Saraceni i Mauri

- PROVIZORNO U IZRADI -

Saraceni i Mauri (južnoeuropski muslimani u srednjem vijeku):

Razlike Maura i Saracena

Razmjerno nejasan etnonim "Saraceni" u srednjovjekoj Europi i na Jadranu uglavnom je označavao rane islamske pomorce na Sredozemlju, tj. levantske Arape i sjevernoafričke Maure. Oni su se sjevernije uz europsko kopno tj. na Jadranu i Egejskom moru većinom pojavljivali u povremenim gusarskim napadima od 8.- 12. stoljeća, a osobito u 9. st., kad su dominirali Sredozemljem i privremeno zauzeli dijelove Grčke i južne Italije tj. Kretu, Siciliju, Kalabriju i Apuliju pa su osnovali Kretski, Sicilski i Barijski emirat. Njihov organizirani iskon je od početka 9. st., kad je odmetnuti berberski vodja Abu Haffs Omar u maurskoj Španjolskoj podigao god. 813. na ustanak za prevlast vojne grupe buntovnih Berbera. Tad ih je zbog stalnih nemira i pobuna Kordovski emir al-Hakim I. uz novu pomoć od 4.000 discipliniranih starohrvatskih plaćenika iz Dalmacije god. 816. konačno izbacio izvan civilizirane Španjolske. Potom se 15.000 tih protjeranih berberskih odmetnika pod istim vodstvom A.H. Omara privremeno sklonilo u islamski Egipat gdje su 818. ipak zauzeli veći lučki grad Aleksandriju, pa ih je zato i odatle uskoro protjerao izvan Egipta glavni istočni kalif Abbasida zbog stalnih napada i pljačkanja protiv samih islamskih Arapa. Potom je miješanjem tih prognanih Berbera i inih odmetnutih muslimana s obala istočnog Sredozemlja od 9. stoljeća nastala islamska gusarska etnogrupa Saraceni, koja je etnički i po primitivnijoj tehnokulturi dosta različita od zapadnih islamskih Maura: vidi Saraceni na Jadranu.

Istočnomediteranski Saraceni

Apulski Emirat Bari

Emirat Bari (Civitas Sarracenorum iz europskih izvora), bila je kraća i privremena islamska državica u 9. stoljeću, izvan maurske Španjolske jedina slična na talijanskom kopnu tj. na poluotoku Apulija u jugoistočnoj Italiji, s glavnim gradom Bari kao sjedištem emira od god. 840.- 871. U doba svog najvećeg opsega sredinom 9. st. se taj emirat pružao od jugozapadne Kalabrije pa do istočnog rta Gargano. U naše doba dalmatinskog bana Vladislava (821.- 835.), arabizirani Saraceni su najprije zauzeli otoke Kretu i Siciliju, odakle postupno napadaju i osvajaju južnu Italiju. Prvi pomorski napad na Bari iz Afrike pod berberskim vodjom Sahib Khalfun počeo je od 840. u doba našeg bana Mislava, ali je bio bez podrške inih Arapa pa ga je Bizant uz jaču pomoć hrvatske flote ubrzo otjerao. Potom je u doba slabijeg dalmatinskog bana Držislava I. (840.- 848.), saracenski admiral Mufarrag ibn-Salam uz podršku Abbasidskih kalifa i sirijske flote od 847. trajno zauzeo Bari, koji je proglašen vazalnim emirom Abbasidskog kalifata i proširio je osvojeno područje na jugoistok Italije. Nakon desetak godina u gradjanskom ratu ga je ubio novi i zadnji barijski emir Sawdan (857.- 871) koji je potom proširio i izgradio prijestolnicu Bari, emirsku palaču, džamije i razvio trgovinu.

Medjutim već od 859., započinju snažni napadi ujedinjene kršćanske vojske preko Italije na Bari za uništenje toga islamskog emirata, tako da je taj kratkotrajni Barski emirat nestao ranije od inih u južnoj Europi. God. 867.- 869, ove kršćanske trupe opet osvajaju većinu gradova Apulije izim samog Barija i Tarenta, nakon čega slijedi saracenski protuudar na sjever do rta Gargano. Novi završni napad na Bari zajedno s pomorskim Hrvatima izvršen je 871., kada ga s talijanskog kopna konačno napada moćna franačka vojska cara Ludwiga, a s Jadranskog mora savezna hrvatska flota vazalnog bana Domagoja. Tada je unatoč žestokom otporu Bari ipak zauzet, emirat je uništen i emir Sawdan bačen u tamnicu, a islamski Saraceni su protjerani s talijanskog kopna izvan Jadrana. Do 12. st. je većina doseljenih Hrvata na Siciliji asimilirana i opet pokrštena, dok je dio preostalih islamskih Hrvata iz Sicilije protjeran u grad Lucera u Apuliji. Nakon god. 1300, ovi su muslimani opet protjerani iz Lucere i dio njih je prodan u roblje, a ostali su u 14. st. prebjegli preko Jadrana u Albaniju. Tako je u 12. st. većina islamskih Arapa izbačena iz Europe tj. uništeni su Barski, Sicilski i Kretski emirati, pa su još do 15. st. preostali samo manji maurski emirati južne Španjolske - ali baš tada započinju nove provale islamskih Turaka na jugoistočnu Europu.

Saracenski emirat Kreta

Početkom 9. stoljeća je moćna flota s oko 40.000 islamskih gusara Saracena zaplovila istočnim Sredozemljem i potom su većina njih napali Kretu baš u doba bizantskog cara Mihajla II. (820.- 829.), kojega su tad istodobno napali i slavenski Srbi pod vodstvom vojvode Tome Slavena (821.- 823.), a dotle su Saraceni postupno zauzeli otok Kretu od god. 821.- 824. Ovdje su svoga berberskog vojvodu (približno slavenski knez) potom proglasili saracenskim emirom Omar al-Ikritiši (Omar Kretski, 821.- 855.) na čelu novoga Kretskog emirata. Taj emirat je pod idućih desetak saracenskih emira potrajao od 824. do 961. godine, formalno kao vazalni emirat istočnih kalifa Abbasida jer ih zapadno-maurski kalifi Omayadi kao protjerane gusare nisu nikako priznali. To je približno istodobno kao naši ranodalmatski banovi od Mislava do Tomislava, kada su i kod nas zbog tih kretskih Saracena zaredali najjači i najčešći napadi islamskih gusara na Jadranu. Pritom su se ovi saracenski osvajači iskrcali na Kreti u zaljevu Messara i prvo su napali god. 821. na jugu Krete glavni otočni grad Gortyn, posve su ga razorili i uništili, a pritom je zaklan i vodeći kretsko-egejski arhiepiskop Kiryllos.

Zatim su svoju novu utvrdjenu saracensku prijestolnicu el-Khantak (grčki Chandakas i romanski Chandia - danas Heraklion) izgradili i utvrdili na suprotnoj, sjevernoj obali otoka i odatle su ubrzo zauzeli cijelu Kretu i povremeno još mnoge istočne egejske otoke: Kos, Patmos, Naxos i na sjeveru sve do otoka Thassos, dok su često još pljačkali Peloponez, Eubeju i Halkidiku. Zatečeno domaće starogrčko pučanstvo Krete i susjednih otoka su tek manjim dijelom pobili (uglavnom svećenike i gradonačelnike), a većinu su izvornih kršćanskih stanovnika kroz stoljeće i pol svoje vlasti prisilno preveli na islam. Veliki dio inih kršćanskih starosjedilaca koji ipak nisu prihvatili islam ni arapski jezik, ovi su Saraceni rasprodali kao roblje pa je tada kretska luka Kandija postala najveće tržište robljem na istočnom Sredozemlju. Potom je u novomu miješanom narodu kretskih Saracena odonda umjesto dotadašnjeg grčkoga posve prevladao arapski jezik diljem Krete. Podkraj njihove vlasti u 10. st., kao jedina stalna kršćanska manjina iz grčke antike je preostalo tek par tisuća teže dostupnih grčkih stočara u zabačenim brdskim selima na južnomu gorskom lancu Krete, čiji izvorni potomci kao prastari kretski gorštaci tamo žive sve do danas.

Bizant uništava Saracene

Tijekom cijelog stoljeća je Bizant poslao protiv kretskih Saracena desetak manjih uzastopnih flota koje su uglavnom propale bilo zbog nesposobnih admirala ili tipskih bizantinskih spletki, te uzastopne arapske pomoći od sirijske flote. Konačno nakon stoljeća i pol ove saracenske vlasti i njihovih uzastopnih gusarskih haranja širom istočnog Sredozemlja, novi bizantski car Romanos II. (959.- 963.) poslao je najveću bizantsku flotu pod sposobnim i odlučnim armenskim admiralom Niketos (kasnije bizantski car Nikeforos Phokas 963.- 969.). Ta ogromna bizantska armada je opkolila, napala i nakon polugodišnje zimske opsade od 6. ožujka do 7. svibnja 961. oslobodila cijeli otok Kretu, kada su svrgnuli zadnjega kretskog emira Abdul-Aziz Ibn Shuyab (949.- 961.) koji je s obitelji kao roblje izložen u Bizantu. Potom su sve saracenske tvrdjave i džamije na otoku do temelja razorene, a sve doseljene Saracene i većinu domaćih arabiziranih muslimana bizantska je vojska u sjevernim primorskim nizinama na Kreti zatim uglavnom poubijala i pritom istrijebila ukupno čak oko 200.000 doseljenih Saracena i islamiziranih starosjedilaca (tj. sve obrezane), tako da je time temeljito uništena i većina dotadašnjeg pučanstva Krete.

Preživjeli su uglavnom samo stari kršćanski gorštaci u južnim brdskim selima koji su stoga danas jedini izravni baštinici antičkih otočnih Grka na Kreti. Nakon toga su (sve do kasnijih turskih provala) doista uglavnom prestali uzastopni napadi saracenskih gusara na otoke i obale Egejskog mora i Jadrana, jer je dotada baš taj Kretski emirat bio glavno ishodište gusarskih Saracena diljem istočnog Sredozemlja i zato ih je Bizant tada konačno i radikalno istrijebio. Kasnije je Bizantsko carstvo pod novim armenskim carom Nikeforos Phokas (admiral Niketos) sve do cara Nikephoros III. (1078.- 1081.), u doba naših Trpimirovića opustjeli otok Kretu po sjevernim primorskim nizinama uglavnom naseljavalo od 962.- 1082. novim kršćanskim pučanstvom tj. najviše doseljenim Grcima s kopna i Armencima iz Male Azije, pa čakavskim Hrvatima iz Jadrana i inim manjim etnogrupama primorskih kršćana iz istočnog Sredozemlja. Da Bizant nije još pred jedno tisućljeće tako radikalno uništio Saracenski emirat na Kreti i susjednim otocima, onda bi se uz kasniju tursku okupaciju kroz više novovjekih stoljeća na Kreti i inim južnoegejskim otocima vjerojatno već razvio i dosad stabilizirao poseban pomorski narod islamskih Saracena, koji su tako zauvijek nestali iz kasnije povijesti (kao moguće pomorsko pojačanje kopnenim Turcima) i od njihovog etnonima su dosad preostale tek naše kvarnerske Srakane (srednjovjeke Sarracenae).

Literatura

• G. Monticolo 1890: I manoscritti e fonti della cronaca del Diacono Giovanni 1009. Cronicum venetum vol. I, Venezia. Bull. Istituto Storia Ital. IX,
• V. Klaić 1899: Povjest Hrvata, knj. I. Srednji viek. L. Hartman (Kugli), Zagreb.
• Musca, Giosuè 1964: L'emirato di Bari, 847-871. Università degli Studi di Bari Istituto di Storia Medievale e Moderna, 4. Dedalo Litostampa, Bari.
• Drew, K. F. 1965: Review of L'emirato di Bari, 847–871, Giosuè Musca. The American Historical Review, 71:1 (Oct.), p. 135.
• Krueger, Hilmar C. 1966: Review of L'emirato di Bari, 847–871, Giosuè Musca. Speculum 41:4 (Oct.), p. 761.
• Kreutz, Barbara M. 1996: Before the Normans; Southern Italy in the Ninth and Tenth Centuries. University of Pennsylvania Press, Philadelphia. ISBN 0 81221 587 7
• Lovrić, Mihovil 2005: Gan-Veyãn (glossaries of Eastern Kvarner). Old-Croatian Medieval Archidioms vol. I: 1224 p. ITG - Zagreb, ISBN 953-96125-2-7

Vanjske sveze

• Chronica Sancti Benedicti Casinensis
• Chronicon Salernitanum
• Erchempert: Historiola

Poveznice

• Maurski Hrvati
• Sicilski Hrvati
• Vojskovođe Ameri
• Saraceni na Jadranu
• Čakavska diaspora
• Egejski Hrvati

Reference

Adapted and elaborated by GNU-license from Chakavian WikiSlavia and Wikinfo.