Eurokolonialni jezici

Izvor: Metapedia
Skoči na: orijentacija, traži
HrvatGrb.png

Eurokolonialni jezici (unutareuropsko nametanje jezika susjednim narodima): Kao pravi kolonialni jezici se obično shvaćaju takvi, koji su širenjem europskih kolonia poviestno nametnuti prekomorskim narodima na inim kontinentima, gdje su dielom do danas ostali bilo glavnim državnim jezicima (npr. obje Amerike, Australia, Sibir i slično), ili su bar uz obnovljeni domaći jezik još zadržani kao dodatni javni jezik: dielom u Africi, južnoj Aziji, itd. Medjutim, donekle slična stanja postoje i u samoj matičnoj Europi, gdje su inima susjednim zemljama tadanje velesile nametale svoj jezik, pa su naokolo manjeviše potiskivale u susjedstvu izvorne domaće jezike: npr. španjolski, engleski, danski, ruski, srbianski i slični.

Abstract

Euro-colonial languages (within European imposing of major languages to neighbor nations): The main European languages that in history threatened or eliminated other neighbor languages are: English eliminating some Celtic languages in British isles; Spanish suppressing Baskian, Catalan and others; Danish threatening Norvegian and other Scandinavian ones; Russian threatening Belarusian, Rusynian, Ukrainian and many others; expansive Serbian threatening other Slavic languages in Balkans, etc.

Nametnuti jezici Europe

Za razliku od prekomorskih kontinenata izvan Eurazije gdje je kolonializam unio veće jezične promjene, većina sadanjih europskih jezika su izvorno-autohtoni manjeviše na prvotnim ozemljima pripadnih naroda, - ali ipak i tu unutar Europe je nastalo bar desetak iznimaka donekle sličnih kolonialnih proširenja i nametanja većih jezika susjednim narodima: Prostorno su unutar Europe najveći takvi primjeri osobito u slučajevima ruskoga, srbianskog, španjolskog, engleskog, danskoga i inih manjih ili dosad uglavnom ukinutih proširenja.

Velerusko proširenje

Ruski jezik se u ranijim stoljećima u doba Ruskog carstva pod dinastiom Romanova uglavnom širio na iztok kroz Euraziu najviše preko Sibira i srednjoazijskih islamskih zemalja, a kraće i u američku Aljasku. Naprotiv, kada je to dovršeno koliko je bilo moguće, u 20. stoljeću je ruska ekspanzija opet preusmjerena preko zapadnih ruskih granica na iztočnu Europu, osobito u komunističko doba Sovjetskog Saveza. Tada (ili već ranije pod carstvom) je sovjetska vlast uz popratni ruski jezik u Europi izravno proširena na Baltik, iztočnu Skandinaviu, Kavkaz, Bjelorusiu, Ukrainu i dio Rumunjske (Moldova).

Novije sovjetsko širenje

Još je i posredno preko iztočnoga komunističkog bloka, 'bratski' ruski takodjer postao dominantnim zajedničkim jezikom ciele iztočne i dielom srednje Europe: iztočna Njemačka, Poljska, Čehoslovačka, Magjarska, Rumunjska, Bugarska, itd. Tek s padom komunizma i djelomičnim razpadom Sovjetskog Saveza su se mnoge iztočnoeuropske i srednjoazijske države bar dielom oslobodile iz toga zagušnog političkog i jezičnog zagrljaja. Pritom je u iztočnoj Europi manjeviše bilo ugroženo i blizu ruba izumiranja bar dvadesetak jezika: litvanski, latvijski (letonski), estonski, nenetski (Samojedi arktićkog primorja), pa mordvinski, baškirski i još par uralskih jezika, pa bar desetak njih na Kavkazu itd.

Bjeloruska "trasjanka"

U srednjem vijeku od 14.- 17. st. je klasični bjeloruski bio ugledan istočnoeuropski jezik koji je npr. bio javni i službeni u velikom vojvodstvu Litva. Naprotiv od Staljinovog SSSRa je bjeloruski progonjen i zatiran, pa je došao na rub izumiranja. Nakon razpada SSSRa se u slobodnoj Bjelorusiji nastojalo obnoviti taj jezik jer ga je još znala i rabila manjina Bjelorusa, dok su ini govorili mješavinu pokvarenog ruskoga tzv. "trasjanka" (трасянка) u podrugljivom značenju stočne 'pomije' ili 'krmivo'. Nakon što je došao na vlast diktator Lukašenko, opet je službeno uveden ruski pa se u Bjelorusiji sad uglavnom rabi taj hibridni pidgin, dok pravi bjeloruski dalje izumire i rabe ga još većinom starci (kao i kod nas klasični izvornohrvatski - zbog uporne prevlasti vukovaca). Ova 'trasjanka' je približna analogia srbohrvatskog Vukopisa u bjeloruskoj inačici.

Britansko otočno širenje

Engleska vlast i njihov jezik uglavnom se nisu ranije uspjeli izravno proširiti na kontinentalnu Europu (izim tek danas preko nove globalne amerikanizacie), - ali su već ranije stoljećima osvajali otoke na sjeverozapadu Europe, gdje su time nametnuli engleski jezik na inojezičnim dotada pretežno keltskim otocima. Time su uz ino, dosad već potisnuta najmanje dva veća keltska jezika dosad manjeviše pred rubom izumiranja:

Zatorba irskog jezika

Irski jezik je ranije pod engleskom vlasti bio ne samo potisnut, nego čak bio duže vrijeme i kazneno zabranjen za javnu uporabu (vrlo slično kao i naš klasični izvornohrvatski koji je u jugokomunizmu proglašen 'ustaško-klerofašističkim'). Posljedak toga je što unatoč obnovi slobodne Irske, dosad tek manujina Iraca poznaje i rabi svoj izvorni keltoirski, a ina većina govore i pišu izkvarenim engleskim. Zato su danas u Irskoj kao dvojni službeno-javni jezici proglašeni izvorni keltoirski (Gaelidge) i irska inačica engleskoga, - ali su pritom službeni državni dokumenti na irskomu i ovaj je obvezatni predmet u školama.

Zatorba škotskog jezika

Keltoškotski jezik je još u srednjem vieku prevladavao na sjevernom ozemlju Britanie, osobito u Škotskoj. Nakon Engleske prevlasti im je pretežno keltskim Škotima nametnut i drugačiji engleski jezik, pa je izvornoškotski dosad postupno izumirao. Zato su nedavno poumirali najzadnji govornici izvornoga iztočnoškotskog dialekta, a i preostali zapadnoškotski je već na krajnjoj granici odumiranja jer ga znaju i govore tek malobrojni starci. Ostalqa većina danas jezično odnarodjenih Škota zapravo govore izkvareni sjevernoengleski dialekt koji se sada utješno naziva 'škotskim jezikom' (tzv. Scots) - što sve neodoljivo sliči na već zamalo izumrli klasični izvornohrvatski, gdje većina inih tzv. 'Hrvata' od Jugoslavie dosad zapravo prisilno rabe srbojekavski (zapadnosrbski) dialekt kao Vukov 'novohrvatski' standard (= hrvatski 'Scots').

Welški i manski jezik

Kelto-manski i welški jezik: to su 2 preostala keltska mikrojezika britanskog otočja, koja su doslovce u zadnji čas, u 20. st. već na rubu izumiranja, sada dielom ipak oživljena i zasad spašena od nestanka uvodjenjem u škole i još emisiama preko radia i televizie (novi keltski krugovali i dalekovidnice), pa odnedavna broj njihovih govornika već blago raste, - što je dobar putokaz i za obnovu klasičnoga izvornohurvatskog (što kod nas još blokiraju parazitski vukovci).

Euro-širenje španjolskoga

Nakon oslobodjenja od srednjovjekih arabskih Maura, španjolska vlast zajedno sa kastiljskim ili srednjošpanjolskim jezikom se u prošlim novovjekim stoljećima manjeviše uzpješno proširila ne samo preko Pirenejskog poluotoka, Baleara i Kanarskih otoka, nego su još povremeno zavladali takodjer do Nizozemske i Sardinie koje su kasnije napuštene. Tom ekspanziom su sve dosad još špotisnuti i manjeviše ugroženi baskijski, katalonski i još ini manji jezici.

Dansko širenje Skandinaviom

Sličan regionalni slučaj je i raniji danski ekspanzionizam preko Skandinavie u obliku lokalnog mini-imperializma. Naime ranija Danska zbog prenaseljenosti i manjka nekih prirodnihb resursa (bez šumskog drva, pitke vode, itd.) nije se mogla širiti na topliji jug zbog jače i veće Njemačke, pa je preusmjerila svoja osvajanja na prekomorski sjeveroiztok kroz Skandinaviu, gdje su pritom nametali osvojenima i svoj danski jezik. Tu su dijelom razmjerno kraće uz blaže posljedke vladali dielom Švedske, a najviše Norveškom gdje su njihova okupacia i danski jezik ostavili najteže posljedice i nakon oslobodjenja sve do danas (slično kao i Velesrbi kod nas).

Dvojni norveški jezik

Najgorje su trajne posljedice ostale za klasični izvorno-norveški jezik (Nynorsk) koji se zato nedavno približio rubu izumiranja jer ga sada rabi i poznaje tek manjina Norvežana (slično irskomu). Naprotiv ina većina u Norveškoj dosad uglavnom govore i pišu ranije nametnutim, izkvarenim poludanskim - tj. hibridni pidgin Bokmål. Zato su sada u Norveškoj istodobno priznate i proglašene službenima obadvije inačice uzporedno tj. Nynorsk + Bokmål, - što je poučan optimalni uzor koji bi se mogao koristno primjeniti i kod nas u Hrvatskoj (kada to ne bi uporno odbijali naši parazitski vukovci).

Balkansko širenje srbskoga

Posve slično kao gore navedena jezična nametanja španjolskoga, engleskog i danskog, tako je i u jugoiztočnoj Europi mini-imperializam Srbije poed prividom Jugoslavije prouzročio širenje i nametanje manjeviše sličnih inačica srbianskog jezika kroz zasdnja stoljeća zaredom u Crnoj Gori, pa u Bosni i u Hrvatskoj, - a sve s ciljem buduće stvoritve zamišljene Velesrbije. Pritom je raniji još nebalkanski izvornohrvatski jezik prisilno balkaniziran tj. iz kultiviranih europskih jezika je prebačen u Balkanski Sprachbund. Zatim su većinom uništena tj. dosad uglavnom posrbljena 2 do 3 ina ranija južnoslavenska jezika:

Izvorni i srbohrvatski

Klasični izvornohrvatski s bogatom višestoljetnom književnosti koji je bio i javno-službeni jezik u današnjoj matičnoj Hrvatskoj sve do godine 1890. Nakon toga je uporno velesrbsko rovarenje unitarnih vukovaca preuzeto u diktaturi bana Khuena Hedervary-a, koji je u škole i upravu pomalo počeo uvoditi balkanizirani srbohrvatski Vukopis, pa je to doba dvojnoga ujezičnog previranja potrajalo do 1918. Zatim je pod unitarnom SHS-Jugoslaviom klasični izvornohrvatski iz ranijih stoljeća javno ukinut i stvarno zabranjen, tj službeno je dosad zamijenjen Vukovim balkaniziranim jugo-standardom tj. zapravo srbojekavskim (zapadnosrbskim) govorom zapadnih Srba-Prečana (srbianski naziv prekodrinskih posrbljenih Vlaha).

Novi turko-bošnjački

Bosna: Prije velesrbske ekspanzie pod Jugoslaviom je klasični većinski jezik Bosne (muslimana + katolika) kroz doba Austrougarske bila većinom šćakavska stawroštokavština i to u 2 glavne inačice: od Une do rijeke Bosne je većinom prevladavala staroikavska šćakavica, a iztočnije izmedju brijeka Bosne i Drine starojekavska šćakavica (tada se još srboidna jekavska novoštokavština Vukovog tipa pretežno govorila u preko Neretve u iztočnoj Hercegovini). Nakon propasti Austrougarske po Jugoslaviom je kroz 20. st. sva ta prostrana bosanska šćakavica novijom srbizaciom izbačena i ukinuta iz javnosti, pa je slično kao i u Hrvatskoj zamienjena srbojekavskom (zapadnosrbskom) novoštokavštinom sve do danas, koja je sada uz obilne pridodatke brojnih turcizama formalno proglašena novim bošnjačkim jezikom (tj. poturčeni srbojekavski).

Crnogorski jezik ?

Crna Gora: Za treći tj. sadanji Crnogorski jezik, tijek razvitka još nije dovoljno jasan zbog oskudno objavljene poviestne dokumentacie, a izim toga ni sam jezik dosad još nema službeno kodificiranog standarda kako bi se mogao sigurnije uzporedjivati. Po posljednjem popisu u Crnoj Gori 136.500 tisuća ili 22% pučanstva govori crnogorskim jezikom, koji prevladava na području Crne Gore ter u susjednim zemljama sa crnogorskom manjinom. Crnogorski jezik je danas službeni jezik Crne Gore. Najviše rabljeno narječje u svakodnevnom govoru u Crnoj Gori je zetsko-južnosandžački dialekt kojim se govori u Cetinju, Podgorici, Danilovgradu, Baru, Budvi, Kotoru, Tivtu, Ulcinju (kod Crnogoraca i Srba), većini Kolašinske općine, Mojkovcu, Beranama, Bijelom Polju, Andrijevici, Plavu, Rožajama i dijelu Nikšića. Velesrbska asimilacija crnogorskog jezika je proizvela gubitak velike baštine crnogorskih izraza. Za ina pitanja o ovom jeziku vidjeti još paralelni pregled u članku Crnogorski jezik.

Poveznice

Reference

Original compilation, elaborated and adapted by GNU license from WikiSlavia and Wikinfo.

Dobavljeno iz "http://hr.metapedia.org/m/index.php?title=Eurokolonialni_jezici&oldid=36280"