Europske prapovjesne države

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži

Europske prapovijesne države (teritorialne organizacie brončanog i željeznog doba u južnoj Europi): Za razliku od Starog Istoka koji je na svijetu bio najbogatiji ranim državnim organizaciama, u Europi uglavnom samo južnoj je iz prapovijesti prije Rimljana poznato jedva desetak ranih državnih organizacia. U brončano doba unutar Europe postoje samo u ranoj Grčkoj 2 najstarije državne organizacie: Minojska civilizacia na Kreti i Mikenska na Peloponezu. Zatim kroz željezno doba u južnoj Europi već nastaje više teritorialnih organizacia: rana Grčka, pa na Jadranu Libyrnike Thalassokratia, u Italiji Etruščani i u Andaluziji iberski Tartessos.

Abstract

European protohistoric states (the territorial organisations of Bronze and Iron ages in southern Europe): In Bronze Age, the unique and earliest political organisations of Europe have been the Minoan civilisation in Crete, and Mycenaean one in Peloponnesus. During the Iron Age prior to ancient Romans and classic Greece, the main early political formations were Tartessos in Andalusia, Etruscans in middle Italy, and Liburnians in Adriatic.

Organizacie u halkolitu

Bakarno doba (kraj IV. i III. tisućljeće prije Krista) ili halkolit (grčki: chalkos + lithos = 'bakar + kamen') zbog usporedne uporabe kamena i prvih kovina. To je prijelazno doba izmedju nemetalnog neolita i brončanog doba, a naziva se po starijemu još i eneolitik. U europskoj prapovijesti i arheologiji se povezuje s početkom tvorbe indoeuropskih plemenskih zajednica na ozemljima sjeverno uz Crno more, jugoistočna Europa i Stari Istok. Označuju ga već prevlast novog stočarstva nad poljodjelstvom, lovom i ribolovom, razitak bakrene metalurgije, patriarhata i prodori indoeuropskih skupina s istoka. U starijoj literaturi je češći pojam eneolitik, koji označuje završno prijelaz iz kamenog u metalno doba.

Prve i najranije političke organizacie s društvenim slojanjem u svijetu su uglavnom poznate samo na Starom Iztoku izmedju Male Azije i Egipta do rijeke Inda: rani egipatski faraoni, civilizacia kartwelskih Prahatti u srednjoj Anatoliji, Prahuriti s okruglo-stožastim piramidama (mega-kurgani) u južnom Zakavkazju, Sumerani u donjoj Mezopotamiji, rani Elamiti u južnom Iranu i Rigvedska pracivilizacia Saraswati u Pakistanu. Istodobno u ranoj Europi sve do Grčke (i kod nas) još žive samo primitivnija neorganizirana praplemena bez ikakvih poznatih tragova političko-teritorialnih tvorbi.

Rane države brončanog doba

Brončano doba (2300.- 750./700. god. pr.Krista) označeno je arheonalazima mjedenog oružja, pribora i nakita. To je vrijeme pojačanog razvitka metalurgije, trgovine i obrta. Brončano doba uz uporabu bronce, oko Sredozemlja još označuju i selidbe nomadskih stočara kroz rano brončano doba (2200.- 1600. pr.Kr.). To je bio idući drugi val indoeuropskih doseljenika, nakon prvog vala poljodjelaca u mladjemu kamenom dobu. Kasno brončano doba ili vrijeme kulture žarnih polja u Europi traje od 1300.- 750./700. pr.Kr. Nositelji ove europske kulturne pojave pripadaju indoeuropskoj skupini, ali nemaju ista etnička obilježja. Zajednički im je obred spaljivanja umrlih po čemu je ova kultura dobila ime, pa pokapanje posmrtnih ostataka u žarama s popratnim prilozima nakita, pribora i oružja. Ovakvi žarni grobovi često tvore velike nekropole.

U to brončano doba su bile već razvijene organizirane rane civilizacie Starog Iztoka u Kini, jugozapadnoj Aziji i Egiptu: srednji egipatski faraoni, pa Hetiti u Maloj Aziji, Huriti-Mitanni u Kurdistanu, Thalassokratia Aetheokypria na ranom Cipru, rana Asirija i Babilon u Mezopotamiji, Elamiti u Iranu, indska Harappa u Pakistanu, rana dinastia Zhang u Kini, itd. Istodobno dotle najveći dio Europe uključivo i naše krajeve još tada nastavaju većinom neorganizirana plemena s razmjerno nižim kulturama bez državnih tvorbi. Tada su jedine onodobne suvisle ranoeuropske organizacie s izrazitim društvenim slojanjem nastale u ranoj Grčkoj, koje su istodobne i kulturno-trgovački povezane s velikim ranim civilizaciama Starog Iztoka: najranija u Europi je Minojska civilizacia na Kreti i nešto mladja Mikenska na Peloponezu u kasno brončano doba. Kod nas je iz brončanog doba donekle npr. poznato još neorganizirano primorsko pleme Hitmeta (Hythmetoi) na Kvarneru, od kojih vjerojatno potječu i rane kiklopske zidine u luci grada Krka.

Kreta: Minojska kultura

Minojska civilizacia je kultura brončanog doba koja je nastala na otoku Kreta, a procvat je imala od 2700. do 1450. pr.Kr., kada ju zamijenjuje Mikenska grčka kultura. Otkrivena je početkom 20. stoljeća, najprije radom britanskog arheologa A. Evansa,što je Will Durant 1939. god. nazvao "trenutak kada je Minojska kultura zauzela svoje mjesto kao prva karika u europskom lancu." Nije poznato kako su Minoanci sami sebe zvali, a pojam "Minoanci" je skovao sam Arthur Evans po mitskom kralju Minosu, koji je u grčkoj mitologiji povezan s labirintom koji je Evans prepoznao u obliku grada Knossosa. Također se smatra kako je staroegipatsko područje "Keftiu", na semitskom jeziku "Kaftor" ili "Kaptara" u arhivima mezopotamskog grada Mari naziv za ranogrčku Kretu. U Odiseji koja je napisana stoljećima nakon propasti ove civilizacie, Homer stanovnike Krete naziva Eteokrećanima ("pravi Krećani"), koji su najvjerojatnije potomci Minoanaca.

Minosova palača (Anaktora) je najbolje očuvani spomenik minojskih građevina. To su bile monumentalne palače koje su služile za administraciju, što se vidi po golemom iskopanom arhivu, a oblikom su se razlikovale od svega do tada nastalog na svijetu. Bile su višekatne s unutarnjim i vanjskim stubama, masivnim stupovima, ozidanim zdencima, skladištima i dvorištima. Vladari iz Knossosa u 16. st. pr. Kr. su ujedinili plemena Krećana u samostalnu oblast. Živjeli su mirno bez straha od neprijatelja, jer su imali dobro državno uređenje i jaku mornaricu. Nisu gradili hramove nego su žrtve božanstvima prinosili pod otvorenim nebom ili negdje u pećini. Gradove i naselja nisu obkoljavali zidinama. Otok Kreta je posebno značajan po arhitekturi svojih ranih gradova Knossos i Phaestos koji svjedoče o urbanom društvu već sofisticiranom i centraliziranom, sve pod utjecajem Starog Istoka, osobito Egipta. Oni imaju karakterističnu asimetričnu, ali geometrijsku osnovu, zanimljivo zidno slikarstvo i bogatu keramiku.

Za kretsku arhitekturu su najznačajnije njihove palače, osobito u Knossosu koju je otkrio Arthur Evans. Palača kralja Minosa iz 1600 pr. Kr. je veličanstvena, dijelom podzemna i dijelom nadzemna gradjevina. Kompleks zgrada u gradu Knossosu nema zidina jer je Kreta bila izolirana od neprijatelja samim morem. Oko velikoga pravokutnog srednjeg dvorišta se grupiraju brojne prostorije (oko 200) za reprezentaciju, stanovanje, skladišta, radionice i stubišta. Palača je imala mnoštvo zgrada koje su gradjene u više razina povezanih stubištima. Rasporedom prostorija, nizom trijemova i stubišta se unutrašnji prostori otvaraju i medusobno povezuju. Zanimljiv je pravokutni raspored prostora u kojemu je gibanje dosta zamršeno i uvijek pod pravim kutom. U nacrtu nema logičnog rasporeda ni harmoničnosti, pa je ime ove palače - Labyrint (od labrys = sjekira, jer je u njoj na zidovima naslikano mnoštvo sjekira) postalo sinonimom za zamršenu zgradu u kojoj se je teško snaći i može se lako izgubiti.

Rana Grčka: Mikenska kultura

Mikenska kultura (Heladska kultura) je izraz za brončano doba u kopnenoj Grčkoj. Vrhunac joj je bio oko 1600.- 1100 pr.Kr. Glavni centri ove kulture su gradovi: najveća na Peloponezu Mikena, Tyrins i Argos. Uzastopne provale sjevernogrčkih plemena Dorana su uništile Mikensku civilizaciu, a iza tog kaosa su postupno nastale manje gradske državice, svaka s gradom (polis) u središtu: te male države kao Atena, Korint i Sparta su stvorile visoku kulturu antičke Grčke. Za razliku od otmjenosti i lakoće kojom odiše kretska kultura, mikenska kultura (nazvana po glavnom gradu na Peloponezu – Mikeni), odiše snagom, čvrstinom i stabilnošću.

Sam grad Mikena oko god. 1350. pr.Kr. je rani primjer utvrdjenog grada na brežuljku (citadela) i opasan je visokim kiklopskim zidinama (po legendi su ih izgradili mitski Kiklopi), koje trokutasto prate konfiguraciju tla. Na zapadnoj strani je nekropola, na istočnoj stubište do cisterne, a u sredini na vrhu brežuljka su ostatci palače s megaronom. U grad se ulazilo na dvoja vrata od kojih glavna "Lavlja vrata" iznad nadvratnika imaju dekorativni reljef koji prikazuje dva lava i izmedju njih sveti stup. Ovaj trokutni kameni umetak ujedno je jedinstveno riješio problem tereta iznad nadvratnika koji je podijeljen na dvoje i umjesto da sva težina zida tereti otvor vrata, on se prenosi na bočne zidove koji taj teret mogu podnijeti. Od umetnutog trokutastog nadvratnika iznad vrata će nastati zabat grčkog hrama.

Nedaleko od ulaza se nalazi omedjeni prostor s grobovima mikenskih vladara. U Mikeni je pronadjeno 9 grobnica pokrivenih “kupolom” od kojih je najpoznatija grobnica Atrejeva riznica (oko 1400. pr. Kr.) napravljena u brdu, pa se s vanjske strane vidi samo ulazni dio, a od njega vodi dugački hodnik do glavne kružne prostorije. Iz nje se ulazi u manji četverokutni prostor, vjerojatno riznicu. Glavni kružni prostor natkriven je lažnom kupolom, što znači da su redovi kamena postepeno ispuštaju tvoreći jedinstven zakrivljeni zid.

Euro-države željeznog doba

Željezno doba se nastavlja na brončano, a početak i trajanje je različito na različitim ozemljima. Prva obrada željeza hladnim kovanjem počinje negdje na Starom Istoku oko 6000. pr. Kr. osobito u južnom Zakavkazju, a oko 4000. pr. Kr. pojavljuju se i predmeti napravljeni od željeza iz meteorita. Oko 1500. pr.Kr. Hetiti, koji su živjeli u središnjoj Anatoliji (sada Turska), ljubomorno su čuvali tajnu usavršene obrade željeza. Iako i u Egiptu postoje oskudni tragovi uporabe željeza još iz 4. tisućljeća pr.Kr., široka opća uporaba željeza počinje tek od 1300. pr.Kr. Za glavni nastup željeznog doba se smatra oko 1000. pr.Kr. kada se znanje o taljenju željeza proširilo Starim Istokom i Grčkom. U srednjoj i sjeverozapadnoj Europi to traje kroz cijelo tisućljeće sve do Kristova doba. Kraj željeznog doba je ujedno i završetak prapovijesti, što je u srednjoj i zapadnoj Europi povezano uz širenje Rimljana.

U željezno doba tj. u I. tisućljeću pr.Kr. približno od 12.- 5. stoljeća već postoji niz starijih državnih organizacia diljem južne Eurazie (i čak već u srednjoj Americi i na Andama): npr. od tadanjih većih država stara Kina (dinastie Zhou), India, Medsko carstvo u Iranu, kasni faraoni u Egiptu, Kušitsko carstvo u Sudanu, kasna Asiria u Mezopotamiji, Urartu na južnom Zakavkazju, Frigija u Maloj Aziji, rani Izrael, Feničani i ini manji, a u južnoj Europi rana Grčka, pa Libyrnike Thalassokratia kod nas na Jadranu, Etruščani u Italiji i najzapadnije u staroj Euraziji iberski Tartessos u Andaluziji.

Jadran: Libyrnike Thalassokratia

Prva i najranija, još oskudno poznata poludržavna tvorba kod nas na južnohrvatskom ozemlju uz Jadran je bila Libyrnike Thalassokratia (ranogrčki naziv = 'Liburnijska Pomorska Vlast'), koja je ovdje postojala već od 9. st. do 5. st. pr.Kr. kao jadranski savez pomorskih gradova i otoka (grč. dodekapoliteia: savez 12 gradova). Njezino je pučanstvo još bilo nepismeno pa su jedine vijesti o njima iz tadanjih inozemnih civilizacia, ponajviše od ranogrčkih (prahelenskih) moreplovaca. Čelništvo Liburna bijaše ustrojeno po načelu matriarhata, pa je to iz ranije Europe jedina donekle poznata matriarhalna politička tvorba. Pripadne vladarice su im imenom nepoznate, jer je tamo vjerojatno upravljalo kolektivno žensko "predsjedništvo" kao neko vijeće uglednih starica.

Po arheonalazima se Liburni pojavljuju na Jadranu u željezno doba od 11.st. pr.Kr., vjerojatno tek nakon velike "selidbe pomorskih naroda" na istočnom Sredozemlju oko 12. st.pr.Kr. Prapovijestna pomorska Liburnia je prvotno tj. od 9.- 6. st.pr.Kr. vladala zamalo cielim Jadranom izim zapadne i jugoistočne obale: većinom jadranskih otoka od Kvarnera do otrantskog Krfa, pa našim obalama od Raše do Krke i jugoistočnom Italiom od Apulie do Gargana. Rani Liburni su bili istodobni suvremenici Etruščana i Feničana, s kojima su manjeviše održavali trgovačke i ine veze, ali su taj prapovjestni modus vivendi zatim potisnuli i poremetili širenjem stari Grci svojim naselbinama na istočnom Sredozemlju i Jadranu. Pomorski Grci su uzastopno na moru ratovali s Liburnima i nakon 6. st.pr.Kr. postupno potiskuju Liburne iz južnoga, pa iz srednjeg Jadrana od 4.st. Viditi o tomu pobliže: Liburni (Libyrnides).

Prvo gradsko središte rane Liburnije od 9.- 6.st. je bila gradina Promôna na Čikoli (nizvodno od sadanjeg Drniša), po kojoj je dosad nazvana susjedna gora Promina. Taj rani grad su im nakon 5.st. preoteli novodoseljeni ilirski Delmati iz bosanskog zaledja, pa je potom sve do rimskih osvajanja u 2.st. pr.Kr. kasnije središte Liburnije bila luka Skardôna (sada Skradin) na ušću Krke. Drugi veći prapovijesni grad Liburna je bio Kouràktike s megalitskim zidinama u sadanjoj luci grada Krka, koji su vjerojatno osnovali još raniji predpovjesni Hythmeti. Zadnje autonomno središte u 5.- 7.st. već poluromanskih Neoliburna pri propasti Rimljana početkom srednjeg vijeka prije doselidbe Slavena i proširene vlasti Bizanta, bila je akropolska gradina Corýnthia (neolibur. Uri-Kworýta) iznad ratne luke Bosãar na istočnom rtu otoka Krka (sad izmedju Vrbnika i Baške), gdje je još od 5.st. pr.Kr. bio veći pomorski arsenal mornarice ranih Liburna. Viditi o tomu pobliže: Gradina Korintija.

Italski Etruščani: Rasenna

Etruščani ili Etruski (etrur. Rasenna, latin. Etrusci, talij. Tusci, grč. Τυρσηνοί, Τυρρηνοί) su prastari narod koji je u prapovijesti i početkom antike živio na zapadnoj obali i sredini Apeninskog poluotoka i dijelom na otoku Korzika. Najkasnije izmedju 11. i 9.st. pr.Kr. se na Apeninskom poluotoku naselio narod nejasnog podrijetla imenom Etruščani, a po arheolozima (i novijoj biogenetici), oni su se ovdje naselili vjerojatno iz Male Azije tj. istočnog Sredozemlja. Najnovije biogenetske analize muške i ženske DNK kao njihove stoke (DNK), većinom potvrđuju tu povezanost prastanovnika Toskane s prednjom Azijom, iako su detalji tj. točno vrijeme i bliža pradomovina zasad još nejasni.

Ozemlje njihove naselidbe ili rana Etruria se nalazilo u sadanjoj Toskani i dijelu Umbrije. Okolni domorodni Latini su nazvali ovaj narod Etrusci ili Tusci, dok su ih rani Grci zvali Tyrrhenoi (Tirenci), a sami sebe su oni nazivali Rasenna. Naselivši se uz Tirensko more, njihova se civilizacija proširila od rijeke Arno prvo prama jugu do Tibera, a kasnije i na sjeveroistoku sve do ušća rijeke Padus (Po) na zapadnoj obali Jadrana. Na Tiberu se tada nalazilo manje latinsko selo koje će kasnije postati veliki Rim. U doba porasta etrurske civilizacie su ovi tiberski Latini bili u bliskom dodiru s Etruskima, s njihovim jezikom, idejama i njihovom religijom i civilizacijom. Etruščani su imali najvažniju ulogu kod uspona rimske civilizacie, a dijelom su iako manje, utjecali i na istodobne Liburne na Jadranu. Etruščani su najvjerojatnije onaj isti narod koji su poznati iz ranih grčkih izvora kao Tirenci (Tyrrhenoi), kao navodne skitnice koji su pošli u potragu za novom domovinom. Postoje 3 glavne hipoteze o njihovom podrijetlu:

  • Većina smatraju kako je Herodot u pravu kad kaže da su Etruščani u Italiju doselili iz Lidije na Egejskom moru negdje u 12.st. pr.Kr., a sada i suvremena biogenetika ovo potvrdjuje.
  • Po nekim školama, Etruski bi bili izvorno domorodni narod Italie (što je manje vjerojatno)
  • Po jednoj hipotezi bi Etruščani došli sa sjevera preko Alpa u Italiu (što je najmanje vjerojatno).

Snaga i bogatstvo Etruščana počiva na njihovom poznavanju željeza i uporabi njegovih rudača kojima je Etrurija bila bogata. Njihova umjetnost se većinom sastoji od skulptura u glini i metalu, grobnim freskama i lončariji, a ima svoj uzor ili izvornost u grčkoj i istočnoj umjetnosti. Etruščani su volili ples, glazbu i utrke, a u Rim su uveli bojna kola. Bili su duboko religiozni mnogobošci, a svoje mrtve su pokapali u dekorirane grobnice nalik kućama za stanovanje. Etruščanska kultura se jače razvija tijekom 8. stoljeća pr. Kr., u 7. stoljeću razvitak im je u punom zamahu, pa su u 6 st. pr.Kr. bili na vrhuncu moći kao najjači narod Italie. Nakon što su došli do vrhunca, zatim polako počinje njihov pad u 5. i 4.st. pr.Kr. najviše zbog kasnije prevlasti vazalnih Rimljana oko Tibera. Etrurija nije imala prave središnje vlasti, pa im je društveno uređenje bilo nalik starim Grcima. Bila je to labava konfederacija gradskih državica. Njihovi najvažniji gradski centri su bili Clusium (sada Chiusi), Tarquinii (sad Tarquinia), Caere (Cerveteri), Veii (sada Veio), Volsinii (Orvieto), Volterra, Vetulonia i Perusia (sada Perugia).

Njihova politička dominacija u Italiji je oko god. 500. pr.Kr. konsolidacijom umbrijskih gradova i okupaciom velikog dijela Lacija. Tada Etruščani postaju pomorskom velesilom pa osnivaju kolonie po zapadnom Sredizelju osobito na obalama Korzike, Sardinie, Elbe, na Balearima i na istočnoj obali Španjolske, a možda i na gornjem Jadranu. U kasnomu 6. stoljeću pr.Kr. Etrurija i Kartaga zbog obostrane trgovine postaju saveznicima. Krajem 5.st. pr.Kr. zbog proširenja grčkih kolonia dolazi do kraja pomorskoj trgovini Etruščana. Etruščani osvajaju Rim oko 616. pr. Kr., pa su čak tri od sedam ranih rimskih kraljeva bili Etruščani, no Rimljani su ih otjerali 509. pr.Kr. U 4. stoljeću pr.Kr. stiže im od sjevera nova ugroza – Gali i potom Etrurija i Etruščani slabe pri napadima Gala, pa ovo zlorabe Rimljani koji im istodobno s juga napadaju grad za gradom. Prvi pada grad Veii 396. pr.Kr., pa zatim ostali, a dolazi i do gradjanskog rata. U 3.st. pr.Kr. nastaju još Punski ratovi kojima je Rim potukao njihove saveznike Kartažane. Istodobno s uništenjem Kartage i potiskivanjem Liburna, zbog širenja Rimljana dolazi do političkoga i kulturnog kraja etrurskog naroda, a njihovi posljednji etnički ostatci su se izgubili oko 88. godine pr.Kr.,- iako biogenetika danas dokazuje kako fizički nisu nestali, nego su asimilirani tj. romanizirani.

Ibero-andaluzijski Tartessos

Таrtežani (grč. Τάρτησσος, lat. Tartessus) је najstarija zapadna civilizacia željeznog dobaq koja je postojala u prvom tisućljeću prije Krista na jugozapadnoj strani Pirenejskog poluotoka. Nalazila se u sadanjoj jugozapadnoj Аndaluziji i južnom Portugalu. Оva rana civilizacia se razvila na obalama veće rijeke Таrtessos, koju su Rimljani nazivali Baetis, а Arapi Guadalqivir koje ime do danas nosi. Neki povijesničari poistovjećuju rani Таrtessos još s rijekom Tayo i nekim inim rijekama. О оvoj se najzapadnijoj civilizaciji željeznog doba dosad zna razmjerno manje od inih istodobnih u južnoj Europi. Izvori su uglavnom ograničeni na grčke, feničke i rimske spise, kao i neke od arheonalazišta. U početku su se bavili stočarstvom i obradom zemlje, а kasnije i uporabom okolnih rudnika. Ova najranija iberijska civilizacia je postigla vrhunac između 9. i 8.st. pr.Kr., što se poklapa s dobom kad su pomorski Feničani tu izgradili obalne radionice za preradu metalа u zamjenu za gotove proizvode koji su bili cijenjeni među tarteškom elitom.

Tartessos je bio raznmjerno bogat rudačama raznih kovina, kako povjesnik Eophoros navodi: tamo je bogato tržište imenom Tartessos, gdje se rijekom izvozi mnogo kositra, zlata i bakra iz keltskih zemalja u zaledju". Trgovina i obskrba kositrom je bila ključna u brončano doba, jer je to važna sastavnica brončane legure, a inače su mu nalazišta drugdje rijetka. Herodot navodi imenom ranoga tarteškog kralja Arganthonios, čije bi ime bilo po srebrenoj rudi. Postoji još nekoliko inih nesigurnih tarteških vladara poznatih tek iz mitova kao Gerion, Norax, Gargoris, Habidis i slični koji nisu povijesno potvrdjeni. Tartežani su bili važni trgovački suradnici pomorskim Feničanima, čija je nazočnost na ovdašnjim obalama poznata bar od 8.st. pr.Kr., pa su tu izgradili i vlastitu feničku luku Gadir (grč. Γάδειρα, latin. Gades, sada Cádiz).

Таrtežani su razvili jezik i pismo koje se razlikovalo od jezika i pisama susjednih iberskih naroda, a bili su pod najvećim utjecajem feničanske i donekle egipatske kulture. Tarteški jezik je bio izumrli predromanski jezik iz željeznog doba na jugu Pirenejskog poluotoka i ovdje najraniji zapisani od 7.- 6.st. Arheonalazima je na tomu jugozapadnom ozemlju iz željeznog doba nadjeno 97 nadpisa na ranomu tarteškom jeziku, zapisanih slogovnim sustavom. Glavna su rana nalazišta tih zapisa Conii, Cempsi, Saef i Celtici u danasnjim područjima Algarve i Alentejo. Sve do god. 2010. pripadna jezična srodnost tih tarteških zapisa je bila posve nepoznata i neizvjesna, ali od 2011. John T. Koch i suradnici jezičnim poredbama zaključuju kako bi to bio nastariji zapisani keltski jezik, iako neki ini zasad to još ne prihvaćaju.

Bibliografia

  • Š. Batovic: Die Eisenzeit auf dem Gebiet des illyrischen Stammes der Liburnen. Archaeologia Jugoslavica 6, Beograd 1965.
  • A. Stipčević: Bibliographia Illyrica, I - III. Posebna izdanja Akademije BiH VI/3, XLII/8, LXXVI/12, Sarajevo 1967-1984.
  • B. Čović: Od Butmira do Ilira. Veselin Masleša, Sarajevo 1976.
  • M. Guštin, D. Božič, L. Bakarić: Kelti i njihovi suvremenici na tlu Jugoslavije. Narodni muzej Ljubljana i Arheološki muzej Zagreb, 1984.
  • G. Hiller: Zur japodischen und liburnischen Früheisenzeit. Universität Heidelberg, 1991.
  • Mauro Cristofani: Gli Etruschi, una nuova immagine. Giunti, Firenze 1984, 2000. ISBN 88-09-01792-7
  • Mauro Cristofani: Rivista di epigrafia etrusca. in: Studi Etruschi. Istituto di Studi Etruschi e Italici. Olschki, Firenze.
  • Carlo De Simone: I Tirreni a Lemnos - evidenza linguistica e tradizioni storiche. Olschki, Firenze 1996. ISBN 88-222-4432-X
  • Angelo Di Mario: La ricerca dei Tirreni attraverso la lingua. Cannarsa, Vasto 2002.
  • ABAD, L., Consideraciones en torno a Tartessos y los orígenes de la cultura ibérica, Archivo Español de Arqueología 52, 1979, págs. 175-193.
  • ALMAGRO-GORBEA, M., 1996: Ideología y poder en Tartessos y el mundo ibérico, Madrid.
  • AUBET, M. E., El impacto fenicio en Tartessos: las esferas de interacción, La cultura tartésica y Extremadura, Mérida, 1990, págs. 29-44.
  • BENDALA, M., Notas sobre las estelas decoradas del S. O. y los oríenes de Tartessos, Habis 8, 1977, págs. 177-205.
  • BLÁZQUEZ, J.M. Tartessos y los orígenes de la colonización fenicia en Occidente, Salamanca, 1975.
  • DÍAZ-MONTEXANO, G. "Tartessos. Hallando la Metrópolis: Un mapa griego bizantino de origen clásico ofrece el punto exacto de su localización (Volume 3)". Scientific Atlantology International Society (SAIS), 2012. ISBN: 1479221678.
  • CARUZ ARENAS, A. La localización de la ciudad de Tartessos Tartessos. V Simposium Internacional de Prehistoria Peninsular, Barcelona , 1969.pag. 347-368.
  • CARRIAZO, J. DE MATA, 1973: Tartessos y El Carambolo, Madrid.
  • CHOCOMELI, J., En busca de Tartessos, Valencia, 1940.
  • CORREA, J. A., Consideraciones sobre las inscripciones tartesias, Actas del III Coloquio sobre Lenguas y Culturas prerromanas de la Península Ibérica, Salamanca, 1985, págs. 377-395
  • FERNÁNDEZ JURADO, J., 1988-89: Tartessos y Huelva, Huelva Arqueológica, X-XI, vol. 3, 101-121.
  • MARTÍN DE LA CRUZ, J. C., Problemas en torno a la definición del Bronce Tardío en la Baja Andalucía, Cuadernos de Prehistoria de la U. A. de Madrid 11-12, 1984-1985, págs. 205-215
  • OLMOS, R., 1986: Los griegos en Tartessos: replanteamiento arqueológico-histórico del problema, Homenaje a Luis Siret (Cuevas de Almanzora, 1984), 584-601.
  • RUIZ MATA, D., 1994: Fenicios, tartesios y turdetanos, Huelva Arqueológica XIV, 325-367.
  • SCHULTEN, A., Tartessos, Madrid, 1945.
  • VIOLAT BORDONAU, F. "Tartessos, Mastia y las rutas comerciales de la antigüedad", 2007.
  • Podzuweit, Christian (1982). "Die mykenische Welt und Troja". In: B. Hänsel (ed.), Südosteuropa zwischen 1600 und 1000 v. Chr., 65–88.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Condensed compilation, adapted chiefly from WikiSlavia and Wikinfo (and few stubs in Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Europske_prapovjesne_države&oldid=36277"