Maurski Omayadi

Maurski Omayadi: Imenom Mauri ili Maures danas se nazivaju islamizirani stanovnici sjeverozapadne Afrike, većinom nomadski stočari. Od njih potječe ime države Mauritanije, čije sjeverne dijelove nastanjuju. Dijele se na niz plemena: Trarza, Brakna, Adrar, Abakak i dr. Omayadi su bili glavna vladajuća dinastija maurske islamske države (emirata pa kalifata) u srednjovjekoj Španjolskoj.

Abstract

Moorish Umayads: (Arabic: الأندلس‎ Al-Andalus) was the Arabic name given to a nation in the parts of the Iberian Peninsula and Septimania governed by Muslims (given the generic name of Moors), at various times in the period between 711 and 1492. Following the conquest, al-Andalus was divided into five administrative areas roughly corresponding to Andalusia, Galicia and Portugal, Castile and Léon, Aragon and Catalonia, and Septimania. As a political domain or domains, it successively constituted a province of the Umayad Caliphate, initiated by the Caliph Al-Walid I (711–750); the Emirate of Córdoba (c. 750–929); the Caliphate of Córdoba (929–1031); and the Caliphate of Córdoba's taifa (successor) kingdoms.

Antički Mauri

U antičko doba, Mauri je bio rimski naziv plemenima podrijetlom od Libijaca, koji su se u grčkim izvorima po Strabonu nazivali Maurisoi, što su Rimljani pretvorili u Mauri (iz grčkoga: mauros = taman, crnomanjast). Ova plemena živjela su na području sjeverozapadne Afrike, a rimska provincija Mauritania i današnja država Mauritanija dobile su po njima ime. U srednjem vijeku se naziv "Mauri" ili Mori primjenjuje na narod koji je nastao miješanjem antičkih Maura s Kartažanima, Rimljanima, Vandalima i Arapima. U doba arapskih osvajanja, krajem 7. stoljeća ovi sjevernoafrički Mauri (nakon velikog pokolja berberskih kršćana u Maroku) ubrzo prelaze na islam. Većina toga povijesnog naroda u tijeku slijedećih stoljeća apsorbirani su u širu arapsku naciju, ali je dio njih u Maroku sve do danas ostao kao poseban nearapski narod islamskih Berbera s drugačijim jezikom iz hamitske skupine.

Mauri u Španjolskoj

Početkom 8. stoljeća islamski Mauri pod vodstvom Al-Tarika (po kojem je prozvan i tjesnac Gibraltar) prelaze na Pirenejski poluotok i ruše državu Vizigota. Potom osvajaju zamalo cijeli poluotok i osnivaju visoku kulturu, koja tu postaoji tijekom idućih osam stoljeća. Kršćani sve te islamske doseljenike zajedno nazivaju Moriski tj. Mauri (španjolski: Moros). Nakon uspjeha kršćanske rekonkviste, koja završava osvajanjem Granade godine 1492., većina tih islamskih Maura je protjerana u sjeverozapadnu Afriku (Magreb). Ostali pod pritiskom prihvaćaju kršćanstvo, ali poneki još tajno održavaju svoju vjeru i običaje. Zbog toga su izloženi bijesu ostalog puka i progonu španjolske kršćanske inkvizicije. Na njih se, kao i na pokrštene Židove, primjenjivao pogrdan naziv Marani (možda po španjolskom marranos (gadovi, svinje).

Prvi Omayadi u Arabiji

Omayadska dinastija u Arabiji (661. - 750.)je bila prva islamska vladarska dinastija nakon četvorice prvih kalifa, a njezin prvi osnivač Muavija je uveo dinastičko pravo na prijestolje preko naslijedja, a ne više preko starijeg izbora (šurom). Nakon smrti kalifa Alija ibn Ebu-Talib na vlast je došao Muavija, sin Ebu-Sufijana i Hinde, zakletih neprijatelja islama sve do osvajanja Mekke kada su i oni sami prihvatili novu vjeru. Prvi je islamski vladar od kojeg se računa dinastija. Došao je na vlast prihvativši se hilafeta kojeg se Alija odrekao na javnom skupu pred narodom. Hilafet završava smrću halife a Muavija je pred kraj svog života odlučio na svoje mjesto postaviti sina Jezida. Običaj je bio halifu birati na šuri, skupu plemenskih predstavnika koji su svojim glasanjem donosili sve važnije odluke. Muavija nije ukinuo taj običaj ali je na razne načine nagovorio i/ili podmitio plemenske vođe da glasaju za njgovog sina. Jezid je zadnji halifa izabran na ovaj način. Dinastija Emevijja je trajala 90 godina i brojala je 14 vladara.

Rana uloga na Levantu

Ovo doba je zapamćeno po mnogo negativnih i pozitivnih dogodjaja. Naziva se i krvavim dobom muslimana jer se na nepošten način dolazilo na vlast. Većina tih kalifa je živjela rasipnički, što se također kosi sa principima islama i praksom dotadašnjih kalifa. Teritorijalno se to Islamsko carstvo značajno proširilo. Osvojeni su uz ino i dijelovi jugozapadne Europe: Španjolska i južni dio Francuske (Lyon i Bordeau). Središte kalifata je tada premješteno iz Medine u Damask. Širili su arapsku kulturu na svim područjima novoga islamskog carstva. Uveli su arapski novac i arapski jezik u svim novoosvojenim državama i izgradili brojne džamije. Primjetan je i utjecaj Bizanta na islamske vladare tog doba: iz bizantske kulture su prvenstveno preuzeli osobnu gardu, obavještajne službe i strogu vojnu državu. Izgradili su flotu i opću organizaciju države zasnovali na bizantskim načelima. Osnovali su prvu poštu na arapskim područjima. Uveli su i sudstvo ali jedino vladarska presuda je bila važeća i konačna.

Omayadi u Španjolskoj

Vladavina sirijskih Omayada je završila dolaskom Abbasida na vlast koji su tada odlučili pogubiti sve iz dinastije Omayada. Preživio je samo Abdurahman I. sa svojim trinajstogodišnjim bratom. Njih dvojica i njihov oslobodjeni rob Bedr su pet godina lutali po islamskom carstvu, dok nisu završili na dalekom špajolskom kraju tog carstva. Ni zapadni muslimani ovog područja nisu bili zainteresirani za daleku Abbasidsku vlast, niti su ih Abbasidi na to primoravali, što je Abdurahman I. iskoristio. Poslao je kao prethodnika Bedra da im govori o uspostavljanju omayadske vlasti, što je prihvaćeno u Španjolskoj. Pod upravom Abbasida su potom ostali Arabijski poluotok, Perzija, Irak, Sirija, Egipat i sjeverna Afrika, a pod vlašću Omayada je potom bio Pirinejski poluotok gdje su Omayadi vladali od 756. do 1031. godine. Zbog raznolikih intenzivnih veza sa srednjovjekom Kraljevinom Hrvatskom u doba našeg Tomislava je za nas osobito važan prvi i najmoćniji kordovski kalif, Abdurahman III. Omayad.

Prijestolnica Omayadskog carstva u Španjolskoj je bila Kordoba. U ovo vrijeme srednjovjeka Kordoba je značajno napredovala, ali ubrzo je došlo do nemira. Kršćani koji su imali pravo udruživanja i života u vlastitim zajednicama, počeli su zahtjevati odvajanje od muslimanskog carstva. S druge strane Španjolska dolazi na udar protuislamskih ratova i biva poražena u jednom od njih (1198 - 1216) pa je Kordoba osvojena 1232., a samo južni rub Španjolske oko Granade je ostao u muslimanskoj vlasti do 1492. Prvenstveno zbog borbe za vlast počinje 1486. gradjanski rat muslimana, a vlast nad zadnjim dijelom južne Španolske oko Granade su muslimani konačno izgubili tek 1492. Kralj Ferdinand i kraljica Izabela su opkolili Granadu i tražili od muslimana neka se predaju zaklevši se pritom kako im ne će rušiti džamije, vakufsku imovinu i poštovati običaje muslimana. Međutim se ovo nije ostvarilo: nakon pada i osvojenja Granade, cijela Španjolska je ubrzo došla pod udar inkvizicije.

Kalif Abdurahman III. Omayad

Abdurahman III. Omayad (Abdul-Rahman al-Nasir 1029.- 1061., arab. عبد الرحمن الثالث‎) je bio najmoćniji maurski vladar. To je prvi neovisni zapadni kalif iz moćne dinastije Omayada u srednjovjekoj Španjolskoj, kao sin i nasljednik ranijega kordovskog emira Abdullah Muhammada II. (888.- 912.). Abdurahman III. je samo djelomično tj. po djedu preko oca 1/4 Arapin, dok je u većini 3/4 bio zapravo Baskijac, jer su mu Baskijke bile majka Muzayna i baka Onneca po ocu. Zato nije izgledao arapski i bio je europskog izgleda tj. smedjokos, plavook i svijetle puti. Kao vladarski potomak je bio vrhunski obrazovan u okviru mogućnosti tadanje maurske civilizacije, po čemu je bio civilizacijski barem ravnopravan ili čak superioran tadanjem bizantskom caru Porfirogenetu. Nadalje, zbog izravnih i prijateljskih veza sa svojom gardom dalmatinskih legionara i s hrvatskim kraljem, njegovo poznavanje Hrvata i naše onodobne povijesti je bilo bar podjednako ako ne i bolje negoli kod Porfirogeneta. Najvažniji bogati izvornik uz ine maurske za onodobne Hrvate, podjednakog značenja kao i De administrando imperio, jeste službena Abdurahmanova kronika Al-Muqtabis V.: Crónica del Califa Abderrahmân III an-Nâsir entre los años 912 y 942 (španjolski prijevod s arapskog).

Maurohrvatske veze

Takodjer je i jezično bio poliglot, pa je znao najmanje 5 raznih jezika: očev službeni arapski i većinski berberski u kalifatu, te majčinski baskijski i španjolski. Obzirom da ga je uglavnom okruživala i čuvala naša tjelesna garda dalmatinskih legionara pod komandom maurohrvatskog generala Hadjiba Badrova, to je sigurno dovoljno razumio i vjerojatno ponešto govorio još naš čakavski. Posredstvom našeg domoljubnog Badrova i inih dalmatinskih legionara je moćni maurski Abdurahman uspostavio službene i osobne prijateljske veze s istodobnim našim kraljem Tomislavom i Kraljevinom Hrvatskom. Zato je po arapskim zapisima Abdurahman kod nas na Tomislavovom dvoru organizirao i prvo inozemno diplomatsko predstavništvo tj. Maursku državnu embahadu u Hrvatskoj, čiji su diplomati i savjetnici potom okruživali Tomislava (poput naših legionara oko kalifa u Cordobi), što je znatno pridonijelo iznimnom uspjehu vladavine Tomislava i naših kasnijih kraljeva do Držislava.

Životopis Abdurahmana

Abdurahman III. al-Nasir je rodjen na dvoru u Cordobi 18. siječnja 890., a umro je južnije u palači Madinat al-Zahra 15. listopada 961. Prvo je naslijedio oca Muhammada II. od 912. do 929. kao kordovski emir i vazal bagdadskih kalifa Abbasida, a potom se odvaja od istočnih kalifa i postaje neovisnim zapadnim kalifom (razina europskog cara) od 929.- 961. Kao novi maurski kalif je južno od Cordobe na padini gorja Sierra Morena podigao luksuznu kamenu palaču Madinat al-Zahra (danas španjolski: Medina Azhara) gdje je boravio do smrti god. 961. Nakon smrti ga je kasnije kao maurski kalif naslijedio sin al-Hakim II. (796.- 822.).

Kao svoga glavnog vojskovodju i drugog moćnika u zemlji nakon kalifa je postavio našega dalmatinskog generala Hadjib Badrova, koji je organizirao elitnu Slavensku gardu preko 6.000 dalmatinskih legionara za tjelesnu zaštitu kalifa i za gušenje uzastopnih ustanaka buntovnih Berbera. Badrov je počeo likvidaciju buntovnika god. 913, napadom maurske konjice na berbersku tvrdjavu Eciya koju je osvojio i nastavio pokoravati ine odmetnike (muladi) po kalifatu. Konačno je godine 932. nakon duge opsade ta maurska vojska zauzela grad Toledo koji su držali pobunjeni Berberi, nakon čega ujedinjeni Kordovski kalifat ulazi u razdoblje mira i napretka. Od god. 950. proširuje vlast južnije preko Gibraltara i prvo osvaja sjevernoafričke gradove Tanger, Ceutu i Melillu (koji su ostali do danas pod Španjolskom). Potom se proširuje na cijeli Magreb u sjeverozapadnoj Africi gdje je srušio afričku dinastiju emira Fatimidi i postavio novu vazalnu dinastiju Idrisidi. Do god. 950. sjeverne kršćanske kraljevine Leon i Barcelona priznaju vazalni odnos spram maurske Cordobe, a god. 955. Abdurahman konačno sklapa mirovni sporazum sa sjevernim španjolskim vladarima Asturije i Kastilje tj. s kršćanskim kraljem Ordoño iz Léona. Nakon što je iskorjenio odmetnike i ujedinio Kordovsku državu, proglasio se novim zapadnim kalifom (približni rang europskog cara) za zapadna islamska područja Španjolske i Magreba (sjeverozapadne Afrike), neovisnim od istočnih kalifa Abbasida iz Bagdada koji su dotada kontrolirali cijeli islamski svijet.

Razvoj maurske civilizacije

Kao civilizirani vladar je u zemlji uspostavio dobre odnose sa Židovima i kršćanima, a u okviru tih i s doseljenim jadranskim Hrvatima. Npr. njegov savjetnik i prijatelj je bio takodjer kordovski biskup Recemundo (Bin Zaid), dok mu je osobni liječnik bio Židov Hasdai ibn Shatprut. Za razliku od dogmatskih istočnih Abbasida, maurski kalifi iz Cordobe uvode liberalnu toleranciju za inovjerce kojima dopuštaju aktivno sudjelovanje u javnom životu, vojski i gospodarstvu. Ovo je još dodatno ubrzalo i unaprijedilo ukupni razvitak toga zapadnog kalifata koji odonda postaje u Europi jakom i najnaprednijom državom pored Bizanta. U sredjenom maurskom gospodarstvu tog doba je financijski značajno kovanje i izdavanje maurskih zlatnih dinara i srebrenih drahmi s državnom simbolikom, pa je tada tek 1/3 obilnih financija trošena za državu i vojsku, druga trećina na gradnju bogate maurske arhitekture i ostatak za knjižnice i ine subvencije uključivo medjunarodne poklone - npr. za česte veze i razmjenu s Kraljevinom Hrvatskom u doba Tomislava.

Abdurahman III. je izgradio s glavnim arsenalom u luci Almeria još i moćnu maursku mornaricu, koja je onda bila najveća na Sredozemlju: Ovi su brojni maurski brodovi tada plovili sve do Jadrana i Biskajskog zaljeva, pa duž sjeverne Afrike i Atlantikom do Azora i Kanarskih otoka, a povremeno možda i do Kariba u Americi što potvrdjuju ranoarapski zapisi, Kufski novci u Americi, itd. Pod njegovom vlasti je izgradjena i glasovita Velika džamija u Cordobi, te tada najbogatija Kordovska biblioteka. U to vrijeme je na vrhuncu mješovita maurska civilizacija Španjolske s nizom intelektualaca, pjesnika, glazbenika i umjetnika raznih vjeroispovjesti. Prije njegove smrti 961, Kordovski kalifat dolazi do vrhunca političke, gospodarske i kulturne moći. Maurska prijestolnica Cordoba tada postaje europski velegrad s oko milijun stanovnika, pa je s Bagdadom i Carigradom to jedan od 3 najveća grada srednjovjekog svijeta.

Kulturno značenje

Već samim dolaskom Abdurahmana I, započela je gradnja džamija i škola, prvih islamskih škola u Evropi. Međutim Španjolska je bila najnaprednija u doba Abrurahmana III. U Kordobi je tada bilo oko sedamsto džamija, tristo javnih hamama iu knjižnica sa 600.000 svezaka raznih djela. U doba vladavine Omayada, Kordoba je bila centar tkačkog zanata i rezbarija od slonovače. Razvijena je proizvodnja svile, kože, otvoreni su rudnici srebra i zlata. Zahvaljujući njima, način proizvodnje papira je prenesen u Italiju pa onda i u Francusku. Značajan utjecaj su imali i na školstvo, jer su pod njihovom vladavinom otvorena sveučilišta u Kordobi, Sevilli, Granadi i Malagi. Najzačajniji znanstvenici tog doba su:

Abdurahman ibn Haldun: napisao Mukaddinu, povijest Arapa, Berbera i Perzijanaca kao filozofiju historije
El-Gafiki: liječnik, sabirač bilja koje je imenovao na tri jezika: arapskom, berberskom i latinskom.
Ibn Ružd (Averroes): filozof, astronom, liječnik.
Ibn Batuta: filozof, liječnik i muzičar
Ibnul Hajjan: povjesničar
Ibn Džubjer: putopisac
Ez-Zekkeli: astronom

Hrvati u Kordovskoj državi

U ovo doba Kordovskog kalifata, maurska Španjolska postaje gospodarski i kulturno najrazvijenija država Europe u ranom srednjem vijeku, koja je privlačila ne samo ine europske trgovce, nego takodjer pečalbare i useljenike iz ostalih okolnih zemalja. Medju inima u to doba od 10.- 12. stoljeća stiže do razvijene Španjolske i znatan broj ranih Hrvata iz srednjovjeke Kraljevine Hrvatske pod dinastijom Trpimirovića, bilo da su izprva onamo stizali kao zarobljenici iz pomorskih sukoba na Jadranu s gusarskim Saracenima, ili su kasnije većinom dolazili i dobrovoljno kao radni pečalbari i najamni vojnici. Većina tih naših ranih useljenika u maursku Španjolsku su doseljeni čakavci iz Dalmacije i dijelom su prešli na islam pa dobili muslimansko ime, osobito rani zarobljenici ili kasniji čelnici na vodećim položajima. Prema tomu, ovi dalmatinski Hrvati u Maurskom Kalifatu od 10.- 11. st. su ne samo prva sigurno dokumentirana srednjovjeka diaspora iz Hrvatske, nego su to ujedno i najraniji imenom zapisani muslimanski Hrvati koji su prešli na islam već u 10. i 11. stoljeću, a koje je prvi kod nas proučio poznati povjesnik Vjekoslav Klaić (1899).

Izmedju inih, tamo je bilo na radu i podosta naših dobrovoljaca iz Dalmacije koji su bili među prvim poznatim muslimanima iz južne Hrvatske, a dio njih su onamo stigli i kao zarobljenici saracenskih gusara ali takvi obično nisu dolazili na više položaje. Brojni od ovih naših doseljenika u 10. i 11. stoljeću tamo su započeli rad kao vojni plaćenici, pa su se neki zbog sposobnosti i uspješnosti zatim uzdigli sve do najviših položaja u Kordovskom kalifatu odmah uz kalifa, kao glavni islamski vojskovodje u srednjovjekoj Španjolskoj (približno na europskom rangu podkralja ili vojnog ministra), u španjolskoj povijesnoj literaturi imenovani los regulos Eslavos. Medju ovima su iz Kordobe najpoznatija trojica glavnih islamskih vojskovođa hrvatskog iskona u srednjovjekoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada (vidi pobliže Vojskovođe Ameri: Hadjib Badrov (902.- 921.) u doba emira Abdallah ibn Muhammad i Abdurahmana III. Wadha El-Ameri (1009.- 1913.) za vrijeme kalifa Sulejmana I. do Sulejmana II. Zohair Al-Ameri (1018.- 1041.) za vrijeme kalifa Abdurahmana IV. do Hišama III.

Izim gore nabrojenih voskovodja i potom vladara islamskih taifa, iz maurskih navoda u srednjovjekoj Španjolskoj je poznato još najmanje desetak inih manjih maurskih čelnika, guvernera i admirala hrvatskog iskona iz Dalmacije (as-Saqlabi) u 10. i 11. stoljeću: npr. u Kordovskom kalifatu iz 10. st. maurohrvatski general Hadjib Badrov u doba kalifa Abdurahmana III., maurohrvatski admiral Galib za idućeg kalifa Hakima II., maurohrvatski gradonačelnik Cordobe Hayran al-Saqlab u doba trećeg kalifa Hišama II., Sabur al-Saqlab kao slavenski guverner sjeverne granične pokrajine Bajadoz, pa kasnije od 11. stoljeća Khayrah al-Saqlabi kao slavenski vodja taife Almeria-Murcia, Labib al-Saqlabi kao slavenski čelnik taife Tortosa, ...itd. Zato je tamo i srednjovjeki maurohrvatski književnik Habib Al-Siqlabi napisao cijelu posebnu monografiju o povijesnoj i kulturnoj ulozi tih maurskih Hrvata (Saqalabi) u srednjovjekoj Španjolskoj (Warczakowski 2004).

Maurohrvatska elitna garda

U ovom kalifatu pod maurskom dinastijom Omayada, nakon uspješne početne uloge našega generala Badrova potom je nastavila još cijela dinastija dalmatinskih generala Ameri kao glavnih maurskih vojskovodja u 11. stoljeću od 4 islamizirana Hrvata rodom iz srednjovjeke Dalmacije: Wadha El-Ameri (976.- 1013.) i njegov sin Zohair Al-Ameri (1018.- 1036.), pa njihov nećak Mudjahid Al-Ameri (1011.- 1045.) i još pranećak Ali Al-Ameri (1045.- 1076.) pa su u srednjovjekoj Španjolskoj (istodobno s Kraljevinom Hrvatskom) čak 5 naših Dalmatinaca uzastopno bili važni maurski vojskovodje. Ti naši vodeći generali su u maurskoj Španjolskoj pod dinastijom Omayada potom stvorili slavnu Dalmatinsku legiju stranaca koja je u vrhunsko doba Maurskog kalifata brojala čak po 13.000 - 15.000 starohrvatskih bojovnika. Ova elitna garda naših "specijalaca" je kroz više stoljeća postala glavnom 'udarnom pesnicom' maurske vojske kako pri ranijem širenju preko Španjolske, tako i u očajničkoj obrani kasnije države protiv španjolskih konkvistadora, sve do završnoga maurskog povlačenja preko Gibraltara u Maroko.

Zbog izravnih diplomatskih embahada izmedju Omayada i Trpimirovića, hrvatski su slobodnjaci potom slobodno dolazili u Andaluziju na vojnu pečalbu i bez prijelaza na islam su imali pravo nošenja oružja kao Slavenska legija stranaca. Kako su kao plaćenici bili bolje izvježbani i disciplinirani od buntovnih Berbera na koje se nije moglo osloniti u kritičnim fazama, maurski emiri i kalifi su uglavnom od tih Hrvata iz Dalmacije organizirali svoju elitnu gardu Slavenske legije. Po arapskim zapisima maurskog povjesnika Al-Maqqari, već u početno doba emirata je takva hrvatska garda imala do 3.750 naših vojnika i kod zadnjih emira pod komandom našeg H. Badrova je bilo 6.087 vojnih Hrvata, dok je u doba najjačeg kalifa Abdul-Rahmana III. njegovu elitnu gardu pod komandom dalmatinskog generala Wadha El-Amerija činilo 13.750 elitnih hrvatskih bojovnika, a potkraj kalifata u 11. st. po Wasserstein-u je ta elitna garda Slavenske legije koju vodi naš Zohair Al-Ameri imala i do 15.000 hrvatskih legionara. Kao sposobni, uvježbani i disciplinirani bojovnici, ta elitna hrvatska garda je često bila poslana na kritična bojišta, osobito na sjevernoj granici zbog kršćanske rekonkviste (Asturia, Navarra itd.), a još kasnije baš ti elitni hrvatski legionari u strahovitim bitkama odbacuju španjolske konkvistadore oko Kordobe, sve do konačnog povlačenja u Maroko. Zato su ovi maurohrvatski vojskovodje (los regulos Eslavos) iz srednjeg vijeka ostali zapamćeni kao najtvrdji uvježbani protivnici pri španjolskoj rekonkvisti Pirenejskog poluotoka.

Embahade Cordoba-Hrvatska

Pored ranih bizantskih i papinskih zapisa o srednjovjekom početku starohrvatske države, treći istodobni i nadasve ključni izvori o ranohrvatskim početcima na sadanjem hrvatskom ozemlju su niz arapskih zapisa o nama iz maurske Španjolske od Budimira do Tomislava - ali sve ove za nas itekako važne arapske dokumente, renegatski jugoistoričari-"minimalisti" kod nas uglavnom prešućuju i zanemaruju - jer su prepozitivni za Hrvate i zato nepovoljni za 'bratsko jugoslovenstvo' (pa se i u tzv. 'Hrvatskoj' Wikipediji sve o tom dosljedno briše i izbacuje). Prvi slabo poznati rani Hrvat koji je po maurskim navodima još u 8. stoljeću stigao u Kordovski emirat u Španjolskoj kao poslanik dinastije Abbasida bio je Abdurahman al-Saqlabi (= Slaven) god. 762., koji se pojavio u Cordobi već na dvoru prvoga maurskog emira Abdurahmana I. (756.– 788.) iz pradavnog doba ranohrvatskog bana Svetolika Budimira (753.- 780.), što je ujedno i najraniji u povijesti poznati naš diplomat. Najvažniji bogati izvornik uz ine maurske za onodobne Hrvate i Tomislava, bar podjednakog značenja kao i De administrando imperio, jeste službena Abdurahmanova kronika Al-Muqtabis V.: Crónica del Califa Abderrahmân III an-Nâsir entre los años 912 y 942 (španjolski prijevod s arapskog).

U najjače doba kordovskog kalifata, maurski izvori (N. Ibrahimi 2007 i T. Lewicki 1956-67) potvrdjuju da im je tada Kraljevina Hrvatska na Jadranu bila vrlo dobro poznata i s njom su dugo održavali redovne trgovačke veze i vojno-diplomatske odnose, barem od našeg kralja Tomislava do Stjepana Držislava tj. istodobnih maurskih kalifa od Abdurahmana III. do Hišama II., pa su tada Trpimirovići i Omayadi bili pragmatični saveznici na kontroli Sredozemlja. Kasnije do sredine 11. st. te veze slabe jer se Maurski kalifat raspada na vazalne taife, a istodobno i Hrvatska slabi i smanjuje se zbog uzastopnih dinastičkih borbi 3 Držislavova sina. Koliko je bio značajan još i paralelni političko-diplomatski utjecaj našeg niza domoljubnih dalmatinskih generala u maurskoj Španjolskoj, vidi se takodjer iz tadanjih maurskih navoda kako su u 10. i 11. stoljeću istodobno postojala čak i službena državna veleposlanstva (embahade) iz prijateljske Kraljevine Hrvatske kod kalifa u Kordobi, kao i Maurska državna embahada pri dvoru hrvatskih Trpimirovića, pa su tada daleki maurski i starohrvatski vladari uzajamno razmjenjivali državne darove. Npr. najmoćniji kordovski kalif Abdurahman III., imao je svoga službenog diplomatskog poslanika na hrvatskom dvoru kralja Tomislava (N. Ibrahimi 2007), pa su u znak toga uzajamnog uvažavanja i prijateljstva, Tomislav i Abdurahman ravnopravno razmjenjivali kurtoazne poklone,- ovo su možda najvažniji izravni, neutalni i objektivni podaci o stvarnom kraljevanju Tomislava, koje renegatski jugoistoričari dosljedno prešućuju i zanemaruju (da maknu Tomislava iz naše povijesti i skrate hrvatsku državnost).

Glavna ugroza velikom Maurskom kalifatu tada više nisu bili na sjeveru španjolski kršćani, nego iznutra divlji i buntovni Berberi s uzastopnim ustancima da zgrabe vlast. Istodobno su saracenski gusari s Jadrana u ranijem Kordovskom emiratu već prodali oko 100.000 slavenskog obalnog roblja tj. uglavnom otetih Hrvata iz Dalmacije. Da sve to sredi, sposobni i dalekovidni Abdurahman je s Tomislavom po diplomatskom ugovoru oslobodio većinu Hrvata s pravom na oružje, koji su odonda postali treća dominantna etnogrupa južne Španjolske (nakon Arapa i Španjolaca) i takodjer je diplomatski dozvolio dalju doselidbu naoružanih Hrvata bez prijelaza na islam, pa razvijena Španjolska odonda postaje glavnom useljeničkom destinacijom srednjovjekih Hrvata (kao danas Amerika i Njemačka). Većina mladjih muških Maurohrvata tada tvore elitnu Slavensku gardu od 13.000-15.000 dalmatinskih legionara koja postaje glavni vojni oslonac kalifa i udarna snaga maurske vojske. Najsposobniji ugledni Maurohrvati otad su postali glavni maurski generali, admirali, vazalni emiri, gradonačelnici Cordobe i književnici (npr. Habib al-Siqlabi). Pomoću te maurohrvatske garde s našim generalima je Abdurahman uspješno uništio više berberskih pobuna i konačno većinu najgorih buntovnika izjurio izvan Španjolske u Afriku. Potom je ta naša vjerna i uvježbana maurohrvatska garda tvorila glavnu vojnopolitičku okosnicu Maurskog kalifata sve do njegova konačnog raspada u 11. st. Bez te vojno-logističke suradnje, pitanje je bi li se kalifat i Hrvatska funkcionalno duže održali kroz toliko razdoblje, jer su motivi i korist bili obostrani.

Sve to ujedno znači da neovisnu Kraljevinu Hrvatsku u doba Tomislava i kasnije nije izravno priznavao samo vrhovni kršćanski autoritet - rimski papa, nego istodobno takodjer i visoki islamski autoritet kordovskih kalifa, koji su naše kraljeve Trpimiroviće smatrali za ravnopravne saveznike maurskim kalifima Omayadi. Stoga je zahvaljujući nizu od čak 6 naših dalmatinskih generala u srednjovjekoj Španjolskoj (Hadjib Badrov, admiral Galib i 4 vojskovođe Ameri), Kraljevina Hrvatska postala itekako dobro poznata već u ranomu islamskom svijetu. Zato je ovo s nama izgleda jedinstveni slučaj iz srednjovjeke diplomatske povijesti: da jednu istu državu na Sredozemlju istodobno prijateljski uvažavaju svojim pokroviteljstvom vrhovni rimski papa, kao i glavni islamski kalif, što je doneslo dodatnu političko-diplomatsku važnost starohrvatskoj državnosti. Kako je već tada bar 1 stoljeće očito postojala maurska državna embahada uz srednjovjeke dvore hrvatskih Trpimirovića (i slična naša u dalekoj Cordobi), pa još elitna maurohrvatska vojska s našim generalima u Španjolskoj (i Siciliji), onda su dakako posve priglupe i zlonamjerne tzv. 'kritičke' tvrdnje renegatskih jugo-"minimalista" o nizu dvojbenih i sumnjivih starohrvatskih kraljeva, što je uglavnom motivirano neznanstveno-ideološki zbog poništenja hrvatske državnosti unatrag.

Kordovski moreplovci

Na vrhuncu svoje moći u 11. stoljeću, Kordovski kalifat nije bio samo kopnena velesila koja je kontrolirala najveći dio Španjolske i Magreba (Maroko i Alžir), nego je postao i jedna od glavnih pomorskih sila. Njihovi brodovi tada su uglavnom kontrolirali zapadno Sredozemlje i istočni Atlantik od Mauritanije sve do Irske. Izim redovne pomorske plovidbe, ribarstva i dijelom gusarstva (uobičajenog širom tadašnjeg svijeta), Kordovski kalifat je medju prvima u povijesti organizirao šira prekomorska istraživanja Atlantskog Oceana (tada nazvanog na arapskom "Mračni Ocean"). Po srednjevjekim zapisima arapskih kroničara, historičara i ranih geografa, ovi kordovski moreplovci u srednjem vijeku su sigurno doplovili do Islanda, Azora, Kanarskih i Kapverdskih otoka, a na Islandu su zatim kraće vrijeme preuzeli i vlast.

Srednjovjeki arapski pisci kao Al-Masu'di (871 - 957), Al-Gutiya (999), Al-Idrisi (1099-1166), Abu-Bakri (1312) i drugi, izričito su zapisali da je više arapskih moreplovaca iz tog vremena, uglavnim iz Kordovskog halifeta preplovilo pučinu "Mračnog oceana" pa su stigli na zapadno kopno koje su nazvali "Ard-Maykola". Da je to uglavnom istina, potvrđuju i noviji arheološki nalazi iz USA, gdje je npr. pri kopanju za novogradnje pronadjen stari arapski novac s natpisima na srednjevjekom kufskom pismu, te slični zapisi uklesani na više stijena u Americi. Uostalom, čak i dva glavna kapetana na kasnijim Kolumbovim brodovima, bili su ustvari Arapi iz Maroka koji su od svojih predhodnika već podosta doznali o prelasku Atlantika i putu do Amerike: kapetan Vincent Yanex Pinzon na brodu "Nina" i Martin Alfonso Pinzon na brodu "Pinta".

Uz ostalo je npr. zapisano kako je u doba kordovskog emira Ibn-Muhammada, islamski moreplovac Said Ibn Aswod godine 889 isplovio iz španjolske luke Delba (Polos), preplovio ocean i stigao do zapadne zemlje "Ard-Maykola". Zatim još piše da je za vrijeme kordovskog kalifa Hisama II, njihov moreplovac Ibn Farrukh iz španjolske luke Kadeš plovio preko oceana oko Kanarskih i drugih pučinskih otoka. Također se navodi kako je šeik Al-Mazanderani god. 1291 iz luke Tarfay zaplovio na zapad i preko oceana stigao do "Zelenog Otoka" negdje u današnjim Karibima srednje Amerike. Neki islamski stručnjaci (vidi niže 'Literatura') danas smatraju da je i samo ime Amerike srednjovjekog tj. starijeg arapskog podrijetla, po već spomenutim (našim) vojskovođama Wadha El-Ameri i Zohair Al-Ameri jer su oni u Kordovskom kalifatu poticali i organizirali takve rane plovidbe preko zapadnog oceana.

Popis Omayadskih dinastija

Omayadski kalifi u Damasku

Muavija I ibn Abi Sufijan, 661–680
Jezid I ibn Muavija, 680–683
Muavija II ibn Jezid, 683–684
Marvan I ibn Hakam, 684–685
Abd al-Malik ibn Marvan, 685–705
al-Walid I ibn Abd al-Malik, 705–715
Sulejman ibn Abd al-Malik, 715–717
Omer ibn Abdull-Aziz, 717–720
Jezid II ibn Abd al-Malik, 720–724
Hišam ibn Abd al-Malik, 724–743
al-Walid II ibn Jezid II, 743–744
Jezid III ibn al-Walid, 744
Ibrahim ibn al-Walid, 744
Marvan II ibn Muhammad 744–750

Omayadski emiri u Kordobi

Abdurahman I, 756–788
Hišam I, 788–796
al-Hakam I, 796–822
Abdurahman II, 822–852
Muhammad I od Córdobe, 852-886
Al-Mundhir, 842 - 888
Abdallah ibn Muhammad, 888–912
Abdurahman III, 912–929

Omayadski kalifi u Kordobi

Abdurahman III, 929–961
Al-Hakam II, 961–976
Hišam II, 976–1008 & 1010–1013
Muhammed II, 1008–1009
Sulejman, 1009–1010 & 1013–1017
Abdurahman IV, 1021–1022
Abdurahman V, 1022–1023
Muhammed III, 1023–1024
Hišam III, 1027–1031

Zadnji omayadski tabini

Jezid bin Muavija
Abd al-Malik ibn Marvan

Bibliografija

V. Klaić 1899: Povjest Hrvata, knj. I. srednji viek. L. Hartman (Kugli), Zagreb.
N. Andrassy 1927: Slaveni u Španiji prije hiljadu godina. Narodna starina 7, no. 16.
T. Lewicki 1952: Osadnictwo Slowianskie i niewolnicy Slowianscy w krajach Musulmanskich. Przegled historiczny XLIII,
T. Lewicki 1956-1969: Zrodla Arabskie do dziejow Slowianscziczny, vol. I - II. Polska Akademia Nauk, Wroclaw-Krakow.
M. Warczakowski, 2004: Slavs of Muslim Spain. [1]
N. Ibrahimi 2007: Islam's first contacts with Balkan Nations. Prizren. [2]
M. Rac & al. 2011: Povijesna geneza maurskih Hrvata na zapadnom Sredozemlju. Zbornik: Rani Hrvati (u tisku), ITG - Zagreb.
Collins, Roger. 1989. The Arab Conquest of Spain, 710–797, Blackwell. ISBN 0-631-19405-3
Gerli, E. Michael, ed., 2003. Medieval Iberia: an encyclopedia. New York. ISBN 0-415-93918-6
Jayyusi, Salma Khadra, ed. 1994. The legacy of Muslim Spain. 2 vol. Chief consultant to the editor, Manuela Marín. Leiden: Brill. [Originally published 1992 in German.]
Kennedy, Hugh. 1996. Muslim Spain and Portugal: A Political History of al-Andalus, Longman. ISBN 0-582-49515-6
Marín, Manuela et al., eds. 1998. The Formation of Al-Andalus: History and Society. Ashgate. ISBN 0-86078-708-7
Monroe, James T. 1970. Islam and the Arabs in Spanish scholarship : (Sixteenth century to the present). Leiden.
Monroe, James T. 1974. Hispano-Arabic Poetry: A Student Anthology. Berkeley: University of California Press.
O'Callaghan, Joseph F. 1975. A History of Medieval Spain. Cornell University Press. ISBN 0-8014-9264-5
Rageh Omaar 2005. An Islamic History of Europe. video documentary, BBC 4, August 2005.
Reilly, Bernard F. 1993. The Medieval Spains. Cambridge University Press. ISBN 0-521-39741-3
Claudio Sánchez-Albornoz y Menduiña 1974. El Islam de España y el Occidente. Madrid: Espasa-Calpe. Colección Austral; 1560.
Y. Kuchinski: Moorish sailors discovered the New World. Deja News 1999
Y. Mroueh: Pre-Columbian Muslims in the Americas. Belfast Islamic Center, Belfast 1997
Y. Mroueh, A. Zahoor: Muslims in Americas before Columbus. ICNA Publishers, 1999
J. Pimiento-Bey: Muslim legacy in early Americas. ICNA Publishers, 1996
A.H. Quick: The history of Muslims in Americas prior to Columbus. Amana Publishers, 1997
A. Zahoor: Names of Arabic origin in Spain and Americas. ICNA Publishers, 1997
H. Zoubeir: Native American Muslims before Columbus. Deja News, 1998
Eduardo Manzano Moreno: Conquistadores, emires y califas. Los omeyas y la formación de al-Andalus. Crítica, Barcelona, 2006. ISBN 84-8432-674-8
Antonio Muñoz Molina: La Córdoba de los Omeyas. Planeta, Barcelona, 1991. ISBN 84-08-02495-7
Caludio Sánchez Albornoz: La España musulmana, 2 vols. Espasa-Calpe, Madrid, 1986. ISBN 84-239-4915-X
Reinhart Dozy: Historia de los Musulmanes de España, tomos 1 - 2. Ediciones Turner, 2004.
Mohamed Meouak: La biographie de Galib, haut fonctionnaire andalous de l'époque califale: carrière politique et titres honorifiques. Revista de estudios árabes 11/1: 95-112, Al-Qantara 1990.

Vanjske sveze

Al-Andalus Chronology and Photos
The Musical Legacy of Al-Andalus
"Cities of Light: The Rise and Fall of Islamic Spain" (documentary film)
Christian Martyrs in Muslim Spain by Kenneth Baxter Wolf

Poveznice

Reference

Compiled and enlarged by GNU-license, mostly from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo (and a stub in Bosnian Wikipedia).