaska nalik inim seoskim kajkavcima srednje Hrvatske. Međutim je u međuvremenu zbog izgradnje zagrebačke Dubrave i kontinuiranog spajanja sa Zagrebom, utjecaj zagrebéčke gradske polukajkavice u Sesvetama ubrzano porastao, a također i zbog masovne doselidbe u Sesvete raznolikih okolnih kajkavaca iz cijele srednje Hrvatske (slično je sada i u južnijoj Velkoj Gorici). Stoga se u zadnjih desetak godina u Sesvetama i okolici zapažaju 2 naglasna sustava.:

1. Zagrebéčka polukajkavska koiné dominira kod mladjih sesvetskih kajkavaca uz krajnje pojednostavljenu akcentuaciju pod gradskim utjecajem Zagreba, koja uglavnom sadrži tek jedan jedini neutralni naglasak, sličan kao i kod inih gradskih polukajkavaca u Zagrebu (tu označen kao ' ).
2. Ostatak izvorne sesvetske akcentuacije kod domaćih staraca koji većinom rabe bar dva različita naglaska: duži označen kao ^ i kraći s oznakom `.

Po osnovnomu gramatičkom sustavu se starosesvetski govor bitno ne razlikuje od većine inih kajkavaca srednje Hrvatske, izim djelomične nepalatalnosti. Ine su još gramatičke značajke sesvetske kajkavice:

a) Odnosno-upitna zamjenica je preglašeno käj i izvedenice nikäj i zakäj, a šti = tko.
b) Vokal O često daje U: cùkur (šećer), pûjcek (odojak), kubâsa, kubìla, veruvàti, itd.
c) H se gubi i usred riječi daje v, na kraju j (òrej = orah), a na početku nestaje ili je kao f: fiža (kuća).
d) Palatal Đ govore tek mlađi u ponekim riječima, a inače je često kao J ili samo D: npr. mêja, med nàmi i sl.

Te gornje značajke imaju bar dijelom i poneki ini kajkavci oko Zagreba, ali je još iznimna osebujnost stare “sesvečânske käjkavice” - čega inače nema u širjoj okolici Zagreba ni drugdje u sjevernoj Hrvatskoj, dijelom nepalatalni "cakájski" izgovor domaćih staraca iz Sesveta i nekih okolnih sela.

Naglasni sustav Sesveta

U Sesvetama i okolici se danas mogu čuti 4 razna naglasna sustava nastala miješanjem starosjedilaca i brojnih doseljenika:

a) Četveronaglasni sustav južnih doseljenika, s jasnim oprekama uzlazni/silazni i dugi/kratki, tu imaju samo novodoseljeni štokavci koji su u privatnom životu većinom još bar dijelom poluikavci.
b) Tronaglasni sustav inače značajan za kajkavce, ovdje ispočetka još čuvaju novodoseljeni ruralni kajkavci stigli iz širje okolice Zagreba. Čini se kako je ovaj naglasni sustav bio izvoran u susjednoj Kašini i Cerju.
c) Dvonaglasni sustav s jasnom suprotnosti za dugi ( ^ ) i kratki naglasak (oznaka ` ), ali većinom bez izrazite razlike uzlaznih i silaznih akcenata, ovdje imaju domaći starosjedioci iz samih Sesveta i nekih susjednih sela.
d) Jednonaglasni pojednostavljeni sustav je tu noviji i nastao pod jakim utjecajem urbanih zagrebéčkih polukajkavaca iz susjednog velegrada: Ovi govornici rabe uglavnom samo srednji neutralni naglasak (oznaka: ' ) i tako danas već govore brojni mladji polukajkavci u Sesvetama.

Stari nepalatalni govor

Nepalatalni "cakájski" je najrjeđa inačica kajkavice nalik na znatno češći jadranski cakavizam iz istočne Istre (Labin-Rabac) i više jadranskih otoka: Lošinj, sjever Cresa, Baška, zapadni Brač i Hvar, Vis itd. Od sličnih jadranskih govornika je sesvetskomu 'cakájskom' govoru razmjerno najbliži bodulski izgovor u ekavskom cakavizmu sjevernog Cresa. Izim dialektalno samosvjesne Istre gdje su takvi egzotični govori razmjerno stabilniji, na jadranskim otocima i u kajkavskom zaleđu je cakavizam danas manjeviše na putu izumiranja.

Najekstremniji radikalni cakavizam je do danas poznat u nekim „bodulskim“ govorima jadranskih otočana, a osobito komyzônski iz Komiže (domaće: Komýza) na Visu i bascânska scakavica iz Baške na Krku, gdje je zamalo jedini nazočni palatal “meko” ć. Za standardne književne novoštokavce su ti čudni starinski govori zbog fonetike i još obilja arhaizama skoro nerazumljivi. Danas kod nas jedino samosvjesni istarski govornici cakavizma iz gradića Labin, Rabac i dvadesetak okolnih sela javno i slobodno ističu svoju kulturnu baštinu egzotičnog cakavizma nasuprot inim palatalnim “balkancima iza Učke”. Naprotiv zamalo svi ini nepalatalni govornici iz jadranskih otoka, primorskih gradića i kajkavskog zaledja se već od najbližih palatalnih susjeda često doživljavaju kao čudni i defektni govornici i skoro kao manjevrijedni urodjenici, pa zato većinom prikrivaju taj baštinjeni govor i rabe ga skoro isključivo privatno u obitelji ili poznatomu užem društvu.

Zbog te objektivne stigmatizacije nepalatalnih govora izvan Istre, takvi govornici kad su prepoznati smatraju se govorno abnormalnim i defektnima, pa uglavnom realno imaju manje šanse u društvu zbog jugoslavistčkog apartheida desetljećima nametnutog kod nas. U skladu s tim su i mnogi vukovski jugo-lingvisti "cakájske" govore zaledja i cakavizam na Jadranu često zaobilazili, prešućivali i izostavljali kao nepodobne deviacije, ili bi ih tek usput spominjali uglavnom „izmedju redaka“. Stoga je na Jadranu dosad popisano ili bar usput naznačeno tek 2/3 do 3/4 područja nepalatalnog cakavizma, a u kajkavskom zaledju su polupalatalne 'cakájske' oaze dosad vjerojatno u većini preskočene pa izumiru neistražene, poput Sesveta pred vratima grada Zagreba (s najbrojnijim našim lingvistima). Stoga je čak i dobronamjernim dialektolozima na terenu od informatora teško dokučiti izumirući cakavizam ili cakájski izgovor, jer ga zbog ranijih loših iskustava ispitanici uglavnom spontano prikrivaju ili čak negiraju.

Zato je ovaj cakájski govor oko Sesveta popisan doslovce u zadnji čas, jer za koje desetljeće možda ga više ne bi ni bilo, pa bi njegovo stoljetno postojanje zauvijek ostalo nepoznato. Ovi nepalatalni kajkavci kao i primorski cakavci izostavljaju većinu slavenskih palatala (č, ž, š) i pretežno ih izgovaraju kao sibilante: c, z, s. Za razliku od čakavaca, medju kajkavcima su dosad poznati nepalatalni govori rijetki i zasad su sigurno poznati tek na 2 područja: iz zagrebačkih Sesveta i okolnih sela, pa u sjeverozapadnom kutu Gorskog Kotara uz izvorište gornje Čabranke oko Prezida i susjednih sela gdje je taj "cakajski" govor isto u izumiranju i rabe ga još uglavnom starci. Ini palatalni goranski kajkavci kao i Slovenci to izjednačenje palatala i sibilara oko Prezida nazivaju „snekanje“ (Janeš 2006).

Nepalatalni 'cakájski' izgovor ili djelomična sibilarizacija palatala zamjenom č, ž, š i starog žd u > c, z, s i dz je bilo najveće iznenađenje pri popisu sesvetskog rječnika, pa je zatim još uzastopno provjeravan kod više raznih informatora. Izvan južnoslavenskog područja je kod inih Slavena slično nepalatalno „mazurenje“ još poznato u istočnoj Poljskoj i susjednoj Ukrajini (Malecki 1929) tj. u bivšoj Bijeloj Hrvatskoj. U kajkavskom kontekstu kopnenog zaledja je takva nepalatalnost poznata iz sela Nemška Rovt u Sloveniji i oko Prezida u Gorskom Kotaru, a sada je po prvi put ova nepalatalnost nadjena i u srednjoj Hrvatskoj na samom rubu Zagreba. Najizrazitija je nepalatalnost istočno u Sesvetskim Selima, na zapadu Brestjê, a manje Dobrodôl i Šašînovec. U samim Sesvetama je to očuvano kod staraca tek u tridesetak 'cakajskih' riječi (gdje ini kajkavci imaju normalne palatale): crèšnja, cvôrek, cetri ( 4 ), rûska (kruška), têca (tetak), zàjcek, májcini (majčin), Turcìni, pêrsun (peršin), slivnîk (šljivik), smrkaf, stâkor, septàti (šaptati), pa bâzul (grah), brezàjnek (brežuljak), zâbec (žabac), zàkel (vreća), zêti (žnjeti žito), zeràti (žderati), zôhar, lazlîvec, Sesvecica (Sesvečanka), itd. Dobro je očuvan i staroslavenski glas “dz”: mòdzek (mozak), bèdzek (grm bazga) itd.

Standardni jugoslavisti su (zbog srbohrvatskog jedinstva i slavenskog zajedništva) idejno inzistirali kako takav jadranski cakavizam mora biti naknadna uvozna pojava zbog višestoljetnog utjecaja Venecije, što bi tako u načelu moglo biti zamalo samo za otoke i Istru pod mletačkom vlašću gdje doista ima dosta cakavizma – ali ipak pod bivšom Venecijom nisu bili svi naši nepalatalni govori. Naprotiv za Sesvete i Parg je Venecija očito isključena, a također za primorski Bakar i donedavni cakavizam u Senju (sve do 1970tih), gdje isto Venecija nikada nije vladala nego ugarsko-hrvatski i potom austrougarski vladari. Takodjer i srednjovjeki tekstovi (dijelom na glagoljici) već imaju tragove ranog cakavizma par stoljeća prije mletačke vlasti, npr. iz Vrbnika i Zadra. Novije biogenske analize pokazuju kako taj cakavizam na Jadranu potječe od znatnog udjela predslavenskih prastanovnika na otocima, što je za jadranski cakavizam sad i biokemijski dokazano njihovim pretežnim dinarsko-neslavenskim haplotipom (I1b / Eu7).

Važno je što nepalatalno-cakâjski oko Sesveta dosad govore jedino i isključivo prastare domaće obitelji koje tu već žive niz stoljeća, a nisu poznate slične pojave kod inih domaćih kajkavaca ovamo doseljenih u zadnjih par stoljeća. To nas upućuje kako ovdje u doglednoj povijesti nepalatalnost nije bila uvozna, nego je to prastara fonetska osobitost izvornoga sesvetskoga govora prenošena domaćom predajom i materinskim odgojem barem kroz prošlih 2 – 3 stoljeća, a vjerojatno i puno duže. Po analogiji s jadranskim cakavizmom, slična fonetska pojava oko Sesveta možda takodjer potječe iz očuvanog udjela još nepotpuno slaviziranoga predslavenskog prapučanstva Panonije (usp. Gušić 1967, Sokol 1981), bilo od antičkih Gota i Iranohrvata ili od ovdašnjih potomaka oko susjedne Andautonije na obali Save. Na to bar dijelom upućuju i čudna prezimena tih starih 'cakájskih' obitelji oko Sesveta, dijelom neslavenska ili nastavkom naknadno slavizirana (navod uz domaći naglas i izgovor): Sâvuk, Benčâk, Pûcak, Kôrdek, Prûsec, Gôstrec, Šêmper, Lucîn, César, Cecèlja, Diknîć, Gênzić, Fjôlić, Hadrović, Kušêbrić, ...itd.

Leksička osebujnost Sesveta

Iako je 'cakájski' rječnik zagrebéčkih Sesveta u osnovici manjeviše sličan inim kajkavskim idiomima srednje Hrvatske, u njemu ipak ima i dosta lokalnih osebujnosti. Mnoge značajne općekajkavske riječi (JAZU 1984-1995) starosjedioci obilno rabe i u Sesvetama, npr.: cûjzek (ždrijebe), dêkla (divojka), glètve (dlijeto), jâpa (tast), môzel (prišt-krasta), nâjža (tavan), ščâvje (korov-čičak), vnùk (unuk), zèlva (šogorica), žerjâv (ptica ždral), žùga (guska) i još niz inih. Izim takvih općekajkavskih, u starinskom govoru oko Sesveta postoji bar dvadesetak osebujnih riječi koje su u inim selima zagrebačke okolice vrlo rijetke ili uglavnom nepoznate. Takve su leksičke osobitosti izvornoga sesvetskog govora spram ostale zagrebačke okolice npr. čelên (crven), futrâš (stočno krmivo), kotrîg (gležanj-zglob), kurjâk (kokošinjac), kuretìna (piletina), lumpâč (ptica žuna), mândula (marelica), merûn (malina), meselàča (jestiva tikvica), munîvje (mahune), naklò (niže-dolje), osnêti (svanuti-razdaniti), palêtek (leptir), palîr (krovopokrivač), pôcek (prag), pòsneš (djever), znêbec (daždevnjak), ... i tak dale.

Na kraju treba napomenuti kako se blizu Sesveta na sjeveroistoku nalazi i mjesto Cerje, također s osebujnom starinskom kajkavicom (Šatović 1971, Šojat 1973) koja je dosta različita od inih prigradskih kajkavaca oko Zagreba, ali je također drugačija i od sesvečanske 'cakajščine'. Dok izvorni sesvetski idiom pripada skupu istočnijih lojnskih kajkavaca, ovi iz Cerja su puno bliži klasičnim zagorskim kajkavcima, ali imaju i nekih jedinstvenih osobitosti. Iako tamo nema sesvetskog cakavizma, u izgovoru Cerja je jasnije razlučivanje tzv. „mekoga“ ć i „tvrdoga“ č, čega uglavnom nema kod inih kajkavaca. Takav govor Cerja već izlazi izvan okvira ovog članka i treba biti predmetom druge podrobne monografije u pripremi (Šatović i Kalinski, u tisku). Inače kompletni rječnik dosad popisane sesvečânske käjkavice s desetak tisuća domaćih riječi, uz pregled inih kulturnih i naravoslovnih osebujnosti sesvetske okolice od Save na jugu do brda Lipa-Rog na sjeverozapadu, pobliže je razradjen u posebnoj monografiji u tisku (Lovrić, Rac i sur. 2013).

Odumiranje cakavizma

Zbog više razloga je sesvetski cakavizam danas jako ugrožen i na završnom putu ubrzanog odumiranja. Ako se tu ništa bitno ne izmijeni, bez vanjske pomoći bi 'cakájski' praidiom Sesveta (sesvečânska käjkavica) vjerojatno mogao posve nestati smrću posljednjih domaćih staraca najkasnije za dvadesetak godina. Tri su glavna uzroka tomu:

1. Fizičko izumiranje starih 'cakájskih' obitelji sesvetskih starosjedilaca: do kraja 20. stoljeća su od gore nabrojenih tridesetak nepalatalnih cakájskih obitelji oko Sesveta, njih 3 već posve izumrle bez potomaka: Lucîn, Králić i Lavánjek.

2. Golemi medijski pritisak palatalnog okružja: U predhodnim stoljećima za vrijeme Austrougarske su nepalatalni govornici cakavizma na otocima i u zaledju bili pod puno manjim javnim pritiskom, jer su zamalo svugdje oko njih uz slavensku palatalnu većinu bili manjeviše nazočni i nepalatalni govornici kao Nijemci, Magjari, Taliani i ini. Zato sve do 1. svjetskog rata ovaj domaći nepalatalni cakavizam još nije posebno odskakao i u tomu mnogojezičnom austrougarskom okružju su ovi naši nepalatalni govornici većinom prolazili nezapaženi, pa su se stoljećima stabilno održali prije Jugoslavije.

3. Javna stigmatizacija nepalatalnih govornika cakavizma: Kroz proteklih sedamdesetak godina palatalne Jugoslavije u 20. stoljeću od 1918.- 1991, nepalatalni govornici cakavizma su zbog bezuvjetnog jugoslavenstva u praksi većinom tretirani kao govorno defektni i abnormalni sugradjani tj. zapravo kao manjevrijedna niža bića na koja se ustvari primjenjivao društveno-jezični apartheid. Po uvriježenoj inerciji se ova javna stigmatizacija i jugo-apartheid protiv „abnormalnog“ cakavizma kod nas nastavljaju sve do danas: Jedina iznimka izvan toga su odnedavna nepalatalni istarski govornici cakavizma na području Labin-Rabac s dvadesetak okolnih sela, koji sada bez zadrške javno ističu svoj jedinstveni kulturno-jezični cakavizam uz samosvjesni prijezir spram „onih preko Učke“, pa je to u istočnoj Istri danas i jedino područje Hrvatske gdje se domaći cakavizam još stabilno održava i nastavlja za budućnost.

4. Fizička likvidacija: oko Sesveta dosad većinom nije bilo fizičkog uništenja 'cakájskih' govornika, izim jednoga (poznatog) slučaja kad je novodoseljeni ikavski štokavac s juga nedavno smrtno ustrijelio jednoga od zadnjih malobrojnih cakájskih starosjedilaca usred Sesveta. Medjutim je sličnih masovnih likvidacija starosjedilačkih govornika cakavizma bilo pri partizanskom “oslobođenju” Jadrana, npr. na otoku Krku gdje su jugo-štokavski “oslobodioci” 1945/46. poklali oko 350 “jezično sumnjivih” nepalatalnih ribara i pastira kao navodne “klerofašiste” i pobacali ih u krašku jamu Krićavno iznad Vrbnika, pa su ih time “oslobodili” od života i imovine (a prije toga su talianski okupatori na istom području kroz sav rat ubili tek dvadesetak domaćih).

Danas dvadesetak godina nakon propasti Vukova jezičnog jugo-režima, govornici cakavizma (izvan Istre) su manjeviše ostali i dalje pod naslijeđenom javnom stigmatizacijom, a i stav naše jezične struke o tomu je implicite negativan. Jedini rodom nepalatalni jezikoslovac koji većinom razumije probleme cakavizma je danas Joško Božanić iz Komiže (domaće: Komýza). Zato skoro svugdje kod nas osim područja Labin-Rabac, cakavizam i 'cakájski' ubrzano izumiru:

a) U doba Jugoslavije kroz 20. stoljeće je pod jugo-pritiskom već izumro dokumentirani višestoljetni cakavizam grada Senja (do 1980-tih), Omiša (zadnji živi govornik Krešo Katalinić 1950-tih) i na otocima Rab i Svetac (Sv. Andrija).
b) Sada je upravo u završnom izumiranju pred nestankom cakavizam Sesveta, Suska, Paga, Trogira i dijelom inih otoka.
c) Razmjerno je stabilan s mogućim doglednim održanjem bar u 21. stoljeću najviše cakavizam istočne Istre (Labin-Rabac) i dalekog otoka Visa. Na svim inim otocima i u goranskom Pargu tako govore uglavnom nepalatalni starci koji brže ili sporije nestaju: Parg, Bakar, Cres, Lošinj, Baška, Brač, Hvar, Biševo, itd.

Primjerni prirodni nazivi

Sesvetsko naravoslovno nazivlje na domaćoj kajkavici: Iz Sesveta kraj Zagreba je dosad kroz dvadesetak godina bilo popisano preko 9.000 domaćih kajkavskih riječi, od toga su 2.300 stare kajkavske riječi koje tu rabe starci, približno na razini 19. stoljeća, a ostalih 7.000 su novije dialektalne riječi iz polukajkavske koiné kako tu govore mladji Sesvećani i kajkavski doseljenici iz širje okolice sjeverozapadne Hrvatske, koji sada čine oko pola sesvetskog pučanstva. Od svih tih domaćih sesvetskih riječi, njih 240 zapisanih su kajkavski naravoslovni pojmovi, uključivo dvadesetak brojeva, pedesetak općih zemljopisnih izraza (oronimi i hidronimi), pa preko 120 domaćih 'cakájskih' fitonima za bilje i oko 170 zoonima za faunu. Za dio popisanih naziva (oko 1/4) se naši informatori nisu mogli odmah sjetiti na koju se vrstu zapravo odnose, pa su zasad ovdje izostavljeni dok se bolje ne odredi njihova prirodoslovna pripadnost. U današnjim Sesvetama koje su veće prigradsko naselje s naglim porastom već oko 90.000 doseljenih stanovnika, 'cakájske' prirodne nazive sad još znaju samo malobrojni starci iz predratnog doba - kada su Sesvete tek bile selo većinom s poljodjelskim domaćinstvima.

Najviše je tih prirodnih naziva popisano kod domaćih staraca u starom centru Sesveta i Sesvetskim Selima gdje su još najbolje očuvani, a manjeviše su slični malobrojni nazivi iz susjednih naselja Brestjê, Dobrodôl, Šašînovec, Rugvica, Ivánja Reka, itd. Izvorni sesvetski govor i ovo prirodno nazivlje su vidljivo različiti od ostale zagrebačke okolice, jer pripadaju istočnoj lojnskoj inačici kajkavaca kao i Zelina, a većinom su drugačiji od susjednog Cerja, Kašine i ostalih zapadnijih sela oko Zagreba. Prije ovih istraživanja sesvetske prirodne onomastike, dosad su iz šire okolice Sesveta bili poznati samo na sjeveroistoku poneki nazivi drveća i grmlja iz sela Cerje, odakle je rodom šumar prof. Šatović (1971, 2011).

Tipovi prirodnih naziva

U okolici Sesveta se morfološki i fonetski mogu razlučiti 4 glavne skupine domaćega prirodnog nazivlja. Od popisanih naziva, njih 1/4 su zajednički štokavsko-kajkavski tj. općehrvatski nazivi koji se od službenih književnih razlikuju barem po drukčijemu kajkavskom naglasku.

1. Općekajkavski prirodni nazivi (usp. JAZU 1984-1995) obuhvaćaju većinu ili 2/3 naravoslovnog nazivlja oko Sesveta, a zajednički su većini kajkavskih govora iz srednje i sjeverozapadne Hrvatske: npr. cûjzek (ždrijebac), ligica (patkica), ščâvje (korov-čičak), žùga (guska), žerjâv (ptica ždral) ... itd. Ostatak sesvetskoga kajkavskog nazivlja su uglavnom osobiti za Sesvete ili širje za susjedni istočniji lojnski govor.

2. Specifično sesvetski prirodni nazivi koji su skoro nepoznati ili bar puno rjedji kod inih kajkavaca izvan sesvetske okolice jesu npr. bedzek (grm bazga), futrâš (stočna krma), kurjâk (kokošinjac), kuretìna (piletina), lumpâč (ptica žuna), mândula (marelica), merûn (malina), meselàča (jestiva tikvica), munîvje (mahune), palêtek (leptir), znêbec (daždevnjak), itd.

3. Nepalatalni nazivi: Manji ali fonetski značajan dio sesvetskih prirodnih naziva su općim oblikom nalik inima kajkavskim, ali su egzotični po "cakájskom" nepalatalnom izgovoru suglasnika č, ž, š kao c, z, s - koji je danas skoro jedinstven medju kajkavcima, osim još oko Prezida. Sesvetski nepalatalni izgovor je razmjerno najbliži „bodulskom“ izgovoru sličnih naziva na ekavskom cakavizmu sjevernog Cresa. Takvi su sesvetski primjeri: bâzul (grah) i bázulek (grahić-slanutak), brezàjnek (brežuljak), cetri ( 4 ), crèšnja (trešnja), cvôrek (čvorak), slivnîk (šljivik), stâkor (štakor), zâbec i zábica (žabac-žabica), zàjcek (zečić), zôhar (žohar) i ini slični.

Opći prirodni pojmovi

a) Cakâjski brojevi oko Sesveta: jéden ili jên (1), dvâ (2), trî (3), cetri (4), pêt (5), šêst (6), sédem (7), ósem (8), dévet (9), déset (10), jedánest (11), dvánest (12), trínest (13), 'cetrnest (14), pétnest (15), šésnest (16), sedémnest (17), osémnest (18), devétnest (19), dvádeset (20), jezeràča (1.000), ... itd. Napomena: isti skraćeni „jên, jéna, jéne” kod Sesveta još češće rabe domaći starosjedioci kao neodredjeni gramatički član ispred imenica u značenju ‘neki’.

b) Nebeski pojmovi (astrognozija) na 'cakájskomu': nêbe (nebo), Sónčeko (Sunce), Mésec (Mjesec), Dênica (Venera), Sevérnica (Polaris-Sjevernjača), Velka Kôla (Ursa Major), Petrof Krîš (Cygnus-Labud), Marijina Korúna (Mliječni put: yugo. ”Kumovska Slama”), zvézde (zvijezde), repâča (repatica-komet), krésnice (meteori).

c) Opći zemljopisni pojmovi kod Sesveta: okolîš (okružje-okolica), grúnt (posjed-imanje), zêmla (zemlja), gléba (gruda zemlje), klô (tlo-pod), îlovec (lapor-glinenac), šôder (šljunak), véter (vjetar), vétrek (lahor-povjetarac), víher (oluja-vihor), vejâlnica (vjetrometina), sevérec (sjevernjak), zgórec (vjetar s brda), píhati (puhati); grât (grad), vés (selo), plác (trg-mjesto), vúlica (ulica), cùk (vlak), štréka (željeznička pruga), itd.

d) Sesvetski oronimi za reljef: grába (jama u tlu), strmec (strmina-padina), brêk (brdo), brezâjnek (brežuljak-brdašce), gorîce (vinogorje), pléš (goli vrh-golet), špìca (šiljak-oštri vrh), rébar (greben-hrbat), grîč (kamenjara), grížje (kamene osuline), pêč (špilja), pečíca (špiljica-polušpilja), pečîna (stijena), pečôvje (stjenjak), sútina (kanjon-sutjeska), klánec (klanac), púklina (procjep-usjek stijene), žlebîci (kamene škrape), punîkva (kraška vrtača), brézdno (ponor-provalija).

e) Sesvetski hidronimi za vode i oborine: vodê (voda), dêš (kiša), déšje (oborine-kišovitost), déšnica (kišnica), mégla (magla), méglina (gusta magluština), snêk (snijeg), lêt (led), mràs (mraz); réka (rijeka), mláka (bara-močvara), črét (močvarni travnjak), járek (potok-jaruga), bístrica (gorski potok), zvirájnek (izvor-vrelo), škárnica (kameno vrelo), slánje (slano vrelo), toplîce (tople kupke), zdénec (studenac-bunar).

Fitonimi sesvetske flore

Divlja flora sesvetske okolice spada medju razmjerno bogatije u sjevernoj Hrvatskoj izmedju Save i Drave, pa je dosad tu nadjeno 732 raznih biljnih vrsta. Medju domaćim 'cakájskim' fitonimima za razno bilje oko Sesveta se očuvalo razmjerno najviše osobitih arhaizama, tako da tu ima tek malo sličnih naziva sa štokavskima. Napomena: kratica „sp.pl.“ uz latinsko ime bilja označuje kako isti proširen domaći naziv kod Sesveta označuje više sličnih biljaka iz iste grupe (roda itd.).

a) Sesvetska dendroflora (drveće, grmlje i voćke) oko Sesveta: stéblo (stablo-deblo), drêve (drvo kao tvar), drévni, drévna, drévne (drven, -a,-o), déska (daska); Vrste drveća: bédzek (Sambucus nigra), bôr (Pinus sp.div.), brêskva (Prunus persica), brèst (Ulmus), brêza (Betula pendula), bršlen (Hedera helix), bûkva (Fagus sylvatica), cêr (Quercus cerris), cimprésa (Cupressus sempervirens), créšna (Cerasus avium), dûb (Quercus petraea), dúbec (Qu. pubescens), dûnja (Cydonia oblonga), glók (Crataegus sp.div.), grâber (Carpinus betulus), čêrni graber (Ostrya carpinifolia), drênek (Cornus mas), gâcija (Robinia pseudacacia), grózdije (Vitis vinifera), jábuka (Malus communis), jélva (Abies alba), jêsen (Fraxinus excelsior), čêrni jésen (Fraxinus ornus), jórgovan (Syringa vulgaris), klénič (Acer sp.div.), kostàjn (Castanea sativa), kupèna (Rubus sp.div.), lêska (Corylus avellana), lípa (Tilia sp.div.), mândula (Prunus armeniaca), mêla (Viscum album), merûn (Rubus caesius), mûrva (Morus sp.div.), néšpulec (Cotoneaster tomentosa), ólika (Olea europaea), orêj (Juglans regia), râst (Quercus robur), rôža (Rosa hort.hybrid), rûska (Pyrus communis), sadovjè (voćnjak), slíva (Prunus domestica), slivnîk (šljivik), smréka (Picea excelsa), svîba (Swida sanguinea), šípek (plod ruže), šipkováča (Rosa canina ampl.), topòla (Populus sp.div.), trnàča (Pyrus piraster), trsja (vinograd), vrba (Salix sp.div.), cicemáce (cvijet vrbe), žîr (plod hrasta).

b) Niže dvosupnice (zeljanice i povrće): bâzul (Phaseolus vulgaris), bázulek (Cicer arietinum), belagônija (Pelargonium zonale), cvêtje (cvijeće), čîček (Arctium lappa), dêtela (Trifolium sp.div.), horvácka détela (Trifolium rubens), gamílica (Matricaria chamomilla), graòrica (Lathyrus sp.pl.), grgîna (Dahlia vulgaris), ivânčica (Leucanthemum vulgare), jâglac (Primula vulgaris), jágoda (Fragaria sp.pl.), jezîčec (Achillea sp.pl.), kiselîca (Rumex sp.pl.), klînček (Dianthus sp.pl.), kónopla (Cannabis sativa), krampêr (Solanum tuberosum), kuprîva (Urtica dioica), lânek (Linum sp.pl.), lepakâta (Tanacetum sp.cult.), lepidêčki (Impatiens balsamina), lûbičica (Viola sp.pl.), lucêrna (Medicago sativa), meseláča (jestive tikvice), mrtva kuprîva (Lamium sp.pl.), munîvje (mahune), mùterblat (Thymus serpyllum), nočna frâjla (Mirabilis jalapa), páprika (Capsicum annuum), pelîn (Artemisia sp.pl.), paradájs (Lycopersicum esculentum), pêrsun (Petroselinum hortense), prájzerica (Cichorium endivia), radîč (Leontodon sp.pl.), rèn (Armoracia rusticana), šalâta (Lactuca sativa), ščâvlak (Carduus sp.pl.), tikvájna (Cucurbita pepo), tratînčica (Bellis perennis), trpûtec (Plantago sp.pl.), vúgarki (Cucumis sativus), vuzlîka (Taraxacum vulgare), zélye (Brassica oleracea), zvónčeki (Campanula sp.pl.), žábnak (Ranunculus sp.pl.).

c) Sesvetske jednosupnice (trave, žitarice itd.): češnjâk (Allium sativum), đúrđica (Convallaria majalis), hrš (Secale cereale), jâčmen (Hordeum vulgare), kurîza (Zea mays), líljan (Lilium candidum), mlečêci (mladi kukuruz), purjâk (Allium porrum), skálnica (Sesleria kalnikensis), šâfran (Crocus sp.pl.), šáš (Cyperaceae sp.pl.), šenîca (Triticum vulgare), visibaba (Galanthus nivalis), zòp (Avena sativa).

d) Nazivi glavnih gljiva oko Sesveta: blágva (Amanita caesarea), glîve (Fungi / opénito), grmàča (Clitocybe tabescens), lìsičica (Cantharellus cibarius), vrgâjni (Boletus edulis).

Zoonimi sesvetske faune

Za razliku od pretežno osebujnih imena sesvetskih biljaka, sesvetski su zoonimi za faunu u prosjeku manje različiti od štokavskih, osobito ornitonimi za ptice koji su uglavnom podjednaki književnima izim drukčijeg naglaska. To je povezano sa zanimanjima, jer su se poljodjelstvom tu uglavnom bavili starosjedioci sa starinskim domaćim nazivljem, dok su na stočarstvu i vezanim zanimanjima tu više radili naknadno doseljeni dinarski štokavci koji su više utjecali na ovdašnje zoo-nazive.

a) Sisavci (Mammalia) oko Sesveta, divlje i domaće životinje: bícko (vepar-nerast), cúcek (pas), cûjza (ždrebica), cújzek (ždrijebe), člóvek (čovjek), jánec (ovan), jánci (ovce), janîca (ovca), jâzbec (jazavac), jêlen (= isto), jéš (jež), kójn (konj), kráva (= isto), krtica (= isto), krtovînec (krtičnjak), kubîla (kobila), kûna (= isto), kùsa (kuja), lasìca (= isto), lisìca (= isto), lisjâk (lisac), máčka (= isto), mâček (mačak), medvèt (medvjed), mìcek (mačić), míši (miševi), pújcek (svinja), pèsek (psić-štene), prasîca (krmača), púhi (puhovi), srna (= isto), stákor (štakor), šišmîš (= isto), téle (= isto), telîca (junica), véverica (vjeverica), vól (= isto), vúk (= isto), zâjec (zec), zájcek (kunić), zaýca (zečica). Dodatak - sesvetski dijelovi tijela kod sisavaca i čovjeka: glêžni (zglobovi), hrbet (kralježnica: turski „kičma“), jâžica (stidnica-vagina), làket (lakat), lâsi (kosa), lopátice (pleća), mígice (trepavice), módzek (mozak), nófti (nokti), nôga (= isto), nós (= isto), oči (= isto), pîmpek (muška kita), prsa (= isto), prst (= isto), rûka (= isto), utîka (žulj-kurje oko), vúva (uši).

b) Ornitonimi sesvetskih ptica (Aves) i peradi su većinom isti ili sli;ni kao i književni štokavski, osim drukčijeg naglaska. Za zagrebéčko Prigorje do Sesveta je najbolji stručni pregled svih poznatih ptica s latinskim imenima već dala Kroneisl (1950), pa se tu sada dodaju i domaći kajkavski nazivi iz Sesveta: céstar (šéva), čúk (= isto), čúrek (mali purić), dêtel (djetlić), dróst (drozd), fazân (= isto), gâvran (= isto), gnêzde (gnijezdo), gnjûrac (= isto), gólup (golub), grlica (= isto), gusâk (gusan), jâstrep (jastreb), jójce (jaje), káčar (Circaetus gallicus), klûn (kljun), kókoš (= isto), kôs (= isto), kukuvàča (kukavica), kurjâk (kokošinjac), kuretîna (piletina), lástavica (= isto), lígica (patkica), lumpâč (žuna), pálčec (palčić), pêvec (pijetao), pícek (pile), púra (= isto), purân (= isto), ráca (patka), racâk (patak), rôda (= isto), senîca (sjenica), sôva (= isto), srâka (svraka), cvorek (čvorak), šlúka (šljuka), ftíči (ptice općenito), trčka (= isto), vrâbec (vrabac), vrâna (= isto), zêba (= isto), žûga (guska), žúgica (mala guskica).

c) Herpetonimi gmazova i vodozemaca kod Sesveta: bèlouška (bjelouška), čérnec (Zamenis gemonensis), jadovàča (otrovnica-ridjovka), kraléva zabica (gatalinka), krastáča (= isto), kàča (zmija-općenito), kórnjača (= isto), kùščar (gušter), pukâč (punoglavac), slepovûš (sljepić), zâbec – zábica (žabac-žabica), žába (= isto).

d) Sesvetska entomofauna (gamad, kukci i ini člankonošci): bogomôlka (bogomoljka), boživôlek (buba-mara), búmbar (= isto), bùva (buha), čêla (pčela), črvi (ličinke-larve), glísta (gujavica), gûselnica (gusjenica), kójnska smrt (vretence), komârec (komarac), kóšnica (= isto), krêsnica (krijesnica), kubîlica (skakavac), kúkci (insekti), lêpica (žitni žižak), mesarîca (veća muha-zujara), môlec (moljac), mràf (veći šumski mrav), mrâvec (sitni kućni mravi), mravînec (mravinjak), mûva (muha), ósa (= isto), palêtek (leptir), ráki (rakovi), rogâč (jelenak), rûšt (hrušt), stenîca (stjenica), stršen (= isto), ščûrek (zrikavac), šmrdlîvi martîn (= isto), štrîga (= isto), têkut (= isto), vrlec (rovac), vûši (uši), zlâtica (= isto), zóhar (žohar).

Bibliografija

Bartolić, Z. 1998: Narušavanje hrvatskih kajkavskih toponima. Sjevernohrvatske teme, knj. 5: 328-346, Matica Hrvatska, Zrinski Čakovec.
Bauer, I. 1991: Zagreb Kajkavian (summary of distinctive characteristics). Medieval & Renaissance texts & studies, General Linguistics 31/1, State University New York at Binghamton.
Dobronić, L. 2003: Stari „vijenac“ sela oko Zagreba. Muzej grada Zagreba, 193 str.
Gušić, M. 1967: Etnička grupa Bezjaci. Zbornik za narodni život i običaje 43: 7-124, JAZU - Zagreb.
Hirtz, M. 1928-1956: Rječnik narodnih zoologičkih naziva, I-III (I. Gmazovi i vodozemci, II. Ptice, III. Ribe, IV. Imenik znanstvenih naziva životinja). JAZU, Zagreb.
Ivšić, S. 1937: Jezik Hrvata kajkavaca. Ljetopis JAZU 48: 47-88, Zagreb.
Janeš, I. 2006: Kajkavsko nasljeđe Čabarskog kraja. Zbornik: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem okružju, str. 228-230, Muži zagorskog srca, Zabok-Krapina.
JAZU 1984-1995: Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika, I - III / 1-7. Zavod za hrvatski jezik, Zagreb.
Junković, Z. 1959: Izvještaj o istraživanju kajkavskog dijalekta u zagrebačkoj okolici. Ljetopis JAZU 61: 391-395, Zagreb.
Kalinski, I. 1995: Vrbovečki kajkavski govor. Vrbovec u prošlosti i sadašnjosti, p. 99-113, Vrbovec.
Lipljin, T. 2002: Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora. Garestin, Varaždin, 1284 str. (2. prošireno izdanje u tisku 2007).
Lončarić, M. 1996: Kajkavsko narječje. Školska knjiga, Zagreb, 198 str.
Lovrić A. Ž. 1997: Kajkavsko prirodoslovno nazivlje u Hrvatskom Zagorju (Zemljopisni pregled kajkavskih oronima i hidronima). Kaj 30 (3-4): 33 – 43, Kajkavsko spravišče, Zagreb.
Lovrić A. Ž. 1997: Etnobotanički pregled kajkavskog biljnog nazivlja u Hrvatskom Zagorju. Kaj 30 (3-4): 44 – 54, Kajkavsko spravišče Zagreb.
Lovrić A.Ž., Rac M., Mileković M.H. 2006: Agrámerski slovár i rani iskon zagrebečke kajkavice. Zbornik: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem okružju, str. 381-391, Muži zagorskog srca, Zabok-Krapina.
Lovrić A.Ž.& Rac M. 2011: Kajkavsko naravoslovno nazivlje iz Sesveta kraj Zagreba. Kajkavski zbornik 2: 289-304, Muži zagorskog srca, Zabok-Krapina.
Lovrić A.Ž., Rac M., Negro A. 2011: Jen agrámerski slovár (purgerska špeha zagrebéčka, sisečka i petrinjska). Znanstveno društvo za etnogenezu, Zagreb-Sisak (u tisku).
Lovrić A.Ž., Rac M.. i surad. 2011: Kulturne i naravoslovne osebujnosti oko Sesveta. Centar za kulturu i Knjižnica Sesvete (u tisku).
Magner, T.F. 1966: A Zagreb Kajkavian dialect. Pennsylvania State University, Studies no. 18.
Magner, F. 1971: Kajkavian Koiné. Symbolae in honorem Georgii Y. Shevelov, München.
Malecki, M. 1929: Cakawizm z uwzglednieniem zjawiskpodobnych, z mapa. Prace P.A.U. 14, Krakow, 88 str.
Nadu, M. 1994: Povijesne crkve i kapele u sesvetskom Prigorju. Muzej Prigorja, Sesvete
Petravić, M. 1971: Mala panorama sesvetske prošlosti. Kaj 4 (6): 48-60, Zagreb.
Rac M.& Lovrić A.Ž. 2006: Kajkavsko naravoslovno nazivlje oko Zagreba. Zbornik: Kajkavski u povijesnom i sadašnjem okružju, str. 364-380, Muži zagorskog srca, Zabok-Krapina.
Rožić, V. 1893-1894: Kajkavski dijalekat u Prigorju. Rad JAZU 115: 68-136, 116: 113-174, 118: 55-115, Zagreb.
Sokol, V. 1986: Panonija između 400-te i 800-te godine. Zbornik: 40 godina arheoloških istraživanja sjeverozapadne Hrvatske, Zagreb.
Šatović, F. 1971: Sesvetsko Prigorje, narodne poslovice, pregovori. Kaj 4 (6): 81-114, Zagreb.
Šatović, F. 1971: Sega po male z Cerske fare. Kaj, 4 (6): 116-126, Zagreb.
Šatović F., Kalinski I. 2012: Rječnik hrvatskoga prigorskoga kajkavskog govora Cerja (16.000 riječi). Zagreb, u tisku.
Šojat, A. 1973: O govoru Cerja kod Sesveta. Rasprave Zavoda za jezik 2: 45-49, Zagreb.
Šojat A., Barac-Grum V., Kalinski I., Lončarić M., Zečević V. 1998: Zagrebački kaj (govor grada i prigradskih naselja). Institut za hrvatski jezik, Zagreb, 217 p.
Šulek, B. 1879: Jugoslavenski imenik bilja. Posebna djela JAZU, Zagreb.
Tkalčić I.K., Laszovski E. (edit.) 1873-1941: Monumenta Episcopatus Zagrabiensis (Povijestni spomenici zagrebačke biskupije), sv. I.-VIII. Zagreb.
Trnski, J. 1981: Kajkavski govor dugoselskog kraja. Kaj 14/4: 193-199, Kajkavsko spravišče, Zagreb
Zečević, V. 1993: Fonološke neutralizacije u kajkavskom vokalizmu. Zagreb, 243 str.

Poveznice

Reference

Original authorized lectures by A.Z. Lovric & al. at 6th & 7th Symposium KAJ, published in related Proceedings vol. 2: 137-152 & 289-304, Zabok-Krapina; if quoted source, text may be copied and distributed without changes.

Käjkafski iz Sesveta

Sadržaj