Hadjib Badr

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Hadjib Badr (Badrov) je rodjen u srednjovjekoj Dalmaciji, a potom je postao glavni maurski vojskovodja u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno sa starohrvatskim vladarima Branimirom i Tomislavom). Dostupni podatci o njegovu privatnom životu su dosta oskudni pa su mu pobliže godine rodjenja i smrti zasad nepoznate, a živio je u drugoj polovici 9. i početkom 10. stoljeća. H.Badrov je jedan od prvih poznatih Hrvata u srednjem vijeku, koji je izvan domovine postigao važnu medjunarodnu ulogu na tadanjem Sredozemlju i jedan je od prvih sigurno potvrdjenih Hrvata koji su prešli na islam.

Abstract

Hadjib Badr (original Slavic surname: Badrov) was born in Dalmatia in the second half of 9th century. Then he came in the Cordoba Emirate of Moorish Spain under the Omayads dinasty, and as a mercenary he converted to islam there. He advanced in the Moorish army up to his supreme position of the main military leader of islamic Spain between 902 - 921. Due to his activities, this land expanded over Spain and Maghreb, and became the independent Cordoba Calyphate under Abdurrahman III. Badrov was among the first known emigrated Croats reaching an important position out of his homeland, and among the first attested Croats that converted to islam.

Podrijetlo Badrova

H. Badrov je rodjen na otoku Braču ili Korčuli približno u doba hrvatskog bana Domagoja, gdje je iskonom vjerojatno bio neretvanski plemić. U doba dinastičkih nereda u banovini Dalmaciji za vrijeme sukoba izmedju banova Inoslava i Sedeslava, otet je pri napadu gusarskih Saracena i kao slavenski rob (saqalib) je odvezen i prodan u maurskoj Španjolskoj. Negdje u doba bana Branimira je u tadanjem Kordovskom emiratu prešao na islam i promijenio ime u Hadjib Badr, te postao najamnim legionarom u elitnoj Slavenskoj gardi kordovskog emira. Pri islamizaciji se je tada obično mijenjalo samo vlastito krsno ime, dok bi prezime većinom ostalo slično tj. bez slavenskog nastavka -ić ili -ov. Zato je njegovo izvorno prezime kod nas u rodnom kraju jamačno bilo Badrov, pod kojim i danas u Hrvatskoj živi preko stotinu osoba (njegovih daljih srodnika), od toga četrdesetak u Zagrebu i ostali u Dalmaciji. H.Badrov je umro u Cordobi god. 921.

Vojna služba

U Španjolskoj je započeo raditi krajem 9. stoljeća prvo kao vojni plaćenik u doba dinastije Omayadi, pa se zbog svojih urodjenih sposobnosti i vojne uspješnosti od god. 888.- 921. postupno izdigao sve do najviših vojnopolitičkih dužnosti u Kordovskom emiratu,- što približno odgovara slavenskoj razini kneževine. Zato je u doba emira Abdullah Ibn Muhammad-a (888.- 912. - suvremenik bana Muncimira II.) i glasovitog Abdurahmana III (912.- 923. - suvremenik kralja Tomislava) postao po položaju drugi čovjek u maurskoj Španjolskoj nakon samoga vrhovnog emira, tj. bio je glavni vojskovodja (maurski general) tadanje islamske Španjolske od godine 902.- 921, kada u njegovoj bivšoj domovini istodobno već vlada prvi hrvatski Kralj Tomislav (910.- 928.). Naš H.Badrov je odigrao ključnu vojnopolitičku ulogu pri uspješnom proširenju vlasti ranoga Kordovskog emirata na većinu Španjolske (izim Asturije i Baskije) i na Magreb u sjeverozapadnoj Africi, pa je uskoro nakon njega kalif Abdurahman III (929.- 961.) proglasio tu državu za poseban zapadni kalifat tj. na islamskoj razini europskog kraljevstva.

Kordovski emirat i kalifat

Arapi i Berberi su od 711.- 718. preoteli od Wizigota i osvojili najveći dio Španjolske, izim na sjeverozapadu kršćanske Asturije i Baskije, ali je ta njihova vojna vlast još u početku bila državno neorganizirana. Miješanjem doseljenih Arapa i Berbera s islamiziranim domorodcima, u srednjovjekoj Španjolskoj postupno nastaju islamski Mauri. Tek nakon dolaska u Španjolsku izbjegle sirijske dinastije Omayada, koji su maurskom Španjolskom zavladali od 756.- 1031, ondje je postojala gospodarski i kulturno sredjena, jedinstvena država. Njezin je utemeljitelj u Španjolskoj emir Abdul-Rahman I. (756.- 788.), a ini važniji vladari su još emir Abdul-Rahman II. (822.- 852.), pa kalif tj. kralj Abdul-Rahman III. (912-961), El-Hakim (961-976) i zadnji u dinastiji Hišam III. (1027-1031).

U ovo doba Kordovskog kalifata, Maurska Španjolska postaje gospodarski i kulturno najrazvijenija država Europe u ranom srednjem vijeku, koja je privlačila ne samo ine europske trgovce, nego takodjer pečalbare i useljenike iz ostalih okolnih zemalja. Medju inima u to doba od 10.- 12. stoljeća stiže do razvijene Španjolske i znatan broj ranih Hrvata iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića, bilo da su izprva onamo stizali kao zarobljenici iz pomorskih sukoba na Jadranu s gusarskim Saracenima, ili su kasnije većinom dolazili i dobrovoljno kao radni pečalbari i najamni vojnici. Većina tih naših ranih useljenika u maursku Španjolsku su doseljeni čakavci iz Dalmacije i dijelom su prešli na islam pa dobili muslimansko ime, osobito rani zarobljenici ili kasniji čelnici na vodećim položajima. Prema tomu, ovi dalmatinski Hrvati u Maurskom Kalifatu od 10.- 11. st. su ne samo prva sigurno dokumentirana srednjovjeka diaspora iz Hrvatske, nego su to ujedno i najraniji imenom zapisani muslimanski Hrvati koji su prešli na islam već u 10. i 11. stoljeća, a koje je prvi kod nas proučio poznati povjesnik Vjekoslav Klaić (1899).

Maurohrvatska elitna garda

U ovom kalifatu pod maurskom dinastijom Omayada, nakon ranije uspješne uloge našega generala Badrova (Hadjib Badr, 901.- 922.) potom je nastavila još cijela naša dinastija dalmatinskih generala Ameri kao glavnih maurskih vojskovodja u 11. stoljeću od 4 islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha el-Ameri (1009.- 1013.) i njegov sin Zohair al-Ameri (1018.- 1036.), pa njihov nećak Mudjahid al-Ameri (1011.- 1045.) i još pranećak Ali al-Ameri (1045.- 1076.) pa su u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno s Kraljevinom Hrvatskom) čak 5 naših Dalmatinaca uzastopno bili važni maurski vojskovodje. Ti naši vodeći generali su u maurskoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada potom stvorili slavnu Dalmatinsku legiju stranaca koja je u vrhunsko doba Maurskog kalifata brojala čak po 13.000 - 15.000 starohrvatskih bojovnika. Ova elitna garda naših "specijalaca" je kroz više stoljeća postala glavnom 'udarnom pesnicom' maurske vojske kako pri ranijem širenju preko Španjolske, tako i u očajničkoj obrani kasnije države protiv španjolskih konkvistadora, sve do završnoga maurskog povlačenja preko Gibraltara u Maroko.

Zbog izravnih diplomatskih embahada izmedju Omayada i Trpimirovića, hrvatski su slobodnjaci potom slobodno dolazili u Andaluziju na vojnu pečalbu i bez prijelaza na islam su imali pravo nošenja oružja kao Slavenska legija stranaca. Kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije. Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira pod komandom našeg H. Badrova je bilo 6.087 vojnih Hrvata, dok je u doba najjačeg kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu pod komandom dalmatinskog generala Wadha El-Amerija činilo 13.750 elitnih hrvatskih bojovnika, a potkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda Slavenske legije koju vodi naš Zohair Al-Ameri imala i do 15.000 hrvatskih legionara. Kao sposobni, uvježbani i disciplinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.), a još kasnije baš ti elitni hrvatski legionari u strahovitim bitkama odbacuju španjolske konkvistadore oko Kordobe, sve do konačnog povlačenja u Maroko. Zato su ovi maurohrvatski vojskovodje (los regulos Eslavos) iz srednjeg vijeka ostali zapamćeni kao najtvrdji uvježbani protivnici pri španjolskoj rekonkvisti Pirenejskog poluotoka.

Embahade Cordoba-Hrvatska

Pored ranih bizantskih i papinskih zapisa o srednjovjekom početku starohrvatske povijesti, treći istodobni i jednako ključni izvori o ranohrvatskim početcima na sadanjem hrvatskom ozemlju su niz arapskih zapisa o nama iz maurske Španjolske od Budimira do Tomislava - ali sve ove za nas itekako važne arapske dokumente, renegatski jugoistoričari-"minimalisti" kod nas uglavnom prešućuju i zanemaruju - jer su prepozitivni za Hrvate i zato nepovoljni za 'bratsko jugoslovenstvo' (pa se i u tzv. 'Hrvatskoj' Wikipediji sve o tom dosljedno briše i izbacuje). Prvi slabo poznati rani Hrvat koji je po maurskim navodima još u 8. stoljeću stigao u kordovski emirat u Španjolskoj kao poslanik dinastije Assasida bio je Abdurahman Al-Saqlabi (= Slaven) god 762, koji se pojavio već na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756.– 788.) u pradavno doba ranohrvatskog bana Svetolika Budimira (753.- 780.), što je ujedno i najraniji u povijesti poznati hrvatski diplomat.

U najjače doba kordovskog kalifata, maurski izvori (N. Ibrahimi 2007) potvrdjuju da im je tada Kraljevina Hrvatska na Jadranu bila vrlo dobro poznata i s njom su dugo održavali redovne trgovačke veze i vojno-diplomatske odnose. Koliko je bio značajan još i paralelni političko-diplomatski utjecaj našeg niza domoljubnih dalmatinskih generala u maurskoj Španjolskoj, vidi se takodjer iz tadanjih maurskih navoda kako su u 10. i 11. stoljeću istodobno postojala čak i službena državna veleposlanstva (embahade) iz prijateljske Kraljevine Hrvatske kod kalifa u Kordobi, kao i Maurska državna embahada pri dvoru hrvatskih Trpimirovića, pa su tada daleki maurski i starohrvatski vladari uzajamno razmjenjivali državne darove. Npr. najmoćniji kordovski kalif Abdurahman III., imao je svoga službenog diplomatskog poslanika na hrvatskom dvoru kralja Tomislava (N. Ibrahimi 2007), pa su u znak toga uzajamnog uvažavanja i prijateljstva, Tomislav i Abdurahman ravnopravno razmjenjivali kurtoazne poklone,- ovo su možda najvažniji izravni, neutalni i objektivni podaci o stvarnom kraljevanju Tomislava (koje renegatski jugoistoričari dosljedno prešućuju i zanemaruju da uklone Tomislava iz naše povijesti).

To ujedno znači da neovisno starohrvatsko kraljevstvo u doba Tomislava i kasnije nije izravno priznavao samo vrhovni kršćanski autoritet - rimski papa, nego takodjer istodobno i visoki islamski autoritet kordovskih kalifa, koji su naše kraljeve Trpimiroviće smatrali za ravnopravne maurskim kalifima Omayadi. Stoga je zahvaljujući tom nizu naših dalmatinskih generala, Kraljevina Hrvatska postala itekako dobro poznata već u ranomu islamskom svijetu, pa je ovo s nama izgleda jedinstveni slučaj iz srednjovjeke diplomatske povijesti da jednu istu državu na Sredozemlju istodobno prijateljski uvažavaju i vrhovni rimski papa, kao i glavni islamski kalif. Kako je već tada očito postojala maurska državna embahada uz srednjovjeke dvore hrvatskih Trpimirovića (i slična naša u dalekoj Cordobi), onda su dakako zlonamjerne i priglupe tvrdnje renegatskih jugoistoričara-"minimalista" o nizu dvojbenih i sumnjivih starohrvatskih kraljeva, što je uglavnom motivirano neznanstveno-ideološki zbog poništenja hrvatske državnosti unatrag.

Glavni argument o stvarnom kraljevanju Tomislava su službeni kalifski embahador i titula rex, koja se dvaput pojavljuje u papinskom pismu od 925. godine. Za Tomislava se mora jasno zaključiti da su ga istodobno rimski papa (Ivan X.) kao i islamski kalif (Abdurahman III.) pismeno smatrali pravim kraljem, ali ga Bizant možda taktički nije priznavao zbog svojih interesa. Znakovito je da su se prijateljski suvremenici Tomislav i Abdurahman približno istodobno proglasili kraljem odnosno kalifom i da su bili u prisnim ravnopravnim odnosima: Zato nije isključeno da naša legendarna Tomislavova kruna zapravo potječe iz Cordobe, jer se u maurskim diplomatskim zapisima (N. Ibrahimi 2007) na arapskom navodi kako je kralj Tomislav od kalifa Abdurahmana preko službenog embahadora uz ino primio na dar bogate zlatne poklone i vladarske insignije, vjerojatno za ključne vojne protuusluge koje je novomu Maurskom kalifatu dotad izvršio sposobni hrvatski general H. Badrov i naša elitna garda od 6.087 dalmatinskih legionara.

Literatura

  • Vjekoslav Klaić 1899: Povjest Hrvata, knj. I. srednji viek. L. Hartman (Kugli), Zagreb.
  • Juraj Andrassy 1927: Slaveni u Španiji prije 1000 godina. Narodne starine 7/16, Zagreb.
  • T. Lewicki 1952: Osadnictwo Slowianskie i niewolnicy Slowianscy w krajach Musulmanskich. Przegled historiczny XLIII.
  • T. Lewicki 1956-1969: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow.
  • R. Scozzari & al. 2001: Human Y-Chromosome variation in the Western Mediterranean. Human Immunology 62: 871-884.
  • M. Warczakowski 2004: Slavs of Muslim Spain. [1]
  • N. Ibrahimi 2007: Islam's first contacts with Balkan Nations, Prizren. [2]
  • M. Rac & al. 2011: Povijesna geneza maurskih Hrvata na zapadnom Sredozemlju. Zbornik: Rani Hrvati (u tisku), ITG - Zagreb.

Vanjske sveze

Poveznice

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo (article once included also in Croatian & Bosnian Wikipedias - but now erased and eliminated by admins there).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Hadjib_Badr&oldid=36172"