Porfirogenet i Arapi

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Porfirogenet i Arapi (arapski i bizantski izvori za Hrvate): Konstantin VII Porfirogenet (grč. Κωνσταντίνος Ζ΄ Πορφυρογέννητος, rođen je 17./18. svibnja 905. i umro 9. studenog 959.), a bio je polihistor, povjesničar i bizantski car od 913.– 959. K.Porfirogenet je rođen u Carigradu kao sin-jedinac cara Lava VI. Mudrog iz njegovog 4. braka sa Zojom Korbonopsina. Do svoje 10. godine je bio pod regenstvom patriarha Nikole Mistika, svoje majke i Romana Lakapena, a potom je vladao samostalno od godine 954. do svoje smrti 959. Njegova monografija "De administrando imperio" je ključni izvor za ranu srednjovjeku povijest inih balkanskih naroda. Uz podobnog Porfirogeneta, za rane Hrvate su zbog pomorskih veza još podjednako važni i istodobni arapski izvornici, a zbog izravnih vojno-diplomatskih veza Kraljevine Hrvatske osobito s tadanjim maurskim vladarom Kordovskog kalifata Abdurahmanom III. (1029.- 1061.): Njegovi su i ini slični islamski spisi za onodobne Hrvate podjednako ključni kao i Porfirogenetovi,- ali su ideološki posve zanemareni i prešućeni od ideologiziranih jugo-istoričara i 'naše' tzv. hr.wikipedije jer su idejno nepodobni (tj. pozitivni za Hrvate ali nepovoljni za jugoslavenstvo, ne spominju Srbe i na arapskom su).

Abstract

Porphyrogennetos and Arabs (Arabian and Byzantine sources on Croats): Constantine VII Porphyrogennetos, "the Purple-born" (Greek: Κωνσταντίνος Ζ΄ Πορφυρογέννητος, 905 – 959) was the son of the Byzantine emperor Leo VI and his fourth wife Zoe Karbonopsina. He is famous for his four descriptive books, De Administrando Imperio, De Ceremoniis, De Thematibus and Vita Basilii. His nickname alludes to the Purple Room of the imperial palace, decorated with the stone porphyry, where legitimate children of reigning emperors were normally born; sons born to a reigning Emperor held precedence in the Byzantine succession over elder sons not born "in the purple". In parallel with Porphyrogennetos, also some simultaneous Arabian writers offer the important complementary and corroborating data on the early medieval Croats, e.g. western kaliph Abdurrahman III, and chroniclers Al-Muqtabis V, Abul Fiday, Ibn-Hauqal, Yaqut, and others; however, these essential Arabic sources on early Croats were completely suppressed and bypassed by all Yugoslav historians.

Porfirogenet: životopis

Konstantin VII. Porfirogenet je bio bizantski car i pisac (905.- 959.). Njegov otac je bio car Leon VI. Mudri (886-912), a majka Zoja. Konstantin je okrunjen 911. za suvladara, ali poslije smrti oca nije postao carom Bizanta. U periodu između 912.- 945. Konstantin je bio žrtva različitih dvorskih spletki i odvojen od prijestolja. Konstantin se 919. oženio Jelenom, kćeri Romana Lakapena koji je pokušavao sebi i svojim sinovima osigurati bizantsko carsko prijestolje. Konstantin se uspio 945. osloboditi Romanovih nasljednika i preuzeti carsko mjesto.

Konstantin VII. Porfirogenet nije ostao upamćen po svojoj političkoj djelatnosti kao državnik među brojnim istaknutim carevima u Bizantu. Naslijedio ga je sin Roman II.. (959-963). Poznatiji je kao pisac djela kojima je ostavio u nasljeđe značajne povijesne izvore. Iako je bio prvi nasljednik u Bizantu od rane mladosti radije se bavio kulturom i umjetnošću, a zanemarujući uobičajene dvorske intrige među svojom rodbinom. Konstantina VII. povijest pamti po znanstvenoj i kulturnoj aktivnosti gdje je ostavio zapažene rezultate. Potisnut od državničke politike, Konstantin je svoje zanimanje posvetio znanosti i umjetnosti. U mladosti je stekao najbolje obrazovanje koje se moglo steći u Carigradu, a kasnije je oko sebe okupio učene ljude sa kojima je pisao djela enciklopedijskog karaktera po kojima se najbolje prepoznaje. U Hrvatskoj je poznat po tome jer je napisao izvješće u kojem stoji da je Hrvatska u njegovo vrijeme mogla osigurati vojsku ud 60 tisuća konjanika i 120 tisuća pješaka kao i 80 velikih brodova te 100 manjih brodova.Za mnoge se Hrvatske pa i svjetske povjesničare ove brojke čine preuveličanim.

Glavna povijesna djela

Najznačajnija su njegova djela za povijest jugoistočne Europe:

  • De administrando imperio (O upravljanju carstvom);
  • De thematibus (Spis o temama Bizantskog carstva);
  • De ceremoniis aulae byzantinae (O ceremonijama bizantskog dvora)
  • Vita Basilii (Život Bazilija);

Od navedenih je svakako za nas najznačajnije djelo De administrando imperio (skraćeno DAI). Djelo je nastalo između 949. i 955. godine. U njemu se nalazi detaljan opis većine naroda koji su graničili s Bizantskim carstvom. Za južnoslavenske narode, najinteresantniji podaci su u poglavljima 29-36. Ona govore o povijesti južnoslavenskih naroda do vremena Konstantina VII. Porfirogeneta. Iako su pojedini navodi iz njega osporavani, DAI je nezaobilazan povijesni izvor.

'De administrando imperio'

O upravljanju carstvom (lat. De administrando imperio, kratica: DAI) je monografija bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz 10. stoljeća pisana grčkim jezikom. Latinski naziv dao mu je tek 1611. godine nizozemski stručnjak Johannes Meursius koji ga je prvi objavio. Konstantin djelu nije dao poseban naziv, već na početku stoji posveta sinu Romanu. Stoga se smatra da je djelo pisano kao priručnik za budućeg cara.

Rukopisni prijepisi

Izvornik nije očuvan, a najstariji prijepis potječe s kraja 11. stoljeća. Ovaj rukopis se u znanstvenoj literaturi označava slovom P (skraćeno od Codex Parisinus gr. 2009), koji je opet 1509. godine prepisan od Antonija Eparchusa. Taj drugi prijepis (prijepisa) označava se kao V (Codex Vaticanus-Palatinus gr. 126) i popraćen je napomenama kasnijih čitatelja na latinskom i grčkom. Treća kopija, F (Codex Parisinus gr. 2967) prijepis je rukopisa V. Konačno, četvrti i nedovršeni rukopis je M (Codex Mutinensis gr. 179), prijepis rukopisa P, učinjen od Andrije Darmarija između 1560. i 1586. godine. Rukopisi P i F čuvaju se u Bibliothèque Nationale u Parizu, rukopis V u vatikanskoj knjižnici, a rukopis M u Modeni.

Sadržaj monografije

O upravljanju carstvom donosi važne podatke za ranu povijest mnogih europskih etnogrupa od kojih su neke svoja imena zadržala do danas, dok su druge nestale iz kasnijih pisanih izvora. Od slavenskih etničkih skupina, O upravljanju carstvom daje neke podatke o Hrvatima, Srbima, Neretvanima, Dukljanima, Zahumljanima, Travunjanima, Moravljanima, itd., dok od inih skupina veliku pozornost posvećuje Mađarima i Pečenezima. Tekst O upravljanju carstvom Hrvate i Hrvatsku spominje u više poglavlja. Sam spis je kompilacija raznih podataka iz više ranijih izvora, mjestimice proturječnih. Stoga je nejasno što je točno pisao car, a što njegovi suradnici. Najvažnije podatke za nas donose 29., 30. i 31. poglavlje. Manji dio podataka o hrvatskoj povijesti spominje se i u ostalim poglavljima, npr. 13. ili 41.

  • Poglavlje 13: Pod nazivom O narodima koji su susjedi Turaka (Konstantin Mađare naziva Turcima) nalazi se podatak o zemljopisnom položaju Hrvata: „Ovi narodi su susjedi Turaka: njima na zapadnoj strani Frankija, njima na sjever Pečenezi i na južnoj strani velika Moravska, zemlja Spendoplokosa koja je sad posve uništena od ovih Turaka i od njih zauzeta. S onu stranu planina Hrvati su susjedni Turaka.“
  • Poglavlja 29-31: Među jugoistoričarima prevladava mišljenje da je Konstantin napisao samo 29. i 31. poglavlje, a da je 30-to možda naknadno umetnuo neki anonimni nastavljač. Navedena poglavlja donose niz podataka kojima se opisivao dolazak Hrvata, pokrštavanje, zatim o vojnoj moći rane srednjovjeke Hrvatske, ali i dalmatinskim gradovima. Podatak o tomu da krštena Hrvatska može podići 100.000 pješaka i 60.000 konjanika potaknuo je kod jugoistoričara-'minimalista' niz promašenih rasprava o navodnoj realnosti tog broja (jer nisu uvažili istosmjerne arapske navode !). Danas kod jugoistoričara prevladava ideološko mišljenje, na temelju ograničene djelomične komparacije samo s podobnim jugoslavistčkim vrelima i arheonalazima, da su ti brojevi pretjerani za jugoistoriju. Ipak, problemu broja hrvatskih vojnika u 31. poglavlju spisa "O upravljanju carstvom" pristupio je nedavno i srbijanski povjesničar Tibor Živković koji je na temelju uvida u najstariji rukopis tog teksta doveo u pitanje tradicionalno čitanje Porfirogenetove vijesti.

Ukazujući ponajprije na paleografski problem razumijevanja tih podataka, Živković je ponudio i tumačenje kojim navedene brojeve svodi na 3.000 – 4.000 konjanika i 20.000 pješaka. Razna ideologizirana tumačenja izazvao je kod nas Pofirogenetov podatak o hrvatskim arhontima Trpimiru, Krešimiru i Miroslavu. Iako standardna historiografija smatra da je tu riječ o hrvatskim kraljevima iz 10. stoljeća tj. Trpimiru II., Krešimiru I. i Miroslavu, novija tumačenja drže da bi ih kronološki trebalo stavljati u 9. stoljeće. Sva ta ideološki jednosmjerno ograničena "tumačenja" totalno prešućuju i preskaču istodobne važne arapske spise o nama npr. od Abdurahmana III. Omayada, pa Abul Fiday (Abufeda) i ine slične,- najviše zato jer ti ini objektivni i neutralni primarni izvori jasno i neovisno potvrdjuju Porfirogenetove navode o brojnosti hrvatske vojske i naše velike flote. Stoga su gornja nategnuta domišljanja jugoistoričara o starohrvatskoj povijesti zapravo dirigirane ideološke besmislice, koje je u našoj promašenoj medievalistici potaknuo zloglasni Stipe Šuvar.

Rani Arapi o nama na Jadranu

Kod nas je Porfirogenet najpoznatiji i razglašen rani izvor zato što piše o cijelomu srednjovjekom Balkanu uključivo i rane Srbe, pa se zbog njih uvriježeno smatra najvažnijim mogućim izvorom takodjer i za Hrvate. Osim kod nas poznatih ranih spisa Porfirogeneta i rimskog pape, za rane Hrvate su još podjednako važni i vrlo informativni rani izvori islamskih vladara i arapskih kroničara na Sredozemlju npr. iz maurske Španjolske i Sicilije u vezi srednjovjekog Jadrana. Medju ovima je za srednjovjeku Kraljevinu Hrvatsku zbog izravnih vojnopolitičkih veza svakako najvažniji glavni kordovski kalif Abdurahman III. Omayad (u izvorniku Muqtabis V, 912.- 942.), ali uz njega i drugi onodobni arapski kroničari iz Sicilije i Španolske, npr. Al-Muqtabis V, Abul Fiday (Abufeda), Ibn-Hauqal (Abūl-Qāsim Alī al-Nāsībī), Yaqut al-Hamawi i ini slični islamski kroničari Mediterana. Nažalost, ove su dosad u hrvatskoj znanstvenoj javnosti naši ideološki jugoistoričari sve dosljedno prešutili i zaobišli, pa nas o tomu mogu informirati samo strani arapski, albanski, poljski i slični neutralno-objektivni publicisti.

Kalif Abdurahman III. Omayad

Abdurahman III. Omayad (Abdul-Rahman al-Nasir 1029.- 1061., arab. عبد الرحمن الثالث‎) je bio najmoćniji maurski vladar. To je prvi neovisni zapadni kalif iz moćne dinastije Omayada u srednjovjekoj Španjolskoj, kao sin i nasljednik ranijega kordovskog emira Abdullah Muhammada II. (888.- 912.). Abdurahman III. je samo djelomično tj. po djedu preko oca 1/4 Arapin, dok je u većini 3/4 bio zapravo Baskijac, jer su mu Baskijke bile majka Muzayna i baka Onneca po ocu. Zato nije izgledao arapski i bio je europskog izgleda tj. smedjokos, plavook i svijetle puti. Kao vladarski potomak je bio vrhunski obrazovan u okviru mogućnosti tadanje maurske civilizacije, po čemu je bio civilizacijski barem ravnopravan ili čak superioran tadanjem bizantskom caru Porfirogenetu. Nadalje, zbog izravnih i prijateljskih veza sa svojom gardom dalmatinskih legionara i s hrvatskim kraljem, njegovo poznavanje Hrvata i naše onodobne povijesti je bilo bar podjednako ako ne i bolje negoli kod Porfirogeneta. Najvažniji bogati izvornik uz ine maurske za onodobne Hrvate, podjednakog značenja kao i De administrando imperio, jeste službena Abdurahmanova kronika Al-Muqtabis V.: Crónica del Califa Abderrahmân III an-Nâsir entre los años 912 y 942 (španjolski prijevod s arapskog).

Maurohrvatske veze

Takodjer je i jezično bio poliglot, pa je znao najmanje 5 raznih jezika: očev službeni arapski i većinski berberski u kalifatu, te majčinski baskijski i španjolski. Obzirom da ga je uglavnom okruživala i čuvala naša tjelesna garda dalmatinskih legionara pod komandom maurohrvatskog generala Hadjiba Badrova, to je sigurno dovoljno razumio i vjerojatno ponešto govorio još naš čakavski. Posredstvom našeg domoljubnog Badrova i inih dalmatinskih legionara je moćni maurski Abdurahman uspostavio službene i osobne prijateljske veze s istodobnim našim kraljem Tomislavom i Kraljevinom Hrvatskom. Zato je po arapskim zapisima Abdurahman kod nas na Tomislavovom dvoru organizirao i prvo inozemno diplomatsko predstavništvo tj. Maursku državnu embahadu u Hrvatskoj, čiji su diplomati i savjetnici potom okruživali Tomislava (poput naših legionara oko kalifa u Cordobi), što je znatno pridonijelo iznimnom uspjehu vladavine Tomislava i naših kasnijih kraljeva do Držislava.

Životopis Abdurahmana

Abdurahman III. al-Nasir je rodjen na dvoru u Cordobi 18. siečnja 890., a umro je južnije u palači Madinat al-Zahra 15. listopada 961. Prvo je naslijedio oca Muhammada II. od 912. do 929. kao kordovski emir i vazal bagdadskih kalifa Abbasida, a potom se odvaja od istočnih kalifa i postaje neovisnim zapadnim kalifom (razina europskog cara) od 929.- 961. Kao novi maurski kalif je južno od Cordobe na padini gorja Sierra Morena podigao luksuznu kamenu palaču Madinat al-Zahra (danas španjolski: Medina Azhara) gdje je boravio do smrti god. 961. Nakon smrti ga je kasnije kao maurski kalif naslijedio sin al-Hakim II. (796.- 822.).

Kao svoga glavnog vojskovodju i drugog moćnika u zemlji nakon kalifa je postavio našega dalmatinskog generala Hadjib Badrova, koji je organizirao elitnu Slavensku gardu preko 6.000 dalmatinskih legionara za tjelesnu zaštitu kalifa i za gušenje uzastopnih ustanaka buntovnih Berbera. Badrov je počeo likvidaciju buntovnika god. 913, napadom maurske konjice na berbersku tvrdjavu Eciya koju je osvojio i nastavio pokoravati ine odmetnike (muladi) po kalifatu. Konačno je godine 932. nakon duge opsade ta maurska vojska zauzela grad Toledo koji su držali pobunjeni Berberi, nakon čega ujedinjeni Kordovski kalifat ulazi u razdoblje mira i napretka. Od god. 950. proširuje vlast južnije preko Gibraltara i prvo osvaja sjevernoafričke gradove Tanger, Ceutu i Melillu (koji su ostali do danas pod Španjolskom). Potom se proširuje na cijeli Magreb u sjeverozapadnoj Africi gdje je srušio afričku dinastiju emira Fatimidi i postavio novu vazalnu dinastiju Idrisidi. Do god. 950. sjeverne kršćanske kraljevine Leon i Barcelona priznaju vazalni odnos spram maurske Cordobe, a god. 955. Abdurahman konačno sklapa mirovni sporazum sa sjevernim španjolskim vladarima Asturije i Kastilje tj. s kršćanskim kraljem Ordoño iz Léona. Nakon što je iskorjenio odmetnike i ujedinio Kordovsku državu, proglasio se novim zapadnim kalifom (približni rang europskog cara) za zapadna islamska područja Španjolske i Magreba (sjeverozapadne Afrike), neovisnim od istočnih kalifa Abbasida iz Bagdada koji su dotada kontrolirali cijeli islamski svijet.

Razvoj maurske civilizacije

Kao civilizirani vladar je u zemlji uspostavio dobre odnose sa Židovima i kršćanima, a u okviru tih i s doseljenim jadranskim Hrvatima. Npr. njegov savjetnik i prijatelj je bio takodjer kordovski biskup Recemundo (Bin Zaid), dok mu je osobni liječnik bio Židov Hasdai ibn Shatprut. Za razliku od dogmatskih istočnih Abbasida, maurski kalifi iz Cordobe uvode liberalnu toleranciju za inovjerce kojima dopuštaju aktivno sudjelovanje u javnom životu, vojski i gospodarstvu. Ovo je još dodatno ubrzalo i unaprijedilo ukupni razvitak toga zapadnog kalifata koji odonda postaje u Europi jakom i najnaprednijom državom pored Bizanta. U sredjenom maurskom gospodarstvu tog doba je financijski značajno kovanje i izdavanje maurskih zlatnih dinara i srebrenih drahmi s državnom simbolikom, pa je tada tek 1/3 obilnih financija trošena za državu i vojsku, druga trećina na gradnju bogate maurske arhitekture i ostatak za knjižnice i ine subvencije uključivo medjunarodne poklone - npr. za česte veze i razmjenu s Kraljevinom Hrvatskom u doba Tomislava.

Abdurahman III. je izgradio s glavnim arsenalom u luci Almeria još i moćnu maursku mornaricu, koja je onda bila najveća na Sredozemlju: Ovi su brojni maurski brodovi tada plovili sve do Jadrana i Biskajskog zaljeva, pa duž sjeverne Afrike i Atlantikom do Azora i Kanarskih otoka, a povremeno možda i do Kariba u Americi što potvrdjuju ranoarapski zapisi, Kufski novci u Americi, itd. Pod njegovom vlasti je izgradjena i glasovita Velika džamija u Cordobi, te tada najbogatija Kordovska biblioteka. U to vrijeme je na vrhuncu mješovita maurska civilizacija Španjolske s nizom intelektualaca, pjesnika, glazbenika i umjetnika raznih vjeroispovjesti. Prije njegove smrti 961, Kordovski kalifat dolazi do vrhunca političke, gospodarske i kulturne moći. Maurska prijestolnica Cordoba tada postaje europski velegrad s oko milijun stanovnika, pa je s Bagdadom i Carigradom to jedan od 3 najveća grada srednjovjekog svijeta.

Ini Arapi: Yaqut, Abufeda, Ibn Hauqal

Srednjovjeki arapski izvori kao Abul Fiday (Abufeda, god. 1300.) i talijanski povijesnik Michele Amari navode kako je god. 928.- 929., iz Jadrana u doba hrvatskog kralja Tomislava na zapadni Mediteran doplovila moćna slavenska flota od 30 bojnih brodova (sagena), koji su najprije napali sjevernu obalu Afrike u Magrebu (danas Tunis) i zatim još dalje Apuliju, Sardiniju, Korziku i na kraju su 929. doplovili do zapadne obale Sicilije, pa su se njihovi jadranski pomorci naselili kod Palerma gdje odonda postoji prigradsko 'Slavensko naselje' (Harat as-Saqalibah). Još ini onodobni arapski kroničari iz 10.-12. stoljeća kao i Istakhri u djelu Masālik ul-Mamālik 951.( المسالك الممالك) i Ibn-Hauqal (Abūl-Qāsim Alī al-Nāsībī, 943.- 969.) u djelu Ṣūrat al-’Arḍ (صورة الارض), pa Yaqut al-Hamawi 1179.-1229: ( ياقوت الحموي الرومي‎), isto navode kako je u doba Sicilskog emirata uz njihovu prijestolnicu Palermo tada postojalo i važno 'Slavensko naselje' (Harat as-Saqalibah) s brojnim doseljenicima iz Dalmacije, gdje je bilo glavno trgovačko središte Palerma i posebna Slavenska džamija. Nakon pada emirata od 13. st. je ovaj prigradski dio romaniziran u Seralcaldi.

Stoga su Abul Fiday, Ibn-Hauqal, Yaqut i Amari važni dodatni izvori koji jasno potvrdjuju istodobne navode Konstantina Porfirogeneta o moćnoj starohrvatskoj mornarici u doba kralja Tomislava. Iako naši jugoistoričari-"minimalisti" (i hr.wikipedisti) o svemu tom dosljedno šute jer se ovo ne uklapa u njihove zadane dogme, takodjer još dodatno i poljski povijesnik Warczakowski (2004.) procjenjuje da je s ovom starohrvatskom flotom iz srednjovjeke Hrvatske na Siciliju već tada doselilo oko 1.200 jadranskih Slavena tj. srednjovjekih čakavaca. Tu su potom većina njih od vladajućih Maura u Sicilskom emiratu prihvatili islam i osnovali više hrvatsko-sicilskih naselja oko Palerma, od kojih su bila najvažnija Sclafani i Seralcaldi (prije maurski: Saqlabi i Harat as-Saqalibi). Ovi pomorski Saqalibi (sicilski Hrvati) su potom od god. 969. (u doba našeg kralja Stjepana Držislava) iz Sicilije doplovili i u islamski Egipat gdje su utemeljili novi grad Al-Qahira tj. kasniju egipatsku prijestolnicu Kairo (Cairo Genizah).

Maurohrvatske vojnopolitičke veze

Arapi i Berberi su od 711.- 718. preoteli od Wizigota i osvojili najveći dio Španjolske, izim na sjeverozapadu kršćanske Asturije i Baskije, ali je ta njihova vojna vlast još u početku bila državno neorganizirana. Miješanjem doseljenih Arapa i Berbera s islamiziranim domorodcima, u srednjovjekoj Španjolskoj postupno nastaju islamski Mauri. Tek nakon dolaska u Španjolsku izbjegle sirijske dinastije Omayada, koji su maurskom Španjolskom zavladali od 756.- 1031, ondje je postojala gospodarski i kulturno sredjena, jedinstvena država. Njezin je utemeljitelj u Španjolskoj emir Abdul-Rahman I. (756.- 788.), a ini važniji vladari su još emir Abdul-Rahman II. (822.- 852.), pa kalif tj. kralj Abdul-Rahman III. (912-961), El-Hakim (961-976) i zadnji u dinastiji Hišam III. (1027-1031). U ovo doba Kordovskog kalifata, Maurska Španjolska postaje gospodarski i kulturno najrazvijenija država Europe u ranom srednjem vijeku, koja je privlačila ne samo ine europske trgovce, nego takodjer pečalbare i useljenike iz ostalih okolnih zemalja.

Medju inima u to doba od 10.- 12. stoljeća stiže do razvijene Španjolske i znatan broj ranih Hrvata iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića, bilo da su izprva onamo stizali kao zarobljenici iz pomorskih sukoba na Jadranu s gusarskim Saracenima, ili su kasnije većinom dolazili i dobrovoljno kao radni pečalbari i najamni vojnici. Većina tih naših ranih useljenika u maursku Španjolsku su doseljeni čakavci iz Dalmacije i dijelom su prešli na islam pa dobili muslimansko ime, osobito rani zarobljenici ili kasniji čelnici na vodećim položajima. Prema tomu, ovi dalmatinski Hrvati u Maurskom Kalifatu od 10.- 11. st. su ne samo prva sigurno dokumentirana srednjovjeka diaspora iz Hrvatske, nego su to ujedno i najraniji imenom zapisani muslimanski Hrvati koji su prešli na islam već u 10. i 11. st. Najpoznatiji naši islamski uglednici medju njima, kao pobliže zapisani i potvrdjeni slavni ljudi u maurskoj povijesti Španjolske, bili su iz Dalmacije naši glavni vojskovodje Kordovskog kalifata: Hadjib Badrov, Vadha el-Ameri i njegov sin Zohair al-Ameri, a koje je prvi kod nas proučio poznati povjesnik Vjekoslav Klaić (1899).

Maurohrvatska elitna garda

U ovom kalifatu pod maurskom dinastijom Omayada, nakon ranije uspješne uloge našega generala Badrova (Hadjib Badr, 901.- 922.) potom je nastavila još cijela naša dinastija dalmatinskih generala Ameri kao glavnih maurskih vojskovodja u 11. stoljeću od 4 islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha el-Ameri (1009.- 1013.) i njegov sin Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa njihov nećak Mudjahid al-Ameri (1011.- 1045.) i još pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.) pa su u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno s Kraljevinom Hrvatskom) čak 5 naših Dalmatinaca uzastopno bili važni maurski vojskovodje. Ti naši vodeći generali su u maurskoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada potom stvorili slavnu Dalmatinsku legiju stranaca koja je u vrhunsko doba Maurskog kalifata brojala čak po 13.000 - 15.000 starohrvatskih bojovnika. Ova elitna garda naših "specijalaca" je kroz više stoljeća postala glavnom 'udarnom pesnicom' maurske vojske kako pri ranijem širenju preko Španjolske, tako i u očajničkoj obrani kasnije države protiv španjolskih konkvistadora, sve do završnoga maurskog povlačenja preko Gibraltara u Maroko.

Zbog izravnih diplomatskih embahada izmedju Omayada i Trpimirovića, hrvatski su slobodnjaci potom slobodno dolazili u Andaluziju na vojnu pečalbu i bez prijelaza na islam su imali pravo nošenja oružja kao elitna Slavenska legija stranaca. Kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije. Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira pod komandom našeg H. Badrova je bilo 6.087 vojnih Hrvata, dok je u doba najjačeg kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu pod komandom dalmatinskog generala Wadha el-Amerija činilo 13.750 elitnih hrvatskih bojovnika, a potkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda Slavenske legije koju vodi naš Zohair al-Ameri imala i do 15.000 hrvatskih legionara. Kao sposobni, uvježbani i disciplinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.), a još kasnije baš ti elitni hrvatski legionari u strahovitim bitkama odbacuju španjolske konkvistadore oko Kordobe, sve do konačnog povlačenja u Maroko. Zato su ovi maurohrvatski vojskovodje (los regulos Eslavos) iz srednjeg vijeka ostali zapamćeni kao najtvrdji uvježbani protivnici pri španjolskoj rekonkvisti Pirenejskog poluotoka.

Embahade Cordoba-Hrvatska

Pored ranih bizantskih i papinskih zapisa o srednjovjekom početku starohrvatske povijesti, treći istodobni i jednako ključni izvori o ranohrvatskim početcima na sadanjem hrvatskom ozemlju su niz arapskih zapisa o nama iz maurske Španjolske od Budimira do Tomislava - ali sve ove za nas itekako važne arapske dokumente, renegatski jugoistoričari-"minimalisti" kod nas uglavnom prešućuju i zanemaruju - jer su prepozitivni za Hrvate i zato nepovoljni za 'bratsko jugoslovenstvo' (pa se i u tzv. 'Hrvatskoj' Wikipediji sve o tom dosljedno briše i izbacuje). Pored ranih bizantskih i papinskih zapisa o srednjovjekom početku starohrvatske države, treći istodobni i nadasve ključni izvori o ranohrvatskim početcima na sadanjem hrvatskom ozemlju su niz arapskih zapisa o nama iz maurske Španjolske od Budimira do Tomislava - ali sve ove za nas itekako važne arapske dokumente, renegatski jugoistoričari-"minimalisti" kod nas uglavnom prešućuju i zanemaruju - jer su prepozitivni za Hrvate i zato nepovoljni za 'bratsko jugoslovenstvo' (pa se i u tzv. 'Hrvatskoj' Wikipediji sve o tom dosljedno briše i izbacuje). Prvi slabo poznati rani Hrvat koji je po maurskim navodima još u 8. stoljeću stigao u Kordovski emirat u Španjolskoj kao poslanik dinastije Abbasida bio je Abdurahman al-Saqlabi (= Slaven) god. 762., koji se pojavio u Cordobi već na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756.– 788.) iz pradavnog doba ranohrvatskog bana Svetolika Budimira (753.- 780.), što je ujedno i najraniji u povijesti poznati naš diplomat.

U najjače doba kordovskog kalifata, maurski izvori (N. Ibrahimi 2007 i T. Lewicki 1956-67) potvrdjuju da im je tada Kraljevina Hrvatska na Jadranu bila vrlo dobro poznata i s njom su dugo održavali redovne trgovačke veze i vojno-diplomatske odnose, barem od našeg kralja Tomislava do Stjepana Držislava tj. istodobnih maurskih kalifa od Abdurahmana III. do Hišama II., pa su tada Trpimirovići i Omayadi bili pragmatični saveznici na kontroli Sredozemlja. Kasnije do sredine 11. st. te veze slabe jer se Maurski kalifat raspada na vazalne taife, a istodobno i Hrvatska slabi i smanjuje se zbog uzastopnih dinastičkih borbi 3 Držislavova sina. Koliko je bio značajan još i paralelni političko-diplomatski utjecaj našeg niza domoljubnih dalmatinskih generala u maurskoj Španjolskoj, vidi se takodjer iz tadanjih maurskih navoda kako su u 10. i 11. stoljeću istodobno postojala čak i službena državna veleposlanstva (embahade) iz prijateljske Kraljevine Hrvatske kod kalifa u Kordobi, kao i Maurska državna embahada pri dvoru hrvatskih Trpimirovića, pa su tada daleki maurski i starohrvatski vladari uzajamno razmjenjivali državne darove. Npr. najmoćniji kordovski kalif Abdurahman III., imao je svoga službenog diplomatskog poslanika na hrvatskom dvoru kralja Tomislava (N. Ibrahimi 2007), pa su u znak toga uzajamnog uvažavanja i prijateljstva, Tomislav i Abdurahman ravnopravno razmjenjivali kurtoazne poklone,- ovo su možda najvažniji izravni, neutalni i objektivni podaci o stvarnom kraljevanju Tomislava, koje renegatski jugoistoričari dosljedno prešućuju i zanemaruju (da maknu Tomislava iz naše povijesti i skrate hrvatsku državnost).

To ujedno znači da neovisnu Kraljevinu Hrvatsku u doba Tomislava i kasnije nije izravno priznavao samo vrhovni kršćanski autoritet - rimski papa, nego takodjer istodobno i visoki islamski autoritet kordovskih kalifa, koji su naše kraljeve Trpimiroviće smatrali za ravnopravne maurskim kalifima Omayadi. Stoga je zahvaljujući nizu od čak 5 naših dalmatinskih generala u srednjovjekoj Španolskoj (Hadjib Badrov i 4 vojskovodje Ameri), Kraljevina Hrvatska postala itekako dobro poznata već u ranomu islamskom svijetu, pa je ovo s nama izgleda jedinstveni slučaj iz srednjovjeke diplomatske povijesti: da jednu istu državu na Sredozemlju istodobno prijateljski uvažavaju i vrhovni rimski papa, kao i glavni islamski kalif, što je doneslo dodatnu političko-diplomatsku važnost starohrvatskoj državnosti. Kako je već tada očito postojala maurska državna embahada uz srednjovjeke dvore hrvatskih Trpimirovića (i slična naša u dalekoj Cordobi), onda su dakako zlonamjerne i priglupe tvrdnje renegatskih jugo-"minimalista" o nizu dvojbenih i sumnjivih starohrvatskih kraljeva, što je uglavnom motivirano neznanstveno-ideološki zbog poništenja hrvatske državnosti unatrag.

Zašto Arapi nemaju Srbe ?

Znakovito je da arapski srednjovjeki izvori od 9.- 12. stoljeća mnogostruko više spominju jadranske Hrvate negoli nutarnje balkanske Srbe. Oni su ipak Srbe inače dobro poznavali i osim za nutarnji Balkan ih još spominju kao vojne plaćenike u Carigradu, Maloj Aziji i Siriji (npr. srpski vojvoda Toma Slaven), ali ih inače nikad ne navode na Jadranu niti zapadnije na Mediteranu. Tako arapska vrela za srednjovjeki Jadran spominju npr. Tomislava, Hrvate, Dalmatince, Neretvane i najviše općenito Slavene kao Saqalabi (= Porfirogenetove 'Sklavinije'), ali bez ikakvih jadranskih Srba. Pritom treba znati da tom izostavljanju Srba nije razlog neka arapska averzija nego čisto praktični interes, jer su pomorske Arape za južnu Europu gospodarski i vojnopolitički daleko više zanimali obalni i pomorski narodi negoli neki dalji nutarnji kontinentalci. Obzirom da su srednjovjeki Hrvati tada jedini od Slavena stvarno živjeli od mora i ribolova, te plovili širom Jadrana do srednjeg Sredozemlja tj. Jonskoga i Tirenskog mora (npr. za Tomislava i kasnije), zato ih srednjovjeki Arapi iz Sicilije i najviše iz maurske Španjolske mnogoput spominju. Izostanak Srba u nizu arapskih izvora za istočni Jadran zapravo znače da tada navodno svenazočni rani Srbi uglavnom još nisu dosezali do Jadrana, kako danas unatrag tvrde velikosrpska glasila (i sr.wikipedia). Taj izostanak srednjovjekih Srba u arapskim izvorima je glavni i ključni razlog što su u ideološki naštimanoj jugoistoriji svi srednjovjeki arapski izvori za Jadran tako dosljedno izbrisani i prešućeni, pa nas dosad jugoistoričari-'minimalisti' silom guraju samo na Porfirogeneta i slične za Srbe povoljnije izvornike.

Epilog: Bizant i Arapi o nama

Dok se naši jugoistoričari-'minimalisti' beskonačno bave svojim ideološkim "tumačenjima" i iskrivljavanjem Porfirogeneta, potpuno su zanemarili i prešutili istosmjerne jednakovrijedne stare zapise Arapa i inih nebizantinaca o nama. Sramota je te naše dijelom beskorisne medievalistike, da nas o ovim ranoarapskim i sličnim navodima ključnim za srednjovjeke Hrvate, dosad moraju osim samih Arapa, izvještavati još Albanci, Poljaci i ini neutralno-objektivni stranci - i to zato jer ovo ne znaju i čak ne žele naši nestručno-ideološki medievalisti - kojima je izgleda glavni cilj i posao idejno "kritičko" pljuckanje po Tomislavu i inim starohrvatskim vladarima, njihovoj državi i vojski, slično kao u donedavno jugo-vrijeme Tita, Šuvara i sličnih partijskih odredjivača stručno dopuštenih "istina". Ovi rani arapski i slični izvori se u našoj kontroverznoj medievalistici moraju ideološki izostaviti i prešutiti zbog 4 glavna kriterija nepodobnosti tih izvora:

  • Prepozitivni su i detaljni za rane Hrvate i naše srednjovjeke vladare;
  • Nepovoljni su i nepodobni s jugoslavističkog gledišta bratstva-jedinstva;
  • Pišu uglavnom samo o jadranskim Hrvatima, a ne za bratske Srbe i ine Jugobalkance;
  • Jugoistoričari-'minimalisti' većinom ne znaju arapski i stručno ih nemogu koristiti.

Bibliografija

  • Arnold Toynbee 1973: Constantine Porphyrogenitus and his world. Oxford. ISBN 019215253X
  • John F. Haldon 1990: Constantine Porphyrogenitus three treatises on imperial military expeditions. Wien. ISBN 3-7001-1778-7.
  • Leopold Breyer (Ed.) 1981: Vom Bauernhof auf den Kaiserthron; Beschrieben von seinem Enkel, dem Kaiser Konstantinos VII. Porphyrogennetos. Übers., eingel. u. erkl. von Leopold Breyer. Graz, Wien, Köln. ISBN 3-222-10292-9.
  • Ernst Doblhofer 1955: Aus den Excerpta de legationibus des Konstantinos Porphyrogennetos ausgewählte Abschnitte des Priskos und Menander Protektor: Byzantinische Diplomaten und östliche Barbaren. Übers. Ernst Doblhofer. Byzantinische Geschichtsschreiber Bd. 4. Graz, Wien, Köln.
  • Moravcsik, Gyula & Romilly Jenkins 1967: De administrando imperio. ("klasično kritičko" izdanje s grčkim izvornikom i engleskim prijevodom)
  • N. Tomašić & M. Švab 1994: O upravljanju carstvom, priredio Mladen Švab, preveo Nikola Tomašić, Zagreb. (hrvatsko izdanje - bez prijevoda zadnjih 5 poglavlja)
  • J. Vernet 2008: "Ibn Ḥawqal Abū’l-Qāsim Muḥammad". Complete Dictionary of Scientific Biography (1970-80).
  • M.J. de Goeie 1873: "Ibn Hauqal", Leiden.
  • J.H. Kramers, Opus geographicum auctore Ibn Haukal sec. textum et imagines codicis constantinopolitani..., Lugduni Batavorum (Leida), 1938-9.
  • Michele Amari 1880-1: Biblioteca arabo-sicula, Torino-Roma, Loescher, 2 vol.
  • Francesco Gabrieli 1966: «Ibn Hawqal e gli Arabi di Sicilia», in: L'Islam nella storia, Dedalo, Bari, pp. 57-67.
  • C. Ruta 2003: Viaggiatori arabi nella Sicilia medievale, Edi.bisic., Messina.
  • Anonimus: Una Crónica anónima de Abd al-Rahman III al-Nasir, ed. y trad. de Évariste Lévi-Provençal y Emilio García Gómez. Madrid 1950.
  • Ibn Hayyân: Muqtabis V, Crónica del Califa Abderrahmân III an-Nâsir entre los años 912 y 942, ed. y trad. de Mª Jesús Viguera y Federico Corriente. Anubar, Zaragoza 1981. ISBN 84-7013-185-0
  • Julio Valdeón Baruque: Abderramán III y el califato de Córdoba. Debate, Madrid 2001. ISBN 84-8306-437-5
  • Joaquín Vallvé Bermejo: Abderramán III; califa de España y Occidente. Ariel, Barcelona 2003. ISBN 84-344-6682-1

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Porfirogenet_i_Arapi&oldid=35300"