Slavenski jezici i Balti

Izvor: Metapedia
(Preusmjereno s Slavenski jezici)
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Slavenski jezici i Balti (jezici istočne i jugoistočne Europe): engl. Slavonic languages, njem. Slawische Sprache, fran. langues slaves, staroštok.& kajk. slavênski jezîki, primor.čakav. šćavêti jazîki, otočno-bodul. gani-scavúnji. Slavenski jezici su sjeveroistočna skupina unutar indoeuropske jezične porodice u Euraziji. To je skupina od dvadesetak (18 formalno priznatih), manjeviše sličnih i medjusobno polurazumljivih jezika: Ovi su prvotno od srednjeg vijeka prošireni po istočnoj, jugoistočnoj i dijelom u srednjoj Europi, a naknadnom ruskom kolonizaciom su u novom vijeku još prošireni i istočnije u sjevernu Aziju preko Sibira, tj. sada se slavenski govori od Jadrana i Baltika do sjeverozapadnih obala Pacifika (Tihog Oceana).

Najzapadniji su (veći) slavenski jezici izbočeni u srednjoj Europi češki i slovenski (a manji zapadniji još lužički i čakavica), pa najjužniji na Balkanu macedonski i bugarski (pomački dialekt u Grčkoj), dok je najsjeverniji arhangelski (ili pomorski) dialekt ruskog jezika oko Bijelog mora, a najistočniji od svih Slavena je sibirski dialekt ruskoga u sjevernoj Aziji. Medju razmjerno najarhaičnije i danas reliktne slavenske mikrojezike spadaju npr. naša čakavica i kajkavica, pa lužički u Njemačkoj, kašubski na Baltiku, guculski (hutsuli) na Karpatima i pomački na jugu Rodopa. Od inih neslavenskih jezika su slavenskoj skupini još razmjerno poluslični baltički jezici (npr. litvanski i latvijski), a od romanskih je bar leksički polusličan i rumunjski jezik zbog obilja asimiliranih slavizama iz slavenskog okružja.

Summary

The Slavic languages (also called Slavonic) is a group of closely related languages of the Slavic peoples and a subgroup of Indo-European languages. They have speakers in most of Eastern Europe, much of the Balkans, parts of Central Europe, and the northern part of Asia. Scholars traditionally divide Slavic languages on the basis of geographical and genealogical principle into three main branches, some of which feature subbranches: the largest Eastern ones, the Western in Mid-Europe, and the Southern ones in Balkans. The most obvious differences between the West and East Slavic branches are in the orthography of the standard languages: West Slavic languages are written in the Latin script, and have had more Western European influence due to their speakers being historically Roman Catholic, whereas the East Slavic languages are written in Cyrillic and with Eastern Orthodox or Uniate faithful have had more Greek influence. East Slavic languages such as Russian have, however, during and after Peter the Great's Europeanization campaign, absorbed many words of Latin, French, German, and Italian origin, somewhat reducing this difference in influence.

Although the South Slavic group has traits which distinguish it from the West or East Slavic branches, within itself it displays much the same variations: Bulgarian, for example, has some East Slavic traits (Cyrillic alphabet, Russian loanwords, and Greek influence) and Croatian many West Slavic ones (Latin alphabet, overall Central European influence like Czech), despite both being South Slavic. This tripartite division of the Slavic languages does not take into account the spoken dialects of each language. Of these, certain so-called transitional dialects and hybrid dialects often bridge the gaps between different languages, showing similarities that do not stand out when comparing Slavic literary (i.e. standard) languages. For example, Slovak (West Slavic) and Ukrainian (East Slavic) are bridged by the Rusyn of Eastern Slovakia and western Ukraine. Polish shares transitional features with both western Ukrainian and Belarusian dialects. The Croatian Kaykavian dialect is more similar to Slovene than to the standard Croatian language. Although the Slavic languages diverged from a common proto-language later than any other group of the Indo-European language family, enough differences exist between the various Slavic dialects and languages to make communication between speakers of different Slavic languages difficult. Within the individual Slavic languages, dialects may vary to a lesser degree as those of Russian, or to a much greater degree, as those of Slovene and Croatian.

Rano podrietlo slavenstva

Klasična idealizirana sveslavenska priča o podrijetlu slavenstva, uglavnom je posredno izvedena analognim ekstrapolaciama, a približno glasi kako se negdje pred 4 tisućljeća tj. u II. tis. pr.Kr. prvotni indoeuropski prajezik počeo razdvajati, prvo u svoje rane pradialekte od kojih nastaju glavne jezične skupine: keltska, germanska, baltoslavenska, indoiranska i još ine. Od tih bi tzv. "baltoslavenska" razmjerno duže ostala sličnija prvotnomu praindoevropskom, ali bi se od I. st.pr.Kr. i ova počela razdvajati u 2 dialekta, iz kojih bi približno oko Kristova doba nastale baltska i praslavenska podgrupa. Medjutim u novije doba više raznih jezikoslovaca sve jače sumnjaju u taj idealizirani razvojni scenarij, za koji zapravo nema jasnih dokumentarnih dokaza, izim tek poželjnih i posrednih analogia.

Iranobaltski rani izkon?

Tako medju inim revizorima praslavenstva, npr. naš povjesnik prof. [[Mitjel Yoshamya|Mihovil Lovrić (1897.- 1976.) nakon višegodišnjih studijskih ekspedicia od god. 1917. kod brojnih naroda diljem Eurazie, do 1970tih poredbeno zaključuje kako u stvarnosti najvjerojatnije prije Krista nisu postojali nikakvi raniji "Praslaveni" niti njihov pripadni prajezik, koji su tek idealno zamišljeni kao zgodan i privlačan izkon za sve kasnije Slavene. Kasnoantički rani Slaveni se prvi puta doista pojavljuju tek nakon Kristova doba i ranije su stvarno nepoznati, a prije toga su vjerojatnije to bila pretežno baltska plemena i manje na jugoistoku skitska, a na sjeveroistoku uralofinska: slično danas naknadno potvrdjuju i nove biogenetske analize raznih Slavena, - vidi još pobliže Praslaveni i Iranohrvati.

Uz ine pokazatelje, na ovo najviše upućuju izvorno-baltska imena većine istočnoeuropskih rijeka: - a inače su takvi hidronimi u pravilu najstariji i najstabilniji u sveukupnom mjestopisu. Kasnije nakon Krista bi ti prostrani antički Balti diljem istočne Europe većinom bili preslojeni od jugoistoka vladajućom indoiranskom elitom, zbog čega se medju njima za komunikaciju naknadno razvio i proširio hibridni baltoiranski pra-pidgin koji su noviji panslavisti zabunom proglasili za tzv. 'praslavenski' jezik. Ini slobodni Balti uz Baltik tj. sjevernije izvan dosega tadanje indoiranske vlasti su dosad ostali izvornim govornim Baltima, a većina ostalih kulturno-jezičnih križanaca su zatim dosad postali Slavenima. Zbog ove neprihvatljive znanstvene "hereze" i inih sličnih, koje teško 'ugrožavaju' ne samo jugoslavenstvo nego i cijeli panslavizam, jugokomunistička UDBA je ubrzo smrtno likvidirala prof. Lovrića.

Antička Velikaya Horvatya

Gornje neobične zaključke o ranim Slavenima posredno potvrdjuju i nove arheološke analize ukupno dostupnog najranijega slavenskog materiala i zapisa, koje je nedavno objavio dekan Historičeskog fakulteta u Petrogradu, prof.dr. Aleksandar Majorov 2006. u monografiji "Velikaya Horvatiya". Donedavna je bila dvojbena i srednjovjeka Bijela Hrvatska oko Karpata, iako dosad postoji barem desetak dokumentarnih radova iz Poljske i Ukrajine o njenoj povijesti, obsegu i arheonalazima hrvatskih naselja iz ranoga srednjeg vijeka. Konačno je pred par godina objavljena ključna i dokumentirana monografija «Velikaya Horvatiya» koja povijesno i arheološki prva pobliže razradjuje ranoslavensku i našu povijest kasne antike od 3.- 6. stoljeća tj. ranu poluslavensku državu pontskih Iranohrvata izmedju Tise i Tanaisa, kao ključno zbivanje u početnom oblikovanju i ujedinjavanju ranih Slavena.

Ranoslavenski razvitak od 2. – 7. do stoljeća se uglavnom zbivao u istočnoeuropskom dijelu bivšeg SSSRa, pa su većina dokumentacie i arheonalaza sada pohranjeni u ruskim muzejima i arhivama, što je tamo olakšalo dalekosežnu sintezu. To je dosad najbolje i najdetaljnije djelo o ranim Slavenima i europskim Prahrvatima do stoljeća VII. Za razliku od većine ranijih pisaca, Mayorov iz obilne dokumentacije zaključuje kako ta antička Velika Hrvatska i kasnije srednjovjeka Bijela Hrvatska nikako nisu jedna niti ista država, nego 2 posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno. Velikaya Horvatiya je kasnoantički vazalni savez (konfederacia) od 4.- 6. stoljeća još pod vodstvom neslavenskih Iranohrvata, a Bijela Hrvatska je tek njezin manji zapadniji ostatak u Poljskoj i Češkoj kroz rano srednjovjekovlje od 6.- 9. st.

Ranoslavenski 'piemont'

Kasnoantička Velika Hrvatska ili u bizantskoj terminologiji He Megale Skythia, pri vrhuncu svoje moći u 5. stoljeću se pružala na većem prostranstvu diljem istočne Europe, od današnje Moskve do Crnog mora i Rumunjske, pa od panonsje Tise sve do azovskog Dona, ali tad još nije obuhvaćala južnu Poljsku niti Češku. Središte te rane Velike Hrvatske je vjerojatno bilo kod ukrainskog Kijeva kojeg su i osnovali Iranohrvati. Kasniji glavni grad srednjovjeke Bijele Hrvatske koji je bio izvan dosega Avara tj. poljski Krakov, tek je naknadno došao pod hrvatsku vlast. Velikaya Horvatiya pod vlašću pontskih Iranohrvata je prvotno nastala u doba zapadnorimskog cara Valentiniana i bizantskog Gracijana, tj. u vazalnom savezu s Hunima koji su potom odselili zapadnije u Europu.

Ta rana Velika Hrvatska je zajednički kulturno-politički "piemont" oko kojega su se okupljali i povezali rani Slaveni, ali ujedno i prva politička tvorba ranih Hrvata u Europi, pa je podjednako važna za nas kao i za ine Slavene. Ova je država stvorena od god. 376., nakon velike odlučne bitke na rijeci Erax (pritoku Dnjepra), gdje je premoćna antska konjica Iranohrvata razbila i pobijedila prije jaču gotsku vojsku, a taj gotski poraz potvrdjuje i nordijska Hervarsaga što izrijekom navodi te rane Hrvate kao Harvaða fjöllum. Zatim slično iste rane Hrvate sjeverno od Crnog mora još navode Orosius Presbyter god. 418. ("Historia Mundi") pod latinskim imenom Horites i biskup Zacharias Rhetor 559. ("Historia Ecclesiae") u semitskom obliku Hrwts. Zato od 376. propada Gotsko kraljevstvo i zamjenjuje ga Velikaya Horvatiya, pa poraženi Ostrogoti bježe zapadnije na Balkan (i kasnije do Italije).

Vladari ranih Slavena

U bizantskoj povijesti je taj rani poluslavenski savez poznat kao "He Megale Skythia" kojom vladaju tzv. "skitski carevi": prvi Ukromir 374.- 406.(od koga je možda i ime Ukraine ?), pa Radogoj 406.- 454., Miregoj od 454.- ?, Piregast 535.- 558., Ardagast 558.- 582., Dauritios 582.- 593. i zadnji Mezamir 593.- 602. Pod najjačim iranoidnim vladarima Piregastom i Ardagastom u 5. st. je ta poluslavenska konfederacia postigla najveće prostranstvo Tisa-Don i Moskva-Rumunjska, pa je u kasnoj antici od propasti Rimskog carstva to najveća država u Europi. Zatim Velikaya Horvatiya opet propada nakon dva stoljeća tj. od god. 562, kad nomadski Avari provaljuju kroz Ukrajinu i zadnji ostatci nestaju 602 kad Avari ubijaju posljednjeg kralja Mezamira. Kasnije u srednjem vijeku do 10. st. preostaje još samo druga Bijela Hrvatska na zapadu u srednjoj Europi oko Karpata kamo se povlači dio već slaviziranih Hrvata (dok ini iz Ukraine kao južni Crveni Hrvati već stižu do Jadrana).

Relikti ranih Slavena

Većina današnjih velikih i službeno-državnih slavenskih jezika (osobito novoruski, češki i naša Vukova novoštokavština), u odnosu na prvotni iranobaltski pra-pidgin (ranoslavenski jezik) su manjeviše dosta izmjenjeni i jače osuvremenjeni, kako zbog nutarnjega jezičnog razvitka, tako i zbog utjecaja okolnih neslavenskih jezika i povijesnih inojezičnih osvajača. Ipak su razmjerno najbliži kulturno-jezični relikti tj. nekadanji pradialekti iz toga ranog iranobaltskog jezika sadanji naši čakavci i kajkavci, pa Lužičani u Njemačkoj, pribaltički Kašubi (Pomoranci), karpatski Guculi (Hutsuli) i rodopski Pomaki na sjeveroistoku Grčke, - što su dosad razmjerno najmanje promijenjeni i arhaični ranoslavenski mikrojezici. Ovi arhaični slavenski mikrojezici ujedno su danas medju slavenskim jezicima i najugroženiji od prijetnje izumiranja u dogledno vrijeme. Tako kod nas dosta izrazitu ranoslavensku arhaičnost pokazuju osobito ova 4 naša arhajska pradialekta:

  • Baegnjûnska prakajkavica sjevernog Zagorja,
  • lokalni staroikavsko-šokački govor posavskih sela oko Davora,
  • kajkavska praikavica u sjevernoj Istri kod Buzeta,
  • nadasve nedavno izumrli, pračakavski Gan-Veyãn iz 20. stoljeća na jugoistočnom Krku (prije još na Rabu i sjevernoj velebitskoj obali).

Sustav slavenskih jezika

Istočnoslavenski jezici

Istočnoslavenski jezici su najveća podskupina slavenskih jezika u istočnoj Europi i Sibiru, koja obuhvaća oko 2/3 svih govornih Slavena: izvan toga je jedini sličan veći zapadnoslavenski poljski jezik. Istočnoslavenske jezike govore Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi. Oko 55.000 Rusina koji se izjašnjavaju kao posebni narod govore osobitim zapadnoslavensko-rusinskim jezikom. Ta skupina sadrži samo 4 formalno priznata jezika: ruski, bjeloruski, ukrainski i rusinski.

  • Ukrainski jezik [ukr] 37.029.730 govornika
  • Rusinski jezik [rue] 623.960 govornika
  • Bjeloruski jezik [bel] 8.618.630 govornika
  • Ruski jezik [rus] 143.553.950 govornika, najveći jezik u Europi i medju svim Slavenima.
  • Ini manji istočnoslavenski govori (službeno nepriznati), većinom su manjeviše povezani s ruskim:
    • Sibirski jezik - istočni dialekt ruskoga po sjevernoj Aziji, najistočniji medju Slavenima,
    • Pomorski ili arhangelski dialekt ruskoga oko Bijelog mora je najsjeverniji medju Slavenima.
    • Suržik je prijelazni križanac (pidgin) rusko-ukrainski u Ukraini,
    • Trasjanka je prijelazni križanac rusko-bjeloruski u Bjelorusiji.
  • Ruski jezik je najprošireniji slavenski jezik i govori ga oko 148.000.000 ljudi. Kako je to bio službeni jezik bivšega Sovjetskog Saveza, često ga još rabe i stanovnici izvan današnje Ruske Federacije. Npr. gradjani Bjelorusije često govore u javnosti ruski, a oko 30% gradjana Ukrajine takodjer se služe ruskim jezikom, uglavnom u jugoistočnim gradovima gdje živi velika ruska manjina.
  • Ukrainski jezik je po brojnosti drugi slavenski jezik i njim se služi preko 47.000.000 stanovnika, dok ga razumije još preko 60.000.000 stanovnika izvan granica Ukraine, uglavnom stanovnici bivšeg Sovjetskog Saveza i istočne Poljske, ter pacifičkog primorja na istoku Sibira. Ukrainski je službeni jezik Ukrajine i njim se najviše služe ukrainski intelektualci, djelatnici znanstvenih ustanova, pa najšire selsko i gradsko pučanstvo zapadne Ukrajine, ter uglavnom ruralni stanovnici istočne Ukrajine. Hibridni Suržik i Balačka: Preko 50% ukrainske estrade često rabe pokvareni ruski jezik jer Rusija čini golemo tržište na koje Ukrainci često plasiraju svoje zabavne proizvode kao glazbenu, filmsku i inu umjetnost. Ipak se ruski jezik u Ukrajini i Rusiji bitno razlikuju, pa se često rabi križanac oba jezika pod imenom Suržik. Suržikom se koristi do 20% gradjana istočne Ukrajine, pa pravim ruskim jezikom govori manje od 10% pučanstva. U zapadnoj Rusiji se takodjer koristi slična Balačka kao ukrajinsko-ruski hibridni pidgin.
  • Rusinski jezik nalikuje slovačko-ukrajinskoj prijelaznoj kombinaciji. Istoimeni rusinski u Srbiji, Hrvatskoj i Slovačkoj se razlikuje od rusinskoga u Poljskoj i Ukraini: rusinski jezik zakarpatske Ukraine uz manje primjetne razlike spram standarnoga ukrajinskog jezika smatra se ukrajinskim dialektom.
  • Bjeloruski jezik: Bjeloruskim se služi preko 5.000.000 ljudi, uglavnom u Bjelorusiji. U javnosti se danas većinom rabi ruski jezik. Zapreku nesmetanom razvitku bjeloruskoga čini diktatorska politika Likašenka koji potiče tiskanje skoro izključivo na ruskom jeziku. U prosjeku svega 10% bjeloruskog tiska rabi bjeloruski jezik, dok se ostatak tiska na ruskomu po političkim direktivama.

Zapadnoslavenski jezici

Zapadnoslavenska podskupina sadrži 9 slavenskih jezika u srednjoj Europi. Granaju se na tri glavna ogranka: čehoslovački, sorbolužički i lehitski, uz koje se ponekad izdvaja i zapadnorusinski jezik. Ova skupina sadrži 7 živih jezika, 2 izumrla i jedan mikrojezik:

  • Sorbo-lužički (wendski) jezik u Njemačkoj (najstariji živi zapadnoslavenski):
    • Gornjelužički mikrojezik [hsb]: 18.240 govornika
    • Dolnjelužički mikrojezik [dsb] 7.240 govornika
  • Češko-slovačka jezična podskupina:
    • Češki jezik [ces]: 9.490.840 govornika
    • Slovački jezik [slk]: 5.019.950 govornika
    • Kanaanski mikrojezik = izumrli židovsko-slavenski pidgin †
  • Lehitska (ili lehička) podskupina:
    • Polabski jezik [pox] † (izumrli)
    • Kašubski (pomoranski) jezik [csb]: 3.000 govornika - uz Baltik
      • Slovinački dialekt - izumro početkom 20. st. - isto uz Baltik
    • Šlezijski jezik [szl]: 60.000 govornika (2002).
    • Poljski jezik [pol]: 39.990.670 govornika - najveći medju zapadnoslavenskima.
    • Zapadnorusinski mikrojezik (bez formalnog kôda).

Južnoslavenski jezici

Južnoslavenska podgrupa sadrži 7 formalno priznatih jezika + jedan (crnogorski) u fazi dobivanja identifikatora, a još poneki se smatraju neformalnim mikrojezicima (npr. naša čakavica i kajkavica), tako da južnoslavenska skupina stvarno sadrži najmanje desetak raznih jezika + mikrojezika. Ovi jezici ujedno većinom pripadaju i u Balkanski Sprachbund, izim slovenskoga, gradišćanskog i klasičnoga izvornohrvatskog sa čakavicom i kajkavicom (ali bez Vukovog novostandarda koji je dielom balkaniziran). Ovdje je u glavnim crtama primjenjena ruska klasifikacija slavenskih jezika, koja je za razliku od Vukovih jugoslavista, spram Hrvata razmjeno objektivnija i većinom neutralna. Taj model njihovog svrstavanja obuhvaća slavenske podskupine i glavne slavenske jezike, pa prijelazne mokrojezike i niže dialekte. Na temelju toga slijedi idući modificirani sustav južnoslavenskih jezika i glavnih dialekata:

  • Jugoistočni slavenski jezici: Balkanski Sprachbund - istočni dio
    • Crkvenoslavenski jezik - samo još u pravoslavnom bogoslužju
    • Bugarski jezik 9.097.220 govornika
      • Pomački dialekt u sjevernoj Grčkoj - najjužniji medju Slavenima.
      • Bogumilski dialekt - većinom izumro.
    • Macedonski jezik 2.113.170 govornika (nepriznat u Grčkoj i Bugarskoj)
      • Torlački mikrojezik
  • Srednji južnoslavenski jezici: Balkanski Sprachbund - sjeverozapad
    • Crnogorski jezik
    • Srbianski jezik 7.020.550 govornika
      • Srbojekavski (zapadnosrbski)
      • Goranski (našinski) dialekt
    • Bošnjački jezik 2.203.800 govornika
      • Starojekavski šćakavci (istočna Bosna - do Drine, oaze: Kostajnica, Bač, Pečuh)
    • Vukov balkanizirani jugohrvatski
      • Novohrvatski standard: 7% - 12% većinom gradskih Hrvata
      • Jugozapadni hrvatski jekavci (Slunj-Rakovica, Konjic-Stolac, Dubrovnik-Cavtat)
      • Novoštokavski poluikavci (Bunjevci: Bačka i Drniš-Gospić-Lič, itd.)
  • Jugozapadni slavenski jezici: nebalkanski Slaveni (izvan Sprachbunda)
    • Slovenski jezik (+ desetak dialekata) 1.909.050 govornika
    • Klasični izvornohrvatski jezik (privatno u Hrvatskoj i diaspora + Gradišće) 5.546.590 govornika
      • Gradišćanski dialekt (istok Austrije + pogranični rubovi Magjarske, Češke i Slovačke): 70.000 govornika
      • Kajkavski mikrojezik (sjeverozapadna Hrvatska: Čabar - Pitomača)
        • Kajkavska ikavica (sporadično: sjever Istre, Pokupje, srednja Hrvatska, Sutla itd.)
        • Germanizirani urbani kajkavci (agrámerska špreha)
        • Noviji hibridni anglokajkavci (većina kajkavskih gradova)
        • Noviji štokajski polukajkavci (dio kajkavskih gradova + rubni kajkavci uz štokavce)
      • Čakavski mikrojezik (jugozapadna Hrvatska: Istra + otoci i obalni rub do Poljica)
        • Bodulski cakavizam (otoci Cres-Vis + istok Istre)
        • Jekavska čakavica (jugoistok Jadrana: Lastovo + Janjina)
        • Ekavska čakavica (Istra, Rijeka, Cres)
      • Staroikavska šćakavica (mozaično jugozapad i sjever BiH + Posavina, Lika, dalm. Zagora)
        • Staroikavski Šokci (Posavina - Slavonija, Davor-Požega, Orašje-Tovarnik)
        • Primorska polučakavica (kopnena uz Jadran)
      • Staroekavska šćakavica (donja Podravina, Baranja, Erdut-Sonta u Podunavlju)
  • INE NAPOMENE: Formalno-priznati južnoslavenski državni jezici dosad jesu: slovenski jezik, hrvatski jezik, bošnjački jezik, srpski jezik, macedonski jezik i bugarski jezik, dok se crnogorski jezik još nalazi u prijelaznoj fazi polupriznanja jez zasad nema jasnog standarda.
  • Slovenski jezični sustav se sastoji od niza dialekata na ozemlju od Koruške i Soče na zapadu do granica s Republikom Hrvatskom na jugoistoku, a rubni dialekti slovenskog sustava uz hrvatsku granicu spadaju u prijelazne govore spram kajkavice i dijelom čakavice, koji se nadovezuju na ine hrvatske dialekte.
  • Klasični izvornohrvatski jezik obuhvaća prostor 3 dialektna mikrojezika koja su se ustrojila kroz hzrvatsku povijest: kajkavski mikrojezik medju Hrvatima je razmjerno najbliži slovenskomu, a u južnim dialektima se ikavska kajkavica jasno nadovezuje na čakavski mikrojezik u donjosutlanskom, prigorskom, goranskom, gornjemiranskom i srednjočakavskom dialektu (Istra, Cres, Krk itd.) koji imaju zajedno čakavske i kajkavske osobine, pa tu ne postoji jasna odvojenost prama kajkavskom narječju, a povrh toga su ovi sjevernojadranski čakavci još izravno bliski i samomu slovenskom jeziku, kako su količinski jasno dokazali Tentor (1956.) za Cres i M.Lovrić (2004.) za otok Krk. Jezični sustav hrvatskoga jezika nastavlja se na čakavsko narječje lančanim nizom inih dialekata povezanih na zapadu i sjeverozapadu s kajkavicom, a na jugoistoku s ikavsko-šćakavskim narječjem na koje se prirodno nadovezuje.
  • Zapadnoštokavski dialekti hrvatskoga jezika obuhvaćaju staroikavski slavonsko-šokački dialekt razmjerno najbliži kajkavici i čakavici, pa zapadni šćakavsko-staroikavski (ili bosansko-dalmatinski) i istočnobosanski (ili šćakavsko-starojekavski), zatim istočnije još slijedi novoštokavsko-hercegovačko narječje koje je ustvari skupina dialekata: dubrovački, žumberački, bjelovarsko-srednjoslavonski, glinsko-slunjski, pounjski, istočnoslavonski, stolačko-neretvanski, krajiški, itd. U njemu se ističu hrvatski novoštokavsko-ijekavski govori kao zasebni s ikavsko-jekavskim, pa snažnim čakavskim elementima u dubrovačkom dialektu. Dalje novoštokavsko-istočnohercegovačkom dialektu je prijelazni pojas prama srboidnim istočnoštokavskim dijalektima koji već jasno i nedvojbeno spadaju u Balkanski Sprachbund.
  • Bošnjački: Na istoku hrvatskoga do zapadnih rubova srpskog i crnogorskog jezičnog sustava, izmedju Vrbasa i Drine se uglavnom kroz doba Otomanskog carstva oblikovao bošnjački jezični sustav što leži izmedju hrvatskih zapadnoštokavskih dialekata do istočnoštokavskih dialekata. Taj mladji sustav se postupno ustrojavao od turske vladavine pa sve do danas a ubuhvaća islamizirano pučanstvo izmedju Novog Pazara na istoku u Sandžaku i Bihaća na zapadu u turskoj Hrvatskoj, bez jasno diferenciranih crta spram zapada i istoka. Glavnina bošnjačkog jezika spada u istočnobosanski dialekt s oko 55%, dok je osatak sustava u istočnohercegovačkom, zapadnoštokavskom i zetsko-sandjačkom dialektu.
  • Crnogorski: Jugoistočno od hrvatskoga i bošnjačkog sustava se nastavlja crnogorski sustav na istočnoštokavskom govornom prostoru zetsko-sandjačkog dialekta i prijelaznih jugoistočnih ijekavskih govora istočnohercegovačkog dialekta.
  • Srbianski: Istočno od hrvatskog i bošnjačkog jezičnog sustava, a sjeverno od crnogorskog sustava se prostire srpski jezični sustav s rubnim jugozapadnim govorima istočnohercegovačkog preko vojvodjanskog i šumadijskog, pa kosovsko-resavskog do zapadnih dijalekata torlačkoga dialektnog mikrojezika koji se istočnije nadovezuje na bugarske dialekte i južnije na makedonske dialekte. Zapadnobugarski dijalekti nastavljaju se još dalje na istočnobugarske do Crnog mora, a južnije na pomački dialektni mikrojezik u sjevernoj Grčkoj i do obala Egejskog mora.
  • Srbohrvatski jugojezik (tzv. jugoslavenski ili Srpsko-hrvatski jezik: †) iz 20. stoljeća je sada većinom odumrli i umjetni hibridni pidgin, koji ustvari nije bio ostvaren kao jedan standardni jezik, jer su bez obzira na sve nasilne pokušaje unifikacije opstali standardni jezici: hrvatski jezik i srpski jezik, čak i sam kontroverzni naziv jezika u bivšoj SFRJ nikada nije bio posve prihvaćen premda se rabio u ustavima pojedinih jugo-republika. Od 1. rujna 2008. godine je konačno i prestao postojati kôd i ime za taj neostvareni umjetni križanac, pa odonda više formalno ne postoji ni u medjunarodnoj razredbi. Još se ponegdje spominje jedino kao naziv za "srednjojužnoslavensku" skupinu jezika, ili se dijelom rabi kao lingua franca za političko-gospodarske medjuodnose bivših jugo-republika.

Hibridni slavenski pidgini

  • Srbohrvatski jugojezik (srpskohrvatski standardi):
    • bošnjački (turkoslavenski), - srbohrvatski s obiljem nagomilanih turcizama.
    • Vukov novohrvatski, - standardizirani srbojekavski približno izmedju bošnjačkoga i crnogorskog.
  • suržik ili balačka (суржик = 'polubijeli miješani kruh'): kreolski križanac imzmedju ruskoga i ukrajinskog (sjeveroistok Ukrajine),
  • trasjanka (трасянка = 'stočno krmivo'): kreolski križanac izmedju ruskoga i bjeloruskog (sada glavni u Bjelorusiji).
  • russenorsk: križanac ruski / norveški oko Bijelog mora od 18. st. do 1. svj. rata (dosad uglavnom izumro).

Umjetni slavenski jezici

  • slovio: umjetni panslavenski jezik, izveden na osnovici svih većih (službenih) slavenskih jezika, od umjetnih slavenskih dosad razmjerno najviše u uporabi.
  • Ini umjetni slavenski, rjedje u uporabi i uglavnom slabije poznati su još: našica (nassisk, nashian), slavisk, slavëni, proslava, mežduslavianski, ruslavsk, vozgian, lydnevi, ... itd.

Poljski jezik

Poljski jezik (ISO 639-3: pol, polj. język polski, engl. Polish language, njem Polnische Sprache, fran. langue polonaise, kajk. polski jezik, primor.čak. polski jazîk, otočno-bodul. gan-lehyãn), je službeni jezik Republike Poljske. Zajedno s češkim, slovačkim, lužičkosrpskim i drugim jezicima čini skupinu zapadnoslavenskih jezika. Govori ga oko 40.000.000 ljudi, od čega 36.600.000 u Poljskoj (1986). Izmedju svih većih slavenskih jezika, naš hrvatski ima razmjerno najmanje posudjenica upravo iz poljskog jezika.

Takodjer je danas poljski jezik medju inim Slavenima razmjerno najrazličitiji od hrvatskoga i zato je Hrvatima slabije razumljiv od inih Slavena, - premda polulegende o hrvatskom podrijetlu upućuju kako su nam pretci u sadanju domovinu navodno stigli upravo iz južne Poljske. Spram širjega poljskog tj. više sa kašubskim (pomoranskim) mikrojezikom medju Hrvatima pokazuje zadovoljavasjuće poredbene sličnosti zamalo samo egzotična bednjanska prakajkavica iz sjevernog Zagorja, dok naprotiv ina hrvatska narječja, osobito štokavština i arhaična čakavica imaju neočekivano malo poredbenih sličnosti s poljskim jezikom, - izim tek na zajedničkoj općeslavenskoj razini. Važnija su narječja poljskog jezika:

  • Kašubski mikrojezik (spor sa Kašubima koji to smatraju svojim jezikom) - govori se u pribaltičkoj pokrajini Pomorje, zapadno od Gdanjska: razmjerno sličniji i hrvatskim kajkavcima.
  • Šlezijski mikrojezik - govori se u srednje-južnoj Poljskoj (neki ga smatraju posebnim jezikom).
  • Mazursko narječje u Mazoviji na sjeveroistoku Poljske: uz ino se ističe nepalatalnim izgovorom nalik na naš bodulski cakavizam jadranskih otoka (ali inače ne sliči čakavici).
  • Velikopoljsko narječje: Velikopoljska (sjeverozapadna unutarnja Poljska, u Poljskoj je razmjerno najrazličitije od hrvatskoga.
  • Malopoljsko narječje - Malopoljska (jugoistočna i središnja Poljska) + zapadna Ukraina.
  • Sjevernokreško narječje (sjeverni Kresy) - govore ga Poljaci u Litvi (okolica Vilniusa), Bjelorusiji (posebice sjeverozapad), u nekim klasifikacijama ga stavljaju skupa sa mazurskim.
  • Južnokreško narječje (južni Kresy) - neki ga smatraju pidginom poljskoga i staroruskog jezika koji se govorio u Crvenoj Rusiji (današnja Galicija)
  • Goralsko narječje - govor gorštačkog plemena iz Karpata na jugu Poljske i sjeveru Slovačke, uz poljsko-slovačku granicu, predmetom su sporenja o nacionalnoj pripadnosti (kasno razvijanje nacionalne svijesti), a spore se Poljska, Češka i Slovačka.
  • nova miješana narječja - narječja na repoloniziranim krajevima nakon drugog svjetskog rata na zapadu, sjeverozapadu, jugozapadu i sjeveroistoku današnje Poljske (karakteristike govora područja u poljskom zvanom Kresy, krajeva koja je pripojio SSSR nakon drugog svjetskog rata)
  • Izvan tih tradicijskih shema se nalaze gradska narječja, kao varšavski dialekt (danas je očuvan u izvornom obliku samo u četvrti Prazi preko rijeke Visle), poznanjsko narječje, ljodzsko narječje i lavovsko narječje, pa nekoliko strukovnih narječja i sociolekta, od kojih je najpoznatija grypsera.

Češki jezik

Češki jezik (ISO 639-3: ces, čeština ili český jazyk, latin. lingua Bohemica, engl. Bohemian language, njem. Böhmische sprache, kajk.& primor.čak. pemski jezîk, otočno-bodul. gan-pénski) je nacionalni jezik Češke s oko 9.250.000 govornika u češkoj (2001.) i 40.000 u Srbiji (2006). Najveća je češka diaspora u Sjedinjenim Američkim Državama, a procjenjuje se na oko 500.000. U inim zemljama Amerike i u pojedinim europskim državama broj Čeha ne prelazi par desetaka tisuća. Oko 10.000 Čeha žive i u Hrvatskoj, a najviše oko Daruvara.

Osobitost je današnjega češkog jezika postojanje jasne oprjeke izmedju morfološko-korjenskog pisanoga (spisovný jazyk) i govornog jezika (obecná čeština) koji se rabi u privatnoj i neslužbenoj usmenoj komunikaciji, - po čemu je češki vrlo sličan i našemu klasičnom izvornohrvatskom do 1918. (i 1941.- 1945.), dok nam još nije bio nametnut jugobalkanski fonetski Vukopis. Kao jedan od najstarijih europskih književnih jezika, češki je još od srednjeg vijeka predmetom brojnih opisa počev od Jana Husa, preko J.A. Comeniusa, J. Dobrowskog, pa do Praškoga jezikoslovnog kruga u 20. stoljeću. Povijest češkog jezika se dijeli u 4 razdoblja: pračeški (od kraja 10. do sredine 12. st.), staročeški (od sredine 12.- 15. st.), srednjočeški (od 16.- 18. st.) i novočeški (19. i 20. st.).

Iz staročeškog su doba posvjedočena samo imena i izreke u latinskim tekstovima, pa čehizmi (bohemizmi) u staroslavenskim tekstovima, a od kraja 13. stoljeća započinje procvat češke književnosti. U doba Jana Husa je jezik demokratiziran brojnim pučkim izrazima, a u doba humanizma i renesanse obogaćen brojnim tudjicama i posudjenicama, na što je reagirao puristički pokret u vrijeme baroka. Tek je od doba narodnog preporoda u 19. st. ponovno uspostavljena ravnoteža. Češko je pismo latinica, a od Husovog doba proširena je diakritičkim znakovima: "háček"-kvačica, koja označava mekoću (palatalnost) otvornika i "čárka"-crtica koja označuje duljinu zatvornika. Izim kvačice i crtice u češkoj latinici je nazočan i treći znak, apostrof koji se piše izravno uz malo slovo d ili t: d odnosno t, a čita se kao naše đ odnosno ć. Velika takva slova se pišu s kvačicom. Od Jána Husa je u češkom preostalo samo jedno slovo složeno od više znakova: to je ch, koje se čita kao h. Ova je češka grafija dosta utjecala i na Gajevu reformu hrvatske latinice.

Slovački jezik

Slovački jezik (slov. slovenčina ili slovenský jazyk, ISO 639-3: slk, engl. Slovak language, njem. Slowakische Sprache, fran. langue slovaque, kajkav.& primor.polučak. slovâški jazik, otočno-bodul. gan-zgordunãj) je službeni jezik Republike Slovačke, koji ima oko 5.019.950 govornika, poglavito u Slovačkoj (4.610.000: popis 2001), 193.000 u Češkoj (popis 2001.), 11.800 u Magjarskoj (popis 2001.), 80.000 u Srbiji (Vojvodina: W. Brown 1996.) i još oko miliun u diaspori Sjeverne Amerike, tj. ukupno na svijetu blizu 7 miliuna. Za nas je slovački nadasve važan zato, što je od svih inih slavenskih jezika izvan južnoslavenskog Balkana, upravo slovački razmjerno najsličniji hrvatskomu, a osobito je izrazito sličan našoj kajkavici kojoj je čak bliži od srbianskog jezika, pa dosta i čakavici (istočnoslovački dialekti), ali najmanje spram Vukove standardne jekavice. Za ino o slovačkomu vidi još pobliže: Slovački i starohrvatski.

Sorbo-lužički jezik

Sorbo-Lužički jezik (njem. Wendisch, latin. lingua Windica) su 2 zapadnoslavenska mikrojezika ili dialekta koji se govore na krajnjem istoku Njemačke uz češko-poljski tromedju, tj. u Gornjim i Donjim Lužicama (njem. Ober- und Niederlausitz), po kojima su dobili imena. To su prijelazni jezici izmedju poljskoga i češkoga u skupini zapadnoslavenskih jezika. Rana je lužička kultura kultura brončanoga i željeznog doba proširena po srednjoj Europi. Lužičani su ostatak brojnijeg slavenskog pučanstva koje je u prvom tisućljeću nastavalo ozemlje izmedju Odre i Labe. Danas se lužičkim dialektima služi tek mali postotak njemačkoga pučanstva oko 100.000 i pretežno su protestanti. Kulturno udaljavanje Lužičana je započelo nakon Bečkoga kongresa kad su Donja Lužica i dio Gornje pripali Pruskoj, a ostatak Saskoj. Lužičani se nikad nisu sporazumili o prihvatu jednoga književnog standarda.

Sorbo-Lužički jezik sadrži 2 dialekta: veći gornjolužički (Hornjosorbsce) i manji donjolužički (Dolnosorbski). Gornjolužički se govori na jugu i bliži je češkomu i slovačkom, a donjolužički se rabi na sjeveru i bliži je poljsko-lehitskim jezicima. Sredinom 19. stoljeća jača narodna svijest Lužičana i težnja za autonomiom. Te su težnje ojačale nakon osnivanja Maćice sorbske 1847. i udruge Domovina 1912. Nakon 1. svj. rata na mirovnoj konferenciji u Parizu propada pokušaj ostvarbe vlastite države. Za Hitlerove vladavine su lužičke kulturne ustanove likvidirane, istaknuti domoljubni dijelovi društva su zatvoreni ili raseljeni, a javna se uporaba jezika zabranila. Nakon 1945. u svjetovnom je tisku postignuta puna jezična sloboda (ali bez vjere), poratnim njemačkim ustavom je Lužičanima zajamčena kulturna autonomia, obnovljene su prosvjetne ustanove i izlazi manji broj novina i časopisa.

  • Gornjolužičkim govore oko 55.000 govornika, od čega je 15.000 katolika. Središte im je grad Budišin (njem. Bautzen) gdje je 1595. tiskana i prva knjiga na tom jeziku, Molerov prijevod Maloga katekizma Martina Luthera. Prvi pisani spomenik Zakletva budišinskih Sorba potječe iz kraja 15. stoljeća. Katolički se književni jezik razvio u 17. stoljeću. Prva je tiskana gornjolužička gramatika isusovca Jakoba Xavera Ticina Principia linguae windicae, tiskana 1679. u Pragu. Krajem 17. i početkom 18. st. je preveo Jurij Hawštyn Swĕtlik cijelu Bibliu, a 1721. objavio i prvi rječnik Vocabularium Latino-Sorbicum. Protestantski je književni jezik utemeljen prijevodom Novog zavjeta Michala Frencela iz 1706. godine. Ta je inačica kodificirana u Wendische Gramatica Georga Matthaeija iz 1721., a cijela je Biblija za protestante tiskana u Budišinu 1728.
  • Manjim donjolužičkim dialektom govore oko 12.000 ljudi u četrdesetak sela po Donjim Lužicama, a središte je grad Chociebuz (njem. Cottbus). Prve donjolužičke glose i onomastičke potvrde potječu iz 12. stoljeća, a najstariji pisani spomenici iz 16. stoljeća. Krajem 17. i početkom 18. st. počinje oblikovanje književnoga jezika. Prva gramatika je iz 1761., Niederlausitzschen Wendischen Grammatica auktora Johanna Gottlieba Hauptmanna, a prvi rječnik objavljuje 1847. Johann Georg Zwahr pod nazivom Niederlausitz-wendisch-deutsche Handwörterbuch. Donjolužički se piše latinicom sa 38 slova, a gornjolužočki ima 37 i medju njima su dijelom različiti diakritički znaci. Postoji i prijelazni govor izmedju ta 2 dialekta kao mužakovski govor.

Kašubski jezik Pomeranie

Kašubski jezik (ISO 639-3: csb, izvorno: Kaszëbë, kaszëbskò mòwa, pòmòrsczi jãzëk, poljs. Język kaszubski, njem. Kaschubische Sprache, engl. Cashubian): To je zapadnoslavenski jezik etničkih Kašuba južno i zapadno od Gdanjska na lijevoj obali donje Wisłe uz Baltik. Govori ga stalno tek oko 3.000 ljudi, a do 100.000 in dijelom razumiju (T. Salminen 1993). Govornici nemaju status nacionalne, nego samo jezične grupe. Naziv kašub potječe od kassub, što je tradicijski ogrtač članova te zajednice. To je još jedini živi pomeranski jezik, dok su ini kao polabski i slovinski (staropomeranski) već nestali.

Kašubski je najbliži poljskom jeziku s kojim dijeli veći dio rječnika, gramatike i tvorbe riječi. Najvažnije razlike spram poljskoga su baltički relikti staropruskog jezika, posudjenice iz njemačkoga (oko 5 %) i ina pravila naglašavanja. Kašubska značajka je inverzija susjednih fonema u odnosu na ine slavenske jezike: npr. kašubski gard (grad, tvrdjava) je u poljskom gród, - ali je starogotski isto gard. Od 15. st. se kašubski piše latinicom i po pravilima poljske ortografije. Standardizacia nikad nije provedena, pa pisci pišu u vlastitim dialektima, a najpoznatiji je pisac na kašubskom bio Florian Cenôwa u 19. stoljeću.

Guculski mikrojezik Karpata

'Hutsuli' (ukrajinski: Гуцули - jednina Гуцул, vlastiti naziv: Hutsule - sing. Hutsul, rumunjski: Huţuli - sing. Huţul, poljski: Hucuł - plur. Hucułowie), jesu etnokulturna skupina ukrajinskih gorštaka koji su već stoljećima naseljeni na Karpatskom gorju, uglavnom u Ukrajini, pa u Slovačkoj, južnoj Poljskoj i na sjevernom rubu Rumunjske (oblasti Bukovina i Maramureş). Po svom jeziku, folkloru, nošnji i glazbi (sopile !) razmjerno su slični Hrvatima i neki ih smatraju potomcima srednjovjekih Bijelih Hrvata. Hutsulski (guculski) mikrojezik je dosta osebujan i smatra se posebnim slavenskim jezikom ili bar zapadnim dialektom ukrajinskog s nekim rumunjskim utjecajima. Osim sličnosti ukrajinskom, značajni su i nastavci slični slovačkima (npr. zhіnkov = zhіnkoy), pa osobiti izgovor - veno (vino) i dr.

Po sadašnjem obrazovnom sustavu, hutsulski dialekt u unitarnoj Ukrajini je ugrožen izumiranjem i uporaba mu opada, jer je tu obvezno školovanje samo na književnom ukrajinskom standardu, dok je naprotiv u sjevernoj Rumunjskoj priznat posebnim jezikom, pa tu uživa manjinsku podršku i zaštitu. Hutsulski jezik ima značajni ikavski jat, slično kao i ukrajinski standard, ter kao naša čakavica i štokavska ikavica. Niz romanskih riječi su vlaško-rumunjskog podrijetla npr. porta (ulaz), mur (zid), larma (buka), lanterna (lampa), lata (posuda), kyptar (prsluk), itd. Imaju i niz germanizama zbog ranije austrougarske vlasti, dok turcizmi uglavnom izostaju jer su Hutsuli bili izvan turskog dosega. Hutsulska gramatika je nedvojbeno slavenska ali nije balkanizirana kao naša. U odnosu na ukrajinski standard je hutsulski još bliži i sličniji izvornomu starohrvatskom, ali ne standardnom novoštokavskom vukopisu nego najviše čakavskom i tek dijelom donekle štokavskoj ikavici. Zato standardni štokavski jekavci dosta teško razumiju hutsulski zbog ikavizma, arhaizama i dosta romanizama, nešto bolje je razumljiv kajkavcima i ikavcima, a najbolje otočnim čakavcima zbog hutsulskog ikavizma uz obilje arhaizama i romanizama.

Primjerne su hutsulske riječi koje su iste ili vrlo slične hrvatskima bez prijevoda npr.: kuda ideš; baviti, bez, boliti, brati, cicati, dati, doba, isti, iz, izvori, kazati, križ, kuhnja, kukuruz, leš, letiti, lopta, macica, mačka, malena, moj, muha, na, naš, oko, otac, papir, pero, pisati, pomoči, potok, prodati, rebro, ruka, sestra, silovati, sir, slava, stan, studeno, tanjur, teče, u, učiti, uho, varoš, vaš, vatra, veselje, voda, za, zabava, zapad, zakapčati, zub i dr. Pored ovih su još mnoge ine hutsulske sličnije našim dialektima npr. kao kajkavske: balta (sjekira), drev (drvo), dveri (vrata), fala (hvala), fara (župa), furt (stalno), iskati (tražiti), legko (lako), marha (stoka), mašlik (mašna), meje (medju), pak (zatim), rihtuvati (srediti), risovati (crtati), ritja (guzica), serna (srna), sonce (sunce), spati (spavati), špajz (smočnica), štat (država), zerno (sjeme), zlizati (oguliti), zvernuti (prevaliti), ...itd.

Ipak je razmjerno najviše hutsulskih riječi kod nas slično samo čakavskima, uz gornje još npr. besida (govor), bumbak (pamuk), dvigati (dići), fazulja (grah), hlib (kruh), kamenica (uljenica), lanterna (lampa), lata (posuda), malčati (šutiti), muka (brašno), mur (zid), porta (ulaz), postole (cipele), povisti (pričati), ričica (potok), sopilka (frula-sopile), sulica (koplje), susid/-a (susjed-a), svičica (žižak), teplo (toplo), trudno (teško), una/une (ona-ono), uspih (uspijeh), vira (vjera), viter (vjetar), želizo (gvoždje) i niz inih. Ostalih preko 1/3 hutsulskih riječi su sličnije ruskima i staroslavenskim.

Ruski jezik i dialekti

Ruski jezik (ISO 639-3: rus, latin. lingua Rossiaca, engl. Russian language, njem. Russische Sprache, primor.polučakav.= ruskomu: ruski jazýk, otočno-bodul. gan-moškovãn) je slavenski jezik s najvećim brojem govornika. Zajedno s ukrainskim, bjeloruskim i rusinskim tvori skupinu istočnoslavenskih jezika. Standardni ruski jezik se temelji na narječju Moskve. Ruskim kao materinskim jezikom govori oko 180 miliuna ljudi, od kojih oko 130 milijuna živi u Rusiji. Službeni je jezik u Rusiji, Bjelorusiji (uz bjeloruski), Kazahstanu (uz kazaški), Kirgistanu (uz kirgiški), pa u ukrainskoj Autonomnoj Republici Krim (uz ukrainski jezik). U ovima i inim zemljama bivšega Sovjetskog Saveza je ruski materinski jezik većine pučanstva i manjeviše jezik javnog života, a široko se rabi u kulturi, znanosti i tehnici. Uzevši u obzir i broj govornika ruskog kao drugoga (naučenog) jezika, njime se služi oko 300 miliuna ljudi u svijetu.

Praslavenski jezik se od 6.- 8. stoljeća po Kr. raspada na 3 dialektne skupine: iztočnu, zapadnu i južnu. Uz osnove istočnoslavenskog koji se još zove i staroruski (tj. drevnerusskij kad ga treba izdvojiti od ruskog jezika Moskovskog knežestva), a izmedju 14.- 15. st. su nastali današnji ruski, ukrainski, i bijeloruski jezik. Od 16.- 17. st. su nastali sjeverno- i južnoruski dialekti s hibridnim srednjoruskim u medjuprostoru. Centralizacija preko radia i televizije opet dijelom smanjuje razlike medju ruskim dialektima, ali čak izgovor stanovnika dvaju najvećih grada tj. Moskve i Sankt-Peterburga se razlikuje bar po naglasku. Ruski jezik se piše se ruskom ćirilicom. Slovo o Polku Igoreve je slavensko književno delo koje je medju najpoznatijim i najstarijim književnim delima, dok je Повесть временных лет medju najpoznatijim djelima srednjeg vijeka. Aleksandar Puškin, koji se računa medju najpoznatije pjesnike u povijesti, pisao je na ruskom jeziku. O ruskomu vidi još pobliže: Ruski spram hrvatskoga.

Ukrainski jezik

Ukrainski jezik (ukr. украї́нська мóва - ukraýns'ka móva, ISO 639-3: ukr, latin. lingua Ruthenica, eng. Ukrainian language, njem. Ukrainische Sprache, jugosrb. ukrajinski jezik, primor.čakav. krajánski jazîk, otočno-bodul. gan-pônski) je po broju govornika nakon ruskoga drugi veći slavenski jezik i pripada skupini istočnoslavenskih jezika. U ranijoj povijesti je još bio poznat kao maloruski ili rutenski jezik. Njime se stalno ili bar povremeno služi izmedju 47 i 60 miliuna ljudi diljem svijeta. Ukrainski je službeni jezik Ukraine i često se njime može sporazumjeti u većini postsovjetskih država i istočnoj Poljskoj, ter dielom u istočnom Sibiru. Kod istočnoslavenskih jezika treba naglasiti kako se standardni ukrainski i bjeloruski jezik nešto više razlikuju od ruskog jezika (posebno u izgovoru), zato jer pripadaju starijoj Rutenskoj grupi istočnoslavenskih jezika koja je bila značajna za središnji prostor srednjovjeke Kijevske Rusi, tj. kasnoantička Velikaya Horvatiya. Ukrainski jezik ima prepoznatljiv i jasan slavenski izgovor, ali za razliku od većine inih Slavena imaju ikavski jat (kao i polovica Hrvata). Glede hrvatskoga je ukrainskomu razmjerno najsličnija ikavska čakavica, dok je izrazito različit srboidni novoštokavsko-jekavski vukopis. Pobliže o ukrainskomu: Ukrainski i starohrvatski.

Bjeloruski jezik

Bjeloruski jezik (ISO 639-3: bel), istočnoslavenski jezik koji je materinski za oko 9 miliuna Bjelorusa. Već od 12. stoljeća se na bjeloruskom ozemlju razvijala crkvenoslavenska pismenost čiji je najpoznatiji predstavnik biskup Ćiril iz Turova. Bjeloruskim crkvenoslavenskim je pisana «Biblija Ruska» koju je u Pragu 1517.-1519. izdao F. Skaryna (Skorina). U Litvanskom Velikom Vojvodstvu je od 14. do 17. stoljeća u uporabi bio tadanji narodni bjeloruski jezik koji je u 16. st. dobio ulogu javno-službenog jezika. U tom stoljeću su starobjeloruskim književnim jezikom (starabelaruskaja litaraturnaja mova) tiskane različite protestantske knjige. S. Budny je izdao katekizam (1562.) i prijevod Novog zavjeta (1574.), a V. Cjapinski (Tjapinski) oko 1580. je tiskao evangjelistar. Službena uporaba tog jezika je zabranjena 1696. g. Od 16. stoljeća do Drugoga svjetskog rata bjeloruski su se tekstovi pisali i ćirilicom i latinicom, a danas se bjeloruski piše samo ćirilskim pismom koje ima 32 znaka.

Početkom 19. st. se pojavljuju prva književna djela na bjeloruskom narodnom jeziku, ali je tek nakon revolucije 1905. službeno dopuštena njegova uporaba. Osobito je važnu ulogu u razvitku suvremenoga bjeloruskog standarda imao časopis »Naša niva« oko kojega su se okupili najpoznatiji pisci i publicisti bjeloruskoga narodnog preporoda. Od 1933. do 1990. je bjeloruski bio izložen snažnoj i sustavnoj rusifikaciji, pa danas velik broj Bjelorusa uopće ne govore materinskim jezikom. Prema popisu pučanstva 1989. od 7,9 miliuna Bjelorusa u Bjelorusiji, samo je 6,34 miliuna (80,25%) navelo bjeloruski kao materinski jezik. Izmedju 1990. i 1994. je počelo kratko doba nacionalnoga budjenja i preporoda. U siječnju 1990. je Vrhovni sovjet Bjelorusije proglasio bjeloruski službenim jezikom. Medjutim je od 1995. g. nakon referenduma, službenim jezikom proglašen i ruski, pa je u doba diktature Lukašenka počelo novo doba jače rusifikacije i potiskivanja bjeloruskog jezika. Zato mu je danas ugrožen ne samo javno-službeni položaj standardnog jezika već i sama obstojnost.

Slovenski jezik

Slovenski jezik (hrv. i sloven.), njem. Slowenisch, eng. Slovene Slovenian: općenito iz Slovenije), srb. slovenački (slično srb. kajkavački i čakavački - srb. slovenski: opće-slavenski), otočno-čakav. kraýnska besýda: To je jugozapadni slavenski jezik koji je službeni u državi Sloveniji i kao manjinski priznat u većini okolnih država, a rabi se i u diaspori (Sj. Amerika i Australia). Slovenskomu je u susjedstvu rječnikom i oblicima najsličniji hrvatsko-kajkavski koji mnogi slavisti smatraju starim dialektalnim prielazom izmedju slovenskoga i hrvatskog. Takodjer je slovenskomu osobito po gramatici, vrlo bliska i jadranska čakavica uz ino najviše po dualu (osobito Krk, Vinodol i Istra). Od ostalih europsko-slavenskih jezika je slovenskomu još razmjerno sličan i slovački, ter manje ini slavenski jezici. Još pobliže o slovenskomu: Slovenski i starohrvatski.

Hrvatski jezik

Hrvatski jezik (antičko-starogrč. Horoathon logos = govor Horvata; izvornohrvatski pismeni nazivi: glagoljsko-ranočak. Gan-Harwâtje, staročakav. harvâška zaýk, novije-polučak. harvaški zajik, kajkav. horvátski jezik, bosanski: `rvacki jezik). To je pretežito južnoslavenski tj. izpravnije jugozapadno-slavenski jezik. Pravi hrvatski jezik su u klasičnom obliku približno od 1650.- 1918. i 1939.- 1945., pa opet 1990.- 2000. rabili najprvo pučani Hrvatske i Hrvati u Bosni i Hercegovini, ter dio hrvatske diaspore uglavnom u Amerikama i austrijskom Gradišću. To je onaj izvorni i pravi hrvatski jezik kojim u obitelji i privatnom društvu sve do danas još ipak neslužbeno govori pretežna većina katoličkih Hrvata, a služio nam je u ranijim stoljećima i kao službeni javni jezik (izim BiH) u matičnoj Hrvatskoj tj. danas ozemlje Republike Hrvatske, od srednjeg vijeka sve do godine 1890.

"Kratko i jezgrovito rečeno: prošlost je jezika hrvatskoga sjajna, sadašnjost mračna, budućnost neizvjestna ... U djelima se (ranijih) književnika zrcali pravo biće jezika hrvatskoga, pravopisa i porabe jezične. Sve je to obrazbeno blago u XX. stoljeću odvrženo i poslano u ropotarnicu poviesti... Budući nam je izvorni književni izraz hrvatski iz mozga bez traga izpran, ... unatoč mnogostoljetnoj svojoj poviesti, hrvatski je jezik danas lišen prošlosti." (Bulczu Laszlo, simpozij INTERCON, Zagreb 1996). Za ino pobliže vidi još npr. Hrvatski jezik, pa Starohrvatski (izvornohrvatski) i tamo nabrojene ostale poveznice.

Bošnjački jezik

Bošnjački jezik (poturčeni srbohrvatski u BiH, ISO 639-3: bos): engl. Bosnian language, njem. Bosnische Sprache, hrv. & srb. bošnjački (jezik), otočno-čakav. besýda bošnjâna. Bošnjački jezik je južnoslavenski jezik iz srbohrvatske podskupine ('sredjejužnoslavenski dijasistem'), kojim se služi oko 2.200.000 ljudi na ozemlju Bosne i Hercegovine, a manje u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji (Sandjak). Razvijao se pod jačim utjecajem turskoga [tur] u Otomanskom carstvu i arabskog [arb] zbog širenja islama. Njime ukupno govori oko 2 (do 2,2) miliuna ljudi u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, pa neodredjen broj iseljenika u Turskoj, zapadnoeuropskim zemljama i sjevernoj Americi. Vidi još pobliže: Bošnjački i jugohrvatski.

Crnogorski jezik

Crnogorski jezik je dio jezičnog sustava koji se u jugoslavistici naziva 'srednjejužnoslavenski dijasistem'. Po posljednjem popisu u Crnoj Gori 136.500 stanovnika ili 22% pučanstva govore crnogorskim jezikom. Službena pisma crnogorskog jezika su latinica i ćirilica. Crnogorski jezik je lingvistički još nestandardiziran i prevladava na području Crne Gore, pa dijelom još u susjednim zemljama sa crnogorskom nacionalnom manjinom. Crnogorski jezik je danas službeni javni jezik Crne Gore. Za ino vidi još pobliže: Crnogorski jezik.

Srbianski jezik

Srbianski ili srboekavski (hr.-pogrdno: "vlaški", engl. Serbian, njem. Serbisch novolat. lingua Serbica) je sada izvorni jezik pravih Srbianaca, tj. službeni i standardizirani državni jezik Republike Srbije (nakon propasti Jugoslavie), ter dielom inozemnih gradskih Srba u Bosni, Crnoj Gori, Macedoniji i srbianske diaspore u inom inozemstvu. Naprotiv, prekodrinski zapadni Srbi-Prečani ili pravoslavni "Vlasi" osobito na selima u Sandjaku, Crnoj Gori, BiH i Hrvatskoj većinom izvorno govore polusrbsko-ijekavskim govorima koji su razmjerno bliži današnjemu bošnjačkom jeziku, a donekle i novohrvatskomu iz Jugoslavije (tzv. jugohrvatski).

Izvorni predvukovski starosrbski ili slavenoserbski do 19. stoljeća prije Vuka Karadžića, od današnjega novosrbskog (srbianskog) se puno manje razlikovao, negoli npr. noviji vukovizirani jugohrvatski od izvornoga starohrvatskog do 19. st. Taj stariji slavenoserbski je najviše preko pravoslavlja bio pod jakim utjecajem i s brojnim primjesama iz ruskoga i crkvenoslavenskog, a do b19. st. se bar dielom pisao polukorjenski. Izmedju predvukovskog staroserbskoga i izvornoga starohrvatskog sve do sredine 19. st. su gramatičke i leksičke razlike dugo bile puno veće, negoli izmedju današnjega srbianskog i novohrvatskog, koji su tek naknadno zbog vukovizacie pod Jugoslaviom postali puno sličnijima u svrhu stvaranja zajedničkoga srbohrvatskog jugojezika. Vidi još pobliže i Srbianski i jugohrvatski.

Macedonski jezik

Macedonski jezik (ISO 639-3: mkd, eng. Macedonian language, fran. langue macedoine, jugosrb. makedonski jezik, primor.čak. macedônski jazîk, otočno-bodul. gan-macedòni) je jedan od slavenskih jezika i službeni jezik Makedonije još od 1945. Govori ga oko 2,113.170 ljudi, poglavito u Makedoniji (1,390.000; 1986.) i nadalje, prema neslužbenim podacima: Albanija (150.000), Bugarska (150.000), Grčka (250.000: Boskov 2007.). Macedonsko je pismo ćirilica. Primajući kršćanstvo Slaveni u Macedoniji su se teško odricali od svoje poganske vjere i kako bi se umanjio otpor i odbijanje kršćanstva, kršćanski velikodostojnici su preveli Bibliju na jezik kojim se služili Slaveni.

Kako bi i pismo bilo bliže Slavenima, oni su angažirali sv. Ćirila i Metoda koji su već primili kršćanstvo i bili naobraženi jer su izučili najviše crkvene i svjetovne škole. Ćiril i Metod su sastavili slavensko pismo, preveli su Bibliju i ine crkvene knjige. Glagoljično pismo je prvo slavensko pismo. Ćiril i Metod su poslani u Moravsku neka propovijedaju kršćanstvo i time umanje napade svećenika iz zapadne crkve. Oni su sa sobom poveli i dio svojih učenika, a u Moravskoj su podučili velik broj mladih. Po propasti misije Ćirila i Metoda, njihovi učenici su se proširili na istoku i jugu, pa produžili učenje i prosvjećivanje. Kliment i Naum su došli u Ohrid, gdje su prosvjećivali tamošnji puk, no i učenike koji su dolazili iz drugih djelova srednjovjeke Bugarske.

Kliment je napisao novu azbuku Kirilku, tj. ćirilicu koja se i danas primjenjuje u mnogim slavenskim državama gde je osnovna religija pravoslavna ili ortodoksna. Oni su u Ohridu osnovali prvo Sveslavensko sveučilište, gdje je studiralo oko 3.000 studenata. Crkvene knjige koje su pisane u Ohridu mogu se naći u svim pravoslavnim knjižnicama, koje su bile pisane ćirilicom i bile su osnova pravoslavnom kršćanstvu. Kliment i Naum su osnovali i podigli mnogo crkava i manastira, u Ohridu je Kliment podigao katedralu na Plaošniku, a Naum je podigao manastir na najljepšem dijelu Ohridskog jezera, gdje su izvori Ohridskog jezera. Po smrti Klimenta i Nauma su oni od naroda proglašeni za svetce, Sveti Kliment Ohridski - patron Ohrida i patron današnjih Makedonaca i Bugara, a Sveti Naum Ohridski Čudotvorac kao svetac koji je imao iscjeliteljsku moć. Veliki broj riječi macedonskog jezika je istovjetan s riječima inih slavenskih naroda. Macedonski jezik se oformio kao književni standard tek od 1944.- 1945. godine. Bugarska ne priznaje postojanje macedonskog jezika, već smatra kako je macedonski zapadna inačica bugarskog jezika.

Bugarski jezik

Bugarski jezik (ISO 639-3: bul, engl. Bulgarian language, njem. Bulgarische Sprache, fran. langue bulgaire, primor.čak. bulgârski jazîk, otočno-bodul. gan-bugarêš) je narodni i književni jezik Bugara kojim govori preko 9 milijuna ljudi. Pripada južnoslavenskoj jezičnoj skupini i najbliži je macedonskom jeziku - koji se u Bugarskoj smatra zapadnim dialektom bugarskoga. Njim govori većina pučanstva Bugarske i manjine u Grčkoj, Rumunjskoj, Turskoj, Ukraini, Srbiji i SAD. Bugarski jezik i osobito pismenost na tom jeziku, razvojno nastavljaju stari jezik istočnobalkanskih Slavena (stanovnika negdanjih "Sklavinia"), kojem su književni oblik dali slavenski vjerovjesnici Ćiril i Metod na temelju ranoga južnoslavenskoga govora iz okolice Soluna u 9. stoljeću tj. u doba kada su jezične razlike na slavenskom jugoistoku bile još neznatne. Početno pismo Bugara bijaše glagoljica, no kasnije je prevladala ćirilica, izum koje se pripisuje episkopu Konstantinu - Ćirilu iz 9. st., čije je najpoznatije djelo »Učitelno evangelie« (Poučno evandjelje).

Prvi su jezični spomenici bugarskog jezika »Preslavski grafit« (893.) i »Assemanijevo evangjelje« (9./10. st.), oba na glagoljici. U početku svoga samostalnog razvitka bugarski tj. jezik istočnobalkanskih Slavena bijaše izložen snažnom utjecaju susjednih neslavenskih jezika, posebice grčkoga. U rano doba od konca 7. stoljeća, snažne promjene u njemu izaziva bilingvizam nastao prodorom neslavenskih azijskih Bugara kao osnivača bugarske države na Balkan. Na kasniji jezični razvitak utječe i crkvenoslavenski jezik različitih slavenskih književnosti istočnopravoslavnoga uljudbenog kruga. Zlatno doba starobugarske književnosti je na prijelazu iz 9./ 10. stoljeća: djela Joana Egzarha (»Šestodnev«), pa »Skazanie o pismeneh« polihistora Černorizca Hrabrog su medjaši tog doba. U 10. stoljeću dominiraju tekstovi prezbitera Kozme kao polemičke besjede protiv bogumilskog pokreta koji je tada nabujao u Bugarskoj.

Izmedju 12. i 15. stoljeća u starobugarskom jeziku se zbivaju znatne glasovne i gramatičke promjene, ali se one manje odražavaju u jezičnim spomenicima iz toga doba, jer se bugarska pismenost još odvija na arhaičnomu staroslavenskom jeziku: najznačajniji spomenici srednjovjeke bugarske književnosti su medju inim, »Kuklenski pesnivec« 1337., »Ivan-Aleksandrovi zbornici«, pa djela nastala pod utjecajem patrijarha Evtimija - korektora vjerskih knjiga, pisca hagiografija i narodnog mučenika. Iz njegove su škole nastali: »Razkaz za sv. Ivan Rilski« od Vladislava Gramatika (umjetnička starobugarska pripovijetka), »Pohvalno slovo za Evtimija« od Grigorija Camblaka, pa niz rasprava iz jezične i pravopisne problematike. Turskim zauzećem od 1393. opada kulturni život u Bugarskoj, a bugarska narodna jezična kultura obstaje u pučkim pripovjetkama i narodnim pjesmama.

Prvi jezični spomenici u kojima se jače odražavaju novobugarske jezične crte potječu iz 16. stoljeća: to su uglavnom crkveni zbornici tzv. damaskini, medju kojima je najpoznatiji auktor Josip Bradati. Tijekom stvaranja književnosti na novobugarskoj osnovici iz 18.- 19. st. su prijelomna djela oca Pajsija Hilandarskoga »Istorija slavjanobolgarskaja« 1762. i tekstovi Sofronija Vraničanskog. Još početkom 19. st. kad se pojavljuju prve bugarske gramatike (Neofit Rilski, 1835.), u Bugarskoj postoji snažna struja koja želi sačuvati u književnom jeziku crkvenoslavensku tradiciju, ali ona biva prevladana pojavom novijih pisaca koji počinju pisati narodnim jezikom.

Južni mikrojezik Pomaka

Pomački dialektni mikrojezik: to je danas najjužniji slavenski idiom na sjeveroistoku Grčke blizu Egejskog mora, koji Bugari smatraju samo južnim bugarskim dialektom, dok je u Grčkoj priznat kao posebni jezik njihovih islamskih Slavena. Pomaki (bugarski: Помаци - Pomaci, macedonski: Torbeši, turski: Pomaklar, grčki: Πομάκοι – Pomáki), mogli bi biti srednjovjeka kasnije islamizirana plemena slavenskog izkona u trakijskom gorju Rodopi (sada uz granice Bugarska - Grčka - Turska), ili su to bar dijelom potomci tek naknadno slaviziranih antičkih Tračana. Na tu drugu mogućnost njihova ranijeg i prvotno neslavenskog praiskona dosad upućuju bar dva neovisna pokazatelja:

  • Etnokultura: Njihova kulturna baština kao "Veda Slovenah" i još ina slična, imaju previše neslavenskih i predslavenskih sadržaja antičkoga i prapoviestnog iskona.
  • Biogenetika: Na temelju novijih grčkih istraživanja na eritrocitima južnih Pomaka u sjeveroistočnoj Trakiji, njihove krvne osobitosti upućuju na najvjerojatniji fizičko-genealoški iskon od antčkih Tračana, jer su kao plemenska populacija stari bar 2.000 godina (tj. fizički su tu prije Slavena). Eritrociti im sadrže posve osobitu, neslavenski gensku mutaciju HbO-Arab staru oko 2 tisućljeća, koja se kod Pomaka razvila i održala očito zbog njihove duge planinske izolacije i ograničenih veza s kasnijim okolnim plemenima.

Sada su 2/3 istočnijih Pomaka u Turskoj kroz islam već uglavnom asimilirani u etničke Turke bez ranijeg slavenskog jezika i posebne etnokultre. Takodjer i većina Pomaka u južnoj Bugarskoj su pretežno već asimilirani u Bugare, pa se od inih kršćanskih Bugara uglavnom razlikuju tek po svojoj islamskoj vjeri i slabo po jeziku. Samo manji dio izvornih Pomaka su dosaed razmjerno najbolje kulturno očuvani u južnim Rodopima na sjeveroistoku grčke Trakije i to najviše zbog političko-strateških interesa sadanje Grčke, kako bi se uz granice spram Turske čim više smanjio etnički udjel manjinskih Turaka. Zato sada ovi slavenski muslimani u Grčkoj taktički priznati posebnim etnikom s pripadnim manjinskim i kulturno-jezičnim pravima, vlastitim školstvom itd.

Poluslični neslavenski jezici

Izmedju raznih Slavena i inojezičnih susjeda su oduvjek manjeviše postojala uzajamna jezična miješanja, uz rjedje slovničke promjene (gramatika), a najviše kroz asimilacije brojnih posudjenica, ali takve asimilacije dijelom su baština i od slaviziranoga predslavenskog prapučanstva. Npr. kod jugozapadnih Slavena i osobito Hrvata, Slovenaca i Crnogoraca su spram inih Slavena najznačajniji brojni romanizmi, kako zbog već latiniziranih antičkih Ilira dijelom kod nas asimiliranih kao raniji jezični substrat, tako i zbog kasnijih bočno-romanskih utjecaja najviše iz Italie. Od zapada je bio najjači leksički utjecaj germanizacie, osobito kod Čeha, Slovenaca i naših kajkavaca. Grčki utjecaj helenizama je bio najviše preko pravoslavlja kod istočnih Slavena, ali je kod jugoistočnih Slavena na Balkanu zatim dijelom izbrisan prisilnim poturčivanjem kulture i jezika s brojnim turcizmima. Danas manjeviše na sve Slavene i najviše na zapadne i južne sve jače utječe globalna anglizacia preko suvremenih medija.

  • Sovjetski rusizmi: U obratnom smjeru, zbog prostranstva i brojnosti u Euraziji i novije sovjetske dominacie istočnog bloka, takodjer i slavenski jezici a osobito najveći ruski takodjer nameću slavizme susjedima i donedavno podvrgnutim narodima. Tako npr. veliki broj rusizama dosad rabe razni altajski govornici diljem srednje i sjeverne Azije (bivši SSSR), što je vidljivo i u europskoj Magjarskoj, gdje uz novije 'sovjetizme' postoje i obilni substratni slavizmi asimilirani od srednjovjekih panonskih Slavena. Posebni su primjerni slučajevi starijih rumunjskih slavizama i balto-slavenskih sličnosti:
  • Rumunjski slavizmi: Medju svima romanskim jezicima je najistočnije odvojeni rumunjski, uz ine osobitosti značajan i po velikom obilju asimilirinanih slavizama. Glavni razlog je što je Rumunjska većinom okružena raznim slavenskim susjedima, a jedino na sjeverozapadu ima neslavenske Magjare i na jugoistoku Crno more. Izim tih izvornih starijih slavizama, u današnjemu rumunjskom ima iako manje, novijih sovjetskih rusizama.

Baltoslavenska sličnost

Danas postoje na jugoistoku Baltičkog mora tek 2 značajna baltska jezika, litvanski i latvijski (letonski), - uz više izumrlih srednjovjekih većinom u današnjoj Poljskoj, od kojih je najvažniji stari baltopruski. Sličnosti litvanskoga i latvijskog sa Slavenima su manje naswtale novijom sovjetskom rusifikaciom, a većinom su prastare, jer su prostrani antički Balti većinom bili ranim jezičnim substratom za kasnije srednjuovjeke Slavene. Pritom je znakovito kako je danas srbianski rječnik medju Baltima razmjerno bliži latvijskomu, a novoštokavski hrvatski (standard) je naprotiv razmjerno bliži litvanskom rječniku. Naprotiv je naša arhaična kajkavica izrazitije bliska sa zapadnim izumrlim baltopruskim i to ne samo dijelom po općem rječniku, nego čak bi po pruskim zamjenicama: kai, ikai, nikai, nekai. Vidi još pobliže: Baltički jezici, ter Pruski i kajkavski.

Literatura

  • Miro Kačić: Zašto hrvatski ne može nikako biti hrvatskosrpski (izvadak iz knjige 'Jezikoslovna promišljanja'), Pergamena, Zagreb, 2001. ISBN 953-6576-12-2
  • Aleksdander Dimitrijevič Duličenko, 2005: Малые славянские литературные языки (микроязыки). Языки мира: Славянские языки. Academia Мoskva.
  • A.D. Duličenko 1999: Языки малых этнических групп: функциональный статус и проблемы развития словаря (на славянском материале), Modernisierung des Wortschatzes europäischer Regional- und Minderheitensprachen, Tübingen.
  • A.D. Duličenko 1994: Kleinschriftsprachen in der slawischen Sprachenwelt Zeitschrift für Slawistik, Bd. 39.
  • A.D. Duličenko, 1981: Славянские литературные микроязыки. Вопросы формирования и развития, Tallin.
  • Al-Bekri, A.A. in A. Kunik & W. Rosen 1878: Izvestija Al-Bekri i drugih avtorov o Rusy i Slavjanah, vol. 1, St. Peterburg.
  • Bosworth, J. 1855: A description of Europe and the voyages of Ochtere and Wulfstan. London.
  • Ibn-Dasta, in D. Chwolson 1869: Izvestija o Chazarah, Bursatah, Bolgarah, Madjarah i Slavjanah Ibn-Dasta. St. Peterburg.
  • Kroch, K. 1999: Predslavenska Crvena Hrvatska pod sarmatskim Horitima u Ukrajini (374-992). Zbornik: Staroiransko podrijetlo Hrvata, p. 155-164, Iranski kulturni centar Zagreb-Tehran.
  • Mayorov, A. 2006: Velikaya Horvatiya. Izdateljstvo Sankt-Peterburgskogo Gosudarstvennogo Universiteta, Unipress 208 p., Sankt-Peterburg.
  • Nestor, 1113: Povest vremennyh let, vol. III. In O. Harrassovith 1969: Slawische Studienbücher, Bd. IV, Wiesbaden.
  • Orosius, Presbyter 418: Compendium Historiae Mundi. In J. Bosworth 1855: Compendious history of the World, vol. I/1, Lomdon.
  • Sedov, V.V. 1979: Proishoždennije i rannaja istorija Slavjan. Izdateljstvo Nauka, Moskva.
  • Šćukin, M.B. 1990: The Balto-Slavic direction in the archaeological study of the ethnogenesis of Slavs. Bull. Archeolog. Polonais, 51: 3 - 30, Warszawa.
  • Trubačev, O.N. 1982: Jazykoznanije i etnogenez Slavjan, drevnije Slavjane po dannih onomastiki i etimologii. Voprosy jazykoznanija, 4: 10 - 26.
  • Zacharias, Rhetor 559: Historia Ecclesiae. In Sbornik akadem. B.D. Grekovu, Akademija Nauk, Leningrad.

Poveznice

Reference

Compiled, adapted and elaborated by GNU-license almost from WikiSlavia and Wikinfo (and minute stubs in Croatian Wikipedia).

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Slavenski_jezici_i_Balti&oldid=35097"