Petar Svačić (Krešimirov)

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Petar Svačić (ispravnije: Petar Slavac ili Petar II. Krešimirov) je bio posljednji domaći hrvatski vladar kraljevskog ranga u srednjovjekoj Kraljevini Hrvatskoj krajem 11. stoljeća. Po ženskoj lozi je bio biološki unuk velikoga hrvatskog kralja Petra Krešimira IV, a vladao je Kraljevinom Hrvatskom od 1092. do 1097. godine.

Abstract

Petar Svačić (better: Peter II Slavac) was the last monarch of the independent kingdom of Croatia (reigned 1093–1097). He is the grandson of the great Croatian king Peter Krešimir IV, i.e. son of Krešimir's daughter Neda married with the prince Marjan II Slavac of Neretva Principality, and so he was acknowledged as new king by Croatian feudal lords in 1092. Petar's seat of power was based in Knin. His rule was marked by a struggle for control of the country with Hungary. During his reign he was able to expel Prince Almosh from Slavonia, and unite Croatia to the river Drava. According to Juraj Utišinović (first Croatian cardinal), king Peter II was born in Kamičak (above river Krka canyon), Croatia. He died in battle 1097, and he was the last native king of Croatia.

Podrijetlo i srodnici

Mimo ideologiziranih jugoistoričara-'minimalista' s glavnim ciljem kompromitirati nepodobnoga i 'kontroverznog' Petra Svačića, naprotiv novije genealoške analize raznih pokazatelja nam sve jasnije pokazuju da je Petar Svačić itekako imao podužu vladarsku baštinu, kako po očevoj tako i po ženskoj lozi. Iako pristrani jugoistoričari i njihovi današnji epigoni na sve načine (lažno) dokazuju kako je Petar navodno bio nelegalni uzurpator hrvatskog prijestolja, u stvarnosti je ban Petar svakako bar po ženskoj liniji pravi biološki unuk kralja Petra Krešimira IV. (1056.- 1073.), tj. sin njegove kćerke Nede Krešimirove udane za neretvanskog bana Marjana IV. Slavca koji je vladao Neretvanskom banovinom od 1073.- 1076., a po toj neretvanskoj lozi Marjana je vjerojatno i dalji potomak (možda praunuk ?) ranijega dalmatinskog bana Branimira. Zato je taj zadnji naš kralj Petar II. Slavac-Krešimirov, barem po svojoj majci ipak bio zadnji živi djelomični nasljednik Trpimirovića, pa je stoga i dobio po svom djedu osobno ime Petar II.

Stoga on i po ženskoj i muškoj lozi ima bansko-kraljevsko podrijetlo (usp. pobliže: Ž. Jakić 1994, Ognjište 6), a nije tek neki bezvezni uzurpator kako nam to dosad uporno podvaljuju naši jugoistoričari. Kao i neki drugi starohrvatski vladari, tako je i mladi Petar Slavac prije kraljevanja bio najprije ban (1089.- 1092.), ter admiral Hrvatske mornarice na Jadranu. Baš zato je po obiteljskom pravu i patriotskoj dužnosti ipak morao preuzeti vlast u ugroženoj Hrvatskoj, koja je nakon smrti zadnjega izravnog muškog potomka Trpimirovića, kralja Stjepana IV. (1089.- 1091.) istodobno dospjela u bezizlazni položaj zbog teritorialnih pretenzija Magjarske i Venecije. To njegovo pravo i dužnost je magjarskim spletkama uspješno osporavala snalažljiva Zvonimirova udovica Ilonka Arpadović, što je napokon završilo magjarskim osvajačkim napadima i pogibijom samog kralja Petra na Gvozdu 1097, ter konačno gubitkom podpune nezavisnosti srednjovjeke Kraljevine Hrvatske.

Svačići (Snachi)

Od desetak poznatih ranohrvatskih plemena s početka srednjeg vijeka, bar tri njih ili najmanje oko 1/3 ranih Hrvata bili su jezikom i po iskonu neslavenski, osobito bosansko-dalmatski Kačići (izvorno Khadziki), Svačići (Suadcich, Snachi) i Nelipići, pa zato većina poznatih banova i inih čelnika Neretvanske banovine sve do polovice 13. st. većinom još nose neslavenska imena (ili kršćanska neslavenskog oblika): Maldukh, Kholman, Tollen, Ossor, Brenna, Sebenna i slični. Ovi su vjerojatno bili romanizirani potomci antičkih Ilira i tek su od novog doba do 14. st. većinom bili slavizirani.

Dotle je njihov jezik uglavnom bio balkansko-romanski sličniji Vlasima ili dosadašnjim istroromanskim Rumerima sjeverne Istre. Zadnji poznati neslavenski potomci tih srednjovjekih Snacha pod nazivom "Murlàki" preživjeli su sve do kraja 20. st. kao stočari na njihovoj planini Bleynatorna (Staretina) izmedju Livna i Glamoča od kojih je poznato 273 zapisanih riječi, a posljednji njihovi starci su protjerani ili pobijeni u Domovinskom ratu: usp. Morlački dialekt. Inače u Hercegovini do danas postoji brdsko selo Svačići iznad Bune pod Veležom (dijelom muslimani), ali nije poznato kakve ima veze sa srednjovjekim Snachima.

Neda Krešimirova

Neda Krešimirova je starohrvatska kraljevna krajem 11. stoljeća, a genealoški je iznimno važna kao kćerka-jedinica kralja Petra Krešimira IV. (1056.- 1073.), koja se potom udala za neretvanskog bana i hrvatskog admirala Marjana II. Slavca (1073.- 1076.). S njim je rodila Krešimirovog unuka i bana Petra II. Slavca (1089.- 1092.) koji je potom postao zadnji hrvatski kralj Petar Svačić-Krešimirov (1092.- 1097.) i njegovom pogibijom na Petrovoj gori su se ugasile 2 starohrvatske dinastije: Krešimirovići i neretvanski Marjani.

Petar kao hrvatski kralj

Zadnji hrvatski kralj Petar Slavac je još poznat i kao Petar Svačić ili Snačić, a po navodu ranog biskupa Jurja Utišinovića bio bi podrijetlom iz tvrdog grada Kamičca s padina Miljevačkog platoa uz rijeku Krku blizu Drniša, gdje je zato u njegovu čast podignut veleban spomenik. Ipak još nema sigurnih dokaza da bi Petar bio član obiteljske loze Svačića, nego je to posljedica tvrdnje jednoga našeg povjesničara s kraja 19. stoljeća,- usp. Miho Barada (Historicitet imena Svačić, Zagreb, 1935): "Posljednji hrvatski kralj Petar Svačić zvao se Snačić, a bio je također od plemena Kačić, i to vjerojatno sin neretvanskog župana Rusina". Koliko je dosad utvrdjeno stvarno drugo ime mu je bilo zapravo Slavac po očevoj muškoj lozi neretvanskih banova. Iako još nije sigurno potvrdjeno, vjerojatno je da je kasniji kralj Petar II. Slavac već ranije bio na funkciji hrvatskog bana još u doba kralja Zvonimira, što je i logično ako je po majci Nedi bio unuk Krešimirov i još sin neretvanskog bana Marjana Slavca.

Poslije smrti neoženjenog kralja Stjepana IV. bez potomaka, tj. posljednjega izravnog muškog izdanka dinastije Trpimirovića, dio hrvatskog plemstva i naroda izabrao je 1092. godine, Krešimirovog unuka bana Petra za novoga hrvatskog kralja Petra II. Slavca, usprotivivši se time namjerama jednog dijela uglavnom sjevernoga hrvatskog plemstva, koje je htjelo prihvatiti za stranog vladara člana ugarske dinastije Arpadović. Potom je naš zadnji kralj Petar II. stolovao u Kninu i vjeruje se kako je u njegovoj vlasti uglavnom bila stara jezgra hrvatske države tj. ranija južna banovina - primorska Hrvatska, bez obalnih dalmatinskih gradova i bez sjevernog područja između Save i Drave. Nakon smrti magjarskog kralja Ladislava 1095, Petar II. Krešimirov je potom protjerao ugarskog bana Almoša iz Slavonije i dijelom vratio granicu do Drave. U tadanjoj političkoj krizi, možda nije ni bio formalno okrunjen za kralja, jer se ranija Zvonimirova kruna tada nalazila u rukama splitskog nadbiskupa Lovre koji je umro 1099. godine (nadbiskup od 1059.-1099.).

Smrt i propast države

Nakon smrti ugarskog kralja Ladislava 1095. godine, na prijestolje dolazi njegov stariji nećak Koloman, koji je nakon pomirbe s papom Urbanom II., povezano sa spletkama udovice Ilonke Arpadović pošao u vojni pohod na Hrvatsku, prvo da bi vratio magjarskog bana u Slavoniju. Potom je od 1097. nastavio prodor dalje na jug i podkraj travnja ili početkom svibnja 1097. godine došlo je do bitke Magjara s hrvatskom vojskom na sjevernom podnožju Gvozda, gdje je tada kralj Petar II. Krešimirov izgubio život na bojištu i tako ostao zapamćen kao posljednji hrvatski kralj "narodne krvi". U spomen na nesretnog hrvatskog junaka planina dotada nazivana Gvozd, naziva se odonda Petrov Gvozd odnosno danas Petrova gora, dok se ranije jugoslavensko naselje 'Vrginmost' na sjevernom podnožju kod tog bivšeg bojišta sada zove gradić Gvozd.

Junačka smrt kralja Petra na Gvozdu 1097. ipak nije posve uništila snagu hrvatske vojske koja je i dalje još par godina pružala znatan otpor magjarskoj vlasti. Nakon što su potom vjerojatno uništili neke magjarske garnizone i tako zapriječili njihovu novu vlast u Slavoniji, Hrvati su možda do kraja stoljeća bar još dijelom zadržavali granicu na Dravi. Zbog takvog razvoja dogođaja, god. 1102. napokon dolazi do sklapanja sporazuma između Hrvata i Kolomana poznatijim kao Pacta Conventa (ili Qualiter po početnoj riječi).

Pozitivna uloga Bizanta

Pragmatični Bizant je u odnosu na srednjovjeke Hrvate kroz veći dio svoje povijesti imao razmjerno neutralan ili blago negativan stav,- ali kada su od drugih bili ugroženi njegovi interesi, onda nas je itekako podržao na razne načine zbog osiguranja svog zaledja. Tako je npr. bilo u doba velike seobe naroda, kada su raznim bizantskim povlasticama nagovoreni i iskorišteni Hrvati da neutraliziraju bizantske neprijatelje Avare i ine barbare, npr.:

  • Keleusis (tj. poziv-darovnica) cara Heraklija god. 637. ranodalmatskom banu Khadzonu (620.- 642.) neka se Hrvati organizirano nasele u Dalmaciji zbog zaštite primorskih gradova Teme Dalmacije protiv Avara i inih nomada.
  • Prostaxis (tj. ugovorna odredba) cara Konstantina IV. Pogonata dalmatinskom banu Radoslavu (678.- 688.) da Hrvati nasele jadranske otoke i neke razorene obalne gradove (osim nekoliko očuvanih romanskih koji ostaju bizantska Thema Dalmatia).
  • Bizant je izravno sudjelovao čak i u ranoj uspostavi sjeverne Panonske Hrvatske (Slovinje), jer je car Konstantin V. priznao 758. kao svog vazala i prvoga panonskog bana Hubera u Sirmiju.

Pri kasnijem rastu i razvitku Hrvatske države, Bizantu baš nije odgovarala prevelika i snažna Kraljevina Hrvatska,- ali mu je pritom ipak bila poželjna bar neka manja samostalna Hrvatska kao korisna tampon zona protiv prejakih presizanja Germana i Magjara suprotnih bizantskim interesima na Jadranu i Balkanu. Stoge je pragmatični Bizant vidjevši da se nakon Zvonimira tamponska Hrvatska urušava i raspada, od god. 1090. poduzeo višestruke akcije da spasi što je još moguće:

  • Dijelom je već bilo prekasno i izravno s razjedinjenim Hrvatima (2 Hrvata: 3 stranke) nije se moglo ništa suvislo postići, pa je pokrenuo druge akcije da zaustavi raspad i prodor Magjara.
  • Nagovaranjem (i mitom) proizvedena je Hrvatima slična nesloga i u samoj Magjarskoj, gdje su baš tada počele nutarnje dinastičke borbe izmedju novoga kralja Kolomana i nećaka Almoša, kraljevskog sina prethodnog Ladislava te njihovih pristaša.
  • Pokrenuti su i nagovoreni na istodobni napad bizantski saveznici tj. nomadski Kumani s istoka koji su iz Galicije preko Karpata provalili u Magjarsku i počeli haračiti po Panoniji, što je ubrzo odvuklo magjarsku vojsku iz Hrvatske natrag kući zbog spašavanja vlastite zemlje.

Sve te dalekosežne i koordinirane, ali prekasne bizantske akcije više nisu mogle oživjeti Trpimiroviće niti ujediniti srednjovjeke Hrvate, ali su nam bar bitno olakšale dalje uvjete, bez čega teško da bismo dobili dvojnu personalnu uniju i Pacta conventa (Qualiter). Stoga je u tim kritičnim godinama hrvatskog raspada, baš Bizant bio ponajviše zaslužan da je kakva-takva poluautonomna Hrvatska ipak dalje opstala, jer je bar to pragmatičnim Bizantincima ipak puno više odgovaralo, negoli pojava snažne i goleme unitarne Magjarske, bez ikakve Hrvatske izravno na bizantskom Balkanu i obali Jadrana...

Pacta Conventa (Qualiter)

Dosta je razloga koji su doveli do toga nezgodnog sporazuma, a kojeg je tadašnja hrvatska narodna stranka smatrala nekim političkim uspjehom. Treba naglasiti da je Koloman, nakon spoznaje o daljem otporu i još očuvanoj snagi hrvatske vojske napokon bio spreman ponuditi Hrvatima neki dogovor o personalnoj uniji. Međutim je vrijeme kasnije pokazalo kako je Koloman napravio za njega sjajan posao bez nastavka daljeg rata u nagodbi s hrvatskim državotvornim velikašima iz 12 rodova: Kačića, Kukara, Šubića, Svačića, Plečića, Mogorovića, Gušića, Čudomirića, Karinjanina. Lapčana, Lačničića, Jamometića i Tugomirića. Naime, potom Koloman i njegovi nasljednici većinom nisu poštovali sve što je tim ugovorom dogovoreno. Prvotni izvornik tog ugovora (Pacta Conventa ili Qualiter) je nakon potpisivanja poslan papi i potom nije vraćen pa je vjerojatno spremljen negdje u Vatikanskom arhivu, a do danas je javno poznat njegov kasniji prijepis iz 14. st. kod Tome Arhidjakona (Historia Salonitana).

Pacta conventa (latin. Dogovoreni sporazumi, ili Qualiter po prvoj riječi teksta) je sporazum koji je najvjerojatnije sklopljen oko 1102. godine između ugarskog kralja Kolomana i hrvatskog plemstva. Takve slične sporazume u srednjem vijeku je sklapalo i ino vazalno europsko plemstvo sa svojim vladarima. Iako je dijelom još nesigurna puna autentičnost i vrijeme nastanka tog sporazuma o čemu polemika traje od sredine 19. stoljeća, najvjerojatnije je doista postojao bar sličan dokument kojim se reguliralo prava i obveze između kralja i vazalnog plemstva u novoj personalnoj uniji Ugarske i Hrvatske. Stoga su od god. 1102. Hrvatska i Ugarska imale istoga vladara kao dvije zasebne kraljevine u personalnoj uniji zajedničkog vladara. Zato je takodjer i u prijestolnom Biogradu na Moru, prigodom nove posebne krunidbe za hrvatskog kralja Koloman obećao sva javna i državna prava Kraljevini Hrvatskoj, pa je priznao hrvatskim velikašima još neke dodatne povlastice. Hrvati su pak konačno ipak priznali Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja i obvezali su se da će ga pomagati u ratu i to o svom trošku do Drave, a preko Drave o njegovom trošku.

Povijest teksta

Najstariji nađeni rukopis tog ugovora potječe iz 14. stoljeća i nalazi se na kraju Trogirskog rukopisa djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona, kao posebni dodatak nakon kroničarove smrti i taj rukopis je sada u Narodnom muzeju u Budimpešti. Naziv Qualiter je po početku dokumenta: Qualiter et cum quo pacto dederunt se Chroates regi Hungariae... (prijevod: "Kako i kojim sporazumom su se predali Hrvati kralju Ugarske...". Ovaj spis je potom objavio i Trogiranin Ivan Lučić u svom velikom djelu De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex (Šest knjiga o kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) iz 1666. godine.

Prvi hrvatski političar koji se pozvao na požunskom saboru 1790./1791. godine na ta Pacta conventa bio je Nikola Škrlec Lomnički, zagrebački veliki župan i raniji protonotar kraljevstva. Vjerodostojnost tog sporazuma još niz desetljeća nije bila dovedena u sumnju kod mađarskih povjesničara, npr. György Fejér ga je 1829. uvrstio u svoj diplomatički zbornik i datirao 1096. godinom. Ipak god. 1844. je mađarski povjesničar István Horváth potaknuo pitanje vjerodostojnosti i (vjerojatno iz dnevnopolitičkih razloga) tvrdio da je Mađarska osvojila Hrvatsku silom. To politički motivirano sporenje hrvatskih i mađarskih povjesničara nastavilo se do 1918, tj. do potpunog razdvajanja Hrvatske i Magjarske.

Dokazi autentičnosti

Kao arheološki dokaz o postojanju sličnog dogovora, Nikola Jakšić 1998. navodi nalaz bogate ostave s 2.000 Kolomanovih srebrnjaka u selu Lepuri kod Benkovca, uz srednjovjeku glavnu cestu Via magna koja je vodila od Zadra preko Knina u unutrašnjost. U istom mjestu nađen je još i crkveni kompleks iz doba kneza Branimira, a poredbenom topografskom analizom podataka iz više sličnih dokumenata Jakšić dokazuje kako se tu radi o poznatom srednjovjekom mjestu Podgrađe u kojemu je u 14. i 15. stoljeću sigurno bilo sjedište Hrvatskoga sudbenog stola. Smatra da je zato Podgrađe po tradiciji bilo slično mjesto saborovanja i ranije, pa je upravo na ovom mjestu i došlo do sklapanja tog sporazuma "Pacta conventa" kralja Kolomana s 12 hrvatskih rodova u zaleđu najvažnijega dalmatinskog grada Zadra. Materialni trag sporazuma je po Jakšiću ta velika ostava magjarskog novca iz Kolomanovog doba.

Jugoslavenska historičarka Nada Klaić je o ovom problemu obavijestila stručne krugove, a u svojoj je knjizi o hrvatskom srednjovjekovlju (1971.) naglasila kako je tu riječ o uobičajenom razvitku kroz koji su prolazile sve tadašnje mlade države u srednjovjekoj Europi. Neven Budak navodi 1994: »Ugovor između njega (Kolomana) i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena u obliku u kojemu je dospio do nas svakako nije autentičan, ali je gotovo sigurno da je do nekog ugovora među njima moralo doći.« Ivo Goldstein 1995. smatra dolazak Arpadovića u Hrvatsku kao normalnu srednjovjeku pojavu i podsjeća da je za vladavine Arpadovića hrvatska država de facto djelovala prije kao neka vrsta personalne unije negoli kao jedinstvena država. Danas je opće uvjerenje suvremenih povjesničara da je bar neki sličan ugovor Kolomana s hrvatskim plemstvom ipak postojao, o čemu jasno svjedoči:

  • posebna dvostruka krunjenja istih kraljeva za Hrvatsku,
  • nastavak sazivanja hrvatsko-dalmatinskih i slavonskih sabora,
  • dalje održavanje banske službe sve do Austrougarske,
  • nove privilegije dalmatinskim komunama (Trogir, itd.)

Petar Svačić u umjetnosti

Literatura

  • Barada, Miho 1935: Historicitet imena Svačić, Zagreb.
  • Klaić, Nada 1971: Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Školska knjiga, Zagreb.
  • Jakić, Živko 1994: Orontska banovina (kronološki razvoj srednjovjeke hrvatske države pod narodnim vladarima). Ognjište 6: 107-120, Karlovac-Zagreb.
  • Zelić-Bučan, Benedikta 1994: Povijesni osvrt na "Kartular sv. Petra u selu". Članci i rasprave iz starije hrvatske povijesti, Zagreb.
  • Budak, Neven 1994: Prva stoljeća Hrvatske. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb. ISBN 953-169-032-4
  • Goldstein, Ivo 1995: Hrvatski rani srednji vijek. Novi Liber, Zagreb. ISBN 953-6045-02-8
  • Jakšić, Nikola 1998: Materijalni odrazi Kolomanove vojne u Sjevernoj Dalmaciji. Povijesni prilozi 17: 269–286.
  • Thomas Archidaconus: Historia Salonitana. (Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika: predgovor, latinski tekst, kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik, ed. Olga Perić. Biblioteka Knjiga mediterana 30. Split 2003. ISBN 953-163189-1
  • Majnarić, Ivan 2008: »Plemstvo dvanaest plemena« Kraljevine Hrvatske u hrvatskoj enciklopedičkoj obradbi od kraja XIX. stoljeća. Studia lexicographica, 2 (3): 5–25, Zagreb.

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license mostly from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Petar_Svačić_(Krešimirov)&oldid=29501"