Hrvatski jugo-iskon

Etnogeneza Hrvata je problem koji još nije riješen na tzv. opću (tj. jugoslavističku) suglasnost. Ovo pitanje je zaokupljalo znatan broj stručnjaka i amatera stotinama godina. Sam problem je višeznačan i na njega možda nikad ne će biti moguće dati jednostavan i definitivan odgovor (tj. doklegod se ne napuste jugo-dogme iz 20. stoljeća).

Važna napomena: Ovaj tekst je većinom prenesen tj. preveden sa srpskohrvatskog vukopisa iz 'Hrvatske' Wikipedije i dijelom je pisan sa starih jugoslavističkih pozicija iz 20. stoljeća (najviše po Goldsteinu & comp.), pa su zato njima nepodobni antički podatci i bitni noviji nalazi u njemu prešućeni i zatajeni ! (o tom vidi u paralelnom članku Podrietlo Hrvata).

Podrijetlo Hrvata obuhvaća slijedeće aspekte i činjenice koje treba objasniti (s jugo-gledišta ?):

• sam naziv Hrvat, odnosno Horvat i sl.;
• polulegendarnu tvrdnju o doselidbi Hrvata na Jadran;
• oblikovanje Hrvata kao političke nacije u srednjem vijeku;
• sadašnji Hrvati govore južnoslavenskim narječjima, pa naša (čija ?) znanost Hrvate smatra slavenskim narodom;
• podrijetlo (u genetskom smislu) današnjeg pučanstva Hrvatske, koje se smatra Hrvatima.

Hrvati, Slaveni i ine grupe

U doba srednjovjeke hrvatske države (u Dalmaciji) su bile nazočne sljedeće skupine:

1. starosjedilačko, neromanizirano stanovništvo (Iliri);
2. romanizirani Iliri i ostali, uglavnom u gradovima koji ostaju pod vlašću Bizanta do 12. stoljeća;
3. novodoseljeni Slaveni;
4. Hrvati;
5. vladajući sloj (tj. dinastija) hrvatske države.

Prve dvije skupine su bile brojčano oslabljene epidemijom kuge i provalom Avara i Huna. Ove nabrojane skupine nisu nužno medjusobno različite ( ? ). Moguće je da su Hrvati jednostavno jedna (istaknuta) podskupina doseljenih Slavena, npr. konjanici i sl. Manje je vjerojatno da jedni s drugima imaju malo veze. Dinastija je vjerojatno proizašla iz istaknutih Hrvata. Proglašavanje Branimira "knezom Hrvata", ne znači da su svi njegovi podanici bili isključivo (tadašnji) Hrvati. O ovomu se tako malo zna, osobito o zbivanjima u 6. i 7. stoljeću, pa je bilo kakav zaključak teško donesti. Medjutim su se ove skupine stapale i naziv Hrvati se kroz stoljeća i prostorno širio, a konačno oblikovanje Hrvata kao suvremenog naroda odvijalo se tek u 19. stoljeću.

Ime Hrvat

Prvi domaći spomen imena Hrvat kod nas je 852. godine na Trpimirovoj darovnici čiji original je izgubljen, a najstariji prijepis je iz 1568. U kamenu je najstariji latinski nadpis iz Šopota (kod Benkovca), gdje se spominje i raniji Branimir:

:+BRANIMIRO COM ... DUX CRUATORVM COGIT...

U stranim europskim izvorima se ime Hrvat spominje tek od 10. stoljeća u dokumentima splitskih crvenih sabora i u "De administrando imperio" bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta.

Rasprostanjenost

Hrvatsko ime se sreće i na slavenskom sjeveru (u Moravskoj i Slovačkoj), pa uz rijeku Saalu u Njemačkoj, u Austriji i Sloveniji, a na jugu do Grčke i Albanije. Tako se u Koruškoj nalaze Hrvatski kotar i Chrowat uz gornju Muru, a u srednjem vijeku su zabilježena imena mjesta Krobathen, Krottendorf, Krautkogel; Kraut kod Spittala. U Štajerskoj su Chraberstorf, Krawerspach, Chrawat itd. U Sloveniji su Hrovate i Hrovača. U Njemačkoj uz Saalu su postojali Chruuati, Churbate i Korbetha, zapadno od Leipziga. Na jugu, npr. u Macedoniji su Arvati kod Donje Prespe, a u Grčkoj su Harvati na Atiki i Harvation na Peloponezu, pa u Albaniji Hirvati.

Nastanak imena

Ne zna se sigurno odakle dolazi naziv Hrvat (praslavenski *Hъrvatъ)). Iznesene su razne hipoteze, od povezivanja s egipatskim božanstvima, Karpata, do igre rječima Konstantina VII. Porfirogeneta; najvjerojatnijom se čini veza s nekim iranskim terminima, kao što su Sarmati.

Jedan argument je i naziv ΧΟΡΟΑΘΟΣ (Horoathos) koji se nalazi na 2 kamene ploče napisane grčkim pismom oko 200. godine, pronadjene u luci grada Tanais kod ušća rijeke Don u Azovsko more, porušenog u 4. stoljeću. Na primjer, Stjepan Krizin Sakač je nastojao objasniti naziv Hrvat ovakvim nizom: Hrvat-Horvat-Horoat-Horuat-Horohvat-Harahvat-Harahvait-Harahvatiš.

Jezik Hrvata

Danas Hrvati govore čakavskim, kajkavskim i štokavskim narječjem, ali štokavskim ne govore samo Hrvati. Usprkos suprotnim tvrdnjama, u hrvatskom jeziku je u najstarijem sloju posudjenica najviše iz romanskih dialekata (npr. jarbol, dupin), a vrlo malo iz avarskog ili nekih srodnih jezika (vjerojatno ban) ?.

Iako su Hrvati narod različit od okolnih, jezik kojim danas službeno govore se ne izdvaja nekim skupom posebnosti iz okolnih slavenskih dialekata. Tako su npr. vodjene velike rasprave je li kajkavski srodniji slovenskim govorima ili štokavskim, a nije se došlo do konačnog zaključka.

Jezično gledano su Hrvati slavenski narod kao i svaki drugi. Imena većine starohrvatskih vladara (npr. Tomislav, Zvonimir) su slavenska: Stoga se svakako doselila određena masa stanovništva u hrvatske krajeve, koja je sa sobom donesla slavenski govor, koji u to doba nije bio izdiferenciran ( ? ) u odjeljena narječja i jezike.

Doselidbe Hrvata

Nijedan raniji izvor iz 6. i 7. stoljeća izravno ne govori o samoj doselidbi Hrvata, nego se spominju tek Slaveni. O doselidbi Hrvata se zna uglavnom iz kasnijeg djela Konstantina VII. Porfirogeneta Προς τον ίδιον υιόν Ρωμανόν, poznatom kao De administrando imperio, napisanom u 10. stoljeću, gdje piše izmedju ostalog:

Ali, Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati (Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga i Bouga, i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje. Nakon što su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara, a ostale su prisilili na podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta pod Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci Avara i njih se prepoznaje kao Avare. Ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Bjelohrvati, što su bijeli Hrvati i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni Otonu velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias) i oni su nekršteni, i oni se uzajamno žene s Turcima i prijateljuju s njima. (De administrando imperio, gl. XXX)

Čini se kako Konstantin tu prenosi narodni mit o doselidbi Hrvata, jer je struktura slična takvim mitovima ostalih naroda (jedan od "braće" nosi ime Hrvat, dolaze "braća i sestre"), a uostalom to se piše tri stoljeća nakon doselidbe.

• Još jedan odlomak iz Porfirogeneta:

Hrvati, koji sada žive u predjelu Dalmacije jesu potomci nekrštenih Hrvata, takodjer nazvanih "bijeli", koji žive iza Turaka (Tourkias) i u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede imaju nekrštene Srbe. "Hrvati" na slavenskom jeziku znači: "oni koji imaju mnogo zemlje". Ovi su isti Hrvati došli zatražiti zaštitu kod Heraklija imperatora Bizantinaca, prije nego su Srbi zatražili zaštitu tog istog imperatora Heraklija, i to u vrijeme kad su Avari potukli i istjerali iz tih krajeva Rimljane koje je car Dioklecian doveo iz Rima u ove zemlje i tamo naselio, i koji su bili nazvani "Rimljani" zbog toga što su bili preseljeni iz Rima u te krajeve, ja mislim na one koji su sada nazvani Hrvatska i Srbija. Ovi su isti Rimljani, protjerani od Avara u doba tog istog imperatora Bizantinaca Heraklija, i njihove su zemlje ostale puste. I tako po zapovijedi cara Heraklija, ovi isti Hrvati su potukli i protjerali Avare iz tih zemalja, i s dozvolom cara Heraklija, oni su se naselili u toj istoj zemlji Avara, u kojoj i sada stanuju. (De administrando imperio, gl. XXXI)

Po ovomu bi "Bijela Hrvatska" bila na području današnje Češke, Slovačke ili južne Poljske, a čini se kako je najvjerojatnije bila oko Krakova.

Ukupno se Hrvati spominju u tri poglavlja. Ovo djelo je bezbroj puta analizirano, a čini se ka o dolasku Hrvata Konstantin bilježi narodnu legendu. Riječ Hrvat je slična grčkoj riječi za zemlju, a takva je usporedba danas odbačena. Što se tiče "Turaka", pretpostavlja se da Konstantin VII. misli na Magjare. Osim toga, moguće je da su neki dijelovi kasnije ubačeni, upravo XXX. poglavlje.

Podrijetlo pučanstva

Tek odnedavna je razvitkom genetike, moguće proučavati faktično podrijetlo samog pučanstva. Rezultati toga još nisu konačni. Po jednom istraživanju kromosoma Y se mogu izračunati sljedeća podudaranja različitih europskih populacija (Taliani označeni s 1 su iz središnje i sjeverne Italije, a s 2 južnije iz Kalabrije. Baski su iz Španjolske.):

	Hrvati	Mađari	Česi	Poljaci	Ukraj.	Nijemci	Talij.1	Talij.2	Alban.	Grci	Turci	Baski
Mađari	79%
Česi	79%	76%
Poljaci	83%	90%	72%
Ukrajinci	74%	79%	69%	73%
Nijemci	70%	53%	69%	67%	35%
Talijani1	51%	46%	78%	40%	32%	66%
Talijani2	20%	21%	38%	9%	12%	21%	58%
Albanci	73%	60%	69%	50%	51%	58%	66%	58%
Grci	63%	64%	74%	49%	49%	56%	72%	66%	91%
Turci	41%	39%	54%	21%	46%	20%	45%	70%	71%	74%
Baski	19%	19%	41%	23%	5%	63%	65%	41%	31%	39%	12%
Saami	46%	30%	45%	42%	47%	45%	22%	3%	25%	19%	15%	13%

Podudaranja u ovoj tablici su tzv. "geometrijska": ako neka populacija ima 100% svojstvo A, a druga svojstvo A samo 50%, tada je podudaranje 50%. Treba napomenuti kako je u ovom istraživanju iz svake populacije uzeto većinom 20-60 ljudi (iz Hrvatske je uzeto 58) pa su rezultati samo približni; osim toga, istraživano je nasljedstvo samo po muškoj liniji. Različita istraživanja neke varijante kromosoma ne razlikuju, za razliku od drugih (npr. ponegdje imamo samo podjelu na A, B,... a drugdje na A1, A2, A3, B1, B2...) — što je podjela finija, to su, jasno manje sličnosti medju populaciama (ako uopće ne razlikujemo varijante kromosoma, tada su sve populacije podudarne 100%).

Po ovomu su Hrvati najpodudarniji sa "slavenskim" narodima i Albancima (što je očekivano), ali zatim s Nijemcima (što je bilo iznenađenje), kao i mala podudarnost s Talianima i neočekivana podudarnost sa sjevetrnim Saamima. Iz ovog istraživanja su od nekih izvodjeni dalekosežni zaključci, uglavnom na osnovu učestalosti jedne varijante kromosoma — "haplotipa Eu7" (zapravo se radi o više varianti, tzv. haplogrupi).

Osim toga, unutar Hrvatske postoji određena variacija učestalosti različitih tipova Y kromosoma, pa se čini kako je pučanstvo zapadne Hrvatske bliže sjevernim Slavenima negoli stanovništvo ostalih dijelova Hrvatske. Podatci o učestalostima različitih varianti kromosoma Y se mogu lako naći preko Interneta (vidi Vanjske poveznice na dnu članka). Slična istraživanja se provode ne samo na kromosomu Y, već i na mitohondrijskoj DNK, koja se prenosi isključivo po ženskoj tj. majčinskoj liniji.

Povijesne teorije etnogeneze

Tijekom 19. i 20. stoljeća stvoreno je nekoliko različitih pojednostavljenih teorija o podrijetlu Hrvata. To su ukratko:

• Slavenska teorija o podrijetlu Hrvata]] tvrdi jednostavno kako su Hrvati jedno slavensko pleme. Za mnoge je ta teorija sporna iz političkih razloga – smatra se da ima veze s jugoslavenstvom i panslavističkim idejama.

• Iranska teorija o podrijetlu Hrvata pokušava dokazati kako su Hrvati bitne elemente svoje kulture donesli iz Irana, pa nastoji naći dublju hrvatsku povijest: ova teorija je u sukobu sa slavenskom (nije nužno).

• Gotska teorija o podrijetlu Hrvata tvrdi kako su Hrvati zapravo Goti, zasnivajući se najviše na spisu Historia Salonitana Tome Arhidjakona, što međutim većina (jugoslavenskih) stručnjaka odbacuje (suvremeni zastupnik teorije je Ivan Mužić).

• Postoji i ilirska teorija kako se nikakvi Hrvati nisu doselili, već da su autohtoni odavde (riječ je višeznačna).

• Postoje još neke manje hipoteze (Bugarska hipoteza o podrijetlu Hrvata, [[Turska hipoteza o podrijetlu Hrvata, Ilirska teorija o autohtonim Hrvatima) koje su dijelom napuštene.

Sve te teorije uglavnom pokušavaju objasniti dio problema: npr. slavenska se fokusira na jezik, a iranska na hrvatsko ime i simbole. Najpoznatije i najbolje razradjene klasične teorije etnogeneze Hrvata su Slavenska teorija o hrvatskom iskonu i Iranska teorija o hrvatskom iskonu koje su tu pobliže razradjene u pripadnim člancima, a ovdje se ukratko daju glavne naznake o inim manjim ili novijim hipotezama hrvatske etnogeneze:

Ilirska teorija o hrvatskom iskonu

Ilirska teorija o podrijetlu Hrvata vremenski je najranija pisana hipoteza o hrvatskom iskonu koja dijelom datira još od srednjovjekih pisaca prije razrade današnjeg slavenstva. Oblikovana je najviše u 19. stoljeću tijekom Hrvatskoga narodnog preporoda i ilirskog pokreta, kao motiv za narodno jedinstvo u teškim vremenima mađarizacije. Raniji predstavnici ove teorije bili su narodni preporoditelji u 19. stoljeću, od kojih je najveći zalagatelj bio Ljudevit Gaj. Ova teorija kasnije je u Jugoslaviji bila odbačena. Ipak su sada u genskoj strukuri Hrvata nadjeni jasni dokazi koji upućuju na vjerojatno značajni udio Ilira u oblikovanju oko 2/5 sadašnjeg pučanstva Hrvatske (I. Jurić), osobito na dinarskom i jadranskom području.

Glavni suvremeni zastupnici ove teorije o ilirskom iskonu Hrvata danas su biogenetičar prof. Ivan Jurić, pa povjesničar dr. Ivan Mužić koji u svojoj monografiji (niz izdanja) o ilirskom iskonu Hrvata daje opširnu bibliografiju za mnogobrojne arheološke, povijesne i antropološke nalaze u prilog autohtonosti Hrvata. Nasuprot dosad službene avaro-slavenske etnogeneze Hrvata, Mužić razrađuje svoju gotsko-ilirsku teoriju po kojoj većina Hrvata potječu od antičkih Ilira koje je početkom srednjeg vijeka etnički i državno organizirala doseljena gotska elita u kasniji hrvatski narod. Odnedavna su objavljeni i obilni jezični pokazatelji o autohtonoj kulturnoj baštini antičkih Liburna kod čakavskih Hrvata na Kvarnerskim otocima (tzv. bodulski cakavizam), gdje Mitjel Yoshamya navodi blizu 6.000 očuvanih neromansko-predslavenskih riječi i niz egzotičnih gramatičkih oblika, naslijeđenih iz staroga liburnijskog jezika.

Ostaje problem arheoloških nalaza ranohrvatskih grobova, slavenskih toponima poganskoga podrijetla, kao i službenih dokumenata rimskih papa koji svjedoče kako su Hrvati od svoga najranijeg spominjanja u današnjoj Hrvatskoj bili pogani, dok su Iliri već nekoliko stoljeća ranije prihvatili kršćanstvo, a Goti arianski oblik kršćanstva.

Literatura o ilirskom iskonu

• I. Mužić: Hrvati i autohtonost. Dominović d.o.o,, Zagreb 1998. (7. prošireno izdanje: Marjan tisak, Split 2001.)
• I. Jurić: Genetsko podrijetlo Hrvata - etnogeneza i genetička otkrića. Zagreb 2003 (2. izdanje: Slobodna Dalmacija, Split 2005.)
• M. Yoshamya: Gan Veyaan, Old-Croatian medieval archidioms vol. 1. ITG - 2 izdanje, Zagreb 2005.

Gotska teorija o hrvatskom iskonu

Gotska teorija smatra Hrvate potomcima slaviziranih Gota. Jedan od ranih izvora za tu teoriju je "Povijest salonitanskih i splitskih biskupa" koju je u 13. stoljeću napisao splitski arhiđakon Toma. No takva teorija nije bila suviše uvjerljiva jer pažljivim čitanjem Tomina djela se jasno može uočiti kako Toma izričaj Goti koristi samo kao pogrdni nadimak za barbarske Slavene u dalmatinskom zaledju. Međutim je taj gotski iskon umjesto slavenskoga bio službeno prihvaćen u ratnoj NDH pa je zato nakon rata, u Jugoslaviji ona bila najstrože zabranjena.

U novije doba sličnu hipotezu zastupalo je više pisaca, a nadasve prof. Kerubin Šegvić, koji je zato u Jugoslaviji bio osuđen i pogubljen 1945., pa je donedavna ova teorija bila prešućena i napuštena. Danas je sličnu teoriju obnovio i najviše razradio dr. Ivan Mužić, pa ju je podkrijepio nizom raznih starih tekstova i novijih arheonalaza, a prof. Mitjel Yoshamya je nedavno objavio i obilnu jezičnu baštinu od skoro tisuću gotsko-ranogermanskih riječi još očuvanih u našemu čakavskom narječju. Također i najnovija biogenetska istraživanja Hrvata u usporedbi s drugim europskim narodima, pokazuju kako su rani Germani i Goti mogli imati bar neki manjinski udio u etnogenezi Hrvata.

Ostaje pritom problem načina ukopa Hrvata, neposredno nakon njihova dolaska na područje Hrvatske, slavenskih toponima poganskoga podrijetla, kao i problem službenih spisa rimskih papa, po kojima je jasno kako su Hrvati po svome dolasku bili pogani, dok su Goti već nekoliko stoljeća ranije bili prihvatili arianski oblik kršćanstva.

Literatura o gotskom iskonu

• J. Kelemina: Goti na Balkanu. Časopis za zgodovino in narodopisje 27, Maribor 1932.
• L. Hauptmann: Kroaten, Goten und Sarmaten. Germanoslavica 3, Brno 1935.
• K. Šegvić: Die gotische Abstammung der Kroaten. Nordische Welt 9, Berlin 1935.
• J. Kelemina: Libellus Gothorum I - VII, študije o starogermanskih spominih v naši zemlji. Etnolog 12, Ljubljana 1939.
• I. Mužić: Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije. Iberia, Split 1996. (5. izdanje: Dominović d.o.o, Zagreb 1997.)
• I. Mužić: Hrvatska kronika, Libellus Gothorum 547.- 1089. Split 1997 (4. prošireno izdanje: Matica Hrvatska - Split 2001.)
• M. Yoshamya: Gan Veyaan, Old-Croatian medieval archidioms, vol. 1. ITG - 2. izdanje, Zagreb 2005.

Bugarske hipoteze o hrvatskom iskonu

Osim najnovije Turske hipoteze o podrijetlu Hrvata, ova bugarska je također među novijima jer javno postoji tek nekih dvadesetak godina. Pritom se unutar nje moraju razlučiti dvije dosta različite inačice: slavenobugarska i iranobugarska hipoteza.

Slavenobugarska hipoteza

Ova hipoteza o hrvatskom iskonu polazi iz pretpostavke da su Bugari većinom slavenskog podrijetla (što ne potvrdjuje nova genetika) a samo im je ime neslavensko, jer da su se početkom srednjeg vijeka izdvojili od ostalih balkanskih Slavena zbog turkijske vlasti malobrojne elite srednjoazijskih nomada Balgara. Po toj hipotezi, bugarski nomadi pri širenju na zapad pod ranom vlasti kana Kuvrata zavladali su dijelom Panonije i tu su pokorili neke Avaro-Slavene, od kojih bi stvorili pomoćne čete lake konjice "Kuvrati-Krabati" prozvane po tom kanu. To bi značilo da ovi rani panonski Hrvati isprva nisu uopće bili neka posebna narodna skupina, nego tek avaroslavenska vojna kasta. Kasnije nakon propasti Avara ta bi se vojna kasta raselila i priženila među još nedefiniranim Slavenima po budućoj Hrvatskoj, gdje je nametnula svoje staleško ime i tako bi nastala srednjovjekovna hrvatska država. Ova avarobugarska hipoteza oblikovala se krajem osamdesetih godina u doba raspada Jugoslavije, kao dodatni potporanj za već ugroženu i neuvjerljivu avaroslavensku teoriju, koja je dotad bila obavezna zbog jugoslavenske ideopolitike. Glavni su njezini pobornici kod nas jezikoslovac Dalibor Brozović i povjesničar Lujo Margetić, dok u samoj Bugarskoj ova naša inačica danas nema većeg odjeka, a niti najnovije biogenetske analize kod nas i Bugara ne idu joj u prilog.

Iranobugarska hipoteza

Ta druga najnovija inačica ove teorije se razvila u samoj Bugarskoj, zbog novijega slobodnog propitivanja stvarnoga bugarskog iskona i suvremenih biogenetskih analiza. Ona jasno dokazuju da unatoč slaviziranom jeziku, ogromna većina Bugara uopće nisu genetski Slaveni (tek oko desetak posto), ali zato uz turkijski genotip sadrže podjednako visoki udjel indoiranskih gena. Taj neslavensko-iranski udjel u bugarskoj etnogenezi i narodnoj kulturi (umjetnost, običaji, mitovi, jezični arhaizmi itd.), ranije pod komunizmom i sovjetskim blokom nije se smio proučavati zbog sveslavenskog bratstva, slično kao ni kod nas u Hrvatskoj. Tek nakon raspada komunizma, kod nekih bugarskih istraživača nedavno je iznikla nova i logična hipoteza o paralelnoj evoluciji i zajedničkom iskonu ranoiranskih Prabugara i Prahrvata, koje su nakon doselidbe na Balkan poput klina u srednjem vijeku razdvojili doseljeni Srbi. Ta druga hipoteza se ustvari nadovezuje kao dopuna Iranske teorije o podrijetlu Hrvata, ali je kod nas zbog slavističke cenzure dosad bila jedva poznata. Uz taj indoiranski genski paralelizam, postoji i paralelizam sličnih indoiranskih legenda, npr. u Bugarskoj na Rodopima mitski ciklus "Veda Slovena" i kod nas na Kvarnerskim otocima sličan epski ciklus od desetak legenda "Veyske Povede", a oboje su osiromašeni relikti iz ranoiranske Aveste i ranoindske Rigvede.

Turkijska hipoteza o podrijetlu Hrvata

To je pretpostavka o podrijetlu Hrvata, koja daje tezu po kojoj su Hrvati prvotno bili tursko pleme Oguri, koje se tijekom povijesti naknadno slaviziralo. Ovu egzotičnu teoriju je razvio turski akademik Osman Karatay 2000-ih i predložio ju je u svom djelu „U potrazi za izgubljenim plemenom: Podrijetlo i nastanak hrvatske nacije”, vidi još slično: Egzotični iskon Hrvata.

Međutim ubrzo nakon objave te najnovije turkijske hipoteze o hrvatskom iskonu, suvremene biogenetske analize Hrvata u poredbi s drugim narodima Eurazije danas ne pružaju zamalo nikakvu podršku takvom turkijskom iskonu indoeuropskih Hrvata, jer se u Hrvatskoj nalazi jedva 1% do 2% njima sličnog genoma, koji ipak može biti avarski jer su Avari i Oguri genetski bliski i teško razlučivi. Ta najnovija hipoteza može imati i geopolitičku pozadinu, u vezi novih izjava turskih političara o obnovi osmanskih utjecaja na Balkanu.

Literatura i sveze o turskom iskonu

• Osman Karatay: In Search of the Lost Tribe: The Origins and Making of the Croatian Nation, Çorum, September, 2003, ISBN 975-6467-07-X
• Izgubljeno pleme (na engleskom)
• Članak u hrv.tisku o Karatayevoj hipotezi

Literatura

• J. Kelemina: Goti na Balkanu. Časopis za zgodovino in narodopisje 27, Maribor 1932.
• L. Hauptmann: Kroaten, Goten und Sarmaten. Germanoslavica 3, Brno 1935.
• K. Šegvić: Die gotische Abstammung der Kroaten. Nordische Welt 9, Berlin 1935.
• J. Kelemina: Libellus Gothorum I - VII, študije o starogermanskih spominih v naši zemlji. Etnolog 12, Ljubljana 1939.
• I. Mužić: Slaveni, Goti i Hrvati na teritoriju rimske provincije Dalmacije. Iberia, Split 1996. (5. izdanje: Dominović d.o.o, Zagreb 1997.)
• I. Mužić: Hrvatska kronika, Libellus Gothorum 547.- 1089. Split 1997 (4. prošireno izdanje: Matica Hrvatska - Split 2001.)
• I. Mužić: Hrvati i autohtonost. Dominović d.o.o,, Zagreb 1998. (7. prošireno izdanje: Marjan tisak, Split 2001.)
• O. Karatay: In Search of the Lost Tribe (The Origins and Making of the Croatian Nation), Çorum, September, 2003, ISBN 975-6467-07-X
• M. Yoshamya: Gan Veyan, Old-Croatian medieval archidioms, vol. 1. ITG - 2. izdanje, Zagreb 2005, (vol. 2 u tisku - Zagreb 2009).
• I. Jurić: Genetsko podrijetlo Hrvata - etnogeneza i genetička otkrića. Zagreb 2003 (2. izdanje: Slobodna Dalmacija, Split 2005.)

Vanjske sveze

• MONTEGRINA - De administrando imperio
• Ivan Mužić: Hrvatska povijest devetoga stoljeća (2007.)
• YHRD - Y Chromosome Haplotype Reference Database (baza podataka o učestalostima haplotipova Y kromosoma u svijetu)
• Izgubljeno pleme (na engleskom)
• Članak u hrv.tisku o Karatayevoj hipotezi
• Croatian Geneology Newsletter 14 (2007)
• Lovorka Barać, et al. 2003: Y-chromosomal heritage of Croatian population and its island isolates, European Journal of Human Genetics 11: 535-542

Poveznice

• Podrietlo Hrvata
• Velikaya Horvatiya
• Indoiranski Prahrvati
• Etnogeneza Prahrvata
• Praslaveni i Iranohrvati
• Progon hrvatskih iranista

Reference

Combined and elaborated by GNU-license almost from Wikinfo and Wikislavia (partly from Croatian Wikipedia).