Sicilski Hrvati

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Sicilski Hrvati u srednjem vijeku: Dok su kopneni istočni Slaveni kao zarobljenici ili vojni plaćenici u ranomu Bizantskom carstvu 7.-9. stoljeća, po arapskim i bizantskim naznakama mjestimično naseljavani do Male Azije i sjeverne Sirije, pomorski stari Hrvati iz Dalmacije od 8. - 10. st. su većinom stizali vlastitim hrvatskim ili bizantskim brodovima na južnije otoke Sredozemlja, Peloponez, Kretu i najviše na Siciliju.

Abstract

Sicilian Croats: During the medieval Croatian Kingdom of Terpimiri dynasty at Adriatic, a considerable number of coastal Croats from Dalmatia emigrated in Sicily and also in Spain; during the rule of Croatian king Tomislav in 928-929 an entire Croatian navy ot 30 warships sailed in western Mediterranean along Maghreb coasts, and at the end their 1,200 seamen landed in Sicilian Emirate and inhabited at Palermo, where they persisted as elite guard of emirs and then of local Norman rulers. New genomic studies now confirmed their descendants present in western Sicilians as 16% od specific Dinaric genom I1b-Eu7 (mostly characteric of Croatia & Bosnia).

Kratki zemljopis Sicilije

Sicilija (tal. Sicilia, grč. Trinakria) je najveći otok na Mediteranu koji sada pripada Italiji. Smještena je jugozapadno od kraja Apeninskog poluotoka, od kojeg ju odvaja Mesinski tjesnac širine od oko 5km (tal. Stretto di Messina). Otok Sicilija zauzima površinu od 25.709 km², a na njemu živi oko 5,1 milijuna stanovnika. Od god. 1946. je Sicilija u sklopu Talijanske republike dobila status autonomne pokrajine. Glavni grad Sicilije je Palermo sa 686.722 stanovnika, a ini su još važniji gradovi: Catania 313.110, Messina 252.026, Syracusa 123.657, Gela 72.774 stanovnika, Trapani 68.346, Caltanissetta 61.438, Agrigento 54.619, Ragusa 68.956, Marsala 50.000, Enna 28.983 stanovnika i ini manji. Otok se sastoji od 9 provincija, dijelom nazvanih po imenima većih otočnih gradova: Agrigento, Caltanissetta, Catania, Enna, Messina, Palermo, Ragusa, Siracusa i Trapani. Velika većina pučanstva Sicilije govori sicilskim dialektom talijanskoga, kojega većinom smatraju zasebnim romanskim jezikom. Većina stanovnika pripadaju rimokatoličkoj vjeri. Oko 2 milijuna Sicilijanaca žive u inozemstvu, najviše u SAD. Nekoliko otočnih mjesta još naseljuju i etnički Albanci, koji se na Siciliji zovu Arbëresh.

Pred sjevernom obalom Sicilije leže Eolski otoci (Isole Eolie), koji se još zovu i Liparsko otočje po najvećem otoku Lipari u toj skupini. Ostali manji otoci su Salina, Vulcano, Stromboli, Panarea, Filicudi i Alicudi, a na sjeverozapadu i otok Ustica. Oko zapadnog rta otoka Sicilije smješteni su i Egadski otoci (Isole Egadi): Favignana, Marettimo i Levanzo, dok se dalje na jugu između južne obale i obale Tunisa nalaze izdvojeni otoci Pantelleria i Pelagijski otoci (Isole Pelagie): Lampedusa, Lampione i Linosa. Na Siciliji vlada tipična mediteranska klima, koju karakteriziraju topla proljeća i jeseni, blage zime i vrela ljeta s izrazitom ljetnom sušom. Regionalna odstupanja u klimi su dosta izrazita. Od lipnja do rujna je vrlo malo kiše, dok je studeni najkišovitiji mjesec u godini. Temperature na otoku su blaže no na kontinentu i prosjeci variraju od 11°C u siječnju do 27°C u srpnju. Ljeti se temperatura može popeti i do 40°C, zahvaljujući najviše vrelomu pustinjskom vjetru Scirocco iz Afrike. Dok je danas otok Sicilija za nas tek udaljena turistička destinacija, u srednjem vijeku je to bio jedan od glavnih odredišta za iseljavanje starih Hrvata s Jadrana.

Prvi Saqlabi u Tunisu

Već u ranom srednjem vijeku prije islamskog zauzeća Sicilije, dio maurskih Hrvata se naseljuje i na obalama Magreba u sjeverozapadnoj Africi, osobito na sjeveru Tunisa. Tako islamski kroničar Al-Bekri oko današnje granice Alžira i Tunisa tj. u klasičnoj Numidiji navodi berberski emirat Nukur gdje su lokalni emiri imali glavnu elitnu gardu od islamskih Hrvata (Saqlabi). Takodjer i glavni vojskovodja emirata Ifriqiya u današnjem Tunisu odakle su započeli maurski napadi na zapadne obale Sicilije, bio je Masud Al-Saqlab hrvatskog iskona vjerojatno rodom s Jadrana.

Hrvatske selidbe do Sicilije

Izim bizantinske Grčke, drugo još češće sredozemno odredište za starohrvatske iseljenike iz srednjovjeke Dalmacije bila je Italija - i to osobito Sicilija. Oni su tu stizali bilo kao zarobljenici pri povremenim napadima gusarskih Saracena na Jadranu, ili kao dobrovoljni pečalbari i jadranski pomorci koji bi dolutali do Sicilije, a potom još i organizirano našim brodovljem. Tako srednjovjeki arapski izvori kao Abul Fiday (Abufeda, god. 1300.) i talijanski povijesnik Michele Amari navode kako je god. 928.- 929., iz Jadrana u doba hrvatskog kralja Tomislava na zapadni Mediteran doplovila moćna slavenska flota od 30 bojnih brodova (sagena), koji su najprije napali sjevernu obalu Afrike u Magrebu (danas Tunis) i zatim još dalje Apuliju, Sardiniju, Korziku i na kraju su 929. doplovili do zapadne obale Sicilije, pa su se njihovi jadranski pomorci naselili kod Palerma gdje odonda postoji prigradsko 'Slavensko naselje' (Harat as-Saqalibah). Još ini onodobni arapski kroničari iz 10.-12. stoljeća kao i Istakhri u djelu Masālik ul-Mamālik 951.( المسالك الممالك) i Ibn-Hauqal (Abūl-Qāsim Alī al-Nāsībī, 943.- 969.) u djelu Ṣūrat al-’Arḍ (صورة الارض), pa Yaqut al-Hamawi 1179.-1229: ( ياقوت الحموي الرومي‎), isto navode kako je u doba Sicilskog emirata uz njihovu prijestolnicu Palermo tada postojalo i važno 'Slavensko naselje' (Harat as-Saqalibah) s brojnim doseljenicima iz Dalmacije, gdje je bilo glavno trgovačko središte Palerma i posebna Slavenska džamija. Nakon pada emirata od 13. st. je ovaj prigradski dio romaniziran u Seralcaldi.

Stoga su Abul Fiday, Ibn-Hauqal, Yaqut i Amari važni dodatni izvori koji jasno potvrdjuju istodobne navode Konstantina Porfirogeneta o moćnoj starohrvatskoj mornarici u doba kralja Tomislava. Iako naši jugoistoričari-"minimalisti" (i hr.wikipedisti) o svemu tom dosljedno šute jer se ovo ne uklapa u njihove zadane dogme, takodjer još dodatno i poljski povijesnik Warczakowski (2004.) procjenjuje da je s ovom starohrvatskom flotom iz srednjovjeke Hrvatske na Siciliju već tada doselilo oko 1.200 jadranskih Slavena tj. srednjovjekih čakavaca. Tu su potom većina njih od vladajućih Maura u Sicilskom emiratu prihvatili islam i osnovali više hrvatsko-sicilskih naselja oko Palerma, od kojih su bila najvažnija Sclafani i Seralcaldi (prije maurski: Saqlabi i Harat as-Saqalibi). Ovi pomorski Saqalibi (sicilski Hrvati) su potom od god. 969. (u doba našeg kralja Stjepana Držislava) iz Sicilije doplovili i u islamski Egipat gdje su utemeljili novi grad Al-Qahira tj. kasniju egipatsku prijestolnicu Kairo (Cairo Genizah).

Sicilski emirat 10.-11.st.

Prvi neuspjeli napad ranih Arapa (kalif Utman) na Siciliju počeo je već od god. 652, nakon čega su osvojili samo južniji otok Pantelleria, koja im kasnije služi kao polazište novih napada na Siciliju. Tijekom 9. stoljeća su sjevernoafrički Mauri iz Magreba, u srednjovjekoj Europi nazvani Saracenima, uz osvojenu Španjolsku takodjer napadali i nakratko zauzeli južne obale kopnene Italije (Apulia, Calabria itd.), a najviše su osvajali otoke Siciliju i kraće Sardiniju. Drugo uspješno arapsko osvajanje Sicilije protiv bizantske vlasti započinje od god. 826, odakle potom napadaju i kopnenu Italiju. Glavni uspjeh pod vodstvom tuniskog emira Ziyadat Allah-a bio je 902, kada su zauzeli lučki grad Taormina, a do 965. su osvojili Sirakuzu i najveći dio Sicilije, gdje stvaraju islamski emirat Sicilija pod otočnom dinastijom Kalbidi (948.- 1053.) s prijestolnicom Palermo, koji su bili približno suvremenici starohrvatske dinastije Trpimirovića. Njihov prvi emir Hasan al-Kalbi (948.- 964.) je bio suvremenik starohrvatskog kralja Mihela Krešimira II. (949.- 969.). Drugi sicilski emir, Ibrahim Ibn-Ahmad (suvremenik našega kralja Stjepana Držislava) je imao svoju elitnu gardu uglavnom sastavljenu od naših Hrvata.

Sve do sredine 11. st. je otočni Emirat Sicilija strateški bio razmjerno siguran od invazije iz europskog kopna zbog podrške brojne Maurske flote iz zapadnog Mediterana i savezne Hrvatske mornarice s Jadrana, dijelom još uz podršku velike bizantske mornarice zbog brojnih pravoslavnih Grka južne Italije. Pritom su osvajački Normani s Atlantika ranije višeput pokušali provaliti u Sredozemlje, ali dokle god su Španjolskom vladali maurski Omayadi, Normane je neprobojnom blokadom Gibraltara odbijala snažna Kordovska flota, većinom pod našom komandom niza iskusnih maurohrvatskih admirala rodom iz Dalmacije: admiral Galib, Hayran al-Ameri i Mudjahid al-Ameri (vidi Vojskovođe Ameri). Tek nakon propasti toga kalifata i raspada dotad jedinstvene maurske flote na vazalne taife, od sredine 10. st. počinju pomorske provale Normana kroz Sredozemlje do Sicilije, Italije i zatim čak na Jadranu od doba Petra Krešimira IV. Posljedice toga nisu bili samo gusarski napadi Normana po našoj Dalmaciji, nego i njihova osvajanja Sicilije i južne Italije te rušenje Sicilskog emirata. Tijekom 11. st. normanska kršćanska flota pod vodstvom Rogera I., najprije napada i izbacuje islamske Maure s kopna južne Italije (Calabria) i potom od 1068. Normani ruše zadnjega sicilskog emira Hasan al-Samsan (1040.- 1053.) koji je bio suvremenik hrvatskog kralja Stjepana III. Dobroslava (1035.- 1056.). Potom ovi Normani postupno zauzimaju islamsku Siciliju, gdje izbacivanje Arapa dovršavaju padom njihove prijestolnice Palermo god. 1091.

Pape su predvidjali kako će prekinuti veze sa Svetim Rimskim Carstvom (tzv. borba za investituru), pa odlučuju priznati Normane i time osigurati saveznike. Na koncilu u Melfiju 23. kolovoza 1059. papa Nikola II. postavlja normanskog čelnika Roberta Guiscarda (1057.- 1085.) za vojvodu Apulije, Kalabrije i Sicilije, a Richarda Averskog za princa od Capue. Robert je time bio budući gospodar Sicilije - ako ju osvoji od Arapa i morao je papi plaćati godišnju rentu. Robert je u doba tog koncila 1059. predvodio svoju vojsku na Kalabriju. To je bio prvi veliki pokušaj osvajanja ove bizantske provincije pretežno naseljene Grcima na jugu Italije, pa je tada svojio Cariati, Rosano i Geras. Samo je Reggio Calabria još ostao pod Bizantom, kad je Robert pošao na Apuliju gdje je pokušao osvojiti bizantske garnizone Taranto i Brindisi. Potom se ponovno vratio u Kalabriju, gde je njegov brat Roger I. Sicilski čekao s opsadnim spravama. Osvajanjem Reggia i Scille, otvara mu se put na susjednu Siciliju. Ruggiero je i na samoj Siciliji najprije napao Messinu, ali ga je saracenski garnizon lako odbio, jer nije poslana dovoljno velika invazijska vojska, a i Bizant je poslao pojačanja. Bizantski car Konstantin X. Duka je poslao dovoljno vojske koja je još opustošila Apuliju, a u siječnju 1061. je čak i Melfi bio pod njihovom opsadom, pa je bilo nužno da im Roger pomogne u bitki protiv Bizanta. Kad je potom još i brat Robert udario punom snagom, Bizant se ipak povukao pa je Apulija bila mirna do svibnja.

Normani osvajaju Siciliju

Braća Robert i Roger su razmjerno lako 1061. zauzeli Messinu, jer su se Rogerovi vojnici neprimjetno iskrcali na Siciliji noću iznenadivši Saracene. Guiskardove trupe su se potom iskrcale bez otpora i našle već napuštenu Messinu i Robert se odmah utvrdio u Messini. Nesložni Saraceni su dotle imali nutarnje sukobe, pa jedan od saracenskih emira postaje normanski saveznik u borbi protiv drugog. Zatim je zajednička vojska Roberta, Rogera i tog saracenskog saveznika prodrla do središnje Sicilije i pobijedili su Saracene na više mesta, ali tu ipak nisu uspjeli zauzeti glavnu saracensku tvrdjavu Ena i Robert se zatim vratio u Apuliju. Na Siciliju je opet stigao 1064. i navalio je ravno na saracensku prijestolnicu Palermo zaobišavši Enu, ali nije uspio. Palermo je pao tek kasnije 1072., pa je pad ostatka arapske Sicilije bilo tek pitanje vremena, a zadnje arapsko uporište osvojeno je 1091. godine. Zatim je glavni normanski vojskovodja Robert Guiscard u južnoj Italiji takodjer držao elitnu gardu od 60 naših Hrvata u doba hrvatskih kraljeva Petra Krešimira (1056.- 1073.) i Dmitra Zvonimira (1073.- 1089.). Odonda na Siciliji i južnoj Italiji nastaje tzv. Kraljevstvo obje Sicilije (1130.- 1189.) s prijestolnicom Napulj, čijim je kraljem postao Robertov brat Ruggiero I. Siciliano. Za vrijeme vladavine Rogera II. Sicilskog od 1130. Sicilija postaje kraljevinom i obuhvaćala je Siciliju i jug Italije. Za njegova vladanja Sicilija je postala jedna od najbogatijih europskih država. Normanski kraljevi su se oslanjali na lokalno saracensko i grčko pučanstvo pri administraciji i vladanju kraljevinom. Službeni administrativni jezici bili su arapski i grčki, dok su sami Normani na dvoru govorili francuski.

Potom je Vilim II. Sicilski vladao od 1166. do 1189. godine, kao muž Ivane Engleske, kćeri Henrika II. i sestre Rikarda Lavljeg srca. Njegova smrt 1189. značila je i kraj normanske dinastije na Siciliji. Nasljednica je trebala biti Konstanca Sicilska koja se udala za Henrika VI., cara Svetoga Rimskog Carstva iz njemačke dinastije Hohenstauffen, što bi značilo da kruna zapravo pripada njemu. S tim se u južnoj Italiji nije složilo domaće plemstvo pa su izabrali nezakonitog Rogerova sina Tankreda I. Sicilskog. Henrik VI. nije uspio osvojiti Siciliju tj. godine 1191. je neuspješno opsjedao Napulj, ali se morao povući kad je njegovu vojsku napala epidemija. Odonda pravoslavni Grci u južnoj Italiji uglavnom prelaze u katolike, ali i dalje do danas još dijelom govore grčki. Preostali Saraceni (i uz njih doseljeni Hrvati) postupno prelaze na kršćanstvo i od 14. st. su uglavnom romanizirani i dosad već asimilirani medju južnim Talijanima. Do 12. st. je i većina Hrvata na Siciliji opet pokrštena i potom jezično romanizirana, dok je dio preostalih arapskih muslimana iz Sicilije protjeran u grad Lucera u Apuliji. Nakon godine 1300, ovi su uporni muslimani opet protjerani dalje iz Lucere i dio je prodan u roblje. Većina inih muslimana iz Italije su u 14. st. prebjegli preko Jadrana u Albaniju, gdje su njihovi brojni potomci sada potvrdjeni novim biogenetskim analizama kao izvaneuropski pripadnici hamitskog genoma iz Magreba u 1/4 sjevernih Albanaca.

Hrvatska naselja Sicilije

Na Siciliji su u srednjem vijeku doseljeni Hrvati pod vlašću islamskih Maura prvo nazvani Saqalibi, pa potom romanski Sciavuni (Slaveni) i samo dio njih tu je trajno ostao, a većina bi nastavila dalje na zapad plovidbom do Španjolske. Oskudne naznake kao i novija genetika upućuju da su ovi naši rani iseljenici s Jadrana većinom boravili na zapadu Sicilije oko Palerma, gdje je uz domaće niske i crnomanjaste Sicilijance i sada dijelom nazočan naš dinarski antropotip visokih svjetlijih ljudi s brinet kosom i očima. Onodobni islamski kroničari Yaqut i Ibn-Hauqal iz 10. stoljeća navode kako je u doba Sicilskog emirata uz njihovu prijestolnicu Palermo tada postojalo i važno 'Slavensko naselje' (Harat as-Saqalibah) s brojnim doseljenicima iz Dalmacije, gdje je bilo glavno trgovačko središte Palerma i posebna Slavenska džamija. Nakon pada emirata od 13. st. je ovaj prigradski dio romaniziran u Seralcaldi. Izim tog antropotipa i zapisa, još i najnovija biokemijska genomika Talijana potvrdjuje da tamo najviše hrvatsko-dinarskog genoma I1b/Eu7 sadrži baš zapadna Sicilija (Scozzari i surad. 2001, Francalacci i surad. 2003): dok je u kopnenoj Italiji taj naš tip zastupljen tek nižim postotkom od 4% - 8%, na zapadu Sicilije u području Troina-Sciocca kod Palerma dostiže 16%, što znači da 1/6 ovdašnjeg pučanstva oko Palerma gensko-fizički potječu od naših Dinaraca. Naprotiv je udjel općeslavenskog genoma (R1a - Eu19) na Siciliji razmjerno nizak tek 2% - 4%, što znači da se arapski naziv Saqalibi tamo većinom odnosio baš na doseljene dinarske Hrvate iz Dalmacije i Hercegovine, a tek malim dijelom na ine Slavene tipa Eu19.

Literatura

  • V. Klaić: Povjest Hrvata, knj. I. srednji viek. L. Hartman (Kugli), Zagreb 1899.
  • N. Andrassy: Slaveni u Španiji prije hiljadu godina. Narodna starina 7, no. 16, 1927.
  • T. Lewicki: Osadnictwo Slowianskie i niewolnicy Slowianscy w krajach Musulmanskich. Przegled historiczny XLIII, 1952.
  • T. Lewicki: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow, 1956-1969.
  • B. Korkut: Arapski dokumenti u državnom arhivu u Dubrovniku. Sarajevo 1969
  • M. Amari: La migrazione degli Slavi nell’Italia meridionale e in Sicilia alla fine del Medioevo, 1300, Palermo.
  • M. Amari: Storia dei Musulmani di Sicilia, 3 volumi. Firenze, Le Monnier, 1854-1872.
  • R. Scozzari & al.: Human Y-Chromosome variation in the Western Mediterranean. Human Immunology 62: 871-884, 2001.
  • M. Warczakowski: Slavs of Muslim Spain, 2004 [1]
  • P. Francalacci & al.: Peopling of three Mediterranean islands (Corsica, Sardinia and Sicily) inferred by Y-Chromosome variability. Amer. Journal Phys. Anthropol. 121: 270-279, 2003.
  • N. Ibrahimi: Islam's first contacts with Balkan Nations. Prizren 2007. [2]
  • J. Vernet 2008: "Ibn Ḥawqal Abū’l-Qāsim Muḥammad". Complete Dictionary of Scientific Biography (1970-80).
  • M.J. de Goeie 1873: "Ibn Hauqal", Leiden.
  • J.H. Kramers, Opus geographicum auctore Ibn Haukal sec. textum et imagines codicis constantinopolitani..., Lugduni Batavorum (Leida), 1938-9.
  • Michele Amari 1880-1881: Biblioteca arabo-sicula, Torino-Roma, Loescher, 2 vol.
  • Francesco Gabrieli 1966: «Ibn Hawqal e gli Arabi di Sicilia», in: L'Islam nella storia, Dedalo, Bari, pp. 57-67.
  • C. Ruta 2003: Viaggiatori arabi nella Sicilia medievale, Edi.bisic., Messina.
  • Ferdinand Chalandon 1907: Histoire de la domination normande en Italie et en Sicile, Paris.
  • Einar Joranson, 1948: The Inception of the Career of the Normans in Italy – Legend and History. Speculum 23 / 3: 353–396.
  • Hartmut Hoffmann 1967: Die Anfänge der Normannen in Süditalien, in: Quellen und Forschungen aus italianischen Archiven und Bibliotheken, 47: 95–144.
  • Donald Matthew, 1992: The Norman Kingdom of Sicily, Cambridge University Press.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

  • Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.
Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Sicilski_Hrvati&oldid=35117"